petak, 01.04.2016.
ŽIVJETI...
JA SAM PUT, ISTINA I ŽIVOT
........Svojim mislima i svojim djelima, sustvaratelji smo svojega života. Naš život odražava se našim svjesnim i nesvjesnim mislima, a u kojem postajemo svjedoci svojega rađanja, postojanja i umiranja. Živjeti život nikako ne znači puno doživjeti, već ispuniti taj život. Sada i za milijun godina život će ostati takav kakav je i kakav je bio. On se ne mijenja već ostaje stalan držeći se svojih vlastitih zakona i pravila. Život jednog čovjeka, od života drugog čovjeka razlikuje se u razumijevanju tih životnih pravila i zakonitosti. Primjerice, ptice lete i lete. Uvijek će letjeti a neće znati ni kako, ni zašto. Bez obzira kakvi se filozofi javili među njima one će i dalje letjeti. Isto tako mi život živimo, jer on jeste tu i sada, a način na koji ga živimo i kako ga doživljavamo može biti ili ružan ili lijep.
U Starom zavjetu je zapisano: „Život je čovjeku dan kao kazna.“ Shakspeare je u svojem djelu Macbeth naveo:“Život je priča koju tek idiot priča; puna krika i bijesa, a ne znači ništa“. I mi smo skloni život tumačiti kao breme, kao svojevrsnu kaznu, nešto što postaje teško i nepodnošljivo, a istovremeno se bojimo smrti i ne želimo napustiti taj život. Činjenica jeste da je život sam onakav kakvim smo ga sami učinili. Svi mi vjerujemo da je život poput rijeke i većina nas skače u rijeku nikada ne odlučivši gdje zaista želi završiti. Uhvaćeni smo u struju događanja, strahova i izazova. Kada dođemo do mjesta gdje se rijeka račva, ni onda svjesno ne odlučujemo koji nam smjer najviše odgovara. Jednostavno idemo kamo nas voda nosi. Postajemo dio gomile, koja usmjerava događaj umjesto vlastitih vrijednosti i gubimo nadzor. Tako u nesvjesnom stanju plovimo, dok nas jednog dana ne probudi zvuk velikog slapa i podivljale vode. Shvatimo da se nalazimo svega metar, dva, udaljeni od pada u malom čamcu bez vesla. U trenutku shvaćamo i vidimo, ali je kasno i pad je neizbježan. Ponekad je taj pad emocionalan, ponekad financijski, ponekad tjelesni. Nebitno je o kojem se padu radi, velika je vjerojatnost da bi bio izbjegnut boljom odlukom uzvodno. Smisao putovanja rijekom života, odnosno življenja nije samo nešto naučiti već se i prisjetiti zaboravljenog, a jedno je neizvedivo bez drugoga. Postavlja se pitanje kako se onda, prošlosti, osloboditi, kako pobjeći od nje? Rješavanje tog pitanja ulazak je u ono što smo skloni nazvati „bolji život“. Naime, vlastite prošlosti se ne odričemo jer je sastavni dio nas, odraz nas kakvi jesmo i kakvima smo postali. Ako nismo, kao što ja nisam bila, zadovoljni, moramo to mijenjati. Da bismo mogli išta promijeniti, moramo pogledati u tu prošlost, prisjetiti se, naučiti i krenuti dalje. Smatram da zaboravljati ne smijemo nipošto, jer zaboravom nismo ništa naučili. Smijemo jedino ne dozvoliti da utječe na nas i naše postupke u istom kontekstu i na način koji nas je doveo do dna. Zaborav će neminovno uzrokovati donošenje istih odluka, kao što može i spriječiti donošenje dobrih. Smatram da izraz „oprostila jesam, al zaboravila nisam“, nije u tolikoj mjeri uvjetovan, kako se čini na prvi pogled i kako se kvalificira u modernoj psihologiji. Potrebno je naučiti razlikovati oprost od zaborava. Glagol „oprostiti“ korijen ima u grčkom jeziku, i u doslovnom prijevodu znači:pustiti, zanemariti, ne obazirati se. Nikako ne znači: zaboraviti. Puštanje, zanemarivanje ili neobaziranje meni je prihvatljivije od zaboravljanja. Ja sam tisuću puta krenula u rat sa životom i iz svake borbe izlazila ko gubitnik. Vječito sam bila ona osoba u čamcu bez vesla, koja se povremeno probudila jedino ispred slapa, čak i iza njega. Sada kad razmišljam o tome, nije ni čudno što sam vječito gubila, kada sam se borila protiv sjena. Borba sa životom - koja besmislica. To je isto kao da glavom nabijate u Kineski zid. On se neće pomaknuti, trepnuti, ustuknuti. Stajat će tu gdje je, neozlijeđen i neprobojan, a nama će glava biti razbijena. Život je tu, ne mijenja se, nepomičan je, statičan. Nije ni crn ni bijel, niti topao, niti hladan, razlika je jedino u očima i doživljaju promatrača. Mi ga možemo živjeti ili ne živjeti, vidjeti ga ili crnim ili bijelim, sretnim ili nesretnim, lošim ili dobrim. Mi smo ti koji se nalazimo u životu i idemo kroz njega, a ne on kroz nas. Mi smo ti koji trebamo živjeti život, a ne on nas. On u sebi ne sadrži niti zamke niti iznenađenja, sve što smatramo da smo u njemu našli, da nas je ugodno ili neugodno iznenadilo, stvorili smo sami, svjesno ili nesvjesno.
