Naslov je samo provokacija, razumije se, jer spomenuti zabavljač zaista nema ni najmanje veze sa samospoznajom. To je tek toliko da navrate sljedbenici, štovatelji, podupiratelji, hvalitelji lika i djela, klanjatelji, financijeri, sponzori, oni što u hipnotičkom transu poput kakvih zombija hodočaste na stand-up događaje ne pitajući za cijenu, klonovi, da navrate s namjerom da si dodatno uzdignu ego. Promijeniti nečije poglede i stavove, ako su čvrsti, s dubokim korijenom, ako je nesvjesnost uzela maha, ako je netko sasvim uvjeren, promjena nije moguća, otvaranje očiju nije moguće. Ali ako je netko li-la, bi ne bi, nije baš siguran, nit mu smrdi, nit miriše, ali prijatelji i okolina ga vuku, pa što on jadan može, takvi me zanimaju, tu se može djelovati.
Kako ćete uzdrmati stav Ljilje Vokić ili velečasnog-hobistu Ninu Raspudića? Nikako, nema ni najmanje šanse. Naprotiv, ako ste u dilemi, li-la, niste sigurni i malo se podružite s takvima, otići ćete kući kao uvjereni katolik.
Žalosno mi je kad čujem kako tutnji turbo folk iz auta neke naizgled normalne osobe. To je vrlo tužan prizor, a i patnja za uši i mozak. No, zabavljač iz naslova je samo na drugom mjestu te iste skale žalosti, gdje se nalaze i svi ostali zabavnjaci. Sve je to isto. Za ovoga čisto sumnjam da je uopće kantautor. Mogu ga zamisliti kako sjedne i nažvrlja tekst, isto kao što mogu zamisliti i Vjekoslavu Huljić, ali nikako ne mogu zamisliti kako ispisuje note, melodije, kako mu dolazi glazba. Normalno, to što se meni čini, ne znači ništa, to je samo moj dojam. Moguće da Đole u maniri kakvog Beethovena, zanesen sjeda za klavir, sve je moguće, jedino mi je mašta ograničena, pa to ne mogu zamisliti. Ali to je već moj problem. A i nije problem uopće, briga me, samo razmišljam prebirući prstima po tipkovnici. Čak i ne razmišljam, prsti rade samostalno, ja gledam kroz prozor, prekrasan je prizor, i malo kasnije ću pogledati što su napisali, jer osjećam da se mrdaju, to je sve što za sada znam.
Post je objavljen 25.03.2019. u 09:44 sati.