srijeda, 06.07.2016.
PRIMATI U SKUPIM ODIJELIMA
PROBLEMI SOCIJALNE INTEGRACIJE
U kolapsu hrvatske političke rapsodije, stvaranja kapitala i proizvodnje krajnjeg siromaštva, proteže se problem socijalne integracije invalida u društvo. Mijenjaju se vlade i dolaze novi političari, socijalno se integriraju u vrhovnu kastu društva, te svjesni težine izraza „socijalizacija invalida“, mudro odlučuju izrazom skupljati glasove, umjesto rješavati problem, a naglašavanje i isticanje istog nije isto što i rješavanje. Neki idu toliko van granica ljudskog morala da opale nekoliko „selfija“ sa invalidom, a vjerojatno nisu zapamtili niti ime osobe sa slike, dijele sliku putem društvenih mreža i rastu u svojoj popularnosti. Sastaju se vlade, traže se mišljenja struke, provode se studije, izrađuju se elaborati, pišu se epovi- Stvaraju se novi hrvatski, politički „homerovci“, dok invalidi čuče na margini društva, u iščekivanju nekog ili nečeg tko će njihov život učiniti barem malo podnošljivijim.
Problem socijalne integracije invalida provlači se na programima stranaka i sjednicama Sabora, već desetljećima. Intenzivnije se problemu pristupilo, odnosno njegovom naglašavanju, ulaskom Hrvatske u Europsku uniju, ali ne radi toga jer naše društvo, odnosno politika, smatra to nečim što treba stvarno rješavati, već radi tog da bi se zadovoljili interesi Europske komisije, makar samo na papiru. Po ugledu na svijet oko sebe, a vođeni opsesivnom željom da budemo ravnopravna, moderna članica europskog društva, prvenstveno bismo trebali postati društvo u kojoj svaki pojedinac ima jednaka prava i jednake mogućnosti, bez obzira na različitosti. Da ćemo postati takvo društvo, obvezali smo se još u predpristupnoj fazi ulaska u Uniju. Politika i struka došla je do zaključka da je jedan od načina stvaranja takvog društva, interakcija invalidnih osoba. Kao krajnji oblik interakcije, razvija se projekt socijalne inkluzije ili uključenosti, koji kao i niz drugih, kao glavni problem naglašava odnos društva prema osobama s invaliditetom. Inkluzija ili socijalna uključenost, prema tom projektu, nikako ne podrazumijeva izjednačavanje svih ljudi, već razvoj tolerancije na različitost. U projektu je istaknuto kako stavovi prema osobama s invaliditetom nisu urođeni već su stečeni kroz predrasude drugih. Mijenjanje takvih stavova dugotrajan je kompleksan proces zbog nekoliko razloga: 1. Glavno obilježje nekakve predrasude je njeno uporno održavanje; 2. Slaba i nedovoljna informiranost građana; 3. Konzervativno shvaćanje normalnog i nenormalnog; 4. Pasivnost institucija koje se trebaju brinuti o invalidima; 5. Pogrešni i neujednačeni stavovi stručnjaka prema osobama s invaliditetom. Kao rješenje problema socijalne integracije ističe se potreba uključivanja invalida u društvo već u predškolskoj dobi. Zatim, upisivanje djece invalida u sistem redovnog obrazovanja, te na kraju zapošljavanje invalida. Uključivanje djeteta invalida u vrtić ili u redovan školski program, nemoguća je misija i to radi neopremljenosti objekata i nekvalificiranog osoblja i nedostatka zapošljavanja kvalificiranog. Na kraju krajeva roditelj djeteta invalida, vrtić treba plaćati kao i roditelj zdravog djeteta, a ne može u ovom sustavu dobiti nisi status odgajatelja a kamoli dostatnu naknadu za bolesno dijete. Iz svega priloženog može se zaključiti kako su i ovom politikom invalidi samo sredstvo za postizanje cilja, koji je prije svega stvaranje imaginarne, ušminkane slike hrvatskog društva. Činjenica jeste da je globalni kapitalizam uzeo danak, te da se moderno napredno društvo stvara, proizvodnjom i kapitalom. Nekada je srazmjer kvalitete i kvantitete imao smisla, dok danas i kvaliteta postaje skupi teret proizvodnje, nebitno radi li se o proizvodu ili o čovjeku samom. Svi mi sastavni smo dio, a time i sustvaratelji društva kao takvog, bilo glasanjem, bilo nezainteresiranošću, bilo vlastitim klanjanjem krivim vrijednostima. I sve dok mi, koji smo se uspjeli pomaknuti sa margina, ne promijenimo vlastite parametre, nismo i nećemo biti ništa više od primata u skupim odijelima. Ako se u lijepoj našoj Hrvatskoj dogodi neki novi, budući naraštaj ljudske vrste kojem će jedina ideologija biti kvaliteta čovjeka samog, tek onda će Hrvatska biti tolerantno društvo u kojem će se invalidi pomaknuti sa margina sustava.
- 18:48 -
ponedjeljak, 02.05.2016.
PROKLETSTVO I BLAGOSLOV
Moj način podrške akcije: "21 kolica"
PROKLETSTVO I BLAGOSLOV
INVALIDNOST SUVREMENOG DRUŠTVA
Postoje izrazi kojima je započelo 21. stoljeće: milosrđe, tolerancija i „biti bez predrasuda“, a kojima se stvaraju predizborne kampanje, ruše vlade i stvaraju novi instant heroji, po ugledu na svijet oko nas. Racionalan um nalaže nam stvarati, imati, napredovati i zgrtati. Racionalan um osigurava krov nad glavom i život u izobilju. A po kojoj cijeni?! Po cijenu humanosti, tolerancije i milosrđa, odnosno one dobrote i empatije, prema drugome, koja je kao i sve u našem sustavu „samo mrtvo slovo na papiru“. Sva ta prenaglašenost racionalnog uma , neosporno dolazi iz razvoja znanosti, tehnološkog napretka i civilizacije općenito, a jedina svrha je individualna, materijalna dobit. Život na rubu atomskog rata i mogućnosti potpunog uništenja okoliša, samo su mrvice koje svjedoče činjenici o manjkavosti i ograničenosti racionalnog uma, te dokazuje činjenicu da racionalan um ne funkcionira bez „duhovnog“ dijela, gdje se nalaze pojmovi: milosrđe, tolerancija, empatija.
No, ne može se sva odgovornost svaliti na sustav i politiku, te nekolicinu enormno bogatih, kad je činjenica, da baš mi, „obični“ ljudi, kao dio sustava, sudjelujemo, svjesno ili ne, bilo propuštanjem ili smanjenom pažnjom, u stvaranju „instant heroja“. Mi smo ti koji otvaramo i „lajkamo stranice“, na kojima piše, primjerice: ...kako je malom klincu negdje na istoku zemaljske kugle, brat napravio dres od plastične vrećice. Cijela priča ne bi imala toliku težinu da na dresu nije bilo ime Messija. Nisu novinari stvorili reportažu radi dječaka, već radi imena na plastičnom dresu. Oglasio se Messi, nakon nekog vremena i darovao dječaku dres ili loptu, zakoračio ljestvicu više u svojoj popularnosti, navukao nešto više sponzora.A dječak...Ko više pita za dječaka? A mi „lajkamo“ plješćemo i klanjamo se Messiju i postupku kojeg je odradio netko tko je za to plaćen, a ne on sam, niti na trenutak ne razmišljajući: zašto taj dječak ima plastični dres? Kako djetetu osigurati kakve- takve uvjete za treniranje? Baš mi smo ti koji ćemo veliki dio svojeg vremena provesti čitajući o transferima enormnih težina, busati se o prsa i biti Hrvatine samo kada su reprezentacije u finalu mi smo ti koji vlastitu djecu odijevaju po uzoru na Mesija, upisuju ih u skupe sportove, opterećujući i sebe i njih samo onim sportovima koji donose novac, a u suprotnosti su sa talentima i željama. A preskačemo onaj minimum stranica, na kojima je možda zabilježen uspjeh ili postignuće jednog invalida – sportaša, zaboravljajući činjenicu da je izbor ono što nas određuje, a ne prilika.
