ponedjeljak, 16.12.2019.
Zjk. Zen i haiku. Pjesnikinja Chiyo. Prizemnim ljudima sve je prizemno.
Jedno važno poglavlje u Zjk je o poveznici zena i haikua. Jedan haiku pjesnikinje Chiyo:
Ah! Slakov cvijet!
Zarobljeno vjedro!
Zamolit ću vode.
Ovo, samo po sebi, meni ne znači ništa. Mala skupina riječi koja možda zgodno zvuči. Tako to izgleda iz kuta nekoga tko o haikuu nema pojma. Ali, meni je jasno da u haikuu ima nešto više i svakako ima. Do Bashoa, haiku je predstavljao tek spretno, možda duhovito baratanje riječima (to bi bilo, uvjetno rečeno, nešto što radi Balašević), nešto beznačajno i površno. Basho je napravio preokret, uzdigao haiku u veličanstvene visine i potaknuo i druge pjesnike da krenu na taj put. Ali da bi se moglo poletjeti s haikuom, za to je potrebna poprilična priprema i proučavanje ovakvog pjesničkog izričaja. Ja o tome za sada ne znam ništa, ali zanima me. Da bi se ušlo u bit haikua, za zainteresiranu neznalicu poput mene, nije dovoljno tek uzeti zbirku vrhunskih haikua; to bi bilo kao uzeti knjigu na kineskom i pokušavati je pročitati. Ništa od toga. Međutim, iza vrhunskih, velikih, poznatih haikua postoje cijele priče, od toga koja je njihova pozadina, gdje i u kojoj situaciji su nastali itd. Postoje kvalitetni, upućeni komentatori i uz pomoć njihovih komentara, mislim da čovjek jedino tako može, polako, ući u to područje. Iznenadio sam se zanimljivosti priče koja je iza ovog navedenog haikua. Kada se ona malo prostudira, to je onda nešto sasvim drugo. Nabavit ću si neku zbirku haikua s kvalitetnim komentarima.
Suzuki o ovome piše ovako:
"Neki bi čitatelji mogli reći da tu nema nikakve poezije i svoje bi mišljenje vjerojatno branili ovako:..." Dalje obrazlaže kako, što ovdje i nije važno.
Ono što je važno je njegovo poentiranje. U nastavku piše:
"U odgovor na takav prizeman način tumačenja ovog haikua pjesnikinje Chyio o slaku rekao bih ovo: Prizemnim ljudima sve je prizemno i praktično. Oni zaboravljaju ili ne znaju cijeniti činjenicu da u određenom raspoloženju - rekao bih, zacijelo u nekoj vrsti božanskog raspoloženja - čak i najobičniji predmet pokraj kojega u svakidašnjem životu prolazimo ne obraćajući na nj pozornost, izaziva u nama dubok vjerski ili duhovni osjećaj kakav nismo nikada prije doživjeli . To je trenutak u kojemu čovjek postaje pjesnik usprkos samome sebi."
- 07:54 -
