Jučer po podne sam iskoristio za premetanje kamena i ostale povezane aktivnosti, koje uključuju kramp i slične sofisticirane alate novije generacije. Bio je prekrasan dan i uživao sam, pogotovo zato jer mi je nekako i krenulo s tim kamenom. Za razliku od početne faze, kada mi se činilo da ništa od svega toga, sada sam već nekako pohvatao konce i to liči na nešto; po malo se formira zidolika konstrukcija. Povremeno prođe netko od susjeda, pa malo popričam sa svakim, to volim. U jednom trenutku se pojavio neki automobil, činilo mi se da je zalutao, okrenuo se u slijepoj ulici kod susjeda i po malo parkirao blizu mene. Spustio je prozor, prokomentirao lijep pogled i kako je lijepo mjesto. Onda je izašao iz auta, pa smo popričali jedno 15-ak minuta, uz dosta zezancije, razumije se, jer stereotipni razgovori su mi prihvatljivi kao i hrana bez trunke začina. On se bavi s ortopedskim ulošcima i više puta tjedno dolazi ovdje u radne posjete starijim ljudima i tako već dugi niz godina, još malo pa penzija. Rekao je da u zadnje vrijeme i dosta mlađih ljudi ima problema s nogama. Pitao sam: kako to, u čemu je stvar? Previše sjede, ne kreću se, gledaju u kompjutore, rekao je. Mene je ocijenio kao sportaša i na brzake me malo odmjerio, izokretao, i, da ne bude sve baš savršeno, naveo što bi mi mogao biti potencijalni problem. Rekao je da zna hrpetinu ljudi ovdje i blebnuo kako sam ja jedini "stranac". Prosvijetlio sam ga da to baš i nije tako, da je zadnjih godina došlo i dosta drugih "stranaca", tako da ćemo se domaćih, malo po malo, riješavati, na što se čovjek dobro nasmijao ("First we take Manhattan"). Neobično što me išao ispitivati hrpu toga što stvarno ne treba zanimati nekoga koga prvi put vidim, tako da sam mu na većinu takvih pitanja odgovarao potpuno neodređeno.
Igre s kamenom namjeravam obaviti u što kraćem mogućem roku, svako po podne koje je bez kiše, do mraka, pa ću se više posvetiti tome da neke poluideje preoblikujem u ideje i krenem ih realizirati.
Post je objavljen 22.01.2020. u 08:36 sati.