Negdje u tom kolapsu materijalizma, politike i bešćutnosti, vježbaju i ruše granice Antonijo Balek, Darko Kralj, Laura Štefanec Mihovil Španja, te mnogi drugi invalidi. Naizgled neka, nova, beznačajna imena, koja, ako se i spomenu u medijima, zauzmu toliko minimalistički prostor, da te stranice preskačemo propuštajući nakloniti se stvarnim, živućim herojima. Heroji nisu oni koji pobjeđuju neprijatelja, nisu oni koji ruše jednu vladu da bi stvorili drugu, već oni koji pobjeđuju sebe, ograničenja svojega tijela i ograničenja koja ima je nametnuo sustav i mi sami svojim racionalističkim umom.
U hrvatskom jeziku invalidnost se općenito definira kao stanje organizma nastalo usred bolesti ili prirođene mane, kojeg je posljedica trajno, djelomično ili potpuno smanjenje sposobnosti čovjeka za normalan socijalan život, rad i privređivanje. Dolazi od latinske riječi „invalidius“ koja u prijevodu znači „nesposoban“. Moderniji, za uho nježniji izraz, koji upotrebljavamo je „osoba sa posebnim potrebama“. Svaki od tih pridjeva, u svojoj svojoj surovosti, opisuje nas a ne invalide. Oni imaju samo drugačije potrebe, a mi imamo posebne potrebe. Mi smo ti koji smo nesposobni za normalan život i mi smo ti koji imamo oštećenja u vidovima vrijednosti života. Iz svega proizlazi jedini mogući zaključak: NISMO MI POTREBNI INVALIDIMA, VEĆ ONI OČAJNIČKI TREBAJU NAMA. MI, ZAJEDNO SA OVIM SUSTAVOM, NJIHOVO SMO PROKLETSTVO, DOK SU ONI NAŠ, BOGOM DAN BLAGOSLOV. ONI SU TI ŽIVUĆI HEROJI , MESIJE I AVATARI, KOJI NAMA, SVOJIM ŽIVOTOM DAJU PRILIKU DA OD NJIH NAUČIMO KAKO BITI ČOVJEKOM.
Anita Brezović
- 15:00 -
Komentari (14) - Isprintaj - #
petak, 29.04.2016.
Guska, Islam i ja.
Iz dana u dan pišemo po blogovima spominjući nebrojeno puta, ime Gospodnje uzalud, trudeći se time, vjerovatno više sebi nego drugima, pokazati i dokazati kako smo dobri vjernici (vjerovatno bolji od drugih). No, nije sve u dokazivanju, već priznali mi sebi ili ne, samo očajnički tražimo potvrdu drugih da smo barem malo u pravu. Godi našem egu, a ego je nezasitan i stalno traži još. Volimo spominjati Boga i vjeru, jer mislimo kako nas te imenice iz vlastitih ustiju stavljaju u Božju milost, čineći nas time superiornijima od drugih, a u stvarnosti postajemo i Bogu dosadni. Baratamo sa, kako ih ja volim nazvati "Pojmovima 21. stoljeća" - tolerancija, predrasude, milosrđe...i niz takvih. Onda mi te izraze pretvorimo u pridjeve, pridjeve u etikete, polijepimo se njima i krećemo uvjeravati sve oko sebe "koliko li svetosti ima u meni". Biti tolerantan, biti bez predrasuda, biti milostiv.....Jedan gospodin je rekao: "Katolik sam pa sam u prednosti."-tako nešto! U odnosu na što? Na koga? Slušajući i čitajući, dolazim do jedinog, meni mogućeg zaključka: "Mi nismo ni ljudi, već netko i nešto što je zapelo negdje na početku evolucijskog lanca." Nikako da sjedinimo u sebi misao i življenje. Ali nije to karakteristika samo nas Katolika, već svih onih koji se vjerom busaju u prsa, više riječju nego djelom.
Iz dana u dan zbunjuju me ovi "Pojmovi 21. stoljeća", i to do te granice da se osjećam poput idiota. A koliki je idiot u meni koji svakog dana sve više raste i razvija se, dokazat ću na nekoliko primjera iz života. Napominjem da su primjeri istiniti, sadašnji u fazi događanja.
U školi gdje idu moja djeca (išla sam i ja, kao i oni prije mene), ima jedna mlada profesorica biologije. Mlada žena, iz male sredine, katolik do jučer. Početkom školske godine dođe ona, na svoje radno mjesto u školu, u maloj katoličkoj sredini, obučena u klasičnu islamsku "obleku", zamotana od pete do glave, Obavijestila ona kolege i učenike, kako je prešla na Islam. Vjera je intimna stvar i nije etički zadirati i prčkati po tuđim vjerskim uvjerenjima i opredjeljenjima. No, pomislila sam kako mi trenutna situacija s Islamom, a koje smo svjedoci, daje za pravo pitati: "Zašto?" Pokušala sam svoje nerazumijevanje za takav postupak gurnuti u drugi plan, te radi čistog straha (jer su mi djeca u toj školi) upozoriti na oprez. Od rukovodećih osoba u školi dobila sam ja odgovor: "Ne može se nikoga prozivati radi njegovih vjerskih načela, osim toga udala se za muslimana." OK, taj dio mi je jasan, no pitam se do koje granice i na što je taj muž može nagovoriti. Ako je hodanje u službenim prostorijama na radnom mjestu, obućena u "islamsku obleku", te prvenstveno prelazak s Kršćanstva na Islam, jedno od utjecaja muža, što je sljedeće? Odgovor koji slijedi je:" Nije etički raspravljati o tome." Izustih ja, kako su meni jasna sva ta načela, etika i drugo, međutim nejasno mi ostaje to "šepurenje" u takvoj obleki u maloj katoličkoj sredini, pred djecom do 15 godina starosti (99% katoličkog pokoljenja). Nakon mozganja i razmišljanja, analiziranja takvog postupka, shvatim da jadna žena traži potvrdu svoje odluke. Nesigurna, izgubljena, naivna i izmanipulirana. Ja sam Katolik (Krščanin) ne hodam s trnovom krunom na glavi u bijeloj "halji" po svijetu. Da i pokušam, moji bližnji i daljnji, Katolici kao i ja, smjestili bi me u Vrapče. No, vrhunac navedenog događaja tek slijedi, a čisti je dokaz kolike smo ovce. Sljedeće pitanje potaknuto je oblačenjem navedene dame, a glasi ovako: "Zašto su iz svih učionica maknuta raspela?" Odgovor koji slijedi:"Raspela nisu dozvoljena radi tolerancije prema pripadnicima drugih vjera, da ne vrijeđamo druge!" Pametnom dosta, a mene nepametnu vrijeđa obleka, što me čini netolerantnm, nevjernikom, neetičarem.....idiotom, osobom koja ne shvaća:"Kako i koga raspelo vrijeđa!". I mlada Islamistica, predaje biologiju - znanost temeljenu na opipljivim dokazima i činjenicama, a ja tražim granice tolerancije, sukladne vjerskim načelima.
Zaključak: Da se Stjepan Radić na trenutak vrati, rekao bi: "što su narasle ove guske, u ovoj magli."
- 07:50 -
Komentari (43) - Isprintaj - #
srijeda, 27.04.2016.
Domaće....
