četvrtak, 17.10.2019.

Nemoćni pod sustavom, sitni ispod zvijezda

Jučer se spremam izaći iz kuće, žurim, u gaćama sam, i učini mi se da čujem zvuk poštarovog skutera. Ponadam se da ne ide valjda kod mene. Bacim pogled kroz prozor, vidim da je stao kraj sandučića i onda ponovo pomislim da neće valjda doći na vrata, ipak sam u gaćama i nemam sad vremena za njega, a i ne očekujem ništa, pa neka samo ubaci što ima u sandučić. Kad evo njega po stepenicama. Kuc-kuc. Da je riječ o poštarici, možda bi otvorio i u gaćama. Ma što u gaćama, gol, hahaha. Viknem da stižem i manijakalno nabacim majicu i donji dio trenirke.
- Što je to? Tko šalje? - pitam.
- Iz Crikvenice.
- Iz Crikvenice? Što bi to moglo biti? - razmišljam na glas, jer ne pada mi na pamet.
Onda mi on dobaci "kost": - Sigurno kamere.
- Kamere?
- Da, iznad Jadranova, sad su postrožili.

Znači kamera, pomislim, kvragu. Ali čekaj malo, sumnjam da je to, zapravo ne bih rekao da je to. Mora da je nešto drugo. Poštar ode, ja sam trebao već izaći van, ali naravno da otvaram kovertu, čim je od prekršajnog suda mora biti neko sranje u pitanju. Na brzinu preletim tim službenim papirom da vidim koja je uopće tema. I brzo vidim da se radi o slučaju koji se dogodio prije dovoljno davno da sam već i zaboravio kada točno. U kratko, a moglo bi se na široko, to jutro sam uzeo sendvič, odvezao se u Dramlju do mora, pojeo sendvič u idiličnom okruženju, ubrzo se istom cesticom vraćao natrag, kad me zaustavio policajac, obavijestio da se vozim jednosmjernom u krivom smjeru i, obavijestio me o kojoj se kazni radi, a kazna je bila prilična, onoliko koliko iznosi za vožnju u krivo smjeru na autocesti, plus mjesec dana zabrane vožnje. Stvar je u tome da je ta ulica do prije valjda 15 minuta bila dvosmjerna, netko se sjetio da bi po sezoni trebala biti jednosmjerna, negdje stavio neki nevidljivi znak i tog policajca da djeluje "edukativno", ispisujući kazne. Vidim da mi ovo "skraćivanje" ni malo ne ide, ali dobro, probat ću skratiti koliko je moguće. Ja, razumije se, popizdim kad vidim da mi čovjek počinje nonšalantno ispisivati kaznu, bez da je išta realno uzeo u obzir, na primjer to da je to tek maloprije postala jednosmjerna, da su vozači traljavo i nikako obaviješteni o tome, da sam vozio toliko sporo da bi me džogeri prestizali. Ai najviše od svega, da nije na jasan način označena ta promjena. Čovjek mi je digao tlak na milijardu i svašta sam mu dobacivao, vidio sam da kipi dok ispisuje tu kaznu na sjedalu svog motora. Ali kipim i ja, jebe mi se. U jednom trenutku mu se prelila čaša i kaže mi da ako još nešto dobacim da će me privesti u postaju. Meni je svejedno i kažem mu neka me samo privede. To ipak nije napravio, imao sam dojam da mu se ne da zajebavati s tim. Uglavnom, ponašao se s visine, s vrha pozicije moći na kojoj se nalazi kao službena osoba, kao, on ima moć i provodi pravila, a ja sam mali pijun koji bi trebao stajati pokorno, bez obzira koliko situacija za mene bila apsurdna. Kad je ispisao svoj papir, pitao me da li ću ga potpisati. Pitao sam, što ako ne potpišem? Ništa, rekao je, ista stvar. Pa jebote, u čemu je onda razlika, mislim si, ali ajde, daj mi taj papir i reci mi ime i prezime da znam na koga da se žalim. Neće reći ime i prezime, već mi nakon inzistiranja kaže svoj službeni broj. Kad smo završili, odem potražiti te nove znakove o jednosmjernoj ulici. I jedva ih pronađem. To su ti znakovi? Na tim mjestima, takoreći skriveni?
Sjedam u auto i pravac policijska postaja u Crikvenici, ljući od risa. Saznam u koji ured trebam otići za žalbe, kažem ženi par rečenica o čemu se radi i na što se žalim, ona kaže da napišem žalbu. Zamolim je jedan A4 papir, pa kad sam ga ispunio, još jedan, pa još jedan. Ona vidi da ne stajem i kaže mi da ne pretjerujem s riječnikom u žalbi, jer suci to ne vole. Kažem joj da ne brine oko toga, ako sam ljut, ne znači da sam i glup, samo objašnjavam situaciju detaljno. Drugo jutro, kad sam se probudio, nisu mi išle iz glave opaske koje mi je policajac, s podsmijehom, iz pozicije moći, dobacio, pa sam odmah uzeo još papira i napisao žalbu i na njega. Onda sam napisao i niz prijedloga kako se situacija promjene regulacije prometa može i treba napraviti tako da na cesti bude sve jasno, vidljivo i uočljivo, a ne da se mora povećalom tražiti neke nove znakove za vrijeme vožnje. Kad sam za nekoliko tjedana ponovo prošao tom ulicom, naprosto nisam mogao vjerovati: postavljeno je toliko znakova, signalizacije, iscrtane su dodatne bijele trake, napravljeno je sve što sam naveo i još više od toga, tako da jednostavno nije moglo biti moguće ne primijetiti da se tu sada radi o jednosmjernoj ulici, sve je bilo toliko jasno, netko je mogao ići u krivom smjeru samo na silu. Uglavnom, ja nisam dobio nikakvu reakciju na žalbu, prolazili su tjedni, mjeseci, ponekad bi mi to palo na pamet. Mislio sam, vidjeli su da je policajac zajebao i stavili taj spis na stranu ili ga možda iskoristili za potpalu. Međutim, umjesto da priznaju da sam ja bio u pravu, a oni u krivu, oni čekaju 3 godine kako bi mi poslali "presudu" u kojoj su kroz niz navedenih članaka i točaka iz niza zakona suhoparno utvrdili da se po slučaju tom i tom, u kojem sam ja optužen, optužba odbacuje jer je došlo do apsolutne zastare. Dakle, ispalo je da sam ja možda i kriv, i da sam sam se na neki način uspio izvući, jer je došlo do zastare. I to je to. A ne bi me iznenadilo ni da su napisali da je presuđeno da sam kriv i da moram platiti taj i taj iznos, možda uvećan i za tko zna koje kamate, po članku tom i tom, točke te i te, iz sedme šume prekršajnog zakona tog i tog, o čijem postojanju je upoznat valjda jedino sudac koji radi točno te stvari i student prava koji polaže točno ispit koji sadrži taj zakon.
Zaključak je da je sustav jedna hladna, pa i nemilosrdna kafkijansko-orvelovska mašinerija u kojoj pojedinac može samo čekati da vidi kako će mu biti presuđeno. Zdrav razum, zdrava pamet nisu ni bitni, niti se uzimaju u obzir. Samo ono što je neka budaletina nadrobila u šumetinama zakona, podzakona i čega sve ne, to se računa. U takvom okruženju, dobro je biti pametan, vrlo oprezan i po mogućnosti smanjiti na minimum svaku mogućnost da se uopće ima posla s takvim sustavom i tako glupim, birokratiziranim ljudima.


