četvrtak, 31.03.2016.
USKRSNUĆE
„JA SAM USKRSNUĆE I ŽIVOT.
TKO U MENE VJERUJE, AKO I UMRE ŽIVJET ĆE“
Uskrsnuće je pojam koji se pojavljuje u kršćanstvu, a povezuje se sa uskrsnućem Isusa trećeg dana nakon raspeća. Na pojmu uskrsnuća, kroz povijest su se vodile polemike, kako unutar same katoličke crkve, tako i u drugim religijama svijeta. Na samom uskrsu, odnosno činu uskrsnuća temelji se kršćanska vjera. S teološkog stajališta, pojam uskrsnuća objašnjen je kao ponovno sjedinjenje duše i tijela nakon smrti ili kao oživljavanje mrtve osobe. Crkva doživljaj uskrsnuća uvjetovano povezuje sa smrću tijela, te je smrt preduvjet za uskrsnuće. Grčki pojam za uskrsnuće u sebi sadrži četiri glagola: egerio, anastasis, anistemi i daxazo. U prijevodu ovih glagola u svakom se pojavljuje izraz uskrsnuti. Glagol egegrio koristio se za izraze. Diči se, ustati, probuditi se, uskrsnuti, pozvati mrtvog u život. Glagolom anastasis označavalo se oživljavanje i uskrsnuće. Anistem u prijevodu znači. Uspraviti se, osoviti, uzdignuti. Izraz osoviti znači dati novu snagu. Daxazo se prevodi kao hvaliti, veličati, slaviti, štovati. Izraz „uskrs“ nastao je iz glagola „uskrsnuti“, koji vuče korijene iz staroslavenskog jezika, u kojem glagol krsniti znači razvijati se, rasti.
Na koji način tumačiti čin uskrsnuća, predstavlja misterij i drži me u nedoumici. Možda se ti podvojeni stavovi o uskrsnuću javljaju jer uvijek uskrsnuće povezujem sa smrću. Možda ne mogu uskrsnuti ni doživjeti uskrsnuće jer očekujem smrt, a živa sam. Proučavajući povijesne analize pojma uskrsnuća, naišla sam na razna objašnjenja i teorije, a svima je zajedničko da se uskrsnuće objašnjava glagolima: buditi se, dići se, razvijati se. Crkva uskrsnuće uvjetuje prethodnom tjelesnom smrću. Vjerojatno je taj podatak, duboko urezan u mojoj svijesti i glavni uzrok neshvaćanja uskrsnuća. Filozof Regine, navodno suvremenik Isusa, u spisima za koje je tvrdio da ih je dobio od samog Isusa, navodi kako se uskrsnuće shvaća bukvalno. Navodi:“Uskrsnuće tijela u trenutku biološke smrti, vjernik doživljava odvajanje svojih unutarnjih organa uma i misli, od vanjskih udova.“ Pripadnici gnosticizma tertulijan i Irenej držali su se teorije: „Jao onome koji već nije uskrsnuo.“ Smatrali su da uskrsnuće u sebi sadrži dva trenutka – primanje gnoze, odnosno, spoznaje božanskog duha, u ovom životu i primanje gnoze po smrti. U kršćanstvu, u Evanđeljima, javljaju se četiri znaka Isusovog tjelesnog uskrsnuća: otkrivanje praznog grob,posjet žena praznom grobu, prikazanje uskrslog Isusa i činjenica da je kamen sa groba bio odvaljen. Pojam uskrsnuća nisam mogla ni tumačiti, ni razumjeti na temelju činjenica kršćanske crkve. Prvo, pisci Evanđelja nisu bili suvremenici Isusa,već su zapisivali priče koje su se prenosile od uha do uha. Zapisivali su ih crkvenjaci koji su jedini bili pismeni, te su mogli i jesu, zapise prilagođavali potrebama i interesima Crkve. Od tud i potiče uvjetovanje uskrsnuća smrću. Sljedeća