„JA SAM USKRSNUĆE I ŽIVOT.
TKO U MENE VJERUJE, AKO I UMRE ŽIVJET ĆE“
Uskrsnuće je pojam koji se pojavljuje u kršćanstvu, a povezuje se sa uskrsnućem Isusa trećeg dana nakon raspeća. Na pojmu uskrsnuća, kroz povijest su se vodile polemike, kako unutar same katoličke crkve, tako i u drugim religijama svijeta. Na samom uskrsu, odnosno činu uskrsnuća temelji se kršćanska vjera. S teološkog stajališta, pojam uskrsnuća objašnjen je kao ponovno sjedinjenje duše i tijela nakon smrti ili kao oživljavanje mrtve osobe. Crkva doživljaj uskrsnuća uvjetovano povezuje sa smrću tijela, te je smrt preduvjet za uskrsnuće. Grčki pojam za uskrsnuće u sebi sadrži četiri glagola: egerio, anastasis, anistemi i daxazo. U prijevodu ovih glagola u svakom se pojavljuje izraz uskrsnuti. Glagol egegrio koristio se za izraze. Diči se, ustati, probuditi se, uskrsnuti, pozvati mrtvog u život. Glagolom anastasis označavalo se oživljavanje i uskrsnuće. Anistem u prijevodu znači. Uspraviti se, osoviti, uzdignuti. Izraz osoviti znači dati novu snagu. Daxazo se prevodi kao hvaliti, veličati, slaviti, štovati. Izraz „uskrs“ nastao je iz glagola „uskrsnuti“, koji vuče korijene iz staroslavenskog jezika, u kojem glagol krsniti znači razvijati se, rasti.
Na koji način tumačiti čin uskrsnuća, predstavlja misterij i drži me u nedoumici. Možda se ti podvojeni stavovi o uskrsnuću javljaju jer uvijek uskrsnuće povezujem sa smrću. Možda ne mogu uskrsnuti ni doživjeti uskrsnuće jer očekujem smrt, a živa sam. Proučavajući povijesne analize pojma uskrsnuća, naišla sam na razna objašnjenja i teorije, a svima je zajedničko da se uskrsnuće objašnjava glagolima: buditi se, dići se, razvijati se. Crkva uskrsnuće uvjetuje prethodnom tjelesnom smrću. Vjerojatno je taj podatak, duboko urezan u mojoj svijesti i glavni uzrok neshvaćanja uskrsnuća. Filozof Regine, navodno suvremenik Isusa, u spisima za koje je tvrdio da ih je dobio od samog Isusa, navodi kako se uskrsnuće shvaća bukvalno. Navodi:“Uskrsnuće tijela u trenutku biološke smrti, vjernik doživljava odvajanje svojih unutarnjih organa uma i misli, od vanjskih udova.“ Pripadnici gnosticizma tertulijan i Irenej držali su se teorije: „Jao onome koji već nije uskrsnuo.“ Smatrali su da uskrsnuće u sebi sadrži dva trenutka – primanje gnoze, odnosno, spoznaje božanskog duha, u ovom životu i primanje gnoze po smrti. U kršćanstvu, u Evanđeljima, javljaju se četiri znaka Isusovog tjelesnog uskrsnuća: otkrivanje praznog grob,posjet žena praznom grobu, prikazanje uskrslog Isusa i činjenica da je kamen sa groba bio odvaljen. Pojam uskrsnuća nisam mogla ni tumačiti, ni razumjeti na temelju činjenica kršćanske crkve. Prvo, pisci Evanđelja nisu bili suvremenici Isusa,već su zapisivali priče koje su se prenosile od uha do uha. Zapisivali su ih crkvenjaci koji su jedini bili pismeni, te su mogli i jesu, zapise prilagođavali potrebama i interesima Crkve. Od tud i potiče uvjetovanje uskrsnuća smrću. Sljedeća činjenica je da su učenici, odnosno sljedbenici Isusa, nastojali širiti novonastalu vjeru, a njegovom smrću izgubili su kultnu osobu, koja je svojim nastupima pokretala izrazito velike mase ljudi, što je bilo opasno za ondašnji društveni i crkveni poredak. Za sva četiri znaka Isusovog uskrsnuća postoje i povijesno-znanstvena objašnjenja, koja niti jedan od navedenih znakova ne priznaju kao dokaz uskrsnuća Isusa nakon njegove smrti. Kako kršćanstvo nije bilo priznato a sami kršćani progonjeni na brutalne načine, Isusovi sljedbenici premjestili su tijelo kako bi ga mogli dostojanstveno sahraniti prema tadašnjim običajima, te sačuvati grob od oskvrnuća njegovih protivnika. Događaj prikazanja uskrslog Isusa, posljedica je ili fanatične vjere ili pak namjernom plasiranju takve priče, kako bi lik i djelo Isusa i dalje živio. No, takva uvjerenja uspjela su se održati dovoljno dugo da se kršćanstvo prizna i izraste u jednu od najvećih religija svijeta. Pojam uskrsnuća o kojem je Isus govorio, bitno se razlikuje od pojma uskrsnuća kojeg su tumačili njegovi sljedbenici i Crkva sama. Crkva čin uskrsnuća uvjetuje prethodnom tjelesnom smrću, a da bi vjernik mogao uopće uskrsnuti mora cijeli svoj zemaljski