Donoseći definiciju života, uočila sam da smo izrazito ustrajani, a po tome slični, u deklariranju života kao lošeg i teškog. To je možda i jedna od najvećih sličnosti među ljudima. Međutim naše misli i naša djela, posredno ili neposredno utječu na nas i naše postupke, te na ljude i postupke ljudi oko nas. Znači, deklarirati život kao težak i loš, nije ništa drugo nego dokaz nezrelosti i pokušaj prebacivanja odgovornosti na nekog drugog. Čak bih se i usudila reći – izgovor. Baš radi te iskrivljene slike života koja nam se nameće sa svih strana, naš život je doslovno loš. Sama crkva nameće tezu da je život nešto što je dano čovjeku i čime upravlja Bog, kao stvoritelj a samim time i vlasnik tog života. No, uvjerena sam da Bog nije donio niti karcinom, niti sidu, niti rat, niti međusobne pokolje, niti suicide. Sve su to samo loši izbori i loše posloženi prioriteti čovjeka. Svojeveremeno je crkva bila toliko uporna u nametanju teorije kako je Bog jedini vlasnik ljudskog života, te da on određuje dokle i kako će tko živjeti, te kada će i na koji način određeni život završiti, da svećenici nisu za one osobe koje si izvršile suicid, htjeli održati pogrebnu misu, te se osoba nije ukapala prema tradicijskim načelima katoličke crkve. Baš radi takvih uvjerenja, skloni smo se predati na milost i nemilost životu, pustiti da se događa, pasivni i apatični, uzdajući se u izmišljenu božju providnost. A onda kada sve to više ne možemo izdržati i kada shvatimo da je sve to gomila nametnutih načela kojima nas se drži u tišini i pokornosti, pružamo ruke k nebu i vičemo: Zašto Bože baš ja i zašto baš meni?. Nakon vapaja slijede očajnički potezi činjenja dobrog, klečanja podno oltara, propovijedanja drugima kako smo bezgrješni i sveti, te kako bi nas drugi hvalili i veličali u svoj toj našoj imaginarnoj veličini, a sa ciljem da steknemo nekoliko pluseva više kod Boga koji bi trebao učiniti nešto da život postane podnošljivijim. I svako dobro koje učinimo, učinimo radi tog plusa kod Boga, a ne radi stvarne i iskrene želje. Sam Isus je rekao da ne prima niti živi od „slave čovjeka“, tako da nam je sav taj trud uzaludan. U svim tim sebičnim potezima zaboravili smo upotrijebiti vlastiti intelektualni i duhovni kapacitet, pustiti koju kap znoja, i biti samo ono što želimo vidjeti, te biti svijet kakav želimo vidjeti. Iz svega oko nas, nas samih i naših odnosa stvorili smo trgovinu; ja tebi – ti meni. I trgujemo u očekivanju čuda koje će se dogoditi, nekog velikog trenutka. Niti se čuda događaju, niti su trenuci veliki ili mali. Čuda i trenuci se stvaraju, najčešće malim koracima. Nitko nije istrčao maraton a da prije naučio hodati, niti je Tolstoj napisao roman a da prije nije naučio slova. Njegov prvi napisani roman njegovo je stvoreno čudo.
