srijeda, 27.04.2016.
Domaće....
Malo sam odlučila skrenuti sa teme, a potaknuta Vrgoračkim jagodama i one koje se nazivaju tako, te medijskim bumom oko toga koje jesu a koje nisu prave. Još prije dvije godine pisala sam članak (napominjem: uz provedeno istraživanje) o tome što je a što nije domaće. I nakon objave, predstavljen je u Ministarstvu poljoprivrede, kako bi se upozorilo na postojanje problema kojeg treba rješavati......Dobih po nosu.. Evo ga u cijelosti.
SIGURAN PUT U PROPAST“
"Postoji li domaća proizvodnja'"
Poljoprivredna proizvodnja u Hrvatskoj, tijekom 20. stoljeća bila je najznačajnija grana privrede. Unatoč činjenici da se poljoprivredna proizvodnja tijekom tog vremena stalno povećavala, njezino značenje za gospodarstvo Hrvatske sve je manje te početkom ovog stoljeća, daje ipak samo 6% bruto domaćeg proizvoda, koji sustavno pada. Podatak da je 75% ukupne površine Hrvatske ruralno odnosno ne-gradsko područje na kojem živi 45% stanovništva, za koje se više ne može reći da je nepismeno ili manje obrazovano,te činjenica o iznimno povoljnom geografskom položaju i prirodnim resursima, trebala bi Hrvatsku postaviti na tron svijeta po domaćoj proizvodnji. No, gdje je zapelo i što je trulo u hrvatskoj poljoprivredno-prehrambenoj proizvodnji?
Može se uzrokom lošeg položaja domaće poljoprivredne proizvodnje, smatrati višegodišnja recesija. Surova istina je da je recesija postala sveopće prihvaćen izgovor za manjkavost sustava, kojem je posljedica nedostatak kontrole domaće proizvodnje, kontrole uvoza, nered na tržištu koje hrvatskog proizvođača bacaju na koljena a kupca u žrtvu manipulacije kako od strane proizvođača, tako i od strane trgovačkog lobija.
Stvaranje kapitala je cilj u kojem su dozvoljena sva sredstva
Jedna od posljedica koja se može smatrati uzrokom takvog stanja poljoprivredne proizvodnje, jest odnos trgovac proizvođač. Naime, proizvođač, a misli se na stvarnog proizvođača voćarskih i povrtnih kultura, nastoji svoju robu, u što većoj količini, u što kraćem roku i za što bolju cijenu plasirati u trgovačke centre, gdje se snovi o dobroj prodaji počinju rušiti. Proizvođač, prvo mora robu upakirati po zahtjevu i na način koji to kupac – trgovac traži, što već u startu povećava cijenu proizvodnje, koju teško da će nadoknaditi u konačnoj cijeni proizvoda. Roba mora imati barkod i deklaraciju sa svim podacima zakonski određenim a u koje spada i označivanje mase proizvoda. Kako se povrće i voće, primjerice jabuka, ne može izvagati precizno, pravilo je da se pakira više od naznačene mase, nikako manje. Trgovac uvijek traži prvu klasu proizvoda što je uzorkom većih količina otpisa robe kod proizvođača, te "konkurentnost" u cijeni. Pod "konkurentnom cijenom" podrazumijeva se da cijena bude što sličnija cijenama uvezene kineske robe. Osim niske cijene, proizvođač je još dužan pretrpjeti niz akcija. Prilikom prodaje određenog proizvoda po akcijskoj cijeni, proizvođač je taj koji u pravilu spušta cijenu, a ne trgovac, i to do 70% prethodno dogovorene cijene. Ako akcija i nije dogovorena događa se da se proizvođača o akciji obavijesti umanjenjem računa prilikom plaćanja, koje se plaća najčešće istekom 60 dana računajući od dana isporuke, a instrument osiguranja plaćanja, zadužnicu, niti jedna trgovačka kuća ne izdaje. U slučaju da proizvođač zahtjeva plaćanje robe prije isteka roka od 60 dana, podliježe kasa skonti, odnosno umanjenju računa između 5-10%. Proizvođač, što ovisi o količinama, prodaje robu bez ugovora ili ugovorno. Ugovorna prodaja robe, gdje trgovac