...in patria sua
01.01.2025., srijeda
Oh, zar već!
|
- Gotova je! Gotova je! - čulo se po zakucima i uglovima, iza tanjih dasaka i kroz jedva vidljive pukotine. Strašljivo i oprezno, iz rupa u zidovima provirivale bi sitne glavice i brzo potom nestajale u mraku, često toliko brzo da bi tek malo zaiskrio sjaj iz njihovih očiju. Nama premalo, njima dovoljno da se uvjere da je stvarno gotova. Ali tek što je jedna bila gotova, druga je već pristigla. - Počela je! Počela je! - ubrzo se opet čulo po zakucima i uglovima, iza tanjih dasaka i kroz jedva vidljive pukotine. Tiho ali sveprisutno šuškanje i grepkanje govorilo da se kratko oduševljenje učas pretvorilo u paniku. Planovi su planuli, želje su se okovale željezom, nada je preselila u Kanadu. Tako nekako smo i očekivali, a i dalje dočekujemo. |
Muzika zbog naslova (long day - long year) i jer mi se sviđa.
NF, definitivno bi bilo zgodno po svijet da se ugleda u šahiste. Čak i mimo ovog slučaja radili bi promišljenije poteze.
viatrix, sewen, hvalatakođer! .) (propheta nemo 02.01.2025. 21:48)
24.09.2024., utorak
Ne budi plijen
|
Glimbegul je sa sobom vodio tri prasca, dvije svinje i jednog jedinog odojka koji je dosta otužno cvilio jer je zaboravio uglancati papke. Glambegel nije vodio nijednu krmaču, ali zato je krmača vodila njega - njezin nepogrešiv njuh govorio je što oči ne bi mogle ni da ih je bilo u Glambegela. Glombegol je pak vodio četiri nerasta, tri kopuna, dva pajceka i, ne budi lijen, jednog prepoznavača uljezâ. Kopune je potonji silno uznemiravao, iako su bili propisno maskirani u ostatak družine. Pošten će se čitatelj, a ne nalaznik, sad logično zapitati. OK, imamo likove, imamo put, ali kamo sve to vodi? Nepošten će pisac taktički natuknuti nešto u smjeru kraja ove unaprijed neuspjele priče, ali neće se tako lako izvući - u krajinoj liniji, tko može jamčiti da sâm pisac nije jedan od likova? - Usosio si se, pišče, obećavši što ne znaš napisati - nadmeno će unutarnji Glas Svinjećeg Nosa i Svinjećijeg Pogleda. - Sad se izvlači kako znaš, a znaš da su izlaza samo dva, pri čemu nijedan nije izlaz, nego tek jama puna suhog lišća. Možeš lijepo reći istinu u punoj snazi i svjetlini, a možeš i koristiti ono malo svoje rječne vještine da sve oko sebe zbuniš barem upola koliko i sebe. Možda si i povjeruješ pa još prije nego što ona družina konačno stigne uđeš u Aulu neshvaćenih genija i tamo otkriješ svoje mjesto, koje nitko drugi neće ni pogledati. U sljedećoj sceni gledamo pisca kako bježi obzorom bez obzira, s glavom u gljivama, nogama s negvama. Pred njim mrači se neizvjesna bludućnost, za njim štekćući i lajući jure neispunjena obećanja i krajnji rokovi. Pisac se udaljava, topot se stišava, prašina se sliježe i opet vidimo Glimbegula, Glambegela, Glombegela, kopune i praskavu praščad kako idu prema svom cilju, svi pod vodstvom Svenjušne Krmače. Cilj je konačno pred njima. Radi se o blatnjavoj lokvi svih blatnjavih lokava. Glimbegul, Glambegel i Glombegol suču nogavice i moče kvrgava stopala u gnjecavo hladnoj blatovodnoj masi. Glambegel suče i rukave te poseže za šakom mulja da si namaže gdje su mu nekad bile oči. - Tko zna, možda mi od ovog opet narastu. Kopuni uzjahuju na najdeblje trstike da si očuvaju perje suhim, a praščad se radosno baca u praiskonski mulj. Jedino Svenjušna Krmača ostaje po strani, diže glavu - i onjuškuje. - Pisac je ovud jurio nedugo prije nego što smo došli - veli Krmača. Zrak se još nije izvjetrio od vonja straha i frustracije. Uživajte vi koji njušite samo očito - zaključi i baci se