Malo sam odlučila skrenuti sa teme, a potaknuta Vrgoračkim jagodama i one koje se nazivaju tako, te medijskim bumom oko toga koje jesu a koje nisu prave. Još prije dvije godine pisala sam članak (napominjem: uz provedeno istraživanje) o tome što je a što nije domaće. I nakon objave, predstavljen je u Ministarstvu poljoprivrede, kako bi se upozorilo na postojanje problema kojeg treba rješavati......Dobih po nosu.. Evo ga u cijelosti.
SIGURAN PUT U PROPAST“
"Postoji li domaća proizvodnja'"
Poljoprivredna proizvodnja u Hrvatskoj, tijekom 20. stoljeća bila je najznačajnija grana privrede. Unatoč činjenici da se poljoprivredna proizvodnja tijekom tog vremena stalno povećavala, njezino značenje za gospodarstvo Hrvatske sve je manje te početkom ovog stoljeća, daje ipak samo 6% bruto domaćeg proizvoda, koji sustavno pada. Podatak da je 75% ukupne površine Hrvatske ruralno odnosno ne-gradsko područje na kojem živi 45% stanovništva, za koje se više ne može reći da je nepismeno ili manje obrazovano,te činjenica o iznimno povoljnom geografskom položaju i prirodnim resursima, trebala bi Hrvatsku postaviti na tron svijeta po domaćoj proizvodnji. No, gdje je zapelo i što je trulo u hrvatskoj poljoprivredno-prehrambenoj proizvodnji?
Može se uzrokom lošeg položaja domaće poljoprivredne proizvodnje, smatrati višegodišnja recesija. Surova istina je da je recesija postala sveopće prihvaćen izgovor za manjkavost sustava, kojem je posljedica nedostatak kontrole domaće proizvodnje, kontrole uvoza, nered na tržištu koje hrvatskog proizvođača bacaju na koljena a kupca u žrtvu manipulacije kako od strane proizvođača, tako i od strane trgovačkog lobija.
Stvaranje kapitala je cilj u kojem su dozvoljena sva sredstva
Jedna od posljedica koja se može smatrati uzrokom takvog stanja poljoprivredne proizvodnje, jest odnos trgovac proizvođač. Naime, proizvođač, a misli se na stvarnog proizvođača voćarskih i povrtnih kultura, nastoji svoju robu, u što većoj količini, u što kraćem roku i za što bolju cijenu plasirati u trgovačke centre, gdje se snovi o dobroj prodaji počinju rušiti. Proizvođač, prvo mora robu upakirati po zahtjevu i na način koji to kupac – trgovac traži, što već u startu povećava cijenu proizvodnje, koju teško da će nadoknaditi u konačnoj cijeni proizvoda. Roba mora imati barkod i deklaraciju sa svim podacima zakonski određenim a u koje spada i označivanje mase proizvoda. Kako se povrće i voće, primjerice jabuka, ne može izvagati precizno, pravilo je da se pakira više od naznačene mase, nikako manje. Trgovac uvijek traži prvu klasu proizvoda što je uzorkom većih količina otpisa robe kod proizvođača, te "konkurentnost" u cijeni. Pod "konkurentnom cijenom" podrazumijeva se da cijena bude što sličnija cijenama uvezene kineske robe. Osim niske cijene, proizvođač je još dužan pretrpjeti niz akcija. Prilikom prodaje određenog proizvoda po akcijskoj cijeni, proizvođač je taj koji u pravilu spušta cijenu, a ne trgovac, i to do 70% prethodno dogovorene cijene. Ako akcija i nije dogovorena događa se da se proizvođača o akciji obavijesti umanjenjem računa prilikom plaćanja, koje se plaća najčešće istekom 60 dana računajući od dana isporuke, a instrument osiguranja plaćanja, zadužnicu, niti jedna trgovačka kuća ne izdaje. U slučaju da proizvođač zahtjeva plaćanje robe prije isteka roka od 60 dana, podliježe kasa skonti, odnosno umanjenju računa između 5-10%. Proizvođač, što ovisi o količinama, prodaje robu bez ugovora ili ugovorno. Ugovorna prodaja robe, gdje trgovac sastavlja ugovor, nepobitno je u korist trgovca. Trgovački centri više-manje rade na istom principu, te upite o odnosu proizvođač- trgovac, deklariraju kao poslovnu tajnu, uz iznimku centra Plodine gdje se ograničavaju na rad sa nekoliko provjerenih, domaćih proizvođača od kojih uzimaju samo sezonsku robu. Akcije bezuvjetno organiziraju u dogovoru sa proizvođačem, ako isti ima viška robe na skladištu koja je ograničena rokom trajnosti. Koriste rok plaćanja 60 dana istekom kojeg podmiruju obveze. Billa, koja u svojem asortimanu ima 60% domaćeg proizvoda dok je ostalo egzotično voće kojeg nema u Hrvatskoj, odnos trgovac -proizvođač, smatra poslovnom tajnom, dok proizvođači koji plasiraju svoj proizvod u BILLU ili su to pokušali, smatraju kako BILLA postavlja izrazito teške i stroge standarde, ali najredovitiji je platiša sa rokom plaćanja 30 dana. Narodni trgovački lanac - NTL, sa proizvođačem ugovara obavezne četiri akcije godišnje. Zanimljivo je sprovesti četiri akcije godišnje proizvođaču koji proizvodi jagode. Kako u ugovoru nema ograničenja količine proizvoda za akciju, a proizvođač ugovor kao takav potpisuje, NTL-u daje mogućnost otkupa cijelog uroda po cijeni znatno nižoj od prethodno dogovorene. KONZUM, prema iskustvima proizvođača, ima praksu plaćanja "dok proizvođač dođe na red",te kakvo poznanstvo proizvođač ima među zaposlenicima Konzuma. Svaki prigovor proizvođača rezultira njegovim eliminiranjem, te ugovaranja trgovine sa drugim. Sistem eliminacije je jednostavan - prestanak naručivanja robe. Neki trgovački centri poljoprivredne proizvode uzimaju putem jednog dobavljača, tako da je proizvođač treća ruka, što mu opet spušta cijenu proizvoda. Mali poljoprivredni proizvođač, karakterističan za hrvatsku poljoprivrednu proizvodnju, cijenom ne može konkurirati uvezenoj jeftinoj robi, osim u povećanju proizvodnje, koja je nemoguća misija ako se uzmu u obzir uvjeti na tržištu.
Tržnica - zemlja Nigdjezemska
Problem plasmana i konkurentnosti, te vjerodostojnosti domaćeg proizvoda proteže se i na tržnice. Stvarni proizvođač koji proizvodi veće količine jedne vrste voća ili povrća, teško da će, radi trajnosti proizvoda, svu robu uspjeti prodati na tržnici. A i tržnica je postala mjesto gdje se prodaje sve i svašta pod deklaracijom domaćeg proizvoda. Uz jednu vrstu domaćeg proizvoda, primjerice salatu, na jednom štandu, teško da će i banane biti iz iste domaće proizvodnje., tko da jedan domaći proizvod nosi deset drugih upitnog porijekla. A pravilo da proizvođač koji prodaje svoju robu, iz vlastite proizvodnje ne treba biti fiskaliziran, daje mu mogućnost „uvaljivanja“ i robe koja nije iz vlastite proizvodnje. Jedan dio trgovca-proizvođača, kupuje robu u trgovačkim centrima, deklarira je kao domaći proizvod, te je prodaje na štandu, dok drugi dio snabdijeva svoju proizvodnju preko švercerskog lobija koji vlada Zelenom tržnicom a preko malih graničnih prijelaza uvozi robu iz Srbije i Bosne i Hercegovine. Primjerice, kilogram češnjaka u Bosni ili Srbiji sa prijevozom do kupca u Hrvatskoj iznosi od 8 - 10 kn, da bi ga tu prodavao za 50 kuna, kao domaći proizvod. Kako nema sustava kontrole količine ubranog povrća ili voća kod proizvođača, najjednostavnije i najjeftinije je u svoj kilogram proizvedenog povrća umiješati 10 kilograma dovezenog preko granice, što smanjuje broj radnih sati, troškova sadnje i uzgoja, klimatske rizike, a svakako povećava dobit. A sve to dovodi do zaključka da je certifikat domaće proizvodnje samo sredstvo za držanje visokih cijena proizvoda.
