Neki dan sam letimičnim pogledom prešao preko Rahuline knjige "Što je podučavao Buda" i došlo mi je da ju uzmem, što sam i napravio, i pročitam prvi odlomak koji će mi privući pažnju, na stranici koju ću slučajno otvoriti. Ispala je stranica 80, sljedeći odlomak:
"Sabranost pažnje, ili svjesnost, ne znači da treba razmišljati i biti svjestan: "Sad radim to i to" ili "Sad radim ovo". Upravo suprotno. Onog trenutka kad pomislite "Sad radim to" postajete samosvjesni i tada ne živite u onome što radite , već u ideji "ja jesam" i tada je i vaš rad uništen. Trebali bi potpuno zaboraviti na sebe i izgubiti se u onome što radite. Onog trenutka kad govornik postane samosvjestan i pomisli "Obraćam se publici", njegov govor se prekida i remeti mu se tok misli. Ali kada sebe zaboravi u svome govoru, u onome o čemu govori, tada je najupečatljiviji, dobro govori i razumljivo objašnjava stvari. Svako veliko djelo - umjetničko, pjesničko, intelektualno ili duhovno - stvoreno je u takvim trenucima, kada su njegovi tvorci potpuno izgubljeni u svojim djelima, kada su sasvim zaboravili na sebe i oslobodili se samosvijesti."
Post je objavljen 02.11.2019. u 13:00 sati.