u blatokupku k ostalima. U tom trenu Glambegolu stvarno izrastu nove oči - njih osam - i on paučjim vidom u čudu gleda oko sebe. - Niš mi nije jasno. Sve nešto bode i svjetluca i stalno se mijenja. Bolje vidim kad zatvorim te oči. - Uh, njuh - dometne Krmača. - Eh, eh - ubaci se prepoznavač uljezâ, koji je upravo kompletirao samospoznaju shvativši da je i sâm uljez iako su ga pozvali. - Možda da i ja zasučem nogave - pomisli te se i stvarno pridruži Glimbegulu, Glambegelu i Glombegolu u blatomočenju nogokvrga. U taj tren svima kroz svijest prostruji ista grozomisao: Što ako im na nogama izrastu paučje oči!? - Bez brige, neće - umiri ih Krmača koja je odmah nanjušila strah. Močenje i blatobrčkanje nastavili su se i iza kraja ovoga nečega. Koji dolazi. Sad. |
Inače, svaki pravi genije je neshvaćen... da kako drugačije :O
Onaj tko se ne može nositi s time najbolje da se odmah ispiše iz Saveza i ne muči više :)) (V 25.09.2024. 08:01)
31.12.2023., nedjelja
Kompletirano odrastanje*
|
2023. godina svršava. Čuje se praskanje na sve strane. Dotičnik gleda u misleni popis stvarî za koje si je prije točno godinu dana, kao i u raznim momentima između onda i sad, obećao da će ih dovršiti do kraja godine. Prestalo vrijeme nedostatno je da se neimpresivan udio dovršenih stvari iole izmijeni. Dotičnik uzima taj popis i baca ga u mislenu vatru svjesnog zaborava. Dok popis gori, Dotičnik se smješka jer se upravo oslobodio iluzije da nešto treba napraviti. Radi se o željama, ne obavezama. Tihi škripež neindetificiranog električnog objekta dostatan je da se Dotičnik prene iz fantazije. Nema pobjede, nema oslobođenja niti ih može biti. Dotičnik opet uzima onaj misleni popis i mijenja godinu krajnjeg roka. Za odustanak uvijek ima dovoljno vremena. Gnjilozof, glavom i bradom Dotičnik, na obaveze i želje gleda s distance, gdje mu je i mjesto. Da zasuče rukave, spusti se u svakodnevicu i proba nešto napraviti, bio bi Dotičnik, a ne Gnjilozof. Spuštenih rukava može si dopustiti da primijeti da se stvarno radi o elektrokemizmu mozga te da apsolutnih skala nema, osim za temperaturu. Evolucija nas je učinila željnima izazovâ koje možemo savladati ako se potrudimo. Finese određuje komu je trud izgraditi svemir, a komu ustati iz postelje ne predugo nakon što se oglasi alarm. Sukladno svom karakteru, svatko će imati svoju listu želja koje se pretaču u obaveze. I nitko ju nikad neće iskrižati do kraja. Jer uvijek ima još nešto. Promatrač se uključuje u unutrašnji polilog opaskom da će uskoro biti dva u noći, da sutra ima puno posla koji je trebalo napraviti još jučer te da će neispavanost u kombinaciji s višesatnom vožnjom predstavljati opasnost po život. Promatrač također primjećuje da će iduća godina biti teža od ove, moguće i najteža uopće. Dotičniku je svejedno drago što je godina pri kraju. Čak i one željoobaveze koje su već više puta prenošene iz godine u godinu sutra će se činiti novima. Ili barem novootkrivenima. *Tako mi se trenutno čini. Ali nisam izgubio nadu da se radi samo o fazi i da ću, čim mi klinci malo porastu, opet moći podjetinjiti. |
dok mi je Promatrač tu najprizemljeniji, uglavnom nema velika očekivanja, osobito od prve dvojice..., u se i u svoje kljuse.
Drago mi je što si tu, tebi i tvojoj mladoj obitelji Sretno u Novoj i
što manje dodira s prva dva, šta je sigurno, sigurno je:)))) (nema garancije 01.01.2024. 17:41)
To je vrijeme za biti jedan na jedan (sa sobom). Bez uzmaka i bez maski. Za mene je to uvijek bilo najproduktivnije vrijeme ali ne u smislu ičega morajuće naravi.
Čini mi se da si falim. :)
Moje dijete je odraslo. ;) (Emi Gablo 02.05.2024. 02:20)
Iznajmljivačice, bude cijela plejlista.
V, potpuno te razumijem. I ja se znam obradovati sebi. :)
NF, ae. :)
Livija Less, u tomu i jest trik, izmjenom uloga mijenjaju se i naboji, a naboji u magnetskom polju kruže u nedo gled.
krc, prema zadnjoj anketi itekako jesam anonimac.
Emi Gablo, dva u noći vidiš, pet mjeseci od posta do svog komentara ne vidiš. :p
Na to nisam mogao drugačije, nego isto pričekati četiri mjeseca i onda još malo pa da repliciram. Jedino kaj je dan bio malo previše produktivan pa da dočekam i tu dvojicu u noći. Budem drugi vikenad.
Za dijete, bolje odraslo nego obraslo. (propheta nemo 22.09.2024. 23:35)
03.07.2023., ponedjeljak
Velika ni naše nigdašnjosti
|
Jedan je momak bio toliko brbljav da je sam sebi upadao u riječ. Jedan drugi je bio još brbljaviji, ali to nije bio problem jer od svega što bi mu padalo na pamet ne bi stigao ni zucnuti, nego bi se samo cijelo vrijeme trzao. Treći je pak bio skroz šutljiv, ali svi su mislili da je pričljiviji od drugog jer je jednom davno nešto rekao. Četvrtog momka nije bilo. Spekulira se da ga nije ni trebalo biti, ali za svaki slučaj ipak čekamo da se možda pojavi. *** *** *** *** *** *** *** *** *** Svaki dobro upućen gastronom dobro zna da ništa nije ljuće od kapsaicina, spoja zaslužnog za ljutinu svih paprično ljutih jela. Postoje i drugi ljuti spojevi, poput onih koji daju ljutinu hrenu, vasabiju ili đumbiru, ali ne mogu se mjeriti s kapsaicinom, odnosno njegovih 16 milijuna skovila. Postoji i gomila istraživanjâ u kojima se pokušalo sintetizirati nešto još ljuće od kapsaicina, ali ispalo je da je teta evolucija toliko dobro posložila njegove atome da nešto ljuće, barem kad su naši okusni receptori u pitanju, najvjerojatnije ne može postojati. Osim, naravno, resiniferatoksina koji je čudovište od spoja i o kojemu se u pristojnom svijetu ne priča previše glasno, ne samo zbog šesnaest milijardi skovila. Zbog toga je otkriće neuralne indkucije osjećaja ljutine dosta glasno, da ne velim ljuto odjeknulo među gastronomskim svijetom. Zabosti nekavu iglicu u vrat ili jezik, jesti što god i onda vrtnjom nekakvog kotačića odrediti koliko će to biti ljuto razljutilo je gotovo sve kulinarske face, neke čak toliko da su otišli odmah isprobati izum te brzo svijetu objavili da "to nije to". Ipak, izum je brzo našao svoju publiku, poglavito među ljudima koje su razne nedaće lišile osjeta okusa te među gastroavanturistima. Hit ljeta 2034. tako je bila cijela serija ljutog voća, da bi se onda pojavile ljute vode i ljuti sokovi. Već iduće godine inducirana ljutina pojačana je drugim umjetnim okusima, prvo slatkim pa slanim pa kiselim (to uz dosta muke jer je ispalo da najobičnije protone nije tako lako simulirati kao živčani signal), zatim umamijem (kojega se, čini se, nitko prije nije sjetio), a potom se netko logično zapitao zašto ne isto to napraviti i s mirisima. Logično pitanje nije dalo jednostavan odgovor. Mirisâ ima daleko više i po času nije izvjesno da ćemo tu tehnologiju ikad imati, iako je već otvoreno nekoliko kina s "mirisnim filmovima". *** *** *** *** *** *** *** *** *** Okopavajući mladi grah, Jaško je primijetio da je u jednoj grudi zemlje nešto zabljesnulo. Pročeprkao je po grudi i iz nje izvukao zlatnik. - Bolje zlatni k nego zlatnik, ali može i ovako, nasmijao se spremivši novčić u džep. Zlatnik mu je nekoliko minuta kasnije ispao kroz rupu u džepu, a Jaško par dana nije bio siguran je li stvarno našao