Kad sam se preko Mogija po prvi put uopće sreo s pojmom i idejom ikigaija, nakon što sam sa zanimanjem proučio knjigu, osjetio sam da je to prava stvar. Kad sam ga vratio tamo gdje sam ga posudio, brzo sam primijetio na stolu s brojnim knjigama, jednu koja mi je skoro pa mahnula, a ako ne mahnula, mora da mi je namignula, a ako mi se i to učinilo, nekako mi je već privukla pažnju. Nju su napisala dva druga autora, ne-japanca, koji su se fascinirali s ikigai pristupom životu i na licu mjesta, u Japanu, proučavali materiju promatrajući, promišljajući i razgovarajući s mnogima i na temelju svega toga napisali neku vrstu priručnika pod nazivom Ikigai u praksi. Cijela ideja ikigaija se, i u njihovom razmatranju, vrti oko pronalaženja svoje istinske životne strasti i poduzimanja konkretnih koraka za oživljavanje i življenje te strasti, korak po korak. To nije nešto kao osobni ad-hoc pothvat, nego nešto kao cjeloživotni pothvat.
S tim da moram naglasiti kako ja nisam pobornik toga da svatko treba postati majstor svog područja, kao ni pravila 10 000 sati itd. Ne moraju svi težiti tome da postanu Beatlesi, niti svi mogu, niti moraju, da bi bili sretni, biti Mozarti. Dovoljno je biti svjestan, dovoljno je raditi onoliko koliko je potrebno za život, dovoljno je biti zadovoljan sa sobom i dovoljno je u mjeri koja nam odgovara napredovati u svom području, ali najvažnija od svega je svjesnost. Dovoljno je, a zapravo i predobro, biti zadovoljni, svjesni anonimac.
Post je objavljen 22.10.2019. u 08:21 sati.