Kako su kontrole slabe i gotovo nikakve a država nema apsolutno nikakav razrađen aparat kontrole uvezene robe i stvarne domaće proizvodnje, a i teško je dokazati gdje je koje povrće izraslo, roba upitnog porijekla može se pronaći i na policama trgovačkih centara. U Plodinama ističu kako oni nastoje raditi sa uvijek istim dobavljačima koji proizvode jednu vrstu povrća ili voća, jer si time olakšavaju kontrolu stvarne domaće proizvodnje, a bilo kakve malverzacije odgovornost su proizvođača. U BILLI se također ograničavaju na sezonsko voće i povrće, provjerenih proizvođača, koje se dostavlja u najkraćem roku pa se prema svježini može pretpostaviti od kuda je došlo, te traži sukladnost sa HACCP standardima. KAUFLAND primjerice traži da sukladnost proizvođača sa GLOBALGAP standardom. No, svima je zajedničko, da je teško kontrolirati domaću proizvodnju, a realno gledajući niti jedan certifikat ili standard nije garancija domaće proizvodnje, već prilagodba proizvedenog i kupljenog u domaće,a da istovremeno zadovoljava svjetske standarde.
U Zakonu o trgovini postoje mjere o zaštiti domaće proizvodnje, prema kojima:" Ako se u kratkom vremenu poveća uvoz određene robe količinski ili u odnosu na domaću proizvodnju i ako taj Porečani uvoz nanosi štetu ili prijeti nanošenjem ozbiljne štete domaćoj proizvodnji iste ili izravno konkurentne robe, Vlada će poduzeti odgovarajuće zaštitne mjere s ciljem otklanjanja štete i poremećaja nastalih takvim uvozom. Takve mjere poduzeti će se na robu koja se uvozi neovisno o zemlji porijekla ili zemlji uvoza...Pod pojmom ozbiljna šteta podrazumijeva se znatno slabljenje domaće proizvodnje, a pod "prijetnjom nanošenja ozbiljne štete" podrazumijeva se prosudba opasnosti slabljenja domaće proizvodnje...
Zakon je tu, istina kao mrtvo slovo na papiru, a njegova primjena i postupak izvršenja mjera mogao bi biti početak uvođenja reda na tržištu i kontrole domaće proizvodnje, a dok se to dogodi, poljoprivredni proizvođač i krajnji potrošač balansiraju između domaćeg i uvezenog na domaći način.
Anita Brezović
- 10:41 -
utorak, 19.04.2016.
JA SAM BOG
Predočiti si Boga kao energiju ili svemoćnu silu, također može djelovati poticajno, ali može djelovati i poražavajuće. Bog kao svemoćna sila nije ograničena niti uvjetovana. Ona se ne troši i ne nestaje. Ne postoji za jednog više a za drugog manje. Uzimamo od nje onoliko koliko želimo i koliko znamo. Takva predodžba Boga jeste dobra, međutim meni je bilo lakše prihvatiti činjenicu da je Bog u meni i da sam ja Bog i ta svemoćna sila, božanska energija. Svako dijeljenje mene i Boga, te udaljavanje mene od Boga, ostavljalo bi između određenu prazninu koju ja mogu ili ne moram prelaziti, kojoj se mogu ili ne moram vraćati. Kako još moje novostečene navike nisu postale toliko dominantne u mojoj svakodnevnici, bojala sam se da me stare navike ne odvedu daleko van dohvata te sile. Međutim ako je Bog u meni, odnosno ako sam ja Bog, nemam kud pobjeći od sebe. Ne mogu se previše udaljiti da i hoću.
Ako si Boga, pak predočimo kao neki sretan kraj, može nam ostati nedostižan do kraja života. Ostat će iluzija koju smo stvorili lažnim uvjerenjima ili istinom koju smo prihvatili kao svoju. Da bismo mogli uočavati i osjećati prisutnost Boga u svakom trenutku u sadašnjosti, da nam bude svakodnevna misao, svaki trenutak bez početka i bez kraja, potrebno je dozvoliti sebi da postanemo Bogovi svojega života.
- 11:01 -
Komentari (12) - Isprintaj - #
KRALJEVSTVO BOŽJE JE U VAMA!
„Kraljevstvo Božje je u vama.“
U kršćanskoj tradiciji Kraljevstvo Božje i raj nazivi su za istu stvar, odnosno pojam. Prva asocijacija na kraljevstvo Božje je velika bijela dvorana u kojem dominira harmonija slike i zvuka. Mir i sklad mogu se osjetiti svim osjetilima, a stari otac u bijelom, bdije nad svakim licem i nad svakim pokretom.
Raj, Kraljevstvo Bože ili Kraljevstvo nebesko, apsolutno je svejedno kojim se nazivom koristili, radi se o istoj stvari, a prema tumačenju crkve garantiran je samo onima koji se za života nisu ogriješili prvenstveno o crkvu a zatim u Božje zapovijedi. Ono je nešto za što prije treba umrijeti da bi se u njega moglo ući, pa ću biti slobodna i zaključiti da je Kraljevstvo Božje puno mrtvaca. Međutim, Kraljevstvo Božje o kojem je govorio Isus je nešto sasvim drugačije i pojam Kraljevstva često se nalazi u njegovim govorima. Primjerice:“Kraljevstvo je nebesko kao kad je blago skriveno na njivi; čovjek ga pronađe, sakrije, sav radostan ode, proda sve što ima i kupi tu njivu. Nadalje, Kraljevstvo je nebesko kao kad trgovac traga za lijepim biserjem; pronađe jedan dragocjen biser, ode, rasproda sve što ima i kupi ga.“ Zatim:“Ako vam oni koji vas vode, kažu: Pogledajte Kraljevstvo je na nebu.“- preteći će vas ptice nebeske. Ako vam kažu:“U moru je!“, tada će vas preteći ribe. A Kraljevstvo je u vama i oko vas. Ako čete spoznati sebe, bit ćete prepoznati i tad ćete znati da ste sinovi Živoga Oca. A ako ne spoznate sebe, tada ste siromašni, tada ste siromaštvo.“
Prema tome, Kraljevstvo Božje stanje je ljudskog uma i ljudske svijesti. Ne stanje svijesti kojom koračaju kroz ovaj svijet i ovo vrijeme, već stanje više svijesti, višeg uma. Kraljevstvo Božje nije moguće ni vidjeti ni opipati. Ono nije određena struktura, fizičko stanje, već maksimalno dostignuće duha. To je stanje za koje je opravdana svaka naša žrtva, nešto što vrijedi svakog našeg davanja i odricanja. Ono predstavlja savršen spoj ida, ega i super ega. Ono je Jin i Jang. Pobjeda svijetla nad tamom, uma nad egom, sadašnjosti nad prošlosti. Ono je sama milost i svrha. To je dom duše o kojoj je Isus govorio. On je primjer čovjeka koji je od tuda potekao, putovao da bi se tu i vratio. Svojim fizičkim životom, dokazao je da je svakom čovjeku moguće pronaći Kraljevstvo Božje, Boga ili Oca. Kraljevstvo Božje je i savršen spoj trojstva: oca-uma, sina – tijela i duha –duše. Spoj rađanja, življenja i umiranja i čežnja ljudske duše za nečim što se nalazi u njoj samoj. Kraljevstvo kao milost, dana nam je rođenjem i od koje se iako ne bismo smjeli, tijekom života odvajamo. Ono nije mjesto gdje stižemo