Bavim se s idejom "Elementa" Kena Robinsona. Dakle, to je naprosto to. Pronaći svoj Element u životu je pronaći svoj osobni, vlastiti gral. Odnosno, ideja grala vjerojatno i je upravo to - pronalaženje onog pravog, istinskog sebe, svojih istinskih kvaliteta i talenata i kretanje u tom području i s tim područjem koje je, očito, u nama, ali, isto očito, i jako dobro sakriveno. I isto očito, bez obzira što je tako dobro sakriveno, to je samo naizgled toliko sakriveno. Razlog zbog kojega se općenito misli (u slučaju onih ljudi koji u životu uopće i pomišljaju na takve stvari i teme) da je osobni element toliko zamaskiran nije taj što je on zaista nešto toliko misteriozno, već to što se čovjeka od najmlađeg uzrasta ni na koji način ne potiče na otkrivanje svojih osobitosti, već ga se, naprotiv, svim silama (ne sad da se to radi svjesno, u smislu da ga se želi uništiti, već sve to ide svojim poznatim, nesvjesnim putem i metodama) odvlači od njegovog Elementa, tako da ako u zrelijoj dobi na neki način dođe u kontakt s ovakvim idejama, on će sigurno osjetiti određenu čežnju u sebi, činit će mu se da bi bilo lijepo otkriti i živjeti svoj Element, ali da je to ipak sfera "bajki", a ne "stvarnog života". Nije ga za osuditi u takvom razmišljanju, ali ono je krivo. Element je uvijek tu, on nije nigdje ni nestao, ni pobjegao. Ono što čovjek je u sebi, on to uvijek nosi u sebi, ali toga nije svjestan. Kao što je Del Trotter iz Mućki u svom skladištu imao onaj antikni sat ogromne vrijednosti, za koji je mislio da je bezvrijedna starudija. Ali, kad se ispostavilo što je on zapravo, cijeli život mu se okrenuo.
Robinson ide u bit, on uništava s poantama. Naprosto vlada tim područjem. To je njegovo područje i zna što priča. To je i moje područje, zato mi je toliko blizak. Za mene je to, dakle, blago. Ali za nekoga drugog je vjerojatno prašnjavi stari sat. I u tome je cijela poanta, da čovjek pronađe svoje blago. Samo on to može, jer nitko drugi ne zna što je njegovo blago (uključujući i njega samog u prvoj fazi), iako mu netko, ako on nasluti da to blago možda postoji, može pomoći u potrazi.
Samo jedna, uvjetno rečeno, zamjerka na Robinsonovu općenito izvrsnu knjigu i poruku: on navodi hrpu primjera ljudi koji su pronašli svoj Element. To su u pravilu vrlo poznati ljudi, iz područja umjetnosti, znanosti itd. On je i sam kroz život postao vrlo poznata osoba, pa se i druži(o) s mnogim takvima. Takvi primjeri su u jednoj mjeri inspirativni, ali u drugoj kontraproduktivni, jer običan čovjek, kakav smo ja ili vi, lako se može obeshrabriti i pomisliti: pa kvragu, nemam ja talent kao što ga ima Paul McCartney. I takav prigovor je potpuno opravdan, jer većina ljudi zaista nema takav talent, ali sigurno ima neki svoj specifični, pa bio to i mini talent. "Mini" u smislu da taj talent neće biti nešto što je zanimljivo široj publici, pogotovo svjetskoj, pogotovo u današnje vrijeme kad svaka budala želi biti popularna, a internet im daje i ideju da bi to možda i mogli postati, pa oni pokušavaju i ispadaju budale na razne načine. Neki ljudi imaju izuzetan talent, većina nas nema i to je posve u redu. Veličina talenta ne čini razliku u pronalasku svog Elementa. Zato Element ne bi trebalo konzumirati kao jedino jelo, već ga uzimati sa švedskog stola na kojem se nalaze i druge stvari, pogotovo Ikigai.
Post je objavljen 11.11.2019. u 07:58 sati.