sastavlja ugovor, nepobitno je u korist trgovca. Trgovački centri više-manje rade na istom principu, te upite o odnosu proizvođač- trgovac, deklariraju kao poslovnu tajnu, uz iznimku centra Plodine gdje se ograničavaju na rad sa nekoliko provjerenih, domaćih proizvođača od kojih uzimaju samo sezonsku robu. Akcije bezuvjetno organiziraju u dogovoru sa proizvođačem, ako isti ima viška robe na skladištu koja je ograničena rokom trajnosti. Koriste rok plaćanja 60 dana istekom kojeg podmiruju obveze. Billa, koja u svojem asortimanu ima 60% domaćeg proizvoda dok je ostalo egzotično voće kojeg nema u Hrvatskoj, odnos trgovac -proizvođač, smatra poslovnom tajnom, dok proizvođači koji plasiraju svoj proizvod u BILLU ili su to pokušali, smatraju kako BILLA postavlja izrazito teške i stroge standarde, ali najredovitiji je platiša sa rokom plaćanja 30 dana. Narodni trgovački lanac - NTL, sa proizvođačem ugovara obavezne četiri akcije godišnje. Zanimljivo je sprovesti četiri akcije godišnje proizvođaču koji proizvodi jagode. Kako u ugovoru nema ograničenja količine proizvoda za akciju, a proizvođač ugovor kao takav potpisuje, NTL-u daje mogućnost otkupa cijelog uroda po cijeni znatno nižoj od prethodno dogovorene. KONZUM, prema iskustvima proizvođača, ima praksu plaćanja "dok proizvođač dođe na red",te kakvo poznanstvo proizvođač ima među zaposlenicima Konzuma. Svaki prigovor proizvođača rezultira njegovim eliminiranjem, te ugovaranja trgovine sa drugim. Sistem eliminacije je jednostavan - prestanak naručivanja robe. Neki trgovački centri poljoprivredne proizvode uzimaju putem jednog dobavljača, tako da je proizvođač treća ruka, što mu opet spušta cijenu proizvoda. Mali poljoprivredni proizvođač, karakterističan za hrvatsku poljoprivrednu proizvodnju, cijenom ne može konkurirati uvezenoj jeftinoj robi, osim u povećanju proizvodnje, koja je nemoguća misija ako se uzmu u obzir uvjeti na tržištu.
Tržnica - zemlja Nigdjezemska
Problem plasmana i konkurentnosti, te vjerodostojnosti domaćeg proizvoda proteže se i na tržnice. Stvarni proizvođač koji proizvodi veće količine jedne vrste voća ili povrća, teško da će, radi trajnosti proizvoda, svu robu uspjeti prodati na tržnici. A i tržnica je postala mjesto gdje se prodaje sve i svašta pod deklaracijom domaćeg proizvoda. Uz jednu vrstu domaćeg proizvoda, primjerice salatu, na jednom štandu, teško da će i banane biti iz iste domaće proizvodnje., tko da jedan domaći proizvod nosi deset drugih upitnog porijekla. A pravilo da proizvođač koji prodaje svoju robu, iz vlastite proizvodnje ne treba biti fiskaliziran, daje mu mogućnost „uvaljivanja“ i robe koja nije iz vlastite proizvodnje. Jedan dio trgovca-proizvođača, kupuje robu u trgovačkim centrima, deklarira je kao domaći proizvod, te je prodaje na štandu, dok drugi dio snabdijeva svoju proizvodnju preko švercerskog lobija koji vlada Zelenom tržnicom a preko malih graničnih prijelaza uvozi robu iz Srbije i Bosne i Hercegovine. Primjerice, kilogram češnjaka u Bosni ili Srbiji sa prijevozom do kupca u Hrvatskoj iznosi od 8 - 10 kn, da bi ga tu prodavao za 50 kuna, kao domaći proizvod. Kako nema sustava kontrole količine ubranog povrća ili voća kod proizvođača, najjednostavnije i najjeftinije je u svoj kilogram proizvedenog povrća umiješati 10 kilograma dovezenog preko granice, što smanjuje broj radnih sati, troškova sadnje i uzgoja, klimatske rizike, a svakako povećava dobit. A sve to dovodi do zaključka da je certifikat domaće proizvodnje samo sredstvo za držanje visokih cijena proizvoda.
