Rano u jutro, još je bilo mračno, bacio sam letimični pogled kroz prozor i primijetio kako bura njiše grane drveća, oblačno je, tamno i po malo kišno. Namjeravao sam otići na kraću dionicu trčanja. Onda sam otvorio prozor da osjetim vrijeme izravno: brrrrr, zapuhnuo me hladni zrak i pomislio sam kako me ionako nitko ne tjera van, niti je koga briga, niti će itko znati idem li ja ili ostajem u toplom i ugodnom. Na kratko sam pomislio - ne idem. Onda sam se vratio u "normalu" i odlučio da idem. Mentalne igrice: a što ako se bez veze prehladim, nitko me ne tjera i sl., sam potpuno odbacio. Idem, briga me (Fuck it, idem, što bi rekao Parkin). Otišao sam, jer ja ću znati, meni je bitno. Moj stav je ovakav: ako čovjek uloži trud u svoju samodisciplinu i redovito radi stvari koje mu se ponekad i ne da raditi, redovito izlazi iz svoje tzv. zone ugode u zonu očite neugode, on si time u sebi stvara temelj da sam vlada svojim životom i ta njegova odlučnost i ustrajnost jedan su od bitnih čimbenika koji čine razliku. Onaj tko sam radi, svojom voljom, ono što mu nije ugodno, puno će lakše nadilaziti prepreke koje se neminovno svakome pojavljuju na putu. Onaj koji redovito ide lakšim putem i bez razmišljanja odabire zonu ugode kad god može, vrlo lako će se često nalaziti u situacijama da mu drugi kroje život. Ne priznajem linearnost života. Ljudi misle kako je prirodno da s godinama postaju tromiji, deblji, da su s vremenom u sve lošijoj fizičkoj i mentalnoj formi. To je potpuno krivo. Život nije linearan. S vremenom želim biti, i jesam, sve aktivniji, produktivniji i kreativniji u svakom smislu.
Dobri su. Odlični!
Post je objavljen 10.11.2019. u 11:33 sati.