Malo sam odlučila skrenuti sa teme, a potaknuta Vrgoračkim jagodama i one koje se nazivaju tako, te medijskim bumom oko toga koje jesu a koje nisu prave. Još prije dvije godine pisala sam članak (napominjem: uz provedeno istraživanje) o tome što je a što nije domaće. I nakon objave, predstavljen je u Ministarstvu poljoprivrede, kako bi se upozorilo na postojanje problema kojeg treba rješavati......Dobih po nosu.. Evo ga u cijelosti.
SIGURAN PUT U PROPAST“
"Postoji li domaća proizvodnja'"
Poljoprivredna proizvodnja u Hrvatskoj, tijekom 20. stoljeća bila je najznačajnija grana privrede. Unatoč činjenici da se poljoprivredna proizvodnja tijekom tog vremena stalno povećavala, njezino značenje za gospodarstvo Hrvatske sve je manje te početkom ovog stoljeća, daje ipak samo 6% bruto domaćeg proizvoda, koji sustavno pada. Podatak da je 75% ukupne površine Hrvatske ruralno odnosno ne-gradsko područje na kojem živi 45% stanovništva, za koje se više ne može reći da je nepismeno ili manje obrazovano,te činjenica o iznimno povoljnom geografskom položaju i prirodnim resursima, trebala bi Hrvatsku postaviti na tron svijeta po domaćoj proizvodnji. No, gdje je zapelo i što je trulo u hrvatskoj poljoprivredno-prehrambenoj proizvodnji?
Može se uzrokom lošeg položaja domaće poljoprivredne proizvodnje, smatrati višegodišnja recesija. Surova istina je da je recesija postala sveopće prihvaćen izgovor za manjkavost sustava, kojem je posljedica nedostatak kontrole domaće proizvodnje, kontrole uvoza, nered na tržištu koje hrvatskog proizvođača bacaju na koljena a kupca u žrtvu manipulacije kako od strane proizvođača, tako i od strane trgovačkog lobija.
Stvaranje kapitala je cilj u kojem su dozvoljena sva sredstva
Jedna od posljedica koja se može smatrati uzrokom takvog stanja poljoprivredne proizvodnje, jest odnos trgovac proizvođač. Naime, proizvođač, a misli se na stvarnog proizvođača voćarskih i povrtnih kultura, nastoji svoju robu, u što većoj količini, u što kraćem roku i za što bolju cijenu plasirati u trgovačke centre, gdje se snovi o dobroj prodaji počinju rušiti. Proizvođač, prvo mora robu upakirati po zahtjevu i na način koji to kupac – trgovac traži, što već u startu povećava cijenu proizvodnje, koju teško da će nadoknaditi u konačnoj cijeni proizvoda. Roba mora imati barkod i deklaraciju sa svim podacima zakonski određenim a u koje spada i označivanje mase proizvoda. Kako se povrće i voće, primjerice jabuka, ne može izvagati precizno, pravilo je da se pakira više od naznačene mase, nikako manje. Trgovac uvijek traži prvu klasu proizvoda što je uzorkom većih količina otpisa robe kod proizvođača, te "konkurentnost" u cijeni. Pod "konkurentnom cijenom" podrazumijeva se da cijena bude što sličnija cijenama uvezene kineske robe. Osim niske cijene, proizvođač je još dužan pretrpjeti niz akcija. Prilikom prodaje određenog proizvoda po akcijskoj cijeni, proizvođač je taj koji u pravilu spušta cijenu, a ne trgovac, i to do 70% prethodno dogovorene cijene. Ako akcija i nije dogovorena događa se da se proizvođača o akciji obavijesti umanjenjem računa prilikom plaćanja, koje se plaća najčešće istekom 60 dana računajući od dana isporuke, a instrument osiguranja plaćanja, zadužnicu, niti jedna trgovačka kuća ne izdaje. U slučaju da proizvođač zahtjeva plaćanje robe prije isteka roka od 60 dana, podliježe kasa skonti, odnosno umanjenju računa između 5-10%. Proizvođač, što ovisi o količinama, prodaje robu bez ugovora ili ugovorno. Ugovorna prodaja robe, gdje trgovac sastavlja ugovor, nepobitno je u korist trgovca. Trgovački centri više-manje rade na istom principu, te upite o odnosu proizvođač- trgovac, deklariraju kao poslovnu tajnu, uz iznimku centra Plodine gdje se ograničavaju na rad sa nekoliko provjerenih, domaćih proizvođača od kojih uzimaju samo sezonsku robu. Akcije bezuvjetno organiziraju u dogovoru sa proizvođačem, ako isti ima viška robe na skladištu koja je ograničena rokom trajnosti. Koriste rok plaćanja 60 dana istekom kojeg podmiruju obveze. Billa, koja u svojem asortimanu ima 60% domaćeg proizvoda dok je ostalo egzotično voće kojeg nema u Hrvatskoj, odnos trgovac -proizvođač, smatra poslovnom tajnom, dok proizvođači koji plasiraju svoj proizvod u BILLU ili su to pokušali, smatraju kako BILLA postavlja izrazito teške i stroge standarde, ali najredovitiji je platiša sa rokom plaćanja 30 dana. Narodni trgovački lanac - NTL, sa proizvođačem ugovara obavezne četiri akcije godišnje. Zanimljivo je sprovesti četiri akcije godišnje proizvođaču koji proizvodi jagode. Kako u ugovoru nema ograničenja količine proizvoda za akciju, a proizvođač ugovor kao takav potpisuje, NTL-u daje mogućnost otkupa cijelog uroda po cijeni znatno nižoj od prethodno dogovorene. KONZUM, prema iskustvima proizvođača, ima praksu plaćanja "dok proizvođač dođe na red",te kakvo poznanstvo proizvođač ima među zaposlenicima Konzuma. Svaki prigovor proizvođača rezultira njegovim eliminiranjem, te ugovaranja trgovine sa drugim. Sistem eliminacije je jednostavan - prestanak naručivanja robe. Neki trgovački centri poljoprivredne proizvode uzimaju putem jednog dobavljača, tako da je proizvođač treća ruka, što mu opet spušta cijenu proizvoda. Mali poljoprivredni proizvođač, karakterističan za hrvatsku poljoprivrednu proizvodnju, cijenom ne može konkurirati uvezenoj jeftinoj robi, osim u povećanju proizvodnje, koja je nemoguća misija ako se uzmu u obzir uvjeti na tržištu.