Instant Karma's gonna get you
Gonna look you right in the face
Better get yourself together darlin'
Join the human race
How in the world you gonna see
Laughin' at fools like me
Who in the hell d'you think you are
A super star
Well, right you are

- 07:51 -

Komentari (0) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.


Internetski dnevnik, kojeg pišem prvenstveno zbog sebe, kako bih produbio i sebi pojasnio ideje koje mi dolaze, ali i za one koji nekim putem dospiju ovdje i vide kako su moje teme i njihove teme. U današnje doba internetskih mogućnosti, zanimljivo je imati uvid u nečiju svakodnevnu kreativnost, umjesto u banalne statuse po društvenim mrežama. Mnogi važni pisci su imali potrebu pisati dnevnike, za koje nisu smatrali da će ih itko čitati. Pada mi na pamet pogotovo Kafka, čije dnevnike i pisma sam svojevremeno čitao s guštom. Današnje vrijeme internetizacije pruža mogućnost vođenja dnevnika uživo. Ja bih volio pratiti takav dnevnik nekoga tko ima što reći. A još mi je zanimljivije pisati svoj.
Ovaj blog ide ispod radara, što znači da nije vidljiv na listama, to mi jednostavno ne treba. Kad sazrije vrijeme, otvorit ću si neovisnu stranicu, za što će mi trebati pomoć nekoga tko se razumije u to više od mene.

"Bez napora ne možemo ništa postići - s naporom upropaštavamo sve.

I upravo zato što je to tako jednostavno, zato je i tako teško. Događa se samo od sebe - no mora se na tome raditi.

Istinsko prosvjetljenje doživljava samo vrlo malo ljudi, jer ih je i veoma malo koji to istinski žele."

De Mello (iz knjige Carlosa Vallesa, "Neopterećen prtljagom", koja se bavi De Mellovom duhovnom ostavštinom)



Ako se kojim slučajem poželite javiti, to znači da se svakako i trebate javiti:
alen1zoric@gmail.com



"You think you know me, but you haven't got a clue"











Free Web Hit Counter












. . .