Kako su kontrole slabe i gotovo nikakve a država nema apsolutno nikakav razrađen aparat kontrole uvezene robe i stvarne domaće proizvodnje, a i teško je dokazati gdje je koje povrće izraslo, roba upitnog porijekla može se pronaći i na policama trgovačkih centara. U Plodinama ističu kako oni nastoje raditi sa uvijek istim dobavljačima koji proizvode jednu vrstu povrća ili voća, jer si time olakšavaju kontrolu stvarne domaće proizvodnje, a bilo kakve malverzacije odgovornost su proizvođača. U BILLI se također ograničavaju na sezonsko voće i povrće, provjerenih proizvođača, koje se dostavlja u najkraćem roku pa se prema svježini može pretpostaviti od kuda je došlo, te traži sukladnost sa HACCP standardima. KAUFLAND primjerice traži da sukladnost proizvođača sa GLOBALGAP standardom. No, svima je zajedničko, da je teško kontrolirati domaću proizvodnju, a realno gledajući niti jedan certifikat ili standard nije garancija domaće proizvodnje, već prilagodba proizvedenog i kupljenog u domaće,a da istovremeno zadovoljava svjetske standarde.
U Zakonu o trgovini postoje mjere o zaštiti domaće proizvodnje, prema kojima:" Ako se u kratkom vremenu poveća uvoz određene robe količinski ili u odnosu na domaću proizvodnju i ako taj Porečani uvoz nanosi štetu ili prijeti nanošenjem ozbiljne štete domaćoj proizvodnji iste ili izravno konkurentne robe, Vlada će poduzeti odgovarajuće zaštitne mjere s ciljem otklanjanja štete i poremećaja nastalih takvim uvozom. Takve mjere poduzeti će se na robu koja se uvozi neovisno o zemlji porijekla ili zemlji uvoza...Pod pojmom ozbiljna šteta podrazumijeva se znatno slabljenje domaće proizvodnje, a pod "prijetnjom nanošenja ozbiljne štete" podrazumijeva se prosudba opasnosti slabljenja domaće proizvodnje...
Zakon je tu, istina kao mrtvo slovo na papiru, a njegova primjena i postupak izvršenja mjera mogao bi biti početak uvođenja reda na tržištu i kontrole domaće proizvodnje, a dok se to dogodi, poljoprivredni proizvođač i krajnji potrošač balansiraju između domaćeg i uvezenog na domaći način.
