Ako vam dođe da stavite upitnik na neku neupitnu veličinu, koju nitko normalan ne bi išao propitivati, jer je - neupitna, tako nešto nije poželjno. Ako vam iz nekog razloga sijevne da je većina takozvane velike umjetnosti u osnovi budalasto, beskorisno brljanje, onda očito nešto nije u redu s vama, jer to i nije vaš posao, već posao profesionalnih kritičara, vrlo načitanih i pametnih ljudi, vrlo, vrlo pametnih ljudi. Na njima je da vam objasne kako stvari stoje, što je, a što nije.
Moj je stav, na temelju osjećaja, dojma, promatranja i slušanja, sve više, upravo to da je većina takozvane velike umjetnosti potpuna bedastoća.
Kada ljudi nešto ne razumiju, a opće je prihvaćeno, čini im se da u tome sigurno mora biti nečega, kad je opće prihvaćeno, onda su skloni misliti kako se mora raditi o velikoj umjetnosti. Gledate Dalijevu sliku..., to mora da je velika umjetnost. Ne dolazi u obzir da je čovjek možda bio poremećen, nego je to velika umjetnost. Čemu služi ta velika umjetnost? Što je pokrenula u vama? Što se dogodilo dok ste promatrali neku sliku? Bili ste zadivljeni? Unaprijedila vam je život? Otrkrila vam je ljepotu? Na neki čudan i neopisiv način vas je fascinirala?
Čuli ste i znate da je Skakespeare nenadmašan dramaturg. Čitate časopis, gledate tv i tamo Rade Šerbedžija priča o Hamletu, sav opčinjen, ili još bolje, gledate Radu kako glumata Hamleta, na sceni je, sav se uživio, drami tamo.... što se događa u vama dok gledate tu predstavu? U transu ste? Uživate? Pod velikim ste dojmom? Zbog čega? Nešto ste naučili? Nešto se u vama pokrenulo? Neka Willijeva rečenica vas je dotakla, dotukla, prosvijetlila? Radi se o velikoj ljepoti velikog majstora u kojoj se naprosto uživa? Meni je Shakespeare dosadan, što samo dokazuje da sam glup i da ne mogu sa svojim kapacitetom pristupiti toj veličini. Jer ako se u cijelom svijetu već 500 godina u svim mogućim kazalištima neprestano izvode njegova djela, onda je očito da sam ja glup, a da su njegova djela velika i ne mogu ih shvatiti. Samo kad bi ih mogao shvatiti, onda bi i ja mogao vidjeti tu veličinu. Ali ja mislim da ljudi idu gledati Hamleta prvenstveno zato jer bi ispali glupi da izjave kako im je tako nešto dosadno.
Slučaj s takozvanim velikim umjetnicima je da su oni većinom spoznali kako stvari oko njih funkcioniraju, kako društvo funkcionira, spoznali su, ili bolje reći - primijetili, svu tu prljavštinu, spletke, glupost, politiku..., gledateljima je drago i milo oko srca što im je netko ukazao na nešto što su mogli i svojim očima vidjeti, što je netko neku temu obradio kreativno, kako oni sami ne bi mogli, pa padaju u trans, dive se, plješću. Najčešće se radi o tome. Takozvani veliki umjetnici su spoznali nešto o svijetu oko sebe, ali vrlo, vrlo rijetko su spoznali sebe. A to je je ono što mene zanima, jer to je najvažnija stvar. Ako ja ne spoznam sebe, onda mi ništa u životu ne vrijedi, promašio sam poantu i smisao. A veliki umjetnici u pravilu i u najvećem broju slučajeva nisu spoznali sebe, osim u vrlo rijetkim slučajevima. Tako i Shakespeare pogodi neku poantu, ubode neku rečenicu, kao što koka pogodi zrno, slučajno mu se desi. Pogodi, a da i ne zna što se dogodilo. Slušatelj i gledatelj slušaju i gledaju, nešto osjete, vide da u toj rečenici ima nešto, ali ni oni ne znaju što se točno dogodilo.
Postoje, naravno, i umjetnici koji su privučeni i bave se prvenstveno samospoznajom i to je jedna druga dimenzija. Džubrana ništa drugo nije zanimalo. Tagorea ništa drugo nije zanimalo.
Što se mene tiče, većina umjetnosti se može smatrati takozvanom umjetnošću koja je potpuno besmislena. Kada netko sluša Arsena, u stanju je rezati žile, iz pukog razloga jer je ovaj u nekoj pjesmi na kreativan i dosjetljiv način nadrobio o temi koja je slušatelju vrlo bliska. Na primjer, o nekoj staroj ljubavi, o mladosti, o ovom, o onom, o nečemu što potiče na nostalgiju, na sjećanje, prisjećanje, na sve te gluposti. Isti princip vrijedi za sva takozvana umjetnička djela. Slušatelj/gledatelj se poistovjećuje i sve to ga dira u srce. Dira ga u srce, ali ga ne mijenja, on ostaje isti. Možda mu se čini da ga mijenja, ali sigurno je da ostaje isti. Vrhunska umjetnost je transformirajuća. Ona će vam otvoriti oči, razoriti sve postojeće, pomesti sve što ste smatrali bitnim, pomest će i vas same. Ali samo lažne vas. Ono što će ostati ste pravi vi i o tome je riječ u samospoznaji. Ali to nije nešto o čemu se može ili treba filozofirati, raspravljati, raspredati, blesirati, birati strane, navijati.
Molim vas jedan sokić i keks.
Post je objavljen 25.03.2019. u 19:21 sati.