srijeda, 27.11.2019.
Završno poglavlje Zena i samuraja. Mačka i mačevalac.
Suzuki je "Zen i samuraje" završio s poglavljem pod naslovom "Mačevalac i mačka". Nije me nešto oduševio naslovom. Pomislio sam: pih, zar nije to mogao malo pametnije i bolje za kraj knjige. Poglavlje ima desetak stranica i sastoji se od jedne priče o mačevaocu Shokenu koji je imao problem sa štakorom u svojoj kući. Nakon nekoliko redaka, potpuno sam promijenio mišljenje i sa zanimanjem nastavio čitati. Namjeravao sam si prepisati najbolje odlomke, ali to nisam u tom trenutku stigao, pa sam odlučio da ću to obaviti u autu, prije nego vratim knjigu u knjižnicu. Tako sam i napravio. Bilo je oko 12 i pol h, dakle imao sam dovoljno vremena, jer knjižnica radi do 14. Tada sam se sjetio da sam zaboravio (e, kako volim ovakve trenutke: sjetio da sam zaboravio:) ponijeti neki prazni A4 papir. Malo sam pogledao oko sebe, koja glupost, kao da ću ugledati neki koji slučajno tu čeka na sjedalu. Dakle, nemam papir. Budala. Onda malo otvorim pretinac ispred suvozačevog sjedala, malo pročeprkam i pronađem dva A4 papira, račune od zadnjeg tehničkog. Ok, Bog i Svemir me vole udruženim snagama. Jedan od ta dva će biti dovoljan. Počnem pisati (da, nekoliko kemijskih obično imam na dohvat ruke) i kao prvo, primijetim koliko sam ispao iz štosa sa pisanjem na stari način. Puno brže tipkam nego što pišem po papiru. Onda sam primijetio kako mi vrijeme sve brže curi, jer nekoliko rečenica neće biti dovoljno za prenijeti poantu, koliko god ju ja htio prenijeti u najkraćoj mogućoj formi. Prvi papir sam već popunio i dohvatio drugi. I njega sam ispunio i sve mi se to činilo kao da ide pre-pre sporo. Otišlo mi je barem sat vremena na iščitavanje, biranje rečenica i prepisivanje, ali sadržaj je toliko jak da sam odlučio prepisati gotovo sve što smatram bitnim. Na kraju sam vidio da ću zakasniti u knjižnicu ako ne požurim, pa sam se odrekao nekoliko rečenica, koje možda i nisu presudne za poantu (sigurno nisu).
Dakle, priča ide ovako:
"Bio jednom mačevalac po imenu Shoken kojem je dosađivao štakor u njegovoj kući. Taj je štakor bio toliko neustrašiv da je iz svog skloništa izlazio čak i danju, praveći svakakvu štetu. Shoken je tjerao svoju mačku da ga lovi, ali mu ona nije bila dorasla, a kada ju je ovaj ugrizao, mačka je pobjegla bolno mijaučući. Mačevalac je onda uzeo nekoliko mačaka iz susjedstva koje su bile poznate po svojoj vještini i hrabrosti u lovu na štakore, pa je i njih pustio na štakora. Sklupčan u kutu, štakor je promatrao mačke kako mu se približavaju, a onda je bijesno napao jednu po jednu. Mačke su se uplašile i sve pobjegle.
Mačevalac je bio očajan i pokušao je sam ubiti štakora. Uzevši svoj drveni mač, on mu se približi, ali svi napori ovog iskusnog mačevaoca pokazali su se neuspješnima jer je štakor toliko vješto izmicao njegovom maču te se činilo da zaista letim zrakom poput ptice ili munje. Prije nego što je Shoken stigao pratiti njegove kretnje, on mu je vješto skočio na glavu. Sav obliven znojem Shoken je konačno odlučio dići ruke od potjere.
Kao posljednje što je pokušao, poslao je po Mačku iz susjedstva, poznatu po svojoj tajnovitoj vrlini najsposobnijeg lovca štakora. Ta mačka nije ni po čemu izgledala drukčije od ostalih mačaka koje su se prije toga borile sa štakorom. Mačevalac nije imao neko posebno mišljenje o njoj, ali ju je pustio u sobu u kojoj se nalazio štakor. Mačka je bila ušla u sobu kao da nije svjesna da se u toj sobi događa nešto neobično. Međutim, štakor je bio užasnut kada ju je ugledao kako mu se približava i stajao je kao ukopan u kutu. Mačka je potpuno ravnodušno otišla do štakora i vratila se držeći ga za vrat.