- 13:17 -
Komentari (6) -
Isprintaj -
#
U potrazi za srećom 11
„Kad od dvoje načinite jedno,
postat ćete sinovi čovječji.“
Uvjereni smo kako cijeli svijet, sve što nas okružuje i mi sami funkcioniramo po principu dualizma i suprotnosti. Tom iskrivljenom percepcijom skloni smo sve dijeliti na suprotnosti i svemu određivati stroge granice. Mrak je suprotnost svijetlu, sunce je suprotnost mjesecu, žena muškarcu, dijete starcu, znanje neznanju, a ja drugome. No svijet ne funkcionira na taj način, i to je ono što je isus mislio kad je rekao:“Kad od dvoje načinite jedno, postat ćete sinovi čovječji.“
Sve ono što mi doživljavamo kao suprotnosti, odnosno dvoje, funkcionira po principu: jedno se rađa iz drugog, odnosno, jedno je drugome svrha. Dan će se roditi iz noći, a noć iz dana. Iz mraka izlazi svijetlo, iz svijetla mrak. Jedno mora postojati da bi stvorilo drugo. Jedno je drugome izvor i svrha istovremeno i jedno bez drugog ne može postojati niti opstati. Sve jeste, ko i mi, stvoreni po principu dualizma i sve ima svoju suprotnost, ali sa ciljem da jedno drugome bude svrha. Mrak je stvoren iz svijetla, da spoznamo svrhu svijetla i obrnuto. Sam Tesla koristio se principom svrhovitog dualizma osmišljavajući struju. Omogućio nam je da otklonimo nedostatke mraka. Mi volimo i skloni smo određivanju granica i sve dijeliti na dobro i zlo, crno i bijelo. Sve što je dobro ne može biti loše, i ono što je loše ne može biti dobro. Ono što je loše (zlo) prihvaćamo i vidimo samo kao zlo ne dozvoljavajući si vidjeti i dobro u tome i iz toga. Međutim i tu je jedno drugome svrha, i jedno se iz drugog izrodilo. Primjerice, kad nas povrijedi prijatelj, mi ga percipiramo kao lošeg i događaj doživljavamo kao loš, zlo. Međutim kada bismo u svojoj svijesti spoznali pravi smisao dualizma, sam taj susret bili bismo sposobni doživjeti i kao pozitivno iskustvo. Kako se i iz takvog iskustva rađa nešto dobro, i to dobro svrha je onog lošeg. Možemo se mi držati starih, ograničenih uvjerenja, te prijatelja okarakterizirati kao lošeg i prekinuti sve odnose s njim. Međutim, time ćemo u kratkom vremenu, uletjeti u novo, isto tko loše iskustvo, s nekim drugim. Sagledamo li, i doživimo li takvo iskustvo na višoj razini razmišljanja, kako i takvo iskustvo ima svoju pozitivnu stranu za nas. Doživimo li ga sa zahvalnošću, jer je postupak prijatelja nešto čime si mi nećemo služiti niti djelovati na taj način kako prema njemu tako ni ikome drugome, takvo iskustvo postaje dobro za nas. Da bismo mogli izvući dobro, moramo osvijestiti svrhu lošeg.
Na istom principu dualizma i mi smo stvoreni. Tijelo ne opstaje bez duha, niti duh bez tijela. Tijelo neće imati svrhu bez duše jer ono je njezin hram. To se može potvrditi sa čisto medicinskog stajališta. Naše loše psihičko stanje manifestira se na našem tijelu i može biti uzrokom niza fizičkih oboljenja. Uzrok velikog broja fizičkih bolesti nalazi se u ljudskom mozgu, odnosno načinu razmišljanja, kao i izlječenje od bolesti. Postoje mnoge knjige koje svjedoče o takvim slučajevima, međutim moderna medicina alternativu ne priznaje, iz jedinog razloga, profita farmaceutske industrije.