život živjeti prema i u skladu pravila koje nameće Crkva. Svako kršenje tih pravila, put je u pakao, odnosno gubitak privilegije budućeg uskrsnuća. Takvo uvjetovanje uskrsnuća smrću razumljivo je u pogledu nametanja moći. Da bi crkva zadržala moć nad vjernicima i istu nametnula nevjernicima, te ih držala u pokornosti, morala je obećati nagradu za kraj ovozemaljskog života. Obećanje da je raj poslije smrti, logičan je slijed manipulacije. Smrti se svi boje i nitko se nije vratio s one strane. Smrt je neproživljeno i neispričano iskustvo. Strah od smrti, kao i svaki drugi strah, znak je slabosti što ga ujedno čini najboljim sredstvom za manipulaciju. Pokornost i služenje crkvi jedina je garancija vječnog života, odnosno uskrsnuća. A. Einstein je rekao:Svakom čovjeku, koji misli da može tumačiti i poučavati stvari o onome svijetu, Bog će se samo nasmijati..“ Ta Einstanova izjava o onome svijetu u kojem crkva misli da sve zna, jedina je suvisla stvar koju sam pronašla o uskrsnuću. Pojam uskrsnuća ne susreće se u vrijeme Isusovog djelovanja. No, ako se uzme Reginovu izjavu, da je bio suvremenik Isusa, kao istinitu, te ako se sagleda cjelokupno Isusovo učenje, tumačenje uskrsnuća za vrijeme života čovjeka, realnije je i prihvatljivije i znanstvenicima i psiholozima. Prema tome, čin uskrsnuća nije povezivao sa fizičkom smrću, te da je tjelesna smrt preduvjet za uskrsnuće i život vječni, odnosno život poslije ovozemaljske smrti, već je odabir za vrijeme života, smrt ega i uskrsnuće duše. Znači, trebala bih zakopati, dozvoliti i učiniti sve da umre moj dosadašnji način življenja, svi obrasci ponašanja i sve stečene navike, da bih uskrsnula, odnosno ušla u bolji i kvalitetniji život. Takvo Isusovo tumačenje uskrsnuća pojavljuje se u svim religijama svijeta, samo se uskrsnuće naziva drugim imenima, a razlike su jedino u pristupu i tumačenju onoga koji uči ili čita. Pojam uskrsnuća isto je što i pojam reinkranacije u Budizmu. Isus nudi uskrsnuće bez smrti, uskrsnuće u život, a glavni i jedini izvoditelj takvog čuda čovjek je sam. Prema tome, ja umirem i uskrsnem tisuću puta dnevno. Više puta umrem nego uskrsnem. Svaki grijeh, svako počinjeno zlo, svaka izgovorena laž, svaki propust izricanja istine, svakim osjećajem mržnje, ja umirem. Svakim znakom ljubavi, svakim djelom milosti, svakim dodirom sa istinitošću, ja uskrsnem. Sve su to naizmjenični procesi koji u svom toku stvaraju idealnu ravnotežu na vagi života. Svaki propust dobroga težinu baca na dijela za umiranje. Većinu tih činova, većinu tih djela ja nisam niti registrirala u svom mozgu. Ako je nešto i bilo u mojoj glavi, nisam znala da je tu. A kako nešto osvijestiti, kako podstanara nahraniti ako ne znam gdje je?! Čin uskrsnuća individualna je odluka i nema apsolutno nikakve veze sa događanjem čudesa. Isus nije uskrsnuo nakon tjelesne smrti, niti je bio ubijen radi čuda koja je navodno izvodio. Ubijen je radi toga jer je donio nešto novo i revolucionarno, a ljepota njegovog učenja bila je u jednostavnosti. Isto kao što uskrsnuće nešto iza i poslije smrti, tako ni život vječni nije život bez kraja, ili vječna mladost bez kraja. Vječnost je izraz za neku više dimenziju uma. Dimenziju koju nisam dosegla. U mojem umu vječnost i vrijeme na istom su mjestu i u istom kutu, bez neke vidljive razlike. Međutim njihova značenja različita su i objašnjavaju sasvim druge stvarnosti. Vječnost je nešto što se ne može ograničiti, izmjeriti, čemu se vrijeme uza sav trud, ne može nametnuti. Vječnost je potpuna sloboda duha, koja nužno ne znači sloboda od tijela. To je stanje svijesti kojoj nema ograničenja. Dok je vrijeme izraz kojim pokušavam nametnuti granice i ograničenja vječnosti. Vječnost ne dozvoljava nametanje granica niti se da ograničiti. Ona je bez kraja i bez početka, postojana i savršena u svoj svojoj raskoši. U istom kontekstu ni smrt ni uskrsnuće nisu procesi sa svojim početkom i krajem, već su naizmjenični procesi svijesti, kojima treba upravljati i koje treba kontrolirati. Prema tome, i uskrsnuće i smrt stvar su izbora i svode se na banalnu jednostavnost –a da se iz lošeg čini bolje.
Post je objavljen 31.03.2016. u 08:39 sati.