Iste večeri, sve mačke koje su sudjelovale u hvatanju štakora, održale su veliki zbor u Shokenovoj kući i s puno poštovanja zamolile slavnu Mačku da zauzme počasno mjesto. Duboko su se poklonile pred njom i rekle joj: "Mi smo sve poznate po odvažnosti i vještini, ali nikada nismo ni pomislile da na svijetu postoji tako izuzetan štakor. Ni jedna od nas nije bila u stanju ništa učiniti dok ti nisi došla, i kako si samo lako pobijedila! Mi sve želimo otkriti tvoju tajnu za naše dobro, ali prije toga moramo vidjeti koliko toga znamo o umjetnosti hvatanja štakora."
Nakon tog uvoda, svaka od prisutnih mačaka je rekla ponešto o svojoj vrsti vještine, slavna Mačka je saslušala svaku od njih i pokušala im objasniti u čemu griješe. Tako su neke mačke bile izuzetne u tehnici hvatanja, neke su stavljale naglasak na duh itd.
Slavna Mačka je nastavila:
"Međutim, ja neću reći da je cjelokupna obuka kroz koju ste vi prošle bila bez ikakve svrhe. Na kraju krajeva, Put se izražava preko svojih sudova (ljudsko biće, u religijskom jeziku, u koje se nešto ulijeva; prim.prev.). Tehničko majstorstvo zadržava Razum u njima, duhovna snaga djeluje u tijelu, a kada je ono u harmoniji s Prirodom, djeluje u savršenom skladu s promjenama u našoj okolini. Uz sve ovo, postoji još jedna veoma važna stvar, koja će, ako se zanemari, sigurno sve poremetiti. A to je: nemati u sebi ni tračak svijesti o vlastitom postojanju. Kada je ona prisutna u vašem umu, sve vaše djelatnosti postaju samovoljni, smišljeni trikovi koji nisu u suglasnosti s Putem. Kada ste u stanju poznatom kao "ne-umnost" (mushin) djelujete u suglasnosti s Prirodom, ne pribjegavajući umjetnim mehanizmima. Međutim, Put je iznad svih ograničenja i sve ovo što govorim daleko je od toga da bude iscrpno kada je riječ o Putu.
Prije nekog vremena, u mome susjedstvu živjela je mačka koja je provodila vrijeme u spavanju, ne pokazujući nikakve znakove životinjske duhovne snage. Sličila je drvenom kipu. Ljudi je nikada nisu vidjeli kako je uhvatila štakora, ali gdje god je prošla, ni jedan se štakor nije usudio pojaviti u njenoj blizini. Jednom sam je posjetila i upitala za uzrok tomu. Nije mi dala nikakav odgovor. Ponovila sam moje pitanje četiri puta, ali je ona ostala nijema. Nije se radilo o tome da mi nije htjela odgovoriti - ona zapravo nije znala kako mi može odgovoriti. To nas uvjerava da onaj koji zna ne kaže ni riječi, dok onaj koji govori ne zna.
Ta stara mačka bila je zaboravna ne samo kada se radilo o njoj samoj, već i kada se radilo o svemu oko nje - ona se nalazila u najvišem duhovnom stanju beznamjernosti. Ona je shvatila božanski ratnički duh i nije ubijala. Ja se ne mogu mjeriti s njom."
Neko pitanje postavio joj je i Shoken, na što je ona, između ostalog, odgovorila:
"Pa, ja sam samo mačka i hranim se štakorima i kako ja mogu znati nešto o ljudskim problemima? Ipak, ako mi dopuštate još nešto reći, morate imati na umu da je mačevanje umjetnost spoznaje Razloga života i smrti u odlučujućem trenutku - njegov cilj nije samo pobijediti protivnika. Samuraj uvijek mora voditi računa o ovoj činjenici i obučiti sebe u duhovnoj kulturi kao i tehnici mačevanja. Kada ovo postigne, on više nema nikakvih sumnji, nikakvih zbunjujućih misli; on ne pravi račune, niti promišlja; njegov duh miran je i popustljiv i u skladu s okolinom, on je vedar i praznouman; i zato je u stanju slobodno odgovoriti na promjene koje se iz trenutka u trenutak odigravaju u njegovoj okolini.