činjenica je da su učenici, odnosno sljedbenici Isusa, nastojali širiti novonastalu vjeru, a njegovom smrću izgubili su kultnu osobu, koja je svojim nastupima pokretala izrazito velike mase ljudi, što je bilo opasno za ondašnji društveni i crkveni poredak. Za sva četiri znaka Isusovog uskrsnuća postoje i povijesno-znanstvena objašnjenja, koja niti jedan od navedenih znakova ne priznaju kao dokaz uskrsnuća Isusa nakon njegove smrti. Kako kršćanstvo nije bilo priznato a sami kršćani progonjeni na brutalne načine, Isusovi sljedbenici premjestili su tijelo kako bi ga mogli dostojanstveno sahraniti prema tadašnjim običajima, te sačuvati grob od oskvrnuća njegovih protivnika. Događaj prikazanja uskrslog Isusa, posljedica je ili fanatične vjere ili pak namjernom plasiranju takve priče, kako bi lik i djelo Isusa i dalje živio. No, takva uvjerenja uspjela su se održati dovoljno dugo da se kršćanstvo prizna i izraste u jednu od najvećih religija svijeta. Pojam uskrsnuća o kojem je Isus govorio, bitno se razlikuje od pojma uskrsnuća kojeg su tumačili njegovi sljedbenici i Crkva sama. Crkva čin uskrsnuća uvjetuje prethodnom tjelesnom smrću, a da bi vjernik mogao uopće uskrsnuti mora cijeli svoj zemaljski život živjeti prema i u skladu pravila koje nameće Crkva. Svako kršenje tih pravila, put je u pakao, odnosno gubitak privilegije budućeg uskrsnuća. Takvo uvjetovanje uskrsnuća smrću razumljivo je u pogledu nametanja moći. Da bi crkva zadržala moć nad vjernicima i istu nametnula nevjernicima, te ih držala u pokornosti, morala je obećati nagradu za kraj ovozemaljskog života. Obećanje da je raj poslije smrti, logičan je slijed manipulacije. Smrti se svi boje i nitko se nije vratio s one strane. Smrt je neproživljeno i neispričano iskustvo. Strah od smrti, kao i svaki drugi strah, znak je slabosti što ga ujedno čini najboljim sredstvom za manipulaciju. Pokornost i služenje crkvi jedina je garancija vječnog života, odnosno uskrsnuća. A. Einstein je rekao:Svakom čovjeku, koji misli da može tumačiti i poučavati stvari o onome svijetu, Bog će se samo nasmijati..“ Ta Einstanova izjava o onome svijetu u kojem crkva misli da sve zna, jedina je suvisla stvar koju sam pronašla o uskrsnuću. Pojam uskrsnuća ne susreće se u vrijeme Isusovog djelovanja. No, ako se uzme Reginovu izjavu, da je bio suvremenik Isusa, kao istinitu, te ako se sagleda cjelokupno Isusovo učenje, tumačenje uskrsnuća za vrijeme života čovjeka, realnije je i prihvatljivije i znanstvenicima i psiholozima. Prema tome, čin uskrsnuća nije povezivao sa fizičkom smrću, te da je tjelesna smrt preduvjet za uskrsnuće i život vječni, odnosno život poslije ovozemaljske smrti, već je odabir za vrijeme života, smrt ega i uskrsnuće duše. Znači, trebala bih zakopati, dozvoliti i učiniti sve da umre moj dosadašnji način življenja, svi obrasci ponašanja i sve stečene navike, da bih uskrsnula, odnosno ušla u bolji i kvalitetniji život. Takvo Isusovo tumačenje uskrsnuća pojavljuje se u svim religijama