Tržnica - zemlja Nigdjezemska
Problem plasmana i konkurentnosti, te vjerodostojnosti domaćeg proizvoda proteže se i na tržnice. Stvarni proizvođač koji proizvodi veće količine jedne vrste voća ili povrća, teško da će, radi trajnosti proizvoda, svu robu uspjeti prodati na tržnici. A i tržnica je postala mjesto gdje se prodaje sve i svašta pod deklaracijom domaćeg proizvoda. Uz jednu vrstu domaćeg proizvoda, primjerice salatu, na jednom štandu, teško da će i banane biti iz iste domaće proizvodnje., tko da jedan domaći proizvod nosi deset drugih upitnog porijekla. A pravilo da proizvođač koji prodaje svoju robu, iz vlastite proizvodnje ne treba biti fiskaliziran, daje mu mogućnost „uvaljivanja“ i robe koja nije iz vlastite proizvodnje. Jedan dio trgovca-proizvođača, kupuje robu u trgovačkim centrima, deklarira je kao domaći proizvod, te je prodaje na štandu, dok drugi dio snabdijeva svoju proizvodnju preko švercerskog lobija koji vlada Zelenom tržnicom a preko malih graničnih prijelaza uvozi robu iz Srbije i Bosne i Hercegovine. Primjerice, kilogram češnjaka u Bosni ili Srbiji sa prijevozom do kupca u Hrvatskoj iznosi od 8 - 10 kn, da bi ga tu prodavao za 50 kuna, kao domaći proizvod. Kako nema sustava kontrole količine ubranog povrća ili voća kod proizvođača, najjednostavnije i najjeftinije je u svoj kilogram proizvedenog povrća umiješati 10 kilograma dovezenog preko granice, što smanjuje broj radnih sati, troškova sadnje i uzgoja, klimatske rizike, a svakako povećava dobit. A sve to dovodi do zaključka da je certifikat domaće proizvodnje samo sredstvo za držanje visokih cijena proizvoda.
Kako su kontrole slabe i gotovo nikakve a država nema apsolutno nikakav razrađen aparat kontrole uvezene robe i stvarne domaće proizvodnje, a i teško je dokazati gdje je koje povrće izraslo, roba upitnog porijekla može se pronaći i na policama trgovačkih centara. U Plodinama ističu kako oni nastoje raditi sa uvijek istim dobavljačima koji proizvode jednu vrstu povrća ili voća, jer si time olakšavaju kontrolu stvarne domaće proizvodnje, a bilo kakve malverzacije odgovornost su proizvođača. U BILLI se također ograničavaju na sezonsko voće i povrće, provjerenih proizvođača, koje se dostavlja u najkraćem roku pa se prema svježini može pretpostaviti od kuda je došlo, te traži sukladnost sa HACCP standardima. KAUFLAND primjerice traži da sukladnost proizvođača sa GLOBALGAP standardom. No, svima je zajedničko, da je teško kontrolirati domaću proizvodnju, a realno gledajući niti jedan certifikat ili standard nije garancija domaće proizvodnje, već prilagodba proizvedenog i kupljenog u domaće,a da istovremeno zadovoljava svjetske standarde.
U Zakonu o trgovini postoje mjere o zaštiti domaće proizvodnje, prema kojima:" Ako se u kratkom vremenu poveća uvoz određene robe količinski ili u odnosu na domaću proizvodnju i ako taj Porečani uvoz nanosi štetu ili prijeti nanošenjem ozbiljne štete domaćoj proizvodnji iste ili izravno konkurentne robe, Vlada će poduzeti odgovarajuće zaštitne mjere s ciljem otklanjanja štete i poremećaja nastalih takvim uvozom. Takve mjere poduzeti će se na robu koja se uvozi neovisno o zemlji porijekla ili zemlji uvoza...Pod pojmom ozbiljna šteta podrazumijeva se znatno slabljenje domaće proizvodnje, a pod "prijetnjom nanošenja ozbiljne štete" podrazumijeva se prosudba opasnosti slabljenja domaće proizvodnje...
Zakon je tu, istina kao mrtvo slovo na papiru, a njegova primjena i postupak izvršenja mjera mogao bi biti početak uvođenja reda na tržištu i kontrole domaće proizvodnje, a dok se to dogodi, poljoprivredni proizvođač i krajnji potrošač balansiraju između domaćeg i uvezenog na domaći način.
Anita Brezović
Post je objavljen 27.04.2016. u 10:41 sati.