ponedjeljak, 02.12.2019.

Tata je istrčao maraton

"We are different, in essence, from other people. If you want to win something, run 100 meters. If you want to experience something, run a marathon."
Emil Zatopek

Sjeo sam ispred tipkovnice i malo zastao. Napisat ću što mi dođe. Ne znam što će mi doći, moglo bi bilo što, mogao bih krenuti u raznim smijerovima i raspisati se, ali ja ne želim tek popunjavati prostor slovima. Zanima me spontano pisanje, spontano življenje i free style u njegovom bitnom smislu, kao način funkcioniranja. Zanima me da ono što postoji u mojoj biti ima svoju priliku da se izrazi, na način na koji se želi izraziti; bez plana, bez pripreme, potpuno slobodno.
Zadnjih nekoliko godina otprilike u 6.-om mjesecu bi mi, za vrijeme trčanja, došla ideja da bih se mogao početi pripremati za crikvenički advent maraton, koji se održava početkom 12.-og mjeseca i ta slika bi, nakon što bi se pojavila, iz ovih ili onih razloga po malo počela blijedjeti, ali nikad ne bi potpuno izblijedila. Sljedeće godine u to vrijeme bi ponovo sijevnula, iz čega se može zaključiti da mi je ideja da istrčim maraton privlačna i izazovna.
Ako malo odvrtim film unatrag, kad sam imao oko 17 godina, prijatelj i ja smo, u Karlovcu, odlučili da krenemo s trčanjem. Bilo je zimsko doba, trčali smo rano ujutro po hladnom, često i maglovitom kontinentalnom zraku. On je brzo odustao, ja trčim i danas i ne namjeravam stati. Od tada do danas prošlo je oko četvrt stoljeća, što zvuči puno kada se izrazi u "stoljećima", ali meni se ne čini puno. Kroz godine sam imao česte višemjesečne prekide u trčanju, ali uvijek bih mu se vraćao. Prije 5-6 godina, kada sam se, spletom okolnosti, iz Rijeke preselio u Crikvenicu, i onda sljedećih godina živio i u Crikvi i u okolnim gradovima, sa u prosjeku dva seljenja godišnje, da bi se nakon toga napokon smjestio u svojoj kući na Hreljinu, u Crikvenici sam, na prekrasnoj dugačkoj stazi uz more, podigao svoje prijašnje rekreativne duljine sa nekoliko kilometara, malo po malo, prema gore. Vidio sam ondje ljude koji očito trče neke dugačke relacije. Iznenadio sam se da se u Crikvi održava i maratonska utrka, koja je počela nekoliko godina ranije i od tada samo rasla i rasla, i odmah se zapitao da li bih ja mogao krenuti prema dužini polumaratona, pa sam se polako počeo i usmjeravati prema tome, da vidim da li bih ja to bio u stanju. Uskoro sam svoju dionicu od 6-7 km povećao i, dobro se sjećam, kada sam jedan dan nastavio i probio 10 km, imao sam osjećaj kao da sam prošao kroz neka tajna vrata i nastavio dalje. Ta vrata su bila samo ograda u glavi. Onda sam po malo povećao dužinu i došao do nekih 15-ak km. To se sve događalo u periodu od nekoliko mjeseci. U proljeće je u Rijeci bio riječki polumaraton, prijavio sam se, ali noć prije utrke, impresioniran sa svim time, svom tom gomilom trkača koji se pojavljuju na tim utrkama, plus mojim fantazijama u vezi svega toga, proveo sam tu noć vrteći se u krevetu oko svoje osi, ujutro se ustao iz kreveta umoran i ljut i nisam nigdje otišao. Sljedećih dan sam si kupio nove tenisice (kao da je stvar u tenisicama) i otrčao dužinu polumaratona. Eto, vidiš da možeš, pomislio sam. Nakon toga sam još puno puta otrčao tu dužinu, ali htio sam to napraviti i na službenoj utrci. Sljedeće ljeto je bio polumaraton u Opatiji. To ljeto sam živio u Novom Vinodolskom i tamo se pripremao. Otišao sam na taj polumaraton i napravio nekoliko tipičnih početničkih grešaka. Prvo, kada sam vidio koliko se mnogi ljudi vuku, malo sam pojačao ritam, i to uzbrdo, da bi nakon nekoliko kilometara praktički izgorio, čemu je pridonjelo izuzetno vlažno i sparno vrijeme kakvo je bilo taj dan, tako da mi je ostatak utrke bio naprosto patnja. Druga velika glupost koju sam napravio, za "pripremu i test" sam jedno dva dana ranije otrčao polumaratonsku dužinu u Crikvenici, usred vrućeg ljetnog dana, nakon čega se nikako nisam mogao odmoriti do službene utrke.