zlatnik ili je to sanjao. Ipak, vratio se najesen s detektorom metala te na toj gredici otkrio 28 čavala, dva velika šarafa i šest malih, tri šarke, čekić koji mu je nestao dok je još bio klinac, dva novčića iskorodirala do neprepoznatljivosti, jedan na kojemu se moglo pročitati "2 dinara" i jedan sjajan komadić metala za koji nije bilo jasno niti kako je tamo dospio niti čemu služi. Zlatnik nije našao. Čekić je vratio u radionicu gdje je nastavio služiti svojoj svrsi, novčiće je spremio u kasu s drugim novčićima, a metalni komadić je ostavio na nekoj polici da stoji kao nešto između ukrasa i kurioziteta. Puno godina kasnije jedan od Jaškovih unuka prepoznat će da je to dio negdašnje svemirske postaje Mir. Jaško će ostatak života imati povremene snove u kojima nalazi zlatnik u zemlji. *** *** *** *** *** *** *** *** *** Žarko je žarko želio napisati priču, ali nikako mu to nije polazilo za rukom. Nije zapravo čak ni znao o čemu bi bila ta priča pa je pokušavao nekako natjerati maštu na rad smišljajući likove i njihove osobine. No, ni to nije nikud vodilo. Priča ne da se nije dala ispričati, nego se nije dala ni zapričati. U nekom času Žarku je palo na pamet da napiše priču o sebi, dakle o osobi koja želi, a ne može ispričati priču. I taman je krenuo pisati, kad ga je pogodila strašna misao: a o čemu se tu uopće može pričati? Odmah za njom došla je još strašnija: što ako je takvu priču već netko smislio? Što ako ju baš sad netko piše? Što ako to jest priča o Žarku i sav njegov život stane u nekoliko rečenica od početka do kraja te priče? Žarko je bio u pravu. *** *** *** *** *** *** *** *** *** Četiri mi nije neka brojka za priče, iako u stvarnom svijetu zajedno s još jednom blogerkom koja to više nije radim na četiri male biografije. Zato peta crtica. Ali nisam ni ja u puno boljem stanju nego prethodni lik, čim mi treba desetak mjeseci od posta do posta. Zapravo, danas sam u toliko nikakvom (rekoh jutros: ponedjeljačnom) stanju da sam otišao blogovati, umjesto da budem koristan. Naravno, uz takvu odluku ide i časna pionirska namjera da danas odem na vrijeme spavati, a sutra na poslu budem tako rano da do podneva odradim sve što trebam i pola toga što ne trebam. Budućnost će vjerojatno pokazati svu ispraznost te odluke, ali konačnu potvrdu ostavljam budućnosti. |
To sam te ja prizvala :P... baš sam se jučer i danas pitala koliko je kod tebe sada malih biografija :) (V 03.07.2023. 19:12)
Bacač vremena bi mi mogao biti naslov biografije. :D (propheta nemo 07.07.2023. 14:50)
se dobro sjećam pola se odrađivalo što se ne mora a druga polovina
se izbjegavala odrađivati jer se mora. Dobra ideja za naslov biografije...,
"bacač vremena" iako tih bacača ima puno..., plamena, kamena s ramena...:))) P.s. Skinuta sam s popisa linkovlja pa ne znam je li mi
mjestu tu? (nema garancije 07.07.2023. 15:42)
ovi likovi prvi, drugi, treći i četvrti su me sjetili na baš dobru knjigu koju sam čitala ovo ljeto, o podnošljivosti aleša čara. pa eto preporuke koju nitko nije tražio. (moljci su ga pojeli 07.09.2023. 14:31)
Mislim da ću si kao naslov ipak uzeti "razbacivač vremena". :š
moljčice, stavio sam knjigu na popis za pročitati jednom kad budem opet imao vremena. Prema trenutnim trendovima, vjerojatno ću zamoliti da se ta i druge knjige zakopaju zajedno sa mnom te da mi se ostavi i nekakav izvor svjetlosti.
Blogerka je na pauzi do menopauze, ako je suditi po istim onim trenutnim trendovima.
Ali tko zna, možda 2024. ne bude još napornija. (propheta nemo 31.12.2023. 00:48)
