Jučer s radovima na gromači nisam napredovao, ali sam zato nazadovao. Shvatio sam da jedan dio neće biti dobar, pa sam ga morao raskopati i proširiti temeljnu traku. Zajebancija! Tako da se uglavnom nisam bavio onim što sam si okvirno zacrtao, već sam, u početku negodujući i psujući, raskopavao taj donekle pripremljeni i posloženi dio i zakopavao se sve dublje, činilo mi se tome neće biti kraja. Onda sam ipak prihvatio novu situaciju i mirnije (ne i potpuno mirno, i dalje povremeno, ali sve rijeđe, negodujući i ponešto psujući) se posvetio nepredviđenom dodatnom poslu. S obzirom da sam početnik u ovome, nije to ništa čudno. Shit happens. Odlučio sam da neću cijepiti dlake oko toga kako će sve to na kraju estetski izgledati. Napravit ću što bolje mogu, neka bude stabilno, a kamen će sam po sebi izgledati lijepo, makar i ne bio posložen po špagici.
Onda mi je sinulo, iz ovoga nešto učim. Nekad je potrebno raditi korake koji izgledaju da vode unatrag, ali oni nečemu služe. Služe tome da se napravi bolja priprema, reorganizacija i bolji temelj za kasniji bolji rezultat. Iz čega slijedi da je kretanje unatrag također napredovanje, iz čega opet slijedi da je kretanje dobro i poželjno. Uvijek i u svemu je najvažnija svjesnost. Da li sam ja potpuno prisutan dok se nečim bavim ili sam se izgubio u tome? Kada sam svjestan, sve je u najboljem redu, bez obzira kojim smjerom se kretao.
Post je objavljen 24.01.2020. u 08:26 sati.