Na Hreljin sam se doselio prije godinu dana. Prvih 8 mjeseci sam potpuno zanemario trčanje, nisam ni znao u kojoj kutiji mi se točno nalazi oprema. Onda sam, sjećam se da je bio 20.6., odlučio započeti s trčanjem. Dan prije toga sam krenuo u malo istraživanje, u potrazi za zanimljivom dionicom za trčanje. Prešao sam cijelo mjesto, sve su to brda i s ničim nisam bio zadovoljan. Jedina logična dionica je bila ona koja vodi prema Križišću. Sljedećih dana mi je auto bio na servisu, nisam se mogao nikuda maknuti i jedan dan sam tako prosjedio doma, drugi dan mi je bilo jasno da ću poludjeti ako se tako nešto ponovi i jednostavno sam se uputio na dugačko pješačenje prema Jadranovu. Tamo sam se okupao u moru, pa natrag. Tamo i natrag je više od 18 kilometara. Sljedeći put kada sam išao na trčanje i došao do Križišća, otišao sam dalje, do Šmrike. Sljedeći put sam otišao do Jadranova trčeći, a natrag dobrim dijelom hodajući. Tu relaciju sam išao skoro svakodnevno cijelo ljeto i osjetio sam da rastem u kondiciji. I tada sam, u tom 6.-om mjesecu, pomislio da li bih mogao na maraton ove godine. Na temelju ljetnog trčanja, koje je specifično, nisam mogao znati gdje sam točno s kondicijom. Nakon ljeta (pod ljetom smatram još i 10.-i mjesec) sam ponovo imao nekoliko tjedana pauze. Negdje sredinom 11.-og mjeseca sam se ponovo sjetio maratona i pomislio da moram donijeti odluku da li idem ili ne. Otišao sam nekoliko puta na trčanje i već nakon nekoliko km bi me uhvatila neka opća slabost. Razmislio sam o čemu se radi i zaključio da je uzrok u kombinaciji teškog, južnog vremena, pauzi u trčanju i ponajviše neadekvatnom unosu energije prije trčanja. Ponovo pauza, a onda sam zadnji dan 11.-og mjeseca čvrsto odlučio da moram saznati na kojem se nivou nalazim i na temelju toga donesem odluku. Sljedeći dan, to je onaj kojeg ljudi zovu "svi sveti", sam krenuo na trčanje s namjerom da trčim dva sata i nakon toga procjenim kako se osjećam i da li bih nakon tih dva sata mogao otrčati još dva sata, koliko bi mi otprilike trebalo za maraton. Nekoliko trenutaka prije nego sam počeo, odlučio sam da ću ipak ići tri sata. Tada mi je dionica za trčanje bila kontinentalna, prema Driveniku, ne više prema Jadranovu. Usput sam odlučio da odem do ruba Crikvenice. Kasnije kada sam izmjerio dionicu, ispalo je oko 32 km, s tim da sam uzbrdice, kojih ima dosta, hodao, pa je ispalo ispod 30 km trčanja. Cilj cijelog tog testa je bio da vidim kako se osjećam nakon dva, tri sata trčanja i da li imam osjećaj da bih mogao nastaviti. Kada sam završavao tu dionicu, pred kraj sam se koncentrirao samo na to pitanje: kako se sada osjećam? Odgovor je bio: umorno, mogu nastaviti, ali pitanje je koliko dugo. S takvim razvojem situacije sam bio zadovoljan i odlučio sam da idem na maraton. Nakon toga sam kroz 10-ak dana otrčao polumaratonsku dionicu, pa 8 dana prije maratona laganih 15 km i dan ranije sam išao 5 km vrlo lagano, pola hodajući, čisto da osjetim tenisice na nogama i ritam udaraca po asfaltu. Dakle, mjesec dana prije utrke, samo tri puta na trčanju. Moj cilj je bio jasan: doći na utrku maksimalno odmoran i trčati potpuno svojim ritmom, točno onako kako mi odgovara, bez da postoji i najminimalnija mogućnost da me bilo što odvuče od tog plana, da me bilo što ili bilo tko povuče naprijed. Došao sam na start potpuno opušten, neopterećen, uživao u atmosferi oko sebe. Primijetio sam brzo neke poznate face, npr. Veroniku Jurišić. Primijetio sam i da nema ni jednog Kenijca ove godine. Odlično, pomislio sam, dakle imam šanse za pobjedu, hahaha.
Osjećaj na prvom maratonu je poseban, jer čovjek ne zna što ga čeka. Potpuno sam se pouzdao u moj plan, smatrao sam ga jednostavnim, zdravorazumskim i odličnim i potpuno sam ga se pridržavao cijelim putem. Ni najmanje se nisam opterećivao s tempom. Pravi tempo je bio onaj koji mi odgovara i tu priča prestaje. Ubrzavanje nije dolazilo u obzir. Pomislio sam, ok, nakon pola dionice, možda, a nakon 30.-og km svakako si dajem dozvolu za ubrzanje. Prvi put sam vidio vrijeme na službenom satu, nakon završetka prvog kruga. Vidim vrijeme: 1:35 h i mislim si - nemoguće, nisam toliko brz. U istom tom trenutku shvatim da je to vrijeme polumaratonaca, koji su startali pola sata kasnije i ovdje završavaju. Pogledam prvi put na sat: 2:06h. Hm, činilo mi se da će ipak biti manje od 2 sata, ali ako uzmem u obzir da sam išao vrlo, vrlo umjereno, onda je taj tempo u redu. Međutim, tada sam odlučio da bih mogao ubrzati i ciljati na krajnje vrijeme prema 4 sata (kao početni cilj sam si stavio jednostavno da otrčim u vremenu ispod 5 sati, koliki je limit crikveničkog maratona; u svijetu su limiti i znanto viši). To sam i napravio, sljedeća 2-3 km sam malo ubrzao, ali onda sam shvatio koliko je to besmisleno, puno puta je još ispred mene, pa sam se vratio u ritam koji mi paše. Nakon 30.