utorak, 29.10.2019.
On the road
U nedjelju smo Do i ja išli u Karlovac, moj rodni grad u koji idem vrlo rijetko. Probudio sam se iznimno rano, jer sam ranije išao i spavati, ali svejedno prerano (točno sam osjetio da mi fale još dva sata sna) i mislio sam si da li ostati u krevetu i besmisleno se izležavati ili nešto drugo, ali što? Moj projekt uređenja brda iskopa u smislenu cjelinu za taj dan nije bio u planu, jer je raspored već popunjen za cijeli dan. Za dan, da, ali što je s noći? Kako bi bilo da se odmah ustanem iz kreveta, malo se razgibam, malo sjednem i zatvorim oči u mojoj osobnoj vrsti meditacije, na brzake popijem kavicu i uhvatim se krampa dok je još noć, e to bi bilo zanimljivo. Ideja mi se svidjela i odmah iskočim iz kreveta, iza 6 sati sam već bio na prohladnom, ali ugodnom burovitom zraku, usred hrpe kamena i zemlje koje treba nekako rasporediti. Atmosfera je bila vrlo zanimljiva, jer sve okolo miruje. Susjedstvo spava, mračno je, jedino lampa javne rasvjete baca svjetlo, bez kojeg se ne bi vidjelo ništa. Imao sam nekih 2 sata vremena za tu aktivnost, a kasnije, kad su se i drugi po malo počeli buditi, ugodno sam se iznenadio kad sam čuo da se sat pomakao unatrag, o čemu nisam imao blage veze (ljepota nepraćenja medija i neinformiranost su i u ovom slučaju ispali blagotvorni), tako da sam neočekivano dobio još jedan sat i napravio sam puno.
Do se par puta pojavila na prozoru s upozorenjem: "Pa dobro, jesi ti zaboravio da mi negdje idemo?!" Njena osnovna motivacija izleta je bila da se vidi s 10-ak mjeseci mlađom sestričnom. Njih dvije su na neki zanimljivo neobičan način povezane i posebno je zanimljivo što pa povezanost opstaje bez obzira što se vide rijetko (dakle, upravo suprotno nego što je slučaj između njenog tate i mene, koji nemamo stvarnih dodirnih točaka). U budućnosti ću poraditi na tome da se vide češće, jer im to očito treba, ima nešto u tom njihovom odnosu, čemu treba dati priliku.
- 08:52 -