Dualizam nije osmišljen kao dvije zasebne, odvojene stvari ili pojave. Dualizam je dvije strane jednog cijelog. Na osnovi naše percepcije, mi stojim suprotno Bogu, ali mi i Bog smo jedno – dvije strane jednoga. Predočimo li si Boga kao našu dušu, a nas kao naše tijelo, može li jedno funkcionirati bez drugoga? Isto tako mislimo da je svijet jedno a mi smo drugo. Mi smo tu, a svijet je tamo, i u većini slučajeva, doživljavamo ga kao opasnog i nepredvidivog. Međutim i taj svijet je jedan dio nas i mi dio njega, a onakav je kakvim ga mi vidimo. I ljepota i ružnoća samo su u očima promatrača. Ja, ti svijet koji nas okružuje, jedno smo. Niti bi svijeta bilo bez nas, niti nas bez svijeta i jedno smo drugome svrha. Svijet nije stvoren niti dobar niti loš. Stvoren je sa svrhom ljudskog postojanja, a mi ga doživljavamo, odnosno činimo i lošim i dobrim.
Dvojnost se može tumačiti i kao prosudba, te kao kompliciranje paradoksalne jednostavnosti. A baš Isus je težio k toj jednostavnosti. Sve je stvoreno kao jedno, dvojnost je ono što mi činimo od jednog. Mi sami stvaramo lijepo i ružno, loše i dobro, dok apsolutno ništa na ovom svijetu nije stvoreni niti s jednom karakteristikom. Sve ima svoju svrhu, a ne opis ili karakteristiku. Tratinčica ne misli da je ljepša od ruže, niti ruža ne misli da ljepše miriše od tratinčice. Niti orao, niti pas nemaju pojam o tome da smrt dolazi nakon života. Oni jednostavno jesu, bez dualnosti i prosudbe, lišeni svakog pojma o dvojnosti. Njima je ishodište ujednačeno s pojavnosti, bez stvaranja mišljenja o tome.
Stvoriti od dvoje jedno znači živjeti u svijetu jedinstva, sa spoznajom da je dvojnost neumorna igra ljudskog uma, odnosno, živjeti bez ijedne predrasude. Karakteristike lijep i ružan, dobar i zao, visok i nizak, standardi su fizičkog života, a u stvari su dva aspekta jednoga.
Živjeti u jednostavnosti bez prosudaba, je nešto što zahtijeva dugo vježbanje i stalnu budnost svijesti. Sve što gledamo i vidimo mi prosuđujemo i karakteriziramo, određujemo granice i etikete. Kad bi se ova Isusova izjava mogla besprijekorno utkati u norme ljudskog ponašanja, ostatak učenja bio bi znatno lakši. Proučavajući pojam dualizma, odnosno dvojnosti, shvatila sam da smo mi stvorili naviku, toliko jaku, da jedva da funkcioniramo bez dualizma. Osloboditi se dualizma znači sve pojednostaviti na najjednostavnije moguće. Čovjeka treba vidjeti ko čovjeka, ne kao lošeg i dobrog, niskog visokog, već kao čovjeka što i je. Cvijet treba vidjeti ko cvijet. Razmišljajući o dualizmu, shvatila sam da nema trenutka u mojem životu, niti jednog iskustva u kojem nije bio prisutan. Cijeli moj dosadašnji život satkan je na dualizmu. Osloboditi ga se puno je teže nego prihvatiti ga kao obrazac ponašanja. Živjeti bez dualizma, odnosno prosuđivanja, može se shvatiti i kao određena ravnodušnost, ali što god bilo, izbaciti ga iz svojeg ponašanja znatno olakšava življenje. Oslobađanje dvojnosti isto je što i djelovanje bez uključene prosudbe. Posao koji ćemo okarakterizirati kao težak biti će težak i u suprotnosti je sa lakim. On će nama na temelju te prosudbe biti težak. Posao je posao, zahtjeva samo naše djelovanje bez karakteristike lak ili težak, te mu treba tako i pristupiti. Isto je sa startom i ciljem. U našim mislima suprotnost starta je cilj. Već u startu mi se opteretimo uvjerenjem da je cilj njegova suprotnost. Međutim cilj je samo sastavni dio starta i obrnuto. Djelovanje bez opterećivanja rezultatom je djelovanje bez dualizma, odnosno djelovanje bez prosudbi. Eliminiranjem suprotnosti mi ih ujedinjujemo, odnosno prestankom razdvajanja mi ujedinjujemo, a postizanje rezultata bitno je jednostavnije.
