Mantra koju se može čuti i pročitati na raznim mjestima, ne samo od onih koji proizvode i prodaju tenisice i jebeno zarađuju na njima, već i od stručnjaka i iskusnih, prekaljenih trkača i trenera, u osnovi glasi ovako: ako se bavite trčanjem, najveću pažnju obratite na tenisice i kao najvažnije - na njima NEMOJTE štediti... nemojte štediti, nemojte, nemojte...
I ja sam u sebi mantrao tu mantru i bio opčinjen i uvjeren u nju. S njom sam napravio isto što i s drugim mantrama s kojima sam se nekad družio, isto što i s pričama koje su drugi, u ovom slučaju "duhovni", treneri uvaljivali, naime, nakon osobnog iskustva i istraživanja, glatko sam odbacio sva ta sranja.
Zadnjih nekoliko godina na mojim nogama su bile ili Asics ili Mizuno, i to ne početni modeli, već oni top-top, s punom cijenom između 1300 i 1600 kn, naravno, kupljene s jako velikim popustima, s kojima su za jednog downshiftera svejedno pre-pre-preskupe. Uvijek sam se pitao kako to da ta dva komada gumenih, pjenastih potplata, s malo umjetnog materijala iznad njih, mogu toliko koštati? Objašnjenja za to, jasno, postoje, kao što postoje i za bilo koju drugu bedastoću. Koja su objašnjenja? U osnovi, skupe su jer: te firme troše tolike milijune na istraživanje, razvoj, ovo i ono, kako bi proizvele što boju obuću, koja će unaprijediti vašu izvedbu, smanjiti mogućnost ozljeda, oni u izradi koriste posebnu tehnologiju itd, itd...
Činjenica je..., kada obujete jedan takav par tenisica u trgovini, imate osjećaj da bi mogli odskočiti do plafona u njima. To zaista stoji. A i kad krenete trčati u njima, pa, osjećate se po malo posebno i drukčiji je osjećaj nego kod nekih jeftinih modela.
Sve to sam u dobroj mjeri pušio, iako nezadovoljan što tenisice "moraju" baš toliko koštati, do prelomne točke koja se zove "Rođeni za trčanje" iliti "Born to run", gospodina koji-isto-tako-više-ne-jebe-ni-pet-posto-te-preskupe-predmete, Christophera McDougalla. McDougall je napisao tu fantastičnu knjigu, koja je postala potpuni bestseller i to s razlogom. On je napravio odlično istraživanje, prošao kroz unutarnje i vanjsko putovanje, u nekim prilikama nosio i glavu u torbi u tu svrhu i kao rezultat svega toga, napisao odličnu knjigu u koju su se zaljubili mnogi, jer se čita poput napetog krimića, obiluje dokumentima i argumentima, opisuje to "skriveno" pleme Tarahumare (ili Raramuri po još starijem nazivu) koji trče i više stotina km dnevno ako treba, a trče u self-made sandalama koje rade od starih auto-guma itd, itd..., i uz sve to, McDougall je vrlo često duhovit za popizdit, na način koji mi paše. Knjiga je vrlo kompleksna, da ne idem sada u širinu. Ono što je McDougall, i ne samo on, već i neki istraživači s najuglednijih sveučilišta, koji su se uputili u Keniju i tamo proučavali male i starije Kenijce koji praktički trče bosi, pokazao je da moderne, skupe, fancy tenisice, koje su navodni "must have", ne samo da ne spriječavaju ozljede, već ih čak i uzrokuju, jer zbog svoga pjenastog, mekanog stražnjeg dijela dovode do toga da trkač spontano počinje doskakivati na petu, što nije prirodan način trčanja i na taj način dovodi do problema.
Već godinu i pol do dvije su mi u nekom zakutku, u kutiji, neotvorene stajale tenisice Lotto, namijenjene trčanju, koje sam dobio, jer ja ih ne bi ni u ludilu sam odabrao, sigurno ne za trčanje i nakon što sam ljetos potpuno potrošio svoje stare Mizuno (ne potrošio u smislu da sam u njima prešao "800-1000" km, kako to gurui trčanja i još više - prodavači, toplo preporučuju, nego barem tri puta toliko, dakle naprosto su se raspadale i to me nije ni malo smetalo, jer baš tada sam bio u jeku čitanja McDougallove knjige), najednom sam se sjetio tih Lotto, kojima je puna cijena ne više od parsto kuna, a čim mi ih je mama kupila, sigurno nisu bile po punoj cijeni, već ih je primijetila kao priliku, a ja kad sam vidio što mi je usput donijela, pomislio sam: dakle svašta, žena se stvarno ne razumije u tenisice; ok, poslužit će jednom za raditi oko kuće ili tako nešto.
Oboružan novim znanjem i informacijama, takoreći - novom sviješću" po tom pitanju, novim stavom, potpuno sam drugačije (pozitivno) reagirao na njih, nego što bi to bio slučaj da sam bio u prijašnjem fancy-modu. Bio sam zadovoljan s njima na nozi. Sasvim su se lijepo ponašale stotinama ljetnih km na mojim nogama, a onda i na maratonu. Što se tiče čarapa - 6 kn par, iz Decathlona. Isto ne mogu reći da su loše. Naprotiv.
Moderne tenisice za trčanje uveo je Nike i to se nije desilo u nekoj davnoj prošlosti, već nedavno, 1970-ih. Oni su krenuli sa svim tim fancy stvarima i isforsirali ih do maksimuma, što rade i danas. Mislim da je i budali jasno da jako puno od njihovih milijuna ne ide baš za istraživanje i u neku ne znam kako dobru stvar, već idu naprosto u reklamu, pa u džepove sportskih, sponzoriranih zvijezda i u razne druge vrste cirkusa. Onaj krajnji potrošač-kupac-entuzijast, koji naprosto voli kretanje, a navučen je u tu spiku, prisiljen je, vodeći se svojim entuzijazmom, platiti možda i pola svoje plaće ili više da bi se domogao tih tenisica za koje misli da će mu biti neophodne ili u svakom slučaju od velike pomoći.
McDougall u dugačkom traktatu o tenisicama, o njihovoj izradi, svrsi, povijesti itd. navodi bezbrojne primjere. U tom istraživanju i putu je upoznao mnoge ljude koji su se također posvetili propitivanju mantre s početka ovog teksta i koji su uspjeli dokazati, ponekad i na sulude načine, da je cijela ta stvar sa preskupim tenisicama jedno obično veliko sranje. Kao jedan od najurnebesnijih primjera on navodi istraživača koji je u maniri "ludog znanstvenika" na svojoj koži, tj. nogama isprobavao razne stvari, tj. razne tenisice. Išao je toliko daleko da je kupovao najjeftinije tenisice u najjeftinijim trgovinama i trčao u njima dok ih ne bi potpuno potrošio, da bi nakon toga zamijenio lijevu za desnu i nastavio trčati u njima. Ili razni primjeri trkača, pomaknutih ultramaratonaca iz 19-og i početka 20-og stoljeća koji su, iz nekih svojih motiva, pretrčavali ogromne udaljenosti, praktički transkontinentalne, pri čemu McDougall poentira rečenicom tipa: i tko zna u kakvim su cipeletinama to radili!
Zaključak: ono na što se prvenstveno treba usmjeravati je tehnika trčanja. Tenisice, kakve god da jesu, ne trče same.
"Do you ever listen to music while you run? Only in my head. I feel like when I'm running I'm trying to get stuff out of my head, not put stuff in." iz jednog intervjua s Chrisom.
Link na video.
Post je objavljen 09.12.2019. u 07:54 sati.