Predočiti si Boga kao energiju ili svemoćnu silu, također može djelovati poticajno, ali može djelovati i poražavajuće. Bog kao svemoćna sila nije ograničena niti uvjetovana. Ona se ne troši i ne nestaje. Ne postoji za jednog više a za drugog manje. Uzimamo od nje onoliko koliko želimo i koliko znamo. Takva predodžba Boga jeste dobra, međutim meni je bilo lakše prihvatiti činjenicu da je Bog u meni i da sam ja Bog i ta svemoćna sila, božanska energija. Svako dijeljenje mene i Boga, te udaljavanje mene od Boga, ostavljalo bi između određenu prazninu koju ja mogu ili ne moram prelaziti, kojoj se mogu ili ne moram vraćati. Kako još moje novostečene navike nisu postale toliko dominantne u mojoj svakodnevnici, bojala sam se da me stare navike ne odvedu daleko van dohvata te sile. Međutim ako je Bog u meni, odnosno ako sam ja Bog, nemam kud pobjeći od sebe. Ne mogu se previše udaljiti da i hoću.
Ako si Boga, pak predočimo kao neki sretan kraj, može nam ostati nedostižan do kraja života. Ostat će iluzija koju smo stvorili lažnim uvjerenjima ili istinom koju smo prihvatili kao svoju. Da bismo mogli uočavati i osjećati prisutnost Boga u svakom trenutku u sadašnjosti, da nam bude svakodnevna misao, svaki trenutak bez početka i bez kraja, potrebno je dozvoliti sebi da postanemo Bogovi svojega života.
Post je objavljen 19.04.2016. u 11:01 sati.