JA SAM PUT, ISTINA I ŽIVOT
........Svojim mislima i svojim djelima, sustvaratelji smo svojega života. Naš život odražava se našim svjesnim i nesvjesnim mislima, a u kojem postajemo svjedoci svojega rađanja, postojanja i umiranja. Živjeti život nikako ne znači puno doživjeti, već ispuniti taj život. Sada i za milijun godina život će ostati takav kakav je i kakav je bio. On se ne mijenja već ostaje stalan držeći se svojih vlastitih zakona i pravila. Život jednog čovjeka, od života drugog čovjeka razlikuje se u razumijevanju tih životnih pravila i zakonitosti. Primjerice, ptice lete i lete. Uvijek će letjeti a neće znati ni kako, ni zašto. Bez obzira kakvi se filozofi javili među njima one će i dalje letjeti. Isto tako mi život živimo, jer on jeste tu i sada, a način na koji ga živimo i kako ga doživljavamo može biti ili ružan ili lijep.
U Starom zavjetu je zapisano: „Život je čovjeku dan kao kazna.“ Shakspeare je u svojem djelu Macbeth naveo:“Život je priča koju tek idiot priča; puna krika i bijesa, a ne znači ništa“. I mi smo skloni život tumačiti kao breme, kao svojevrsnu kaznu, nešto što postaje teško i nepodnošljivo, a istovremeno se bojimo smrti i ne želimo napustiti taj život. Činjenica jeste da je život sam onakav kakvim smo ga sami učinili. Svi mi vjerujemo da je život poput rijeke i većina nas skače u rijeku nikada ne odlučivši gdje zaista želi završiti. Uhvaćeni smo u struju događanja, strahova i izazova. Kada dođemo do mjesta gdje se rijeka račva, ni onda svjesno ne odlučujemo koji nam smjer najviše odgovara. Jednostavno idemo kamo nas voda nosi. Postajemo dio gomile, koja usmjerava događaj umjesto vlastitih vrijednosti i gubimo nadzor. Tako u nesvjesnom stanju plovimo, dok nas jednog dana ne probudi zvuk velikog slapa i podivljale vode. Shvatimo da se nalazimo svega metar, dva, udaljeni od pada u malom čamcu bez vesla. U trenutku shvaćamo i vidimo, ali je kasno i pad je neizbježan. Ponekad je taj pad emocionalan, ponekad financijski, ponekad tjelesni. Nebitno je o kojem se padu radi, velika je vjerojatnost da bi bio izbjegnut boljom odlukom uzvodno. Smisao putovanja rijekom života, odnosno življenja nije samo nešto naučiti već se i prisjetiti zaboravljenog, a jedno je neizvedivo bez drugoga. Postavlja se pitanje kako se onda, prošlosti, osloboditi, kako pobjeći od nje? Rješavanje tog pitanja ulazak je u ono što smo skloni nazvati „bolji život“. Naime, vlastite prošlosti se ne odričemo jer je sastavni dio nas, odraz nas kakvi jesmo i kakvima smo postali. Ako nismo, kao što ja nisam bila, zadovoljni, moramo to mijenjati. Da bismo mogli išta promijeniti, moramo pogledati u tu prošlost, prisjetiti se, naučiti i krenuti dalje. Smatram da zaboravljati ne smijemo nipošto, jer zaboravom nismo ništa naučili. Smijemo jedino ne dozvoliti da utječe na nas i naše postupke u istom kontekstu i na način koji nas je doveo do dna. Zaborav će neminovno uzrokovati donošenje istih odluka, kao što može i spriječiti donošenje dobrih. Smatram da izraz „oprostila jesam, al zaboravila nisam“, nije u tolikoj mjeri uvjetovan, kako se čini na prvi pogled i kako se kvalificira u modernoj psihologiji. Potrebno je naučiti razlikovati oprost od zaborava. Glagol „oprostiti“ korijen ima u grčkom jeziku, i u doslovnom prijevodu znači:pustiti, zanemariti, ne obazirati se. Nikako ne znači: zaboraviti. Puštanje, zanemarivanje ili neobaziranje meni je prihvatljivije od zaboravljanja. Ja sam tisuću puta krenula u rat sa životom i iz svake borbe izlazila ko gubitnik. Vječito sam bila ona osoba u čamcu bez vesla, koja se povremeno probudila jedino ispred slapa, čak i iza njega. Sada kad razmišljam o tome, nije ni čudno što sam vječito gubila, kada sam se borila protiv sjena. Borba sa životom - koja besmislica. To je isto kao da glavom nabijate u Kineski zid. On se neće pomaknuti, trepnuti, ustuknuti. Stajat će tu gdje je, neozlijeđen i neprobojan, a nama će glava biti razbijena. Život je tu, ne mijenja se, nepomičan je, statičan. Nije ni crn ni bijel, niti topao, niti hladan, razlika je jedino u očima i doživljaju promatrača. Mi ga možemo živjeti ili ne živjeti, vidjeti ga ili crnim ili bijelim, sretnim ili nesretnim, lošim ili dobrim. Mi smo ti koji se nalazimo u životu i idemo kroz njega, a ne on kroz nas. Mi smo ti koji trebamo živjeti život, a ne on nas. On u sebi ne sadrži niti zamke niti iznenađenja, sve što smatramo da smo u njemu našli, da nas je ugodno ili neugodno iznenadilo, stvorili smo sami, svjesno ili nesvjesno.
Donoseći definiciju života, uočila sam da smo izrazito ustrajani, a po tome slični, u deklariranju života kao lošeg i teškog. To je možda i jedna od najvećih sličnosti među ljudima. Međutim naše misli i naša djela, posredno ili neposredno utječu na nas i naše postupke, te na ljude i postupke ljudi oko nas. Znači, deklarirati život kao težak i loš, nije ništa drugo nego dokaz nezrelosti i pokušaj prebacivanja odgovornosti na nekog drugog. Čak bih se i usudila reći – izgovor. Baš radi te iskrivljene slike života koja nam se nameće sa svih strana, naš život je doslovno loš. Sama crkva nameće tezu da je život nešto što je dano čovjeku i čime upravlja Bog, kao stvoritelj a samim time i vlasnik tog života. No, uvjerena sam da Bog nije donio niti karcinom, niti sidu, niti rat, niti međusobne pokolje, niti suicide. Sve su to samo loši izbori i loše posloženi prioriteti čovjeka. Svojeveremeno je crkva bila toliko uporna u nametanju teorije kako je Bog jedini vlasnik ljudskog života, te da on određuje dokle i kