Evo odlomka koji se potpuno podudara s mojim doživljajem velike većine navodne umjetnosti i navodnih umjetnika. Takva otvorenost i dubina uvida valjda se može pronaći jedino kod Osha.
"Devedeset devet posto umjetnosti uopće nije umjetnost, već smeće. Rijetko se naiđe na umjetničko djelo, veoma rijetko. Ostali su tek imitatori, tehničari - vješti ljudi, lukavi ljudi, ali nisu umjetnici. Da tih devedeset devet posto nestane s lica zemlje, to bi bilo pravo blaženstvo."
Osobno imam velikih problema da na radiju čujem nešto što vrijedi. Većina toga je obično smeće, ništa više od toga. I čudi me da ljudi gutaju ta sranja, bez problema. Ono što se može čuti su tzv. ljubavne pjesme svih vrsta i podvrsta, u rasponu od onih koje je lako prepoznati kao bedastoću, pa sve do onih koje su malo bolje upakirane, koje predstavljaju sofisticirane verzije smeća. Ali smeće je smeće. Isto se odnosi i na sve tzv. pisce, tzv. pjesnike, tzv. slikare. Svaka budala koja nešto brlja misli za sebe kako radi veliku umjetnost, a problem nastaje kad budalu i drugi počnu tapšati po ramenu, podržavati, pa i kupovati njegove bedastoće. Za potrebe ovog postića, navest ću Petra Grašu, a mogao bih navesti stotine i tisuće primjera. Taj čovjek proizvodi totalno smeće, gluposti nad glupostima, to veze nema s ničim. Ali to nije smetnja da napuni stadion budalama. Ljudi dođu, kupe kartu, krevelje se, grle, režu žile. A sve oko potpune besmislice u kojoj nema ni trunčice, ni naznake, ni atoma stvarne kreativnosti. Na točno to Osho misli kad kaže "imitatori, tehničari". Balašević, ista stvar, još gore. I mnogi, mnogi drugi, znani mi i neznani proizvođači banalnih, besmislenih jeftinoća. Ali nije problem u njima i njihovoj gluposti i umišljenosti da vrijedi to što rade. Problem je što oni imaju za koga raditi, što su oni koji ih slušaju i cijene još gori od njih, još manje svjesni, jer ne mogu razlučiti vrijednost i ljepotu od gluposti.
Post je objavljen 06.05.2019. u 10:47 sati.