utorak, 31.12.2019.
Trčanje ljetnom dionicom. Plivanje u moru(?).
Maloprije sam se fino istuširao, upalio lap, servirao si kolutiće banane i kriške naranče na tanjur sa strane, pogledao prema moru, kao što sam pogledao i u rano jutro, ali sada s drugačijim osjećajem.
Jučer smo Dori i ja otišli u Crikvenicu na (njeno) klizanje, parkirali kod vrtića i dok smo hodali prema centru, prolazili smo kraj dijela na kojem se jedan mladi stranac prije dvije godine, točnije dva dana prije Nove godine okupao u moru. Ne samo da je ušao u more, već je i zaronio. Skrenuo sam tada maloj pažnju na to, proglasio ga ludim i osjetio želju da i ja to napravim, doduše i bez ronjenja mi je to već izgledalo kao privlačan izazov. Sljedeći dan na Staru godinu 2017.-u, tada smo živjeli u Jadranovu, pa sam odlučio za vrijeme jutarnjeg trčanja proći kraj plaže i vidjeti kako bi bilo ući u more. Sjećam se, vrijeme je tada bilo oblačno i ni malo privlačno za tako nešto, ljudi u kaputima po cesti, što je i logično, ali ja sam ipak ostvario taj svoj naum, ušao sam u more do vrata i odmah van. S tim sam bio vrlo zadovoljan i kući se vratio u sebi pjevajući. Jučer kad sam ju podsjetio na tog luđaka turistu i mene luđaka, ona kao da mi je pročitala misli i spomenula da se ne bi možda ponovo okupao? Rekao sam: tko zna, ali ni sebe ni nju nisam u početku shvatio ozbiljno. Jedino što sam svakako odlučio je da ću jutros otići na trčanje tom ljetnom dionicom, dakle od Hreljina prema Jadranovu, koju sam puno puta koristio prošlo ljeto, ali od tada ni jednom, već idem nekim drugim cestama.
Jučer predvečer mi je možda kao letimična ideja prošlo glavom da bi se možda stvarno mogao okupati u moru. Jutros dok sam pijuckao kavu kraj prozora i gledao prema moru, ta ideja više nije bila tek letimična, nego se sve više kristalizirala u plan. Vani je bilo hladno, oko 4 stupnja C, more oko 9-10 stupnjeva. Ideja mi se svidjela, odlučio sam da ću krenuti što prije, pa ću vidjeti kako će se razvijati, jer kasnije još trebam negdje otići, a ova avanturica će mi svakako uzeti nekoliko sati vremena. Od moje kuće do ciljane plaže i natrag je oko 19 km, dosta uspona itd. Ideja me veselila i odmah sam krenuo u pripremu. S obzirom da, za razliku od ljetnog perioda, nemam gdje usput dotočiti vode, uzeo sam sa sobom dvije boce vode, u svaku ruku po jednu (jedna od 0.5 l, druga 0.75l), već sam se navikao trčati s jednom, dvije uzmem ako je duža dionica. Za doručak sam si pripremio dvije fete kruha namazane s dosta odličnog humusa, trakom pasirane rajčice iz stakla, ne iz tetrapaka, ta mi je bolja, nekoliko super-mini delikatesnih kiselih krastavčića, nekoliko komadića tofua, koji mi se marinira od jučer u shoyu umaku te žličicu i pol chia sjemenki koje su se namakale 10-ak minuta u rižinom napitku. Dakle, to je bilo za prste polizati i sasvim dovoljna količina energije za ovaj pothvat. Još sam si spakirao poveću šaku badema, lješnjaka i grožđica, koje sam uzeo sa sobom i lijepo lagano krenuo. Obukao sam nekoliko laganih slojeva sportske odjeće i tanku kapu na glavu. Išao sam po malo, baš onako da mi bude gušt. Nakon šestog km sam provjerio prolazno vrijeme... 