Neki dan sam, po drugi put, igrom slučaja, ako možemo reći da nešto kao što je slučaj uopće postoji, na Radio Rijeci, na moje zadovoljstvo, ovaj drugi put od početka, odslušao petominutni razgovor Marina sa dežurnim radijskim voditeljom. Na RRijeci su mu dodijelili tih pet minuta tjedno, da li na njegovu ili njihovu inicijativu ne znam, ali čini mi se na obostrano zadovoljstvo, kao i moje, a vjerujem i mnogih slušatelja. Marin je jedinstven tip, hipersenzibilan na nepravdu. Za razliku od većine, on ne čeka kritičnu masu da bi se nešto počelo događati. Čim vidi ili čuje nešto što mu digne tlak na društvenoj sceni, on počinje rukom ispisivati transparent, uzima megafon i kreće u solo prosvjednu akciju na Korzo. Čovjek je toliko autentičan, neposredan, bez dlake na jeziku, zadovoljstvo ga je slušati i svakako je zaslužio svoju tjednu emisiju na ovom slušanom radiju. Možda mu je netko s radija za vrijeme nekog od solo prosvjeda, u zimsko doba, prišao i rekao: "Marine, većina nas misli ono što ti govoriš. Vani je hladno, smrznut ćeš se, a i malo ljudi te ovdje čuje. Dođi lijepo u studio pa reci u eter u ono imaš. Čut će te puno više ljudi, nećeš se prehladiti, a glas će se proširiti daleko izvan Korza." Naravno, on ni u ludilu ne bi odbio takvu priliku. Čovjek ide toliko u sridu da je to divota. Bilo kakva uvijanja, savijanja, tzv. politička korektnost i slične stvari njega ne zanimaju. On je naprosto zgrožen svime što se u ovoj državi događa uz prešutno odobravanje i beznačajno njurganje većine. On bi poludio da ne reagira. Na kraju je spomenuo da piše svoj "treći libar", po malo skuplja materijale, a zvat će se "Svaštara o mudima" i još nešto u podnaslovu, zaboravio sam što. Ustvrdio je očitu činjenicu kako većina ljudi nema muda.
Post je objavljen 14.02.2020. u 08:51 sati.