Od umnog treninga koji su uveli drevni mudraci, pa sve do različitih grana umjetnosti, samospoznaja je najtemeljnija ideja od svih i ona se prenosi od uma do uma - radi se o posebnoj vrsti učenja izvan pisanog učenja. Ono što postiže pisano učenje je da ti pokaže što imaš u sebi. Nema prenošenja tajni s učitelja na učenika. Učenje nije teško, a ni slušanje nije teško, ali ono što je zaista teško je postati svjestan onoga što imaš u sebi i biti u stanju to upotrijebiti kao svoje. Ova spoznaja poznata je kao "sagledavanje unutrašnjosti vlastitoga bića", a to je satori. Satori je buđenje iz sna. Buđenje i samospoznaja i sagledavanje unutrašnjosti vlastitoga bića - to su sinonimi!"
One dijelove koji su po meni najjači sam boldao. Ispostavilo se da je knjiga završena vrhunski. A rečenica u kojoj Mačka kojoj se ostale naprosto dive na njenoj vještini kaže: "Ja se ne mogu mjeriti s njom." na nivou je Džubranove vrhunske rečenice kojom završava Proroka, kada Almustafa kaže: "Zar sam to ja govorio, zar nisam bio i slušalac?"
Moj je zaključak da je zen više nego vrijedan pažnje, tako da će moju svakako dobiti. S tim ciljem, iz knjižnice sam se vratio sa Suzukijevim kapitalnim djelom "Zen i japanska kultura", koje je pozamašno za čitanje, a pozamašno je bilo i za pisanje. Prvi put je objavljeno oko 1938., a onda u ponešto izmijenjenom izdanju 50-ih godina prošlog stoljeća. Za to izmijenjeno izdanje Suzuki je surađivao s još nekoliko autoriteta s tog i sličnih područja. Knjiga je objavljena u vrijeme kada je zen na Zapadu bio u procvatu i interes za njegovo proučavanje svojevrsna intelektualna moda, koja je privukla mnoge zainteresirane, kao što su Aldous Huxley, Alan Watts, J.D.Salinger i mnogi drugi. Ova knjiga je imala puno pozitivnih, ali i negativnih kritika. One negativne su uglavnom išle u smjeru da Suzuki pretjeruje kada nastoji pokazati da se zen nalazi u samoj srži japanske kulture u njenim raznim oblicima i umjetnostima. Ti prigovori su vjerojatno na mjestu, ali mene osobno taj dio i ne zanima. Danas je vjerojatno i japanskim pticama na granama jasno kako suvremeni Japan svakako ne živi iz ideje zena, već je ohoho poludio, na sličan način kao i ostatak svijeta. Sve to me ne zanima, ne zanima me bilo kakvo idealiziranje japanskog načina života, jer je on relativan i ljudi su različiti svuda, pa tako i u Japanu. Ono što me zanima je samo srce zena, a u njegovoj srži su neposredna iskustva, koja su opet individualna. Moje je moje, nečije je nečije i sve je to u redu. Ono što je vrlo važno za svakoga je to da otkrije svoje autentično iskustvo, kojim god putem došao do njega. Kojim god putem, to da, ali odredište je uvijek u čovjeku samom. Zato lijepljenje za bilo kakve ideje nije pametno i nema smisla. One su tek čamci koji mogu poslužiti da se dođe do druge obale. Kada se tamo dođe, čamac ne treba dalje nositi na leđima.
Zanimlijva stvar je i da je, nedugo nakon što sam se naprepisivao tih odlomaka, kada sam završio s knjižnicom i ponovno sjeo u auto, s radija krenula "Unwritten",koja je potpuno u skladu s ovim idejama, od prve do zadnje riječi. Ako to nije sinkronicitet, onda sinkronicitet ni ne postoji.
Usput, radim odlične burgure od graha. Super stvar.
- 14:41 -