na kraju životnog putovanja. Ono je tu i sada. Ono je i trenutak i vječnost istovremeno. Izlazi iz nas i vraća se nama. Tu je, a na nama ostaje izbor hoćemo li uči ili ne. Način i put dolaska do Kraljevstva određujemo mi. Ali ni to nije lagano, niti se možemo koristiti svim ovozemaljskim sredstvima za postizanje Kraljevstva Božjeg. Da bismo uopće razmišljali o tako nečemu, prvo moramo izmijeniti sve iskrivljene spoznaje u našem umu, te shvatiti da Kraljevstvo nije nešto što nas čeka na kraju kao nagrada za naš čestit i uzoran život. Također nije nešto do čega ćemo stići stalnom molitvom. Ljudi su skloni odrediti si posrednika između sebe i Boga. Uvjereni smo da je Bog netko izvan nas, da smo mi – ja, a Bog je –ti. Za takvo shvaćanje Boga postoje dva razloga: prvi je taj što su nam od malena o Bogu pričali kao o drugoj osobi. Drugo – skloni smo baviti se tuđim a ne svojim problemima, pa sve objašnjavamo kao Božju volju. Kada bismo konačno prihvatili nepobitnu činjenicu kako je Bog samo naziv za našu osobnost, naš bitak ili naš viši um, lakše bismo shvaćali ono što je Isus govorio. Tu se postavlja pitanje:“Zašto onda čovjek ne prihvati Boga kao sastavni dio sebe, kao sebe, već ga traži u crkvama i drugim mjestima?“. Zato jer kad donosimo vlastito tumačenje i vlastitu percepciju Boga, onda smo i odgovorni za nju. Pa je stoga lakše prihvatiti Boga kao drugo lice, jer time je i odgovornost kod Boga a ne kod nas. Da prihvatimo Boga kao sastavni dio nas, morali bismo prihvatiti i činjenicu da smo sami odgovorni za sve vlastite postupke i odluke u životu, te da nije sve Božja volja i Božja odluka. Kao što smo odgovorni za postupke tako smo odgovorni i za ono što slušamo i što prihvaćamo kao mišljenje i stav. Odgovornost ne leži na onom tko daje savjet, već na onome koji ga prihvaća. Bog, Kraljevstvo Božje, Otac, samo su različiti nazivi za našu višu svijest, koju smo dužni razvijati do neslućenih visina, jer granica nigdje nije zacrtana niti označena. U tom pogledu niti nebo nije granica.
Kako to postići i kada znati da smo postigli? Da li je uopće moguće to postići? Ako je Isus postigao, mogu i ja. Već sam prije navela da je svaki duhovni put moguće priječi jer su već prijeđeni od njihovih osnivača.
Za početak puta prema Kraljevstvu, potrebno je shvatiti da ne dobijemo uvijek što želimo, ali uvijek dobijemo ono što stvorimo. To je cijela filozofija Kraljevstva. Ono nije odvojeno od nas i dano je svakom čovjeku. Razlika je u načinu putovanja i prepoznavanju. U izvrsnoj knjizi Tečaj čuda navedeno je: „Svakog dana, svakog sata, svakog trenutka odabirem ono što želim gledati, zvukove koje želim čuti, svjedoke onoga što želim da bude moja istina.“ Apsolutno ništa nam ne može biti nametnuto kao što ništa ne moramo prihvatiti, ali možemo birati. Svjesno ili ne, to uvijek i radimo – biramo. Niti jedna mogućnost ne dolazi sama, odnosno bez svoje druge strane, a mi odlučujemo koju ćemo izabrati. Prema Einsteinu „ne postoje loši izbori, već samo različiti.“ Ta teorija je istinita u tom smislu da nije izbor loš, već ono što mi s tim izborom napravimo i napravimo li uopće. Ja sam odlučila mijenjati život s kojim nisam bila sretna, da bih bila sretna. Koliko god bilo teško i koliko god neuspjeha doživjela, shvatila sam da se život ne može mijenjati. Izbor da mijenjam život i nije bio loš, samim time jer sam ubrzo naučila da je potrebno mijenjati sebe samu a ne život. Tu je početak i tu je kraj – ja. Da sam se u toj fazi usredotočila na manu a ne na rješenje, još uvijek bih analizirala i vrtjela pitanje: Zašto je život težak, umjesto da se primim posla i počinjem stvarati Kraljevstvo Božje. Čime i kako ga stvoriti?- pitanje je s kojim sam se srela. Nisam sigurna da sam na ovom stupnju rada mogla odrediti točan i siguran način. U teoriji sam pretpostavljala da je to naučiti prihvatiti i spoznati istinu. Preuzeti odgovornost. Biti milostiv. Pružati ljubav i mir. Biti pošten, kako prema sebi tako i prema drugima, odnosno sve one kvalitete i vrijednosti koje za nas imaju samo sveci. Na kraju krajeva, sve te moralne vrijednosti nisu stoljećima zapisivane i naglašavane, u svim kulturama i vjerama, bez razloga i svrhe. Sve su one nama dane i stvorene su kao sastavni dio nas. Samo smo ih mi odbacili, zaboravili ili zanemarili, svatko radi svojih razloga. Ja sam zato, jer se činilo kako je sve važnije od toga, i zato jer sam dozvolila da sva tuđa uvjerenja postanu i moja. Uvjerena sam da svaki čovjek, bio sretan ili ne, bogat ili siromašan, duhovan ili svjetovan, dođe u životu do onoga trenutka kada se zapita gdje su nestale te vrijednosti i postoje li još uopće. One nisu nestale i postoje jer su stalne i nepromjenjive, samo smo mi oslijepili i oglušili za njih. Bez njih nitko nije potpun, takva je naša priroda i takvi smo stvoreni. Navela sam kako mi se činilo da je sve važnije od ljubavi, mira, poštenja, milosrđa. Ako je tako, zašto sam čeznula za tim? Zašto mi je svaki atom tijela govorio da se u njima skriva sreća. Naše misli imaju moć stvaranja čuda, ali mogu stvoriti i bijedu, a linija između toga jako je tanka i u današnje vrijeme izrazito je teško balansirati između njih. Kako nam je Kraljevstvo dano i sastavni je dio nas, onda ga ne moramo niti tražiti, već obnavljati, što svakako pojednostavljuje cijeli proces. Velika zabluda s kojom sam se susrela u radu, je bila uvjerenje da ljubav prema novcu i želja za imanjem novaca, predstavlja određeno svetogrđe, te čovjek koji za svoj cilj ima stvoriti materijalno bogatstvo nikako ne može posjedovati navedene moralne vrijednosti. Ako ih je stvorio i zadržao, zasigurno nije bez njih i ima ih izraženije nego ja. U redu je željeti sve, nastojati postići sve što nam naša mašta naloži, samo je bitno da se u postizanju toga koristimo svim tim vrijednostima. To je jedina garancija uspjeha. Meni je trenutno Kraljevstvo Božje shvatiti kako biti sretna i shvatiti i odrediti svoju svrhu na ovom planetu. Sigurna sam da sam tu radi svrhe i iz nekog dobrog razloga, a koji god bio ja ga želim tražiti i pronaći sretna.
- 10:52 -
ponedjeljak, 04.04.2016.
Dovedite malene k meni...
