Zanimljivo mi je ovo pismo koje je jedna 17-godišnjakinja poslala Robinsonu, pa ću ga pretipkati. On u knjizi piše ovako:
"Primam mnogo elektroničkih poruka od učenika širom svijeta. Ova je od sedamnaestogodišnje učenice iz New Jerseyja, koja je slušala moj govor u sklopu TED konferencije 2006. (TED oznavačava Tehnologiju, zabavu i dizajn; tehnology, entertainment, and Design):
Sjedim u tišini svoje sobe, ne mogu zaspati. Šest je sati ujutro, a ovo je razdoblje mojeg života koje bi me trebalo zauvijek promijeniti. Za nekoliko tjedana bit ću na završnoj godini, a koledži su trenutno očito glavna tema mojega života... i to mi se ni malo ne sviđa. Nije da ne želim studirati, ali razmišljala sam o tome da radim druge stvari koje neće gušiti moje ideje. Bila sam potpuno sigurna u nešto što sam željela raditi i čemu sam se željela posvetiti, ali se doima da je stjecanje doktorata ili kakvog dosadnog posla svima oko mene najvažnije za uspjeh u životu. Mislim da nije pametno trošiti vrijeme na nešto dosadno i besmisleno. Ovo je jedina mogućnost u mojem životu... dovraga, ovo je moj jedini život i ako ne učinim nešto drastično, nikada neću imati mogućnost da to učinim. Mrzim kad moji roditelji ili roditelji mojih prijatelja čudno gledaju kad im kažem da se želim baviti nečim posve drugačijim od uobičajenih poslova vezanih uz medicinu ili poduzetništvo.
Nekako sam došla do videosnimke čovjeka koji govori o idejama koje već neko vrijeme imam u glavi i to me je duboko prodrmalo i dovelo u euforiju... Ako svi žele biti ljekarnici, posao u medicini u budućnosti neće biti osobito ugledna profesija. Ja ne želim novac, ne želim šugavi "skupi" automobil. Želim raditi nešto što ima smisla, ali malokad dobijem potporu. Samo vam želim reći da ste me vi ponovo uvjerili da mogu slijediti svoj san. Kao slikarica, crtačica, skladateljica, kiparica i spisateljica, iskreno vam zahvaljujem jer ste mi pružili nadu. Moja učiteljica likovnog me uvijek blijedo gleda kad učinim nešto neubičajeno. Jednom sam vodom za pranje kistova polila sliku za koju je moja učiteljica rekla da je "dovršena i spremna za ocjenjivanje". Uh, trebali ste vidjeti izraz njezina lica. Te su granice u školi jasno postavljene, a ja se želim osloboditi i stvarati prema zamislima koje iz moje glave proizađu u tri ujutro. Mrzim crtati obične stare cipele ili stabla i ne volim to "ocjenjivanje" umjetnosti. Otkada bismo trebali "ocjenjivati" umjetnost? Da je Pablo Picaso pružio koji od svojih radova svojoj staroj učiteljici likovnog, ona bi zasigurno poludjela i srušila ga. Ja sam svoju učiteljicu upitala mogu li skulpturu povezati platnom i ispreplesti ih tako da skulptura ostavlja dojam da je slika oživjela i krenula prema promatraču... Odgovorila mi je da to nije dopušteno! Na završnoj godini pohađat ću AP umjetnički program i oni mi kažu da ne mogu stvarati trodimenzionalnu umjetnost? To je suludo pa nam je potrebno da ljudi poput vas dođu u New Jersey i održe pokoje predavanje o toj omalovažavanoj stvari zvanoj kreativnost.
Boli me to što se ljudi samo smiju ili mršte čim kažem da želim biti umjetnica kad odrastem. Zašto ljudi ne smiju raditi ono što vole raditi? Je li sreća palača, televizor s velikim zaslonom, gledanje brojeva koji prolaze na zaslonu i grčenje jer je S&P pao za jedan bod? ... Ovaj svijet je postao prenapučeno i zastrašujuće mjesto na kojemu vlada nadmetanje. Hvala vam za tih devetnaest minuta i dvadeset i devet sekundi čiste istine. Pozdrav."
Uopće nisam ovdje obraćao pažnju što i o čemu pjevaju, već mi je zanimljivo vidjeti koliko fantastično funkcionira spoj kreativnosti skupine vrlo različitih ljudi.
Post je objavljen 14.11.2019. u 07:43 sati.