Ako niste svoji, ako niste otkrili svoj centar, u kojem je mir, bez obzira što oko njega nije i ne mora biti mirno, onda ste svakako rascjepkani. Centar je jako sličan i ima istu funkciju kao i centar kotača od bicikla, koji drži žbice (ili špajle; u nastavku samo žbice) da se ne razlete okolo. Sve one kreću iz tog centra i ostvaruju svoju funkciju zahvaljujući stabilnosti i pouzdanosti centra, a ne zahvaljujući sebi. Misli, osjećaji, brige, veselja, oni su samo prolaznici, dođu i odu, pa dođe nešto drugo, ode i to itd., a središte je tu neprestano. Dakle, na što onda obratiti pažnju? Na nešto što samo proleti ili na ono što je neuništivo? Toliko o retoričkim pitanjima. Ali, ako su retorička, kako to da se skoro svatko zaplete u te igre i postaje rascjepkan?
Rascjepkanost, ako je usporedimo s kotačom bicikla, bi bila kada odstranimo centar koji drži žbice i one ostanu prepuštene same sebi. Tada ništa od vožnje biciklom. Nastaje kaos. Ako čovjek zanemari svoj centar, ista stvar se događa. Tada ništa od življenja potpunog, autentičnog života, tada ste poput lista na buri koja upravo puše. Samo da pogledam, da li ima koji list u zraku....
Kao da je jedan proletio, nisam siguran, jer ako je, odletio je jako brzo.
Poruka koju društvo šalje, naravno ne tim riječima i ne svjesno, je: budite rascjepkani. Život današnjeg čovjeka je sušta rascjepkanost, neuroza, neurotičnost. On nije jedno jedinstveno biće, on ne zna ni sam tko je sve i tko bi sve trebao biti, koje zahtjeve sve ispunjava i zašto, imaju li smisla ili nemaju. "Road to nowhere" mi pada na pamet. A onda i "Nowhere Man". Čitam tekst ove druge, kojeg ionako znam napamet odavno, ali ipak ga čitam, da vidim jel ide u bit koju ovdje želim prenijeti. Začuđujuće, ide, potpuno.
He's a real nowhere man
Sitting in his nowhere land
Making all his nowhere plans for nobody
Doesn't have a point of view
Knows not where he's going to
Isn't he a bit like you and me?
Nowhere Man, please listen
You don't know what you're missing
Nowhere Man, the world is at your command
He's as blind as he can be
Just sees what he wants to see
Nowhere Man can you see me at all?
Nowhere Man, don't worry
Take your time, don't hurry
Leave it all till somebody else lends you a hand
Ako imamo sreće, pa nam postane potpuno jasno da jesmo rascjepkani, tu se javlja prilika za ponovnim postizanjem cjelovitosti. Ponovnim, jer nismo se pojavili na ovom svijetu u dijelovima, već kao cjelina, a tu cjelinu su drugi dobro razdrmali i skoro uništili. Skoro, ali ne do kraja. I tu je prilika. Ako su nas drugi rascjepkali, ok što se tu može. Što je bilo, bilo je. Na nama je da polako krenemo natrag do onoga što jesmo. To je nešto kao putovanje u središte zemlje, od Verna, ali ovdje je putovanje u središte sebe. I to putovanje sve, ama baš SVE, mijenja. Nakon njega nema šanse da ćete ostati isti kao što ste bili prije puta. A to je ujedno i najvažnije putovanje u životu. Možete obići cijeli svijet, slikati se kraj piramida i svih mogućih znamenitosti na svim mogućim mjestima koja su "must see", ali ako putujete razbacanih žbica, sve to nema nikakve svrhe.
Ni ova pjesma nije ljubavna u uobičajenom smislu te riječi. Negdje sam davno pročitao da ju je Dylan napisao svojoj -duši. Kao, možeš ti putovati gdje hoćeš, ali znaj, ti pripadaš meni, i ja tebi i sva ta vanjska putovanja su tek putovanjca. Za ono pravo putovanje, ne moramo, ti i ja, napraviti ni najmanji vanjski pokret. Ne znam je li on to tako mislio, ali što se mene tiče, to je značenje.
Post je objavljen 03.10.2019. u 07:30 sati.