„Pustite malene k meni; nemojte im priječiti put, jer njihovo je Kraljevstvo Božje! Zaista, kažem Vam, tko ne primi Kraljevstva Božjeg ko malo dijete, taj sigurno u nj neće ući.“
Djeca su ljepši, bolji i svetiji dio odraslih ljudi. Sve ono što čovjek nije, dijete je. Djeca su spontana, radoznala i povjerljiva. Zaigrano dijete zaboravlja sve oko sebe, i vrijeme i prostor. U potpunosti se predaje trenutku, vrijeme mu je vječnost, a prostor beskonačnost. Djeca sve primaju spontano, dok mi svemu nastojim odrediti mjere i granice. Odrasli čovjek sve prima sa sumnjom i analizom, a živi tjeran u budućnost, opterećen svojom prošlošću. Dijete je biće vidljivo i nevidljivo, istovremeno. I jeste ovdje i nije, i stvarno je i nestvarno, Sa sobom, dijete u svijet donosi samo povjerenje. Dijete ništa nema, ništa ne posjeduje i u njegovom svijet ne postoje razlike. Ono je dobro prema svima, ne razlikuje i ničemu ne daje karakteristike. Pruža ruke i prema suncu i prema kiši. Oduševi se pijeskom u rukama, zrakom sunca i kapljom kiše. Divi se otpalom listu i leptiru u letu istom mjerom. Sav svijet za njega je neizmjerna radost. Dijete ne razmišlja: da li voli, ono jednostavno voli. Ne poznaje strah i ne boji se. Ide kroz prostor i vrijeme s punim povjerenjem u sve što ga okružuje. Kad i padne, digne se ne razmišljajući da li je vrijedno truda ili ne, diže se i ide dalje.
Transformacijom djeteta u odraslog čovjeka, dijete gubi svu svoju spontanost, zaigranost, povjerenje, divljenje, a time i svoju svetost. Na sve se počinju vezati uvjeti. Upoznaje i usvaja strah, zabrinutost i skeptičnost. Počinje stvarati razlike, a time postavljati uvjete. Oslijepi na jednostavnu ljepotu i prestane je uopće uočavati. Predmet divljenja nije mu više kap kiše ni leptir u letu, već ono što više košta i ima veću materijalnu vrijednost; ono što je veće, zlatnije i sjajnije. Nešto što ima više ne zadovoljava njegov interes. Interes mu postaje ono što još nema i što još ne posjeduje. S vremenom postaje i opsesija. Možda bi svoj interes i zadržao na leptiru da ga može posjedovati. Kako ne može, svu pažnju usmjerava na neku tvorevinu kojoj pridaje lažne karakteristike.
To je razlog zašto je Isus pozvao djecu i tražio da budemo poput djece: spontani, radoznali, zaigrani, oslobođeni straha i predrasuda, bez osuđivanja, razlika i uvjetovanja. Da s punim povjerenjem priđemo životu jer je tu radi nas. Onaj trenutak, kada odrastao čovjek odluči pronaći dijete u sebi, trenutak je ponovnog rađanja ili uskrsnuća.
S fizičkog aspekta, sam čin rađanja vlastitog djeteta, neprocjenjivo je iskustvo u životu žene. To nije samo trenutak konačne fizičke forme koju možemo vidjeti i dodirnuti. To je radost i ljubav, milost i milosrđe, svetost i uzvišenost, trenutak i vječnost, odnosno sam Bog u krilu žene.
A.B.
- 20:22 -
petak, 01.04.2016.
ŽIVJETI...
JA SAM PUT, ISTINA I ŽIVOT
........Svojim mislima i svojim djelima, sustvaratelji smo svojega života. Naš život odražava se našim svjesnim i nesvjesnim mislima, a u kojem postajemo svjedoci svojega rađanja, postojanja i umiranja. Živjeti život nikako ne znači puno doživjeti, već ispuniti taj život. Sada i za milijun godina život će ostati takav kakav je i kakav je bio. On se ne mijenja već ostaje stalan držeći se svojih vlastitih zakona i pravila. Život jednog čovjeka, od života drugog čovjeka razlikuje se u razumijevanju tih životnih pravila i zakonitosti. Primjerice, ptice lete i lete. Uvijek će letjeti a neće znati ni kako, ni zašto. Bez obzira kakvi se filozofi javili među njima one će i dalje letjeti. Isto tako mi život živimo, jer on jeste tu i sada, a način na koji ga živimo i kako ga doživljavamo može biti ili ružan ili lijep.
U Starom zavjetu je zapisano: „Život je čovjeku dan kao kazna.“ Shakspeare je u svojem djelu Macbeth naveo:“Život je priča koju tek idiot priča; puna krika i bijesa, a ne znači ništa“. I mi smo skloni život tumačiti kao breme, kao svojevrsnu kaznu, nešto što postaje teško i nepodnošljivo, a istovremeno se bojimo smrti i ne želimo napustiti taj život. Činjenica jeste da je život sam onakav kakvim smo ga sami učinili. Svi mi vjerujemo da je život poput rijeke i većina nas skače u rijeku nikada ne odlučivši gdje zaista želi završiti. Uhvaćeni smo u struju događanja, strahova i izazova. Kada dođemo do mjesta gdje se rijeka račva, ni onda svjesno ne odlučujemo koji nam smjer najviše odgovara. Jednostavno idemo kamo nas voda nosi. Postajemo dio gomile, koja usmjerava događaj umjesto vlastitih vrijednosti i gubimo nadzor. Tako u nesvjesnom stanju plovimo, dok nas jednog dana ne probudi zvuk velikog slapa i podivljale vode. Shvatimo da se nalazimo svega metar, dva, udaljeni od pada u malom čamcu bez vesla. U trenutku shvaćamo i vidimo, ali je kasno i pad je neizbježan. Ponekad je taj pad emocionalan, ponekad financijski, ponekad tjelesni. Nebitno je o kojem se padu radi, velika je vjerojatnost da bi bio izbjegnut boljom odlukom uzvodno. Smisao putovanja rijekom života, odnosno življenja nije samo nešto naučiti već se i prisjetiti zaboravljenog, a jedno je neizvedivo bez drugoga. Postavlja se pitanje kako se onda, prošlosti, osloboditi, kako pobjeći od nje? Rješavanje tog pitanja ulazak je u ono što smo skloni nazvati „bolji život“. Naime, vlastite prošlosti se ne odričemo jer je sastavni dio nas, odraz nas kakvi jesmo i kakvima smo postali. Ako nismo, kao što ja nisam bila, zadovoljni, moramo to mijenjati. Da bismo mogli išta promijeniti, moramo pogledati u tu prošlost, prisjetiti se, naučiti i krenuti dalje. Smatram da zaboravljati ne smijemo nipošto, jer zaboravom nismo ništa naučili. Smijemo jedino ne dozvoliti da utječe na nas i naše postupke u istom kontekstu i na način koji nas je doveo do dna. Zaborav će neminovno uzrokovati donošenje istih odluka, kao što može i spriječiti donošenje dobrih. Smatram da izraz „oprostila jesam, al zaboravila nisam“, nije u tolikoj mjeri uvjetovan, kako se čini na prvi pogled i kako se kvalificira u modernoj psihologiji. Potrebno je naučiti razlikovati oprost od zaborava. Glagol „oprostiti“ korijen ima u grčkom jeziku, i u doslovnom prijevodu znači:pustiti, zanemariti, ne obazirati se. Nikako ne znači: zaboraviti. Puštanje, zanemarivanje ili neobaziranje meni je prihvatljivije od zaboravljanja. Ja sam tisuću puta krenula u rat sa životom i iz svake borbe izlazila ko gubitnik. Vječito sam bila ona osoba u čamcu bez vesla, koja se povremeno probudila jedino ispred slapa, čak i iza njega. Sada kad razmišljam o tome, nije ni čudno što sam vječito gubila, kada sam se borila protiv sjena. Borba sa životom - koja besmislica. To je isto kao da glavom nabijate u Kineski zid. On se neće pomaknuti, trepnuti, ustuknuti. Stajat će tu gdje je, neozlijeđen i neprobojan, a nama će glava biti razbijena. Život je tu, ne mijenja se, nepomičan je, statičan. Nije ni crn ni bijel, niti topao, niti hladan, razlika je jedino u očima i doživljaju promatrača. Mi ga možemo živjeti ili ne živjeti, vidjeti ga ili crnim ili bijelim, sretnim ili nesretnim, lošim ili dobrim. Mi smo ti koji se nalazimo u životu i idemo kroz njega, a ne on kroz nas. Mi smo ti koji trebamo živjeti život, a ne on nas. On u sebi ne sadrži niti zamke niti iznenađenja, sve što smatramo da smo u njemu našli, da nas je ugodno ili neugodno iznenadilo, stvorili smo sami, svjesno ili nesvjesno.