Kada pristupimo nekom čovjeku, ako ga doživimo ko čovjeka bez određivanja kakav je, odnosno bez prosudbe, komunikacija je jednostavnija i nećemo ga doživjeti ko lošeg, znači nećemo doživjeti niti loše iskustvo. Isto je i s uspjehom. Kod pojma - uspjeh, odmah određujemo njegovu suprotnost - neuspjeh, ujedinjenjem, fokusiramo se na uspjeh bez prosudaba i dijeljenja. Razmišljamo o njemu samo onako kakav je – uspjeh. Automatski su nam misli, a time i naše djelovanje okrenute u potpunosti na uspjeh. Ako za postizanje nečega smatramo da je potreban „veliki trud“, kojem je u našim mislima suprotnost „mali trud“,povlačimo za sobom uvjerenje da je bolje jako se truditi nego se ne truditi. Samom trudu je nebitno kakav je, samo je trud. Našim uvjerenjima mi ulažemo više napora u djelovanje jer smo ga takvim prethodno okarakterizirali, umjesto da smo ga sveli na najjednostavniju moguću mjeru, samo na djelovanje.
Pokušavala sam se osloboditi dualizma u svim područjima. Nastojala sam svaki posao započinjati bez prethodnog karakteriziranja te sam se trudila odraditi što sam morala. Primijetila sam da ako dualizam izbacim iz komunikacije s drugima, umanjujem potrebu za dokazivanjem tko je, a tko nije u pravu, te za dokazivanjem općenito. Prihvaćanjem stvari, ljudi pojava onakvima kakve jesu bez prosudaba, štedimo i vrijeme i energiju, a i izbjegavamo suvišne i nepotrebne sukobe i objašnjena. Jednostavno oslobađanjem od dualizma, oslobađamo se i niza besmislenih potreba i osjećaja koji su do sada upravljali nama, a pruža nam mogućnost djelovanja u miru bez utjecaja nepotrebnih osjećaja. Ako neki zadak nismo prethodno odredili ni kao dobar, a time ni kao loš, već ga shvatili kao zadatak, veća je vjerojatnost da ćemo ga obaviti i da ćemo ga obaviti dobro. Ako ga prethodno okarakteriziramo na bilo koji način, mi ćemo time u sebi probuditi osjećaje koji će preuzeti kontrolu nad nama, pa time i nad izvršenjem zadatka.
Vježba življenja bez dualizma rezultirala je mojim rjeđim ispadima bijesa i vrijeđanja, te umanjenjem loših osjećaja. Češće sam osjećala i uživala mir.Za oslobođenje od dualizma uistinu je potrebna jaka samokontrola, ali rezultat je zapanjujući. Nikada nisam povezivala loša iskustva sa ovisnošću o dualizmu, niti sam primjećivala koliku ulogu u mojem djelovanju dualizam ima, te kolika je snaga slobode živjeti bez njega.
AB
Ja sam Bog
Predočiti si Boga kao energiju ili svemoćnu silu, također može djelovati poticajno, ali može djelovati i poražavajuće. Bog kao svemoćna sila nije ograničena niti uvjetovana. Ona se ne troši i ne nestaje. Ne postoji za jednog više a za drugog manje. Uzimamo od nje onoliko koliko želimo i koliko znamo. Takva predodžba Boga jeste dobra, međutim meni je bilo lakše prihvatiti činjenicu da je Bog u meni i da sam ja Bog i ta svemoćna sila, božanska energija. Svako dijeljenje mene i Boga, te udaljavanje mene od Boga, ostavljalo bi između određenu prazninu koju ja mogu ili ne moram prelaziti, kojoj se mogu ili ne moram vraćati. Kako još moje novostečene navike nisu postale toliko dominantne u mojoj svakodnevnici, bojala sam se da me stare navike ne odvedu daleko van dohvata te sile. Međutim ako je Bog u meni, odnosno ako sam ja Bog, nemam kud pobjeći od sebe. Ne mogu se previše udaljiti da i hoću.
Ako si Boga, pak predočimo kao neki sretan kraj, može nam ostati nedostižan do kraja života. Ostat će iluzija koju smo stvorili lažnim uvjerenjima ili istinom koju smo prihvatili kao svoju. Da bismo mogli uočavati i osjećati prisutnost Boga u svakom trenutku u sadašnjosti, da nam bude svakodnevna misao, svaki trenutak bez početka i bez kraja, potrebno je dozvoliti sebi da postanemo Bogovi svojega života.
