PROBLEMI SOCIJALNE INTEGRACIJE
U kolapsu hrvatske političke rapsodije, stvaranja kapitala i proizvodnje krajnjeg siromaštva, proteže se problem socijalne integracije invalida u društvo. Mijenjaju se vlade i dolaze novi političari, socijalno se integriraju u vrhovnu kastu društva, te svjesni težine izraza „socijalizacija invalida“, mudro odlučuju izrazom skupljati glasove, umjesto rješavati problem, a naglašavanje i isticanje istog nije isto što i rješavanje. Neki idu toliko van granica ljudskog morala da opale nekoliko „selfija“ sa invalidom, a vjerojatno nisu zapamtili niti ime osobe sa slike, dijele sliku putem društvenih mreža i rastu u svojoj popularnosti. Sastaju se vlade, traže se mišljenja struke, provode se studije, izrađuju se elaborati, pišu se epovi- Stvaraju se novi hrvatski, politički „homerovci“, dok invalidi čuče na margini društva, u iščekivanju nekog ili nečeg tko će njihov život učiniti barem malo podnošljivijim.
Problem socijalne integracije invalida provlači se na programima stranaka i sjednicama Sabora, već desetljećima. Intenzivnije se problemu pristupilo, odnosno njegovom naglašavanju, ulaskom Hrvatske u Europsku uniju, ali ne radi toga jer naše društvo, odnosno politika, smatra to nečim što treba stvarno rješavati, već radi tog da bi se zadovoljili interesi Europske komisije, makar samo na papiru. Po ugledu na svijet oko sebe, a vođeni opsesivnom željom da budemo ravnopravna, moderna članica europskog društva, prvenstveno bismo trebali postati društvo u kojoj svaki pojedinac ima jednaka prava i jednake mogućnosti, bez obzira na različitosti. Da ćemo postati takvo društvo, obvezali smo se još u predpristupnoj fazi ulaska u Uniju. Politika i struka došla je do zaključka da je jedan od načina stvaranja takvog društva, interakcija invalidnih osoba. Kao krajnji oblik interakcije, razvija se projekt socijalne inkluzije ili uključenosti, koji kao i niz drugih, kao glavni problem naglašava odnos društva prema osobama s invaliditetom. Inkluzija ili socijalna uključenost, prema tom projektu, nikako ne podrazumijeva izjednačavanje svih ljudi, već razvoj tolerancije na različitost. U projektu je istaknuto kako stavovi prema osobama s invaliditetom nisu urođeni već su stečeni kroz predrasude drugih. Mijenjanje takvih stavova dugotrajan je kompleksan proces zbog nekoliko razloga: 1. Glavno obilježje nekakve predrasude je njeno uporno održavanje; 2. Slaba i nedovoljna informiranost građana; 3. Konzervativno shvaćanje normalnog i nenormalnog; 4. Pasivnost institucija koje se trebaju brinuti o invalidima; 5. Pogrešni i neujednačeni stavovi stručnjaka prema osobama s invaliditetom. Kao rješenje problema socijalne integracije ističe se potreba uključivanja invalida u društvo već u predškolskoj dobi. Zatim, upisivanje djece invalida u sistem redovnog obrazovanja, te na kraju zapošljavanje invalida. Uključivanje djeteta invalida u vrtić ili u redovan školski program, nemoguća je misija i to radi neopremljenosti objekata i nekvalificiranog osoblja i nedostatka zapošljavanja kvalificiranog. Na kraju krajeva roditelj djeteta invalida, vrtić treba plaćati kao i roditelj zdravog djeteta, a ne može u ovom sustavu dobiti nisi status odgajatelja a kamoli dostatnu naknadu za bolesno dijete. Iz svega priloženog može se zaključiti kako su i ovom politikom invalidi samo sredstvo za postizanje cilja, koji je prije svega stvaranje imaginarne, ušminkane slike hrvatskog društva. Činjenica jeste da je globalni kapitalizam uzeo danak, te da se moderno napredno društvo stvara, proizvodnjom i kapitalom. Nekada je srazmjer kvalitete i kvantitete imao smisla, dok danas i kvaliteta postaje skupi teret proizvodnje, nebitno radi li se o proizvodu ili o čovjeku samom. Svi mi sastavni smo dio, a time i sustvaratelji društva kao takvog, bilo glasanjem, bilo nezainteresiranošću, bilo vlastitim klanjanjem krivim vrijednostima. I sve dok mi, koji smo se uspjeli pomaknuti sa margina, ne promijenimo vlastite parametre, nismo i nećemo biti ništa više od primata u skupim odijelima. Ako se u lijepoj našoj Hrvatskoj dogodi neki novi, budući naraštaj ljudske vrste kojem će jedina ideologija biti kvaliteta čovjeka samog, tek onda će Hrvatska biti tolerantno društvo u kojem će se invalidi pomaknuti sa margina sustava.
Post je objavljen 06.07.2016. u 18:48 sati.