svijeta, samo se uskrsnuće naziva drugim imenima, a razlike su jedino u pristupu i tumačenju onoga koji uči ili čita. Pojam uskrsnuća isto je što i pojam reinkranacije u Budizmu. Isus nudi uskrsnuće bez smrti, uskrsnuće u život, a glavni i jedini izvoditelj takvog čuda čovjek je sam. Prema tome, ja umirem i uskrsnem tisuću puta dnevno. Više puta umrem nego uskrsnem. Svaki grijeh, svako počinjeno zlo, svaka izgovorena laž, svaki propust izricanja istine, svakim osjećajem mržnje, ja umirem. Svakim znakom ljubavi, svakim djelom milosti, svakim dodirom sa istinitošću, ja uskrsnem. Sve su to naizmjenični procesi koji u svom toku stvaraju idealnu ravnotežu na vagi života. Svaki propust dobroga težinu baca na dijela za umiranje. Većinu tih činova, većinu tih djela ja nisam niti registrirala u svom mozgu. Ako je nešto i bilo u mojoj glavi, nisam znala da je tu. A kako nešto osvijestiti, kako podstanara nahraniti ako ne znam gdje je?! Čin uskrsnuća individualna je odluka i nema apsolutno nikakve veze sa događanjem čudesa. Isus nije uskrsnuo nakon tjelesne smrti, niti je bio ubijen radi čuda koja je navodno izvodio. Ubijen je radi toga jer je donio nešto novo i revolucionarno, a ljepota njegovog učenja bila je u jednostavnosti. Isto kao što uskrsnuće nešto iza i poslije smrti, tako ni život vječni nije život bez kraja, ili vječna mladost bez kraja. Vječnost je izraz za neku više dimenziju uma. Dimenziju koju nisam dosegla. U mojem umu vječnost i vrijeme na istom su mjestu i u istom kutu, bez neke vidljive razlike. Međutim njihova značenja različita su i objašnjavaju sasvim druge stvarnosti. Vječnost je nešto što se ne može ograničiti, izmjeriti, čemu se vrijeme uza sav trud, ne može nametnuti. Vječnost je potpuna sloboda duha, koja nužno ne znači sloboda od tijela. To je stanje svijesti kojoj nema ograničenja. Dok je vrijeme izraz kojim pokušavam nametnuti granice i ograničenja vječnosti. Vječnost ne dozvoljava nametanje granica niti se da ograničiti. Ona je bez kraja i bez početka, postojana i savršena u svoj svojoj raskoši. U istom kontekstu ni smrt ni uskrsnuće nisu procesi sa svojim početkom i krajem, već su naizmjenični procesi svijesti, kojima treba upravljati i koje treba kontrolirati. Prema tome, i uskrsnuće i smrt stvar su izbora i svode se na banalnu jednostavnost –a da se iz lošeg čini bolje.
- 08:39 -
Komentari (13) -
Isprintaj -
#
petak, 04.03.2016.
Kako se čuda događaju
Danas, u svojim četrdesetim, iako bez stalnog posla, stalnih i redovnih primanja,nakon desetljeća potrage za srećom, mogu reći da sam je našla.
Sa dna, u očekivanju čuda koje nikako da se dogodi, stvorila sam ga sama. Potakla ga, kreirala, prizvala. U ovom kolapsu vremena i zbivanja, besparice, siromaštva, zavisti i jada, izgubili smo sebe. Zaboravili i odrekli se vlastitih vrijednosti, te dozvolili sami sebi biti nesretnima.
Čudo se neće dogoditi samo od sebe, niti će nas netko drugi učiniti sretnima - shvaćanje te činjenice početak je stvaranja čuda.