Donoseći definiciju života, uočila sam da smo izrazito ustrajani, a po tome slični, u deklariranju života kao lošeg i teškog. To je možda i jedna od najvećih sličnosti među ljudima. Međutim naše misli i naša djela, posredno ili neposredno utječu na nas i naše postupke, te na ljude i postupke ljudi oko nas. Znači, deklarirati život kao težak i loš, nije ništa drugo nego dokaz nezrelosti i pokušaj prebacivanja odgovornosti na nekog drugog. Čak bih se i usudila reći – izgovor. Baš radi te iskrivljene slike života koja nam se nameće sa svih strana, naš život je doslovno loš. Sama crkva nameće tezu da je život nešto što je dano čovjeku i čime upravlja Bog, kao stvoritelj a samim time i vlasnik tog života. No, uvjerena sam da Bog nije donio niti karcinom, niti sidu, niti rat, niti međusobne pokolje, niti suicide. Sve su to samo loši izbori i loše posloženi prioriteti čovjeka. Svojeveremeno je crkva bila toliko uporna u nametanju teorije kako je Bog jedini vlasnik ljudskog života, te da on određuje dokle i kako će tko živjeti, te kada će i na koji način određeni život završiti, da svećenici nisu za one osobe koje si izvršile suicid, htjeli održati pogrebnu misu, te se osoba nije ukapala prema tradicijskim načelima katoličke crkve. Baš radi takvih uvjerenja, skloni smo se predati na milost i nemilost životu, pustiti da se događa, pasivni i apatični, uzdajući se u izmišljenu božju providnost. A onda kada sve to više ne možemo izdržati i kada shvatimo da je sve to gomila nametnutih načela kojima nas se drži u tišini i pokornosti, pružamo ruke k nebu i vičemo: Zašto Bože baš ja i zašto baš meni?. Nakon vapaja slijede očajnički potezi činjenja dobrog, klečanja podno oltara, propovijedanja drugima kako smo bezgrješni i sveti, te kako bi nas drugi hvalili i veličali u svoj toj našoj imaginarnoj veličini, a sa ciljem da steknemo nekoliko pluseva više kod Boga koji bi trebao učiniti nešto da život postane podnošljivijim. I svako dobro koje učinimo, učinimo radi tog plusa kod Boga, a ne radi stvarne i iskrene želje. Sam Isus je rekao da ne prima niti živi od „slave čovjeka“, tako da nam je sav taj trud uzaludan. U svim tim sebičnim potezima zaboravili smo upotrijebiti vlastiti intelektualni i duhovni kapacitet, pustiti koju kap znoja, i biti samo ono što želimo vidjeti, te biti svijet kakav želimo vidjeti. Iz svega oko nas, nas samih i naših odnosa stvorili smo trgovinu; ja tebi – ti meni. I trgujemo u očekivanju čuda koje će se dogoditi, nekog velikog trenutka. Niti se čuda događaju, niti su trenuci veliki ili mali. Čuda i trenuci se stvaraju, najčešće malim koracima. Nitko nije istrčao maraton a da prije naučio hodati, niti je Tolstoj napisao roman a da prije nije naučio slova. Njegov prvi napisani roman njegovo je stvoreno čudo.
- 13:17 -
četvrtak, 31.03.2016.
USKRSNUĆE
„JA SAM USKRSNUĆE I ŽIVOT.
TKO U MENE VJERUJE, AKO I UMRE ŽIVJET ĆE“
Uskrsnuće je pojam koji se pojavljuje u kršćanstvu, a povezuje se sa uskrsnućem Isusa trećeg dana nakon raspeća. Na pojmu uskrsnuća, kroz povijest su se vodile polemike, kako unutar same katoličke crkve, tako i u drugim religijama svijeta. Na samom uskrsu, odnosno činu uskrsnuća temelji se kršćanska vjera. S teološkog stajališta, pojam uskrsnuća objašnjen je kao ponovno sjedinjenje duše i tijela nakon smrti ili kao oživljavanje mrtve osobe. Crkva doživljaj uskrsnuća uvjetovano povezuje sa smrću tijela, te je smrt preduvjet za uskrsnuće. Grčki pojam za uskrsnuće u sebi sadrži četiri glagola: egerio, anastasis, anistemi i daxazo. U prijevodu ovih glagola u svakom se pojavljuje izraz uskrsnuti. Glagol egegrio koristio se za izraze. Diči se, ustati, probuditi se, uskrsnuti, pozvati mrtvog u život. Glagolom anastasis označavalo se oživljavanje i uskrsnuće. Anistem u prijevodu znači. Uspraviti se, osoviti, uzdignuti. Izraz osoviti znači dati novu snagu. Daxazo se prevodi kao hvaliti, veličati, slaviti, štovati. Izraz „uskrs“ nastao je iz glagola „uskrsnuti“, koji vuče korijene iz staroslavenskog jezika, u kojem glagol krsniti znači razvijati se, rasti.
