utorak, 01.10.2019.
Sinkronicitet u praksi
Sinkroniciteti se često događaju, ali ako ljudi ne obraćaju pažnju na njih, ako su izgubljeni u mislima, onda na vide što im se događa pred nosom.
Evo jednog mini-sinkroniciteta od jučer. Nije baš u redu da ga zovem "mini", jer sinkronicitet je sinkronicitet, isti mehanizam djeluje i kod naizgled malih stvari i kod naizgled velikih stvari. Svojim automobilom možete skoknuti do obližnje trgovine i natrag, ili dok se vozite do trgovine možete produžiti dalje i za 4-5 sati ste na drugom kraju države, u potpunom drugačijem okruženju, gdje čujete potpuno drugačije naglaske itd. Vozilo je isto i isto vrijedi za sinkronicitet, i on je vozilo svoje vrste.
Dakle, jučer si nabavljam neke materijale. Odem do industrijske zone, parkiram pred Bauhaus i usput pomislim kako ću lijepo uzeti kolica, od težih stvari mi treba jedna vreća flexibilnog ljepila od 25 kg. Onda usput mi sine kako nemam ništa kovanih za kolica, jer sam se neki dan "riješio" sve te metalurgije, i preko tog "riješavanja" sam sada ostao kratkih rukava za tu kovanicu koja bi mi baš dobro došla, a stvarno ne želim razmjenjivati neku novčanicu na blagajni, jer više mi se sviđa ona papirnata u novčaniku, nego opet neke kovane, tako nekako mi ide tijek misli. Onda bacim pogled okolo, da nemaju možda kakva nezaključana kolica. Nemaju. Odem u trgovinu, da vidim što će se dogoditi usput, da li bi se nekako mogla riješiti ova stvar, na neki novi način koji će se možda pojaviti usput. Ideju koja se pojavila na kratko, da hodam kroz cijelu trgovinu s prljavom vrećom od 25 kg u ruci, sam odbacio dok se još nije uspjela ni pojaviti kako treba. Odem do odjela s pločicama na kojima se nalaze i vreće flexibilnog i sjetim se da bi tih vreća trebalo biti i u njihovoj tzv. "drive-in areni", u koju se lijepo uđe s autom i samo se utovari. Pitam čovjeka s tog odjela, kaže da naravno da ima i tamo. Super. Prvo odem pješke u drive-in arenu, da pronađem gdje stoji ljepilo. Tamo je hrpetina razno raznih materijala na paletama, pa si pomislim, ok krenut ću od početka, nema druge. Onda mi mahne neki čovjek i zamoli me da mu pomognem utovariti neke vreće, jer ga otkidaju leđa. Pa rekoh, ok. Ubacujemo nas dvojica vreće u njegov prtljažnik, ja pogledam na vreću da vidim što to ubacujemo, kad ono - flexibilno ljepilo. Evo, tako funkcionira sinkronicitet u praksi. Stvari se događaju izvan svake logike, na potpuno neočekivane načine. Zato nije dobro takve prekrasne događaje dijeliti na male i velike, na važne i nevažne. S obzirom da je princip funkcioniranja jednak i kod onoga što mi mislimo da je velika stvar i kod onoga što si prevodimo kao malu stvar, najpametnije što možemo je da počnemo obraćati više pažnje na te procese, da ih što češće primjećujemo. Onda oni postaju sastavni dio našeg funkcioniranja.
A što se tiče promjena u mojoj prehrani, sada se nalazim negdje između pravog vegetarijanca (to je, dakle, onaj koji ne jede povremeno paniranog oslića iz konzuma, ni bilo kakve riblje namaze - uopće) i potpunog biljojeda (termin vegan mi se ne sviđa, zagađen je skoro kao termin ljubav, bog i sl.). Sada kad po malo otkrivam zanimljive nove namirnice i nove okuse, vidim da se čovjek uz malo volje, malo promjene u pogledima, malo truda oko učenja novih stvari, može hraniti izuzetno zdravo i ukusno, bez ikakve potrebe za mesom bilo koje vrste, bez mlijeka i mliječnih proizvoda (negdje, davno, pročitao rečenicu koja konstatira kako je kravlje mlijeko namjenjeno - teladi, a ne ljudima, i ta rečenica mi se i tada potpuno svidjela, a sada je provodim i u praksu, nema više zajebancije po tom pitanju) i svih drugih namirnica životinjskog porijekla. Čovjek je, generalno, kao vrsta, izuzetno glupo i nesvjesno stvorenje ako po pitanju prehrane ne počne odbacivati ono što šteti i njemu i svom životu oko njega i uključivati logičnije namirnice, do kojih se ne dolazi suludim trošenjem resursa (kao što je voda, a i mnogi drugi) i nevjerojatnim nasiljem i nad životinjama i iskorištavanjem ljudi koji rade u toj ogromnoj industriji.
Evo zašto je ova pjesma prekrasna, osim zanimljive muzike i vokala. Tekst. Tekst, kako ga ja vidim, govori o uzimanju stvari zdravo za gotovo, i još gore, o uzimanju ljudi za zdravo za gotovo, i još gore, uzimanju cijelog života zdravo za gotovo. Govori o tome kako to izgleda kada se živi nesvjesno. Izgeda ovako: nismo prisutni ni u jednom iskustvu dok se ono događa, već ga postanemo svjesni tek kad ono prođe. Pa nije li to bijedno? Je, je, svakako da je. Jučer smo kćerka i ja stali na igralištu. Nakon nekog vremena rekao sam idemo. Ona je rekla ne idemo još . Ja sam rekao o itekako idemo i to odmah! Ona naravno nije obraćala pažnju na to, već je odjurila preko travnjaka do ljuljačke, od ljuljačke do neke druge sprave. A ja sam pomislio, i to je jedan od onih osvješćujućih trenutaka koje volim, pa čekaj malo, ne žuri nam se toliko, pogotovo njoj, sada je još mala i pogledaj samo kako prekrasna, neću ni trepnuti, a sve ovo će nestati, ona će odrasti, samo sada je ovako mala i ovo se više nikada neće vratiti. Bit ću ovdje, sada, potpuno, u svakom trenutku, ne želim da mi išta promakne, pa da moja prošlost postaje, kao, uzvišena, umjesto moje sadašnjosti, koju nisam ni primjećivao.
U zadnje vrijeme sam poslušao dosta intervjua s Paulom, od kojih su neki vrlo dugački, u raznim okruženjima, od komercijalnih show emisija, do intimnijih, koji su održani na nekom fakultetu pred studentima, ili pred manjom publikom. Nevjerojatno je koliko je taj čovjek netipična zvijezda, gotovo je teško povjerovati da se radi o rock-legendi (prije bi mi mogao proći kao entuzijastični, no-name profesor književnosti na nekom manje poznatom koledžu, u nemarnom sakou s onim zakrpama na laktovima) . Uz svu popularnost i pritisak javnosti i medija, on je vrlo jednostavan, prizeman, inteligentan, ekstremno bistar, duhovit i nepopravljivo pozitivan, bez trunke bilo kakve bahatosti ili arogancije. U sljedećem videu me posebno dotaklo zadnjih pola minute i zbog tih pola minute ga i stavljam.
- 07:36 -