Oznake: samopomoć
- 14:28 -
Komentari (11) -
Isprintaj -
#
U potrazi za srećom 11
„Kad od dvoje načinite jedno,
postat ćete sinovi čovječji.“
Uvjereni smo kako cijeli svijet, sve što nas okružuje i mi sami funkcioniramo po principu dualizma i suprotnosti. Tom iskrivljenom percepcijom skloni smo sve dijeliti na suprotnosti i svemu određivati stroge granice. Mrak je suprotnost svijetlu, sunce je suprotnost mjesecu, žena muškarcu, dijete starcu, znanje neznanju, a ja drugome. No svijet ne funkcionira na taj način, i to je ono što je isus mislio kad je rekao:“Kad od dvoje načinite jedno, postat ćete sinovi čovječji.“
Sve ono što mi doživljavamo kao suprotnosti, odnosno dvoje, funkcionira po principu: jedno se rađa iz drugog, odnosno, jedno je drugome svrha. Dan će se roditi iz noći, a noć iz dana. Iz mraka izlazi svijetlo, iz svijetla mrak. Jedno mora postojati da bi stvorilo drugo. Jedno je drugome izvor i svrha istovremeno i jedno bez drugog ne može postojati niti opstati. Sve jeste, ko i mi, stvoreni po principu dualizma i sve ima svoju suprotnost, ali sa ciljem da jedno drugome bude svrha. Mrak je stvoren iz svijetla, da spoznamo svrhu svijetla i obrnuto. Sam Tesla koristio se principom svrhovitog dualizma osmišljavajući struju. Omogućio nam je da otklonimo nedostatke mraka. Mi volimo i skloni smo određivanju granica i sve dijeliti na dobro i zlo, crno i bijelo. Sve što je dobro ne može biti loše, i ono što je loše ne može biti dobro. Ono što je loše (zlo) prihvaćamo i vidimo samo kao zlo ne dozvoljavajući si vidjeti i dobro u tome i iz toga. Međutim i tu je jedno drugome svrha, i jedno se iz drugog izrodilo. Primjerice, kad nas povrijedi prijatelj, mi ga percipiramo kao lošeg i događaj doživljavamo kao loš, zlo. Međutim kada bismo u svojoj svijesti spoznali pravi smisao dualizma, sam taj susret bili bismo sposobni doživjeti i kao pozitivno iskustvo. Kako se i iz takvog iskustva rađa nešto dobro, i to dobro svrha je onog lošeg. Možemo se mi držati starih, ograničenih uvjerenja, te prijatelja okarakterizirati kao lošeg i prekinuti sve odnose s njim. Međutim, time ćemo u kratkom vremenu, uletjeti u novo, isto tko loše iskustvo, s nekim drugim. Sagledamo li, i doživimo li takvo iskustvo na višoj razini razmišljanja, kako i takvo iskustvo ima svoju pozitivnu stranu za nas. Doživimo li ga sa zahvalnošću, jer je postupak prijatelja nešto čime si mi nećemo služiti niti djelovati na taj način kako prema njemu tako ni ikome drugome, takvo iskustvo postaje dobro za nas. Da bismo mogli izvući dobro, moramo osvijestiti svrhu lošeg.
Na istom principu dualizma i mi smo stvoreni. Tijelo ne opstaje bez duha, niti duh bez tijela. Tijelo neće imati svrhu bez duše jer ono je njezin hram. To se može potvrditi sa čisto medicinskog stajališta. Naše loše psihičko stanje manifestira se na našem tijelu i može biti uzrokom niza fizičkih oboljenja. Uzrok velikog broja fizičkih bolesti nalazi se u ljudskom mozgu, odnosno načinu razmišljanja, kao i izlječenje od bolesti. Postoje mnoge knjige koje svjedoče o takvim slučajevima, međutim moderna medicina alternativu ne priznaje, iz jedinog razloga, profita farmaceutske industrije.
Dualizam nije osmišljen kao dvije zasebne, odvojene stvari ili pojave. Dualizam je dvije strane jednog cijelog. Na osnovi naše percepcije, mi stojim suprotno Bogu, ali mi i Bog smo jedno – dvije strane jednoga. Predočimo li si Boga kao našu dušu, a nas kao naše tijelo, može li jedno funkcionirati bez drugoga? Isto tako mislimo da je svijet jedno a mi smo drugo. Mi smo tu, a svijet je tamo, i u većini slučajeva, doživljavamo ga kao opasnog i nepredvidivog. Međutim i taj svijet je jedan dio nas i mi dio njega, a onakav je kakvim ga mi vidimo. I ljepota i ružnoća samo su u očima promatrača. Ja, ti svijet koji nas okružuje, jedno smo. Niti bi svijeta bilo bez nas, niti nas bez svijeta i jedno smo drugome svrha. Svijet nije stvoren niti dobar niti loš. Stvoren je sa svrhom ljudskog postojanja, a mi ga doživljavamo, odnosno činimo i lošim i dobrim.
