Kada god mi pod ruku dođe nešto od Gurdžieva, nakon što, vrlo brzo, uđem u njegov specifični tijek misli i pisanja, nakon određenih rečenica, odlomaka ili poanti, imam snažan osjećaj ulaska u pravu stvarnost, za razliku od onoga što ljudi krivo smatraju da je stvarnost. On je toliko autentičan, osebujan i ide potpuno u bit, razvaljuje. Od vrlo rane dobi bio je u svojoj potrazi, tražio je odgovore na mnogim mjestima, živio po samostanima u Srednjoj Aziji, pješačio tisuće kilometara preko teških planinskih puteva do njih, u potrazi za pravim znalcima koji raspolažu sa starim, izgubljenim i zaboravljenim znanjima. Gurdžieva su zanimala ta znanja i kroz njih je došao do mnogih odgovora koji se tiču problema modernog čovjeka, koji je potpuno zalutao.
On, na primjer, piše:
"Oni nikada, ni u cilju realnog shvaćanja stvarnosti, ni u vrijeme pripremne dobi, niti, opet, tijekom svog odgovornog života, apsolutno nikada, bez obzira na očiglednu potrebu takvog koraka, nisu spremni na eksperiment, već su zadovoljni fantazijama drugih ljudi koji su kod njih formirali iluzorne pojmove, i istodobno ograničavaju sebe komunikacijom s ljudima sličnim sebi, te su automatizirani do te mjere da se uključuju u autoritativne rasprave na razne, naizgled znanstvene, ali uglavnom apstraktne teme."
"Kod suvremenog čovjeka, djelomično zbog njegova nenormalnog odgoja tijekom pripremnog razdobolja, djelomično zbog vrlo rasprostranjenih nenormalnih uvjeta suvremenog života, rad psihičkih središta je tijekom odgovorne dobi skoro sasvim razdvojen i zato njegova intelektualna, emocionalna i instiktivno-motorička funkcija ne dopunuju i ne ispravljaju jedna drugu prirodnim putem, već, naprotiv, idu različitim putevima koji se rijetko presijecaju i zato nemaju mogućnost dobivanja onoga što treba podrazumijevati pod riječju "svijest", u vezi koje suvremeni ljudi žive u potpunoj zabludi." (podebljanje je moje)
Post je objavljen 03.12.2019. u 08:39 sati.