četvrtak, 13.02.2020.
Matoš. Šimić. Kamov.
Samo u par riječi. Prije nekog vremena na Hrv.radiju 1 bio je neki prijenos obilježavanja godišnjice, čini mi se, rođenja, navodno velikog pjesnika Matoša. Parkirao sam sa strane i poslušao. Najprije je netko održao prigodničarski govor pun hvale, sjete i nostalgije, zatim je neki glumac dugo, nikako da završi, već mi je došlo da upalim auto i krenem dalje, čitao neku vrlo dugačku Matoševu pjesmu, ili više njih za redom, ne znam, glumatajući i prenemažući se, uživljavajući se, onako kako glumci vjeruju da treba čitati poeziju publici. Za vrijeme slušanja više puta sam se naježio od nelagode, ali strpljivo sam odslušao do kraja, da vidim ima li tu nečega vrijednog. Nema, to je hrpa gluposti. Iz onoga što sam čuo, Matoš je političar koji se izražava u stihovima, bitne teme ovom pjesniku-političaru su domovina i europska kretanja. Nisam tu vidio nikakve istinske pjesničke ljepote, zato jer je nema. Isti dojam imam i o A.B.Šimiću. Vjerojatno jedino što vrijedi iz njegovo pera je Opomena, pazi da ne ideš malen ispod zvijezda. Pročitao sam svojevremeno neku njegovu zbirku u nadi da ću naći nešto u skladu s veličinom njegovog imena. Nisam našao, jer ničega i nema. Isto mislim i o Kamovljevom pisanju. To je, u osnovi, hrpa gluposti. Njegovo pisanje je divlje, neobuzdano, avangardno, ispred vremena itd, ali nema tu nikakve ljepote, kreativno divljaštvo, ništa drugo. Za razliku od njegovog pisanja, sviđa mi se njegov život i biografija, oni su fascinantni. I Kamov je veliko i zvučno ime, ime koje si je Janko sam dodao u nekoj fazi. Kada hodam riječkim Pećinama, gotovo u pravilu ga se sjetim, pomislim: ovuda je Janko Polić hodao prije više od stotinu godina. Za razliku od Matoša, koji je bio uvaženi, ugledni gospodin pjesnik, Kamov je bio otpadnik, nepriznat, nepoznat, buntovnik gonjen svojom autentičnom potrebom za pisanim izražavanjem. Umro je vrlo mlad, sa samo dvadeset tri godine, u Barceloni.
Zaključak: ako je netko poznata veličina, to samo po sebi ne znači ništa. Još jedan zaključak, a taj je još i bolji: danas žive mnogi ljudi koji imaju potrebu nešto zapisati iz svog autentičnog iskustva i doživljaja. Oni su možda nepoznati, ali ono što imaju za reći u sebi nosi potencijal transormacije. Kada čitate Matoša, to je naprosto bačeno vrijeme, može vas eventualno uznemiriti. Kada čitate nešto s čim se na dubokom nivou možete povezati, to vas može lansirati do same vaše biti i potpuno usidriti u samome sebi.
- 09:32 -