Dvojnost se može tumačiti i kao prosudba, te kao kompliciranje paradoksalne jednostavnosti. A baš Isus je težio k toj jednostavnosti. Sve je stvoreno kao jedno, dvojnost je ono što mi činimo od jednog. Mi sami stvaramo lijepo i ružno, loše i dobro, dok apsolutno ništa na ovom svijetu nije stvoreni niti s jednom karakteristikom. Sve ima svoju svrhu, a ne opis ili karakteristiku. Tratinčica ne misli da je ljepša od ruže, niti ruža ne misli da ljepše miriše od tratinčice. Niti orao, niti pas nemaju pojam o tome da smrt dolazi nakon života. Oni jednostavno jesu, bez dualnosti i prosudbe, lišeni svakog pojma o dvojnosti. Njima je ishodište ujednačeno s pojavnosti, bez stvaranja mišljenja o tome.
Stvoriti od dvoje jedno znači živjeti u svijetu jedinstva, sa spoznajom da je dvojnost neumorna igra ljudskog uma, odnosno, živjeti bez ijedne predrasude. Karakteristike lijep i ružan, dobar i zao, visok i nizak, standardi su fizičkog života, a u stvari su dva aspekta jednoga.
Živjeti u jednostavnosti bez prosudaba, je nešto što zahtijeva dugo vježbanje i stalnu budnost svijesti. Sve što gledamo i vidimo mi prosuđujemo i karakteriziramo, određujemo granice i etikete. Kad bi se ova Isusova izjava mogla besprijekorno utkati u norme ljudskog ponašanja, ostatak učenja bio bi znatno lakši. Proučavajući pojam dualizma, odnosno dvojnosti, shvatila sam da smo mi stvorili naviku, toliko jaku, da jedva da funkcioniramo bez dualizma. Osloboditi se dualizma znači sve pojednostaviti na najjednostavnije moguće. Čovjeka treba vidjeti ko čovjeka, ne kao lošeg i dobrog, niskog visokog, već kao čovjeka što i je. Cvijet treba vidjeti ko cvijet. Razmišljajući o dualizmu, shvatila sam da nema trenutka u mojem životu, niti jednog iskustva u kojem nije bio prisutan. Cijeli moj dosadašnji život satkan je na dualizmu. Osloboditi ga se puno je teže nego prihvatiti ga kao obrazac ponašanja. Živjeti bez dualizma, odnosno prosuđivanja, može se shvatiti i kao određena ravnodušnost, ali što god bilo, izbaciti ga iz svojeg ponašanja znatno olakšava življenje. Oslobađanje dvojnosti isto je što i djelovanje bez uključene prosudbe. Posao koji ćemo okarakterizirati kao težak biti će težak i u suprotnosti je sa lakim. On će nama na temelju te prosudbe biti težak. Posao je posao, zahtjeva samo naše djelovanje bez karakteristike lak ili težak, te mu treba tako i pristupiti. Isto je sa startom i ciljem. U našim mislima suprotnost starta je cilj. Već u startu mi se opteretimo uvjerenjem da je cilj njegova suprotnost. Međutim cilj je samo sastavni dio starta i obrnuto. Djelovanje bez opterećivanja rezultatom je djelovanje bez dualizma, odnosno djelovanje bez prosudbi. Eliminiranjem suprotnosti mi ih ujedinjujemo, odnosno prestankom razdvajanja mi ujedinjujemo, a postizanje rezultata bitno je jednostavnije.