Anita Brezović
- 10:41 -
Komentari (5) -
Isprintaj -
#
U potrazi za srećom 11
„Kad od dvoje načinite jedno,
postat ćete sinovi čovječji.“
Uvjereni smo kako cijeli svijet, sve što nas okružuje i mi sami funkcioniramo po principu dualizma i suprotnosti. Tom iskrivljenom percepcijom skloni smo sve dijeliti na suprotnosti i svemu određivati stroge granice. Mrak je suprotnost svijetlu, sunce je suprotnost mjesecu, žena muškarcu, dijete starcu, znanje neznanju, a ja drugome. No svijet ne funkcionira na taj način, i to je ono što je isus mislio kad je rekao:“Kad od dvoje načinite jedno, postat ćete sinovi čovječji.“
Sve ono što mi doživljavamo kao suprotnosti, odnosno dvoje, funkcionira po principu: jedno se rađa iz drugog, odnosno, jedno je drugome svrha. Dan će se roditi iz noći, a noć iz dana. Iz mraka izlazi svijetlo, iz svijetla mrak. Jedno mora postojati da bi stvorilo drugo. Jedno je drugome izvor i svrha istovremeno i jedno bez drugog ne može postojati niti opstati. Sve jeste, ko i mi, stvoreni po principu dualizma i sve ima svoju suprotnost, ali sa ciljem da jedno drugome bude svrha. Mrak je stvoren iz svijetla, da spoznamo svrhu svijetla i obrnuto. Sam Tesla koristio se principom svrhovitog dualizma osmišljavajući struju. Omogućio nam je da otklonimo nedostatke mraka. Mi volimo i skloni smo određivanju granica i sve dijeliti na dobro i zlo, crno i bijelo. Sve što je dobro ne može biti loše, i ono što je loše ne može biti dobro. Ono što je loše (zlo) prihvaćamo i vidimo samo kao zlo ne dozvoljavajući si vidjeti i dobro u tome i iz toga. Međutim i tu je jedno drugome svrha, i jedno se iz drugog izrodilo. Primjerice, kad nas povrijedi prijatelj, mi ga percipiramo kao lošeg i događaj doživljavamo kao loš, zlo. Međutim kada bismo u svojoj svijesti spoznali pravi smisao dualizma, sam taj susret bili bismo sposobni doživjeti i kao pozitivno iskustvo. Kako se i iz takvog iskustva rađa nešto dobro, i to dobro svrha je onog lošeg. Možemo se mi držati starih, ograničenih uvjerenja, te prijatelja okarakterizirati kao lošeg i prekinuti sve odnose s njim. Međutim, time ćemo u kratkom vremenu, uletjeti u novo, isto tko loše iskustvo, s nekim drugim. Sagledamo li, i doživimo li takvo iskustvo na višoj razini razmišljanja, kako i takvo iskustvo ima svoju pozitivnu stranu za nas. Doživimo li ga sa zahvalnošću, jer je postupak prijatelja nešto čime si mi nećemo služiti niti djelovati na taj način kako prema njemu tako ni ikome drugome, takvo iskustvo postaje dobro za nas. Da bismo mogli izvući dobro, moramo osvijestiti svrhu lošeg.
Na istom principu dualizma i mi smo stvoreni. Tijelo ne opstaje bez duha, niti duh bez tijela. Tijelo neće imati svrhu bez duše jer ono je njezin hram. To se može potvrditi sa čisto medicinskog stajališta. Naše loše psihičko stanje manifestira se na našem tijelu i može biti uzrokom niza fizičkih oboljenja. Uzrok velikog broja fizičkih bolesti nalazi se u ljudskom mozgu, odnosno načinu razmišljanja, kao i izlječenje od bolesti. Postoje mnoge knjige koje svjedoče o takvim slučajevima, međutim moderna medicina alternativu ne priznaje, iz jedinog razloga, profita farmaceutske industrije.
Dualizam nije osmišljen kao dvije zasebne, odvojene stvari ili pojave. Dualizam je dvije strane jednog cijelog. Na osnovi naše percepcije, mi stojim suprotno Bogu, ali mi i Bog smo jedno – dvije strane jednoga. Predočimo li si Boga kao našu dušu, a nas kao naše tijelo, može li jedno funkcionirati bez drugoga? Isto tako mislimo da je svijet jedno a mi smo drugo. Mi smo tu, a svijet je tamo, i u većini slučajeva, doživljavamo ga kao opasnog i nepredvidivog. Međutim i taj svijet je jedan dio nas i mi dio njega, a onakav je kakvim ga mi vidimo. I ljepota i ružnoća samo su u očima promatrača. Ja, ti svijet koji nas okružuje, jedno smo. Niti bi svijeta bilo bez nas, niti nas bez svijeta i jedno smo drugome svrha. Svijet nije stvoren niti dobar niti loš. Stvoren je sa svrhom ljudskog postojanja, a mi ga doživljavamo, odnosno činimo i lošim i dobrim.