36 minuta. Sasvim zadovoljavajuće. Ljeti sam, kad bi mi došlo, išao i po nekoliko minuta manje, ali sada mi je ovo onako kako mi odgovara. Kad sam se spustio do obale, na sljedećoj "kontrolnoj točki" sam ponovo pogledao na sat: ispod 48 minuta. Od te točke do "moje" plaže još 5 minuta, dakle za 53 minute od kuće do plaže; to je zgodno. Onda sam otišao još malo dalje, do jedne super uvalice, na kojoj su ljepši kamenčići i svjetlije dno, što mi s psihološke strane djeluje privlačnije, u slučaju da ulazim u more. Sunce je provirilo iza oblaka i atmosfera je bila naprosto idealna. Malo sam se odmorio, da se koliko toliko ohladim, skinuo i zakoračio u more do gležnja. Sledio sam se i vratio se natrag na suho. Oko 10 stupnjeva? Meni se subjektivno čini da je oko nule. Dakle, ovo bi bila ludost, pomislio sam. Još ću malo zakoračiti, pa ću vidjeti. Onda sam odlučio da ću pažljivo promatrati sve što se događa, sve moje reakcije, osjete, misli, osjećaje, za vrijeme dok se sve događa, a ne pametovati nakon iskustva. Najednom su mi pali na pamet oni opatijski novogodišnji kupači, koji se tradicionalno za Novu godinu obuku u neke starinske kupaće kostime i zabavljaju prolaznike s brćkanjem u moru. Sam sebi kažem: ajde Alene, nisi baba! i sam sebi se nasmijem, ionako nema žive duše tamo, pa mogu što hoću. Uđem još malo, do koljena i pomislim da bi bilo super i malo otplivati, a ne tek ući u more. Ova nova ideja me dodatno zabavila i nasmijala. Onda sam promislio o svom zdravstvenom stanju i zaključio da po tom pitanju nema problema; u dobroj sam formi, srce dobro radi, a tlak je idealan. Ok, idem. I neću samo ući, nego ću i malo plivati. Posebno mi je zanimljiv taj trenutak kada treba napraviti taj još jedan korak da bi se skroz ušlo u more. On je najteži i tu se bez problema može odustati. Ali, ja neću stati. Koliko nelagodno uopće može biti? Malo me strese hladnoća, tijelo se šokira i to je sve. I uđem ja, s namjerom da malo zaplivam. Kad sam zaplivao, bilo je hladno, ali ne i luđački hladno, pa sam odlučio da ću plivuckati jedno pola minute. Odmah sam se predomislio i odlučio neka bude minuta, malo konkretnije. Ali kako ću znati kad prođe minuta, kad je u ovakvoj situaciji relativnost vremena pogotovo aktualna? Brojat ću. I tako ja lijepo plivam i brojim, osjetim kako mi se tijelo polako privikava, iako je to vrlo daleko od bilo kakve ugode. Kad je prošla dobra minuta, ostao sam još malo, za svaki slučaj. Onda sam otplivao do obale i još se malo vratio. :) I sad se smijem dok se prisjećam tih misli i doživljaja od prije koji sat. Uglavnom, plan je postignut i nadmašen. Bio sam vrlo zadovoljan. Računao sam da će me tople sunčeve zrake osušiti, međutim sunce se sakrilo iza oblaka i odmah je postalo hladnije. Pogledao sam tijelo; skroz se zacrvenilo od tog naglog temperaturnog šoka. Počelo je po malo i drhatati, pa sam se, čim se more malo ocjedilo s mene, počeo utopljavati odjećom.
Zaključak: od okvirne i nejasne ideje do realizacije je prošlo vrlo malo, mjereno u satima, čak ne ni u danima. To mi se sviđa. To je način na koji treba djelovati u životu, bez filozofiranja i beskrajnih priprema ili još gore, beskrajnih odgađanja i pomicanja rokova.
I napomena: ovakve egzibicije ne preporučujem nikome!
Zbogom Stara i dobro došla Nova! Baš ti se veselim!
- 12:55 -
Komentari (10) - Isprintaj - #