Kada pristupimo nekom čovjeku, ako ga doživimo ko čovjeka bez određivanja kakav je, odnosno bez prosudbe, komunikacija je jednostavnija i nećemo ga doživjeti ko lošeg, znači nećemo doživjeti niti loše iskustvo. Isto je i s uspjehom. Kod pojma - uspjeh, odmah određujemo njegovu suprotnost - neuspjeh, ujedinjenjem, fokusiramo se na uspjeh bez prosudaba i dijeljenja. Razmišljamo o njemu samo onako kakav je – uspjeh. Automatski su nam misli, a time i naše djelovanje okrenute u potpunosti na uspjeh. Ako za postizanje nečega smatramo da je potreban „veliki trud“, kojem je u našim mislima suprotnost „mali trud“,povlačimo za sobom uvjerenje da je bolje jako se truditi nego se ne truditi. Samom trudu je nebitno kakav je, samo je trud. Našim uvjerenjima mi ulažemo više napora u djelovanje jer smo ga takvim prethodno okarakterizirali, umjesto da smo ga sveli na najjednostavniju moguću mjeru, samo na djelovanje.
Pokušavala sam se osloboditi dualizma u svim područjima. Nastojala sam svaki posao započinjati bez prethodnog karakteriziranja te sam se trudila odraditi što sam morala. Primijetila sam da ako dualizam izbacim iz komunikacije s drugima, umanjujem potrebu za dokazivanjem tko je, a tko nije u pravu, te za dokazivanjem općenito. Prihvaćanjem stvari, ljudi pojava onakvima kakve jesu bez prosudaba, štedimo i vrijeme i energiju, a i izbjegavamo suvišne i nepotrebne sukobe i objašnjena. Jednostavno oslobađanjem od dualizma, oslobađamo se i niza besmislenih potreba i osjećaja koji su do sada upravljali nama, a pruža nam mogućnost djelovanja u miru bez utjecaja nepotrebnih osjećaja. Ako neki zadak nismo prethodno odredili ni kao dobar, a time ni kao loš, već ga shvatili kao zadatak, veća je vjerojatnost da ćemo ga obaviti i da ćemo ga obaviti dobro. Ako ga prethodno okarakteriziramo na bilo koji način, mi ćemo time u sebi probuditi osjećaje koji će preuzeti kontrolu nad nama, pa time i nad izvršenjem zadatka.
Vježba življenja bez dualizma rezultirala je mojim rjeđim ispadima bijesa i vrijeđanja, te umanjenjem loših osjećaja. Češće sam osjećala i uživala mir.Za oslobođenje od dualizma uistinu je potrebna jaka samokontrola, ali rezultat je zapanjujući. Nikada nisam povezivala loša iskustva sa ovisnošću o dualizmu, niti sam primjećivala koliku ulogu u mojem djelovanju dualizam ima, te kolika je snaga slobode živjeti bez njega.
AB
Ja sam Bog
Predočiti si Boga kao energiju ili svemoćnu silu, također može djelovati poticajno, ali može djelovati i poražavajuće. Bog kao svemoćna sila nije ograničena niti uvjetovana. Ona se ne troši i ne nestaje. Ne postoji za jednog više a za drugog manje. Uzimamo od nje onoliko koliko želimo i koliko znamo. Takva predodžba Boga jeste dobra, međutim meni je bilo lakše prihvatiti činjenicu da je Bog u meni i da sam ja Bog i ta svemoćna sila, božanska energija. Svako dijeljenje mene i Boga, te udaljavanje mene od Boga, ostavljalo bi između određenu prazninu koju ja mogu ili ne moram prelaziti, kojoj se mogu ili ne moram vraćati. Kako još moje novostečene navike nisu postale toliko dominantne u mojoj svakodnevnici, bojala sam se da me stare navike ne odvedu daleko van dohvata te sile. Međutim ako je Bog u meni, odnosno ako sam ja Bog, nemam kud pobjeći od sebe. Ne mogu se previše udaljiti da i hoću.
Ako si Boga, pak predočimo kao neki sretan kraj, može nam ostati nedostižan do kraja života. Ostat će iluzija koju smo stvorili lažnim uvjerenjima ili istinom koju smo prihvatili kao svoju. Da bismo mogli uočavati i osjećati prisutnost Boga u svakom trenutku u sadašnjosti, da nam bude svakodnevna misao, svaki trenutak bez početka i bez kraja, potrebno je dozvoliti sebi da postanemo Bogovi svojega života.
