Krenuo sam tipkati "The Art Of Being"... kako bih se ulogirao i na brzinu napisao neki redak. Nisam imao neku temu koja mi je jako bitna, tj. nisam imao baš nikakvu niti sam o tome razmišljao. Ali rekoh, ulogirat ću se i napisati bilo što, da ostanem u formi, ali više zbog unutrašnje potrebe da nešto otipkam (možda tako pijanist čim se probudi počne mahati prstićima kako bi ih razgibao, ne znam, nisam pijanist, ali zamišljam da bi moglo biti tako, barem u nekom crtiću). Prije ulogiranja mi se pojavila u svijesti slika ljudi kako, mnogi vrlo sređeni, hodaju trgovačkim centrima, tim današnjim središtima kulturnog i društvenog života, i usput obilaze bezbrojne trgovine u potrazi za novim krpicama, kako bi zadržali svoj visoki nivo vanjskog sjaja. S vremenom sam, promatrajući sebe i svoje potrebe po tom pitanju, primijetio da mi je sve to postalo potpuno nebitno. Ne uzbuđuju me ni krpice ni ukrasi. Pobornici mode će dati svoje argumente za svoj pristup, reći će kako se osjećaju bolje kad se srede, kako na taj način izražavaju svoj stil i osobnost, šalju određenu poruku, kako to sve ima određenog smisla i s tim se osjećaju dobro itd. U redu, kako god. Ja gledam iz svog kuta i ništa mi nikakvi argumenti tog tipa ne znače. Čini mi se da je pretjerano pridavanje pažnje odjeći način da se prikrije neki unutarnji nedostatak. ("One thing you can't hide is when you're crippled inside"). Moj osjećaj je više na tragu onoga što je Džubran u Proroku napisao o odjeći. Molim pomoć Velikog Googla... Evo ga:
" Vaša odjeća krije mnogo od vaše ljepote, iako ne skriva ono što nije lijepo.
I premda u ruhu tražite slobodu svoje osobnosti, u njemu možete naći oklop i lanac.
O kad biste mogli susretati sunce i vjetar sa više svoje kože, a sa manje odjeće."
Dakle, krenuo sam pisati The Art Of Being i samo što nisam napisao "Alone". To mi se svidjelo.
I onda se, sam od sebe, pojavio ovaj video, kao logičan dio ovog posta, koji do maloprije nije bio ni mogućnost. Dakle, kada se u svijesti pojavi svjesna namjera, stvari se pojavljuju i nadovezuju jedna na drugu, same od sebe, gotovo kao što magnet (ovdje svjesna namjera, iako u početku nejasna) privlači komadiće metala. Sve što je privlačno magnetu, on će nekako privući. Ja nisam bio ovdje i nisam ništa tipkao.
Post je objavljen 04.02.2020. u 07:55 sati.