subota, 25.01.2020.
Zvuk trube s groblja.
Dok sam jučer po podne prebacivao, mjerkao i poslagivao kamen, primijetio sam kako se cestom spušta susjed od kojega sam kupio teren. Bilo mi je neobično da ide pješice dolje, tom strminom, pa sam ga pitao kuda se uputio. Rekao je da ide na sprovod. Odmah mi je bilo zanimljivo da se odlučio ići tim putem, pješke, kroz šumski put koji vodi prema ostacima gradine, a onda se prije nje odvaja i uspinje prema groblju. Podsjetilo me to na atmosferu iz Gulbranssenove odlične skandinavske trilogije, čija radnja se odvija u šumskom dijelu norveške, u 19-om stoljeću. Davno sam to čitao, ali atmosfera mi se urezala. Na putu prema gradini, koji je i put prema groblju, nalazi se i jedno starinsko spremište za vodu, napravljeno tko zna kada, iz kojeg su stanovnici mjesta svakodnevno donosili vodu za životinje. Tada, razumije se, nije bilo blagodati vode iz špina koju svi tako lako uzimamo zdravo za gotovo. Žena na čiji sprovod je išao imala je devedeset godina i sasvim sigurno je u svojim mlađim danima prtila na leđima, ili kako već, vodu iz tog bazena.
Kroz sat vremena sam čuo trubu iz smjera groblja, naslonio se na betonski ogradni zid, skinuo rukavice i malo porazmislio o pitanju smrti. Njen život je završio. Ja ne znam o kome se radilo, ali jedan život je završio. Kada netko umre, a pogotovo kada se radi o nekom tko nam je bio blizak, jer tada možemo dublje zaroniti u tu temu, morali bismo taj događaj upotrijebiti za određenu kontemplaciju o vlastitoj smrti. Smrt je nevjerojatan fenomen koji svakoga čeka. Kada zazvoni ono zvono za vrijeme pogreba, ono zvoni za umrloga, ali zvoni i nama. Dobro je uzeti u obzir vlastitu smrt i vlastitu neizbježnu smrtnost, ne unedogled odgađati misli o tome, jer odgađanje je u osnovi pokušaj negiranja i u konačnici dovodi do nepotrebnog povećanja straha. Ne umiremo mi samo u tom konačnom činu fizičke smrti. Ja svaki trenutak umirem za prethodni trenutak i rađam se u novi. Život je prepun bezbrojnih rađanja i smrti. A ideja o onoj konačnoj fizičkoj smrti treba nam biti u svijesti. Nju treba iskoristiti kao motivaciju da živimo što potpunije i proživimo što više, kako u onom konačnom trenutku prije fizičke smrti ne bismo imali ni za čime žaliti. U tome svjetlu, smrt je vrlo motivirajući fenomen i ništa nema toliko potencijal da nas osvijesti u životu kao što je to pomisao na vlastitu smrt. I bolje se uhvatiti svega toga što prije, ne gubiti vrijeme na gluposti.
- 12:01 -