-og km sam već bio u nekoj zanimljivoj zoni, a nakon 34.-og, 35.-og u potpuno nepoznatom teritoriju. Ali, osjećao sam se dobro. Umorno, ali dobro. Zanimljivo je bilo promatrati top trkače, s kojima se mimoilazimo na okretištima. Ti ljudi naprosto grabe. Impresivni su, ali to je neka druga klasa i to više nema veze s rekreativnim trčanjem; to je dril, naporne pripreme, rezultatski ciljevi pred očima itd... Zanimljivo je vidjeti i cijelu plejadu vrlo različitih trkača, od vrlo mladih, do onih u poznim godinama. Svatko se trudi i pati na svom nivou, svatko prelazi neku svoju granicu i ide za svojim ciljem, koji god on bio. Bilo je i više trkača koji imaju tjelesne poteškoće, neku vrstu invaliditeta. Njima sam u očima vidio posebnu odlučnost i žar i mnogi se kreću dosta brzo. Kuriozitet je čovjek koji trči uz pomoć štaka; on praktički trči na štakama. Nemoguće ga je uhvatiti, koliko se usavršio u svojoj vještini. :))
Nekima sam, s kojima sam se mimoilazio na okretištima, usput dobacio: Bravo! A kada sam došao do 40.-og km, onda sam i sebi, spontano i naglas, rekao: Bravo ja! A tada se dogodio za mene najupečatljivi dio, u svoj toj konkurenciji dojmova. Čuo sam iza sebe da mi se netko približava i neko vrijeme je bio iza mene. Iz nekog razloga sam očekivao mušku osobu, pa sam se iznenadio kada me je po malo prešla žena u srednjim godinama (jutros sam pogledao na internetu, ona živi u Austriji, naših je korijena i redovita je na mnogim dugoprugaškim utrkama, doslovno po svuda). To mi je bilo simpatično. Malo je odmakla od mene, a onda najednom ispustila glasni, gotovo animalni urlik. Meni je to prvenstveno bilo prekrasno animalno-ljudski. Odmah mi je u tom trenutku postalo jasno što je s tim htjela: tim urlikom se htjela probiti kroz silnu iscrpljenost i umor i na kraju dati sve od sebe, umjesto da se dovuče do cilja. Ubrzala je. Meni je to sve bilo vrlo inspirativno, pa sam i ja ubrzao za njom i ušao u cilj malo nakon gospođe, s vremenom 4:26 h.
Vrlo sam zadovoljan što sam istrčao doslovno cijelu utrku i u potpunosti proveo svoj plan. Za mene to nije tek istrčavanje maratona, već lansiranje u neke nove sfere u svim bitnim segmentima života.
U Crikvenici znam dosta ljudi, koje sam upoznao najviše zahvaljujući kćerki, preko vrtića itd. Tamo su me sigurno neki iz publike primijetili i pretpostavljam da će komentari biti tipa: "Dorijin tata" je trčao maraton. Meni se ta sintagma sviđa i potpuno mi je simpatična i poželjna. Neka se mala na neki način okiti tim događajem. Ona je u Crikvi ionako poznatija od mene, haha.
Ali važnije od toga, to je način na koji ja želim utjecati na nju i usmjeravati je prema njoj samoj - primjerom.
Nakon utrke, zadovoljno umoran, poslao sam poruku prijateljici, koja je znala da razmišljam o maratonu, ali već neko vrijeme niti je ona pitala (da me ne optereti), niti sam ja išta govorio o tome, pustio sam da to bude iznenađenje, tako da nije znala da sam išao. Ona je bila potpuno oduševljena, puna podrške, i više nego bih to očekivao. Zato jer je sportašica, cijeni takve stvari i razumije poantu. Danke.
Kada sam se vraćao, nadao sam se ponekoj dobroj pjesmi na radiju. Samo jedna je bila ono što mi je trebalo, ali ta je bila prava, Sinatrina My Way, u izvedbi Robbieja Williamsa. Posebno mi je zazvonio jedan dio, koji je potpuno adekvatan za ono što sam prošao, a glasi:

And may I say - not in a shy way
I did it my way.



A ono što mi najviše zadnjih dana paše uz maraton i izvan njega je ovo:

- 10:35 -

Komentari (10) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.

Opis bloga

Ekspresije o temama osobnog razvoja.




Pitanja i informacije:
alen1zoric@gmail.com



Manje je često dovoljno, a više previše. Umijeće je pronaći pravu mjeru i vlastiti put.






"Inspire (from the Latin inspirare) means to breathe life into another."