Na koji način tumačiti čin uskrsnuća, predstavlja misterij i drži me u nedoumici. Možda se ti podvojeni stavovi o uskrsnuću javljaju jer uvijek uskrsnuće povezujem sa smrću. Možda ne mogu uskrsnuti ni doživjeti uskrsnuće jer očekujem smrt, a živa sam. Proučavajući povijesne analize pojma uskrsnuća, naišla sam na razna objašnjenja i teorije, a svima je zajedničko da se uskrsnuće objašnjava glagolima: buditi se, dići se, razvijati se. Crkva uskrsnuće uvjetuje prethodnom tjelesnom smrću. Vjerojatno je taj podatak, duboko urezan u mojoj svijesti i glavni uzrok neshvaćanja uskrsnuća. Filozof Regine, navodno suvremenik Isusa, u spisima za koje je tvrdio da ih je dobio od samog Isusa, navodi kako se uskrsnuće shvaća bukvalno. Navodi:“Uskrsnuće tijela u trenutku biološke smrti, vjernik doživljava odvajanje svojih unutarnjih organa uma i misli, od vanjskih udova.“ Pripadnici gnosticizma tertulijan i Irenej držali su se teorije: „Jao onome koji već nije uskrsnuo.“ Smatrali su da uskrsnuće u sebi sadrži dva trenutka – primanje gnoze, odnosno, spoznaje božanskog duha, u ovom životu i primanje gnoze po smrti. U kršćanstvu, u Evanđeljima, javljaju se četiri znaka Isusovog tjelesnog uskrsnuća: otkrivanje praznog grob,posjet žena praznom grobu, prikazanje uskrslog Isusa i činjenica da je kamen sa groba bio odvaljen. Pojam uskrsnuća nisam mogla ni tumačiti, ni razumjeti na temelju činjenica kršćanske crkve. Prvo, pisci Evanđelja nisu bili suvremenici Isusa,već su zapisivali priče koje su se prenosile od uha do uha. Zapisivali su ih crkvenjaci koji su jedini bili pismeni, te su mogli i jesu, zapise prilagođavali potrebama i interesima Crkve. Od tud i potiče uvjetovanje uskrsnuća smrću. Sljedeća činjenica je da su učenici, odnosno sljedbenici Isusa, nastojali širiti novonastalu vjeru, a njegovom smrću izgubili su kultnu osobu, koja je svojim nastupima pokretala izrazito velike mase ljudi, što je bilo opasno za ondašnji društveni i crkveni poredak. Za sva četiri znaka Isusovog uskrsnuća postoje i povijesno-znanstvena objašnjenja, koja niti jedan od navedenih znakova ne priznaju kao dokaz uskrsnuća Isusa nakon njegove smrti. Kako kršćanstvo nije bilo priznato a sami kršćani progonjeni na brutalne načine, Isusovi sljedbenici premjestili su tijelo kako bi ga mogli dostojanstveno sahraniti prema tadašnjim običajima, te sačuvati grob od oskvrnuća njegovih protivnika. Događaj prikazanja uskrslog Isusa, posljedica je ili fanatične vjere ili pak namjernom plasiranju takve priče, kako bi lik i djelo Isusa i dalje živio. No, takva uvjerenja uspjela su se održati dovoljno dugo da se kršćanstvo prizna i izraste u jednu od najvećih religija svijeta. Pojam uskrsnuća o kojem je Isus govorio, bitno se razlikuje od pojma uskrsnuća kojeg su tumačili njegovi sljedbenici i Crkva sama. Crkva čin uskrsnuća uvjetuje prethodnom tjelesnom smrću, a da bi vjernik mogao uopće uskrsnuti mora cijeli svoj zemaljski život živjeti prema i u skladu pravila koje nameće Crkva. Svako kršenje tih pravila, put je u pakao, odnosno gubitak privilegije budućeg uskrsnuća. Takvo uvjetovanje uskrsnuća smrću razumljivo je u pogledu nametanja moći. Da bi crkva zadržala moć nad vjernicima i istu nametnula nevjernicima, te ih držala u pokornosti, morala je obećati nagradu za kraj ovozemaljskog života. Obećanje da je raj poslije smrti, logičan je slijed manipulacije. Smrti se svi boje i nitko se nije vratio s one strane. Smrt je neproživljeno i neispričano iskustvo. Strah od smrti, kao i svaki drugi strah, znak je slabosti što ga ujedno čini najboljim sredstvom za manipulaciju. Pokornost i služenje crkvi jedina je garancija vječnog života, odnosno uskrsnuća. A. Einstein je rekao:Svakom čovjeku, koji misli da može tumačiti i poučavati stvari o onome svijetu, Bog će se samo nasmijati..“ Ta Einstanova izjava o onome svijetu u kojem crkva misli da sve zna, jedina je suvisla stvar koju sam pronašla o uskrsnuću. Pojam uskrsnuća ne susreće se u vrijeme Isusovog djelovanja. No, ako se uzme Reginovu izjavu, da je bio suvremenik Isusa, kao istinitu, te ako se sagleda cjelokupno Isusovo učenje, tumačenje uskrsnuća za vrijeme života čovjeka, realnije je i prihvatljivije i znanstvenicima i psiholozima. Prema tome, čin uskrsnuća nije povezivao sa fizičkom smrću, te da je tjelesna smrt preduvjet za uskrsnuće i život vječni, odnosno život poslije ovozemaljske smrti, već je odabir za vrijeme života, smrt ega i uskrsnuće duše. Znači, trebala bih zakopati, dozvoliti i učiniti sve da umre moj dosadašnji način življenja, svi obrasci ponašanja i sve stečene navike, da bih uskrsnula, odnosno ušla u bolji i kvalitetniji život. Takvo Isusovo tumačenje uskrsnuća pojavljuje se u svim religijama svijeta, samo se uskrsnuće naziva drugim imenima, a razlike su jedino u pristupu i tumačenju onoga koji uči ili čita. Pojam uskrsnuća isto je što i pojam reinkranacije u Budizmu. Isus nudi uskrsnuće bez smrti, uskrsnuće u život, a glavni i jedini izvoditelj takvog čuda čovjek je sam. Prema tome, ja umirem i uskrsnem tisuću puta dnevno. Više puta umrem nego uskrsnem. Svaki grijeh, svako počinjeno zlo, svaka izgovorena laž, svaki propust izricanja istine, svakim osjećajem mržnje, ja umirem. Svakim znakom ljubavi, svakim djelom milosti, svakim dodirom sa istinitošću, ja uskrsnem. Sve su to naizmjenični procesi koji u svom toku stvaraju idealnu ravnotežu na vagi života. Svaki propust dobroga težinu baca na dijela za umiranje. Većinu tih činova, većinu tih djela ja nisam niti registrirala u svom mozgu. Ako je nešto i bilo u mojoj glavi, nisam znala da je tu. A kako nešto osvijestiti, kako podstanara nahraniti ako ne znam gdje je?! Čin uskrsnuća individualna je odluka i nema apsolutno nikakve veze sa događanjem čudesa. Isus nije uskrsnuo nakon tjelesne smrti, niti je bio ubijen radi čuda koja je navodno izvodio. Ubijen je radi toga jer je donio nešto novo i revolucionarno, a ljepota njegovog učenja bila je u jednostavnosti. Isto kao što uskrsnuće nešto iza i poslije smrti, tako ni život vječni nije život bez kraja, ili vječna mladost bez kraja. Vječnost je izraz za neku više dimenziju uma. Dimenziju koju nisam dosegla. U mojem umu vječnost i vrijeme na istom su mjestu i u istom kutu, bez neke vidljive razlike. Međutim njihova značenja različita su i objašnjavaju sasvim druge stvarnosti. Vječnost je nešto što se ne može ograničiti, izmjeriti, čemu se vrijeme uza sav trud, ne može nametnuti. Vječnost je potpuna sloboda duha, koja nužno ne znači sloboda od tijela. To je stanje svijesti kojoj nema ograničenja. Dok je vrijeme izraz kojim pokušavam nametnuti granice i ograničenja vječnosti. Vječnost ne dozvoljava nametanje granica niti se da ograničiti. Ona je bez kraja i bez početka, postojana i savršena u svoj svojoj raskoši. U istom kontekstu ni smrt ni uskrsnuće nisu procesi sa svojim početkom i krajem, već su naizmjenični procesi svijesti, kojima treba upravljati i koje treba kontrolirati. Prema tome, i uskrsnuće i smrt stvar su izbora i svode se na banalnu jednostavnost –a da se iz lošeg čini bolje.
- 08:39 -
Komentari (13) - Isprintaj - #
petak, 04.03.2016.
Kako se čuda događaju
Danas, u svojim četrdesetim, iako bez stalnog posla, stalnih i redovnih primanja,nakon desetljeća potrage za srećom, mogu reći da sam je našla.
Sa dna, u očekivanju čuda koje nikako da se dogodi, stvorila sam ga sama. Potakla ga, kreirala, prizvala. U ovom kolapsu vremena i zbivanja, besparice, siromaštva, zavisti i jada, izgubili smo sebe. Zaboravili i odrekli se vlastitih vrijednosti, te dozvolili sami sebi biti nesretnima.
Čudo se neće dogoditi samo od sebe, niti će nas netko drugi učiniti sretnima - shvaćanje te činjenice početak je stvaranja čuda.
Oznake: samopomoć
- 14:28 -
Komentari (11) - Isprintaj - #
