iz "Neopterećen prtljagom":
Tragedija našega života (Tonyjeve riječi) nije patnja koju proživljavamo, nego ono što propuštamo dok patimo. Propuštamo prigodu da rastemo kroz patnju. Svaki se duhovni rast događa po patnji, potrebno je samo znati kako patnju upotrijebiti da bi prestao patiti. Nemoj se udaljavati od patnje, nemoj je racionalizirati, opravdavati, zaboravljati na nju i nipošto je nemoj zanemarivati. Jedini način kako postupati s njom jest suočiti se s njom, promatrati je i shvatiti. Koja se to zabluda skriva iz te patnje? Koju je od mojih vezanosti ona pogodila i ugrozila? Tu je ta moja zlatna prigoda da upoznam sebe, ispitam svoje slabosti i poboljšam sebi život. Umjesto toga, mi upadamo u drugu krajnost. Okrivljujemo druge za svoju patnju, žalimo se na svoje protivnike, društvo, državu i vladu, pa i na samoga Boga. Nalazimo izlaz u samosažaljenju, ogorčenosti ili čak u živčanom slomu ili pak svoju tjeskobu utapamo u manijakalni rad ili bijedni cinizam. A ti bjegovi, umjesto da nam pomognu, dvostruko nam više štete.
Lijepa iskustva život čine ugodnim; no bolna iskustva vode nas do dubine, unutarnje čvrstoće i rasta. To ne znači da sada trebamo tražiti patnju i uzrokovati si bol; i bez toga dovoljno je patnje u životu da bismo joj dodavali još i tu. Nego, to znači da, kada patnja dođe, moramo je uložiti u tu plemenitu svrhu. Nemoj propustiti tu prigodu. Nemoj nikada kazati: Kada ova patnja prođe, opet ću biti sretan. Ne. Ako nisi sretan stvarima onakvima kakve one jesu sada, nećeš nikada biti sretan. Ako čekaš izaći iz zatvora da bi bio slobodan, nikada nećeš biti slobodan. Nauči postati i osjećati se slobodnim i u zatvoru - i bit ćeš slobodan uvijek i svagdje.
Post je objavljen 27.05.2019. u 08:26 sati.