Dvojnost se može tumačiti i kao prosudba, te kao kompliciranje paradoksalne jednostavnosti. A baš Isus je težio k toj jednostavnosti. Sve je stvoreno kao jedno, dvojnost je ono što mi činimo od jednog. Mi sami stvaramo lijepo i ružno, loše i dobro, dok apsolutno ništa na ovom svijetu nije stvoreni niti s jednom karakteristikom. Sve ima svoju svrhu, a ne opis ili karakteristiku. Tratinčica ne misli da je ljepša od ruže, niti ruža ne misli da ljepše miriše od tratinčice. Niti orao, niti pas nemaju pojam o tome da smrt dolazi nakon života. Oni jednostavno jesu, bez dualnosti i prosudbe, lišeni svakog pojma o dvojnosti. Njima je ishodište ujednačeno s pojavnosti, bez stvaranja mišljenja o tome.
Stvoriti od dvoje jedno znači živjeti u svijetu jedinstva, sa spoznajom da je dvojnost neumorna igra ljudskog uma, odnosno, živjeti bez ijedne predrasude. Karakteristike lijep i ružan, dobar i zao, visok i nizak, standardi su fizičkog života, a u stvari su dva aspekta jednoga.
Živjeti u jednostavnosti bez prosudaba, je nešto što zahtijeva dugo vježbanje i stalnu budnost svijesti. Sve što gledamo i vidimo mi prosuđujemo i karakteriziramo, određujemo granice i etikete. Kad bi se ova Isusova izjava mogla besprijekorno utkati u norme ljudskog ponašanja, ostatak učenja bio bi znatno lakši. Proučavajući pojam dualizma, odnosno dvojnosti, shvatila sam da smo mi stvorili naviku, toliko jaku, da jedva da funkcioniramo bez dualizma. Osloboditi se dualizma znači sve pojednostaviti na najjednostavnije moguće. Čovjeka treba vidjeti ko čovjeka, ne kao lošeg i dobrog, niskog visokog, već kao čovjeka što i je. Cvijet treba vidjeti ko cvijet. Razmišljajući o dualizmu, shvatila sam da nema trenutka u mojem životu, niti jednog iskustva u kojem nije bio prisutan. Cijeli moj dosadašnji život satkan je na dualizmu. Osloboditi ga se puno je teže nego prihvatiti ga kao obrazac ponašanja. Živjeti bez dualizma, odnosno prosuđivanja, može se shvatiti i kao određena ravnodušnost, ali što god bilo, izbaciti ga iz svojeg ponašanja znatno olakšava življenje. Oslobađanje dvojnosti isto je što i djelovanje bez uključene prosudbe. Posao koji ćemo okarakterizirati kao težak biti će težak i u suprotnosti je sa lakim. On će nama na temelju te prosudbe biti težak. Posao je posao, zahtjeva samo naše djelovanje bez karakteristike lak ili težak, te mu treba tako i pristupiti. Isto je sa startom i ciljem. U našim mislima suprotnost starta je cilj. Već u startu mi se opteretimo uvjerenjem da je cilj njegova suprotnost. Međutim cilj je samo sastavni dio starta i obrnuto. Djelovanje bez opterećivanja rezultatom je djelovanje bez dualizma, odnosno djelovanje bez prosudbi. Eliminiranjem suprotnosti mi ih ujedinjujemo, odnosno prestankom razdvajanja mi ujedinjujemo, a postizanje rezultata bitno je jednostavnije.
