Jučer sam otišao na tzv. roditeljski sastanak, iznimno, a i ne namjeravam ići ponovo, neka slobodno to mamica obavlja. Jedino s čime sam zadovoljan, zadovoljan sam sa samim sobom, jer sam se pridržavao (nije bilo lako, ali nekako sam izdržao) svoje odluke da, skoro ni pod koju cijenu, neću ništa komentirati, ni dobacivati, što i nije bio tako lak zadatak, s obzirom na opću besmislenost cijele te formalne parade i govorancije (srećom, nije predugo trajalo), koja postoji najviše zato jer je i to dio "školsko-nastavnog plana"; da se malo i roditelje pozove, kao da imaju ikakvog utjecaja na išta, otprilike jednako kao i oni koji te "planove" provode. Primijetio sam da roditelji u dobroj mjeri puše te gluposti i vjerujem da je većina njih spremna dopustiti da se njihovu djecu "pritisne", kako bi nešto "naučili", kako bi kasnije nešto "postali".
Ja bih mogao bez problema stati pred njih, održati jedno alternativno predavanje o tome kako bi stvari trebale izgledati ako se djeci zaista želi dobro i kada bih to napravio, oko 80 posto ljudi bi me smatralo kombinacijom luđaka i redikula (za što me apsolutno nije briga), 10-15 posto bi spavalo, a možda 5 posto bi shvatilo da u tome "ima nečega" i tih 5 posto je zapravo meni zanimljiva brojka. Ali, nije to ni vrijeme, ni mjesto, ni publika. Bit će prilike, a kad bude, sigurno neću proći pokraj nje.
Post je objavljen 12.12.2019. u 08:15 sati.