Kada sam pročitao Walden, postalo mi je jasno zašto su se u Planetopiji odlučili na objavu te knjige iz sredine 19.-og stoljeća. Kada sam je uzeo u ruku (primjerak iz knjižnice, ne knjižare, ali mislim da ću si nabaviti i jedan primjerak za vlastitu mini knjižnicu u kojoj želim imati samo probrane knjige, za gušt, povremeno otvaranje kad mi dođe, hranu za dušu i motivaciju za djelovanje), vidio sam da knjiga ima oko 310 stranica i zapitao se koliko će mi trebati da je pročitam. Pomislio sam, ako budem lagano i pažljivo čituckao, desetak stranica dnevno, trebat će oko mjesec dana. To mi se činilo pretjerano i rekoh sebi "moj bože koliko demagogije"... Ne, ne, nisam si to rekao, već mi je to upravo palo na pamet, na temelju ovih prvih riječi "rekoh sebi" (evo kako rade asocijacije). Dakle, rekoh sebi, ajde da se posvetim i pročitam ju u tri dana. Tako sam sljedeća tri dana zapeo i u rana jutra i kasne večeri putovao fenomenalnim Thoreauovim mislima, zapažanjima, zaključcima, spoznajama, doživljajima, iskustvima, savjetima. Nakon trećeg dana bio sam na pročitanih oko 270 stranica. Mogao sam sljedeće jutro završiti s tom knjigom, ali tih četrdesetak stranica sam razvlačio kroz sljedeća tri dana, jer ih nisam htio tek tako "potrošiti", već sam ih upijao potpuno, kao i ostatak knjige.
Thoreau me se izuzetno dojmio. On je moj čovjek. Za vrijeme čitanja sam na komad papira, koji sam umetnuo unutar knjige, bilježio stranice s posebnim odlomcima. Njih je puno. Thoreau kroz pisanje plovi kreativnom rijekom svojih misli, osjećaja i spoznaja, a onda vrlo često uzleti i u komadiće, u prah, razbija iluzije o životu i pravi mjesto za stvarnost. Kada se nešto citira iz odlične knjige, koliko god dobro to bilo, ono je uvijek iščupano iz konteksta, iz cjeline. Zato su citirane rečenice, makar zvučale izvrsno i snažno, još snažnije i smislenije kada se pojavljuju kroz čitanje knjige. Ja ne znam što bih iz ovih dijelova koje sam si zabilježio izdvojio, jer je jedan bolji od drugoga. Evo, za početak, što je rekao o čitanju:
"Dobro čitati, to jest čitati prave knjige u pravom duhu plemenit je posao i zaokupit će čitatelja više od bilo kojeg posla cijenjenoga po običajima ovog vremena. Čitanje traži uvježbavanje kakvo su provodili atleti i postojano stremljenje tome cilju skoro cijeloga života. Knjige se moraju čitati pomno i suzdržano, kako su i napisane. Ono što mnoštvo Grčke i Rima nije moglo čuti, nekolicina je učenjaka čitala nakon prolaza stoljeća, a tek nekolicina učenjaka još uvijek to čita."
Na taj način sam ja čitao Walden, kao i sve drugo što čitam. Primijetio sam i još uvijek primjećujem sljedeće: sva literatura koja mi dolazi pod ruku u zadnje dvije i pola godine ima veze jedna s drugom, međusobno je isprepletena na neki neobičan način, iako se radi o stilski i sadržajno vrlo različitim knjigama, koje su, često, i vremenski vrlo udaljene. Ali što je vrijeme u tom kontekstu, potpuno nevažna kategorija. Vrijedilo bi napisati jedan pošten esej o Thoreauovom Waldenu, u kojem bi se oživjele mnoge njegove rečenice i na suvremen način ponudile zainteresiranim čitateljima, kojih sigurno, o da, ima, gladnih ovakve hrane, ni ne znajući da je jedan čovjek prije sto sedamdeset godina, nešto više od dvije godine proveo u kolibi od 13 i pol kvadrata, provodeći svoj vrijedni životni eksperiment, prikupljajući iskustva i mnogo pišući. Ja bih mogao napisati takav esej, samo moram vidjeti ima li netko dostojan tko bi ga objavio.
Ova pjesma, u nekim svojim dijelovima, ne u svim, govori nešto potpuno drugo, nego što se čuje iz očitijeg, banalnijjeg kuta, uhom kojim, vjerujem, većina sluša, kojim sluša i sam pjevač.
Post je objavljen 13.01.2020. u 08:58 sati.