I'm sick and tired of hearing things
From uptight, short-sighted, narrow-minded hypocritics
I've had enough of reading things
By neurotic, psychotic, pig-headed politicians
No short-haired, yellow-bellied, son of tricky dicky
Is gonna mother hubbard soft soap me
With just a pocketful of hope
I'm sick to death of seeing things
From tight-lipped, condescending, mamas little chauvinists
I've had enough of watching scenes
Of schizophrenic, ego-centric, paranoiac, prima-donnas
Its money for dope
Money for rope (iz Gimme some truth)
Ovo je stvarno odličan opis društveno političke atmosfere i filanja ljudi glupostima, dresiranja ljudi da prate, gutaju, sudjeluju, biraju strane, gube dragocjeno vrijeme na nevažne bedastoće, nevažne teme, nevažne mediokritete s ekrana ili naslovnica. Nepovratno izgubljena energija koja je mogla (i može, i mora!) ići u prave stvari. Koliko se samo energije na taj način baci u smeće, a mogla se (i može, i mora!) upotrijebiti za kreativnost, za stvaranje, za vlastiti razvoj, istraživanje, otkrivanje, i sve to je onda u punom smislu riječi proslava života, koja kroz samu svoju aktivnost (ili budnu pasivnost, koja je samo druga strana te iste stvari) stvara radost i daje osjećaj smisla.
Mogi, u knjizi o Ikigaiju, lijepo naglašava kako je aktivnost koja nas veseli, sama po sebi, bez obzira na moguću nagradu ili priznanja, nagrada sama po sebi. Sam proces je uzbudljiv i nagrađujuć, neovisan o pljesku publike i vanjskom priznanju. On piše: "U životu katkad zaboravimo prioritete i ono što je važno. Prečesto činimo nešto zbog nagrade. Ako nagrade ne stižu, razočarani smo i gubimo zanimanje i gorljivost za rad. To je jednostavno pogrešan pristup. Općenito gledano, nagrade slijede neko vrijeme nakon djelovanja. Čak i ako završite posao koji ste dobro obavili, nagrade ne moraju stići: prihvaćanje i priznanje događaju se stohastički, ovisno o mnogim parametrima nad kojim nemamo nadzor. Ako proces ulaganja truda možete učiniti svojim osnovnim izvorom sreće, uspjeli ste u najvažnijem izazovu svojeg života.
Stoga svirajte čak i ako vas nitko ne sluša. Crtajte i kad nitko ne gleda. Napišite priču koju nitko neće pročitati. Unutarnja radost i zadovoljstvo bit će i više nego dovoljni da nastavite živjeti. Ako uspijete u tome, ovladali ste bivanjem u sadašnjem trenutku."
Štrajk službenika na državnim jaslama
Što se tiče štrajka tzv. prosvjetnih radnika, njih ne podržavam ni trunku. Naprotiv, smatram da su preplaćeni i, još gore, da služe sustavu koji zaglupljuje djecu i od njih stvara robotizirane idiote. Koliko je samo jadan taj cvilež o tome da žele da ih se "poštuje", o tome da će im povišica plaće donijeti toliko željeno dostojanstvo itd. Mislim, ako netko ne osjeća u sebi dostojanstvo, nikakva povišica s time nema veze. A što tek s argumentom kako se na taj način bore za "bolje obrazovanje"? Taj argument je ludost. A još je veća ludost što ih ljudi više manje podržavaju i smatraju kako su jadničci potplaćeni, degradirani i sve već u tom stilu. Što se mene tiče, ti ljudi su: bezobrazni, licemjerni, ne znaju tko im glave nosi i misle kako zaslužuju ne- znam-kakav-status-na-temelju-ne-znam-čega. To su sve gluposti. Neka svi slobodno daju otkaz i potraže sreću sa svojim velebniim znanjem negdje drugdje. Samo, brzo bi se vratili podvijenih repova, jer sigurnost je sigurnost. Ljepše i lakše je "štrajkati", krdo daje toplinu, ali i oduzima ono što navodno žele - dostojanstvo. A njihovi vođe su najobičnije hijene.
Post je objavljen 15.10.2019. u 08:30 sati.