Kada pristupimo nekom čovjeku, ako ga doživimo ko čovjeka bez određivanja kakav je, odnosno bez prosudbe, komunikacija je jednostavnija i nećemo ga doživjeti ko lošeg, znači nećemo doživjeti niti loše iskustvo. Isto je i s uspjehom. Kod pojma - uspjeh, odmah određujemo njegovu suprotnost - neuspjeh, ujedinjenjem, fokusiramo se na uspjeh bez prosudaba i dijeljenja. Razmišljamo o njemu samo onako kakav je – uspjeh. Automatski su nam misli, a time i naše djelovanje okrenute u potpunosti na uspjeh. Ako za postizanje nečega smatramo da je potreban „veliki trud“, kojem je u našim mislima suprotnost „mali trud“,povlačimo za sobom uvjerenje da je bolje jako se truditi nego se ne truditi. Samom trudu je nebitno kakav je, samo je trud. Našim uvjerenjima mi ulažemo više napora u djelovanje jer smo ga takvim prethodno okarakterizirali, umjesto da smo ga sveli na najjednostavniju moguću mjeru, samo na djelovanje.
Pokušavala sam se osloboditi dualizma u svim područjima. Nastojala sam svaki posao započinjati bez prethodnog karakteriziranja te sam se trudila odraditi što sam morala. Primijetila sam da ako dualizam izbacim iz komunikacije s drugima, umanjujem potrebu za dokazivanjem tko je, a tko nije u pravu, te za dokazivanjem općenito. Prihvaćanjem stvari, ljudi pojava onakvima kakve jesu bez prosudaba, štedimo i vrijeme i energiju, a i izbjegavamo suvišne i nepotrebne sukobe i objašnjena. Jednostavno oslobađanjem od dualizma, oslobađamo se i niza besmislenih potreba i osjećaja koji su do sada upravljali nama, a pruža nam mogućnost djelovanja u miru bez utjecaja nepotrebnih osjećaja. Ako neki zadak nismo prethodno odredili ni kao dobar, a time ni kao loš, već ga shvatili kao zadatak, veća je vjerojatnost da ćemo ga obaviti i da ćemo ga obaviti dobro. Ako ga prethodno okarakteriziramo na bilo koji način, mi ćemo time u sebi probuditi osjećaje koji će preuzeti kontrolu nad nama, pa time i nad izvršenjem zadatka.
Vježba življenja bez dualizma rezultirala je mojim rjeđim ispadima bijesa i vrijeđanja, te umanjenjem loših osjećaja. Češće sam osjećala i uživala mir.Za oslobođenje od dualizma uistinu je potrebna jaka samokontrola, ali rezultat je zapanjujući. Nikada nisam povezivala loša iskustva sa ovisnošću o dualizmu, niti sam primjećivala koliku ulogu u mojem djelovanju dualizam ima, te kolika je snaga slobode živjeti bez njega.
AB
Ja sam Bog
Predočiti si Boga kao energiju ili svemoćnu silu, također može djelovati poticajno, ali može djelovati i poražavajuće. Bog kao svemoćna sila nije ograničena niti uvjetovana. Ona se ne troši i ne nestaje. Ne postoji za jednog više a za drugog manje. Uzimamo od nje onoliko koliko želimo i koliko znamo. Takva predodžba Boga jeste dobra, međutim meni je bilo lakše prihvatiti činjenicu da je Bog u meni i da sam ja Bog i ta svemoćna sila, božanska energija. Svako dijeljenje mene i Boga, te udaljavanje mene od Boga, ostavljalo bi između određenu prazninu koju ja mogu ili ne moram prelaziti, kojoj se mogu ili ne moram vraćati. Kako još moje novostečene navike nisu postale toliko dominantne u mojoj svakodnevnici, bojala sam se da me stare navike ne odvedu daleko van dohvata te sile. Međutim ako je Bog u meni, odnosno ako sam ja Bog, nemam kud pobjeći od sebe. Ne mogu se previše udaljiti da i hoću.
Ako si Boga, pak predočimo kao neki sretan kraj, može nam ostati nedostižan do kraja života. Ostat će iluzija koju smo stvorili lažnim uvjerenjima ili istinom koju smo prihvatili kao svoju. Da bismo mogli uočavati i osjećati prisutnost Boga u svakom trenutku u sadašnjosti, da nam bude svakodnevna misao, svaki trenutak bez početka i bez kraja, potrebno je dozvoliti sebi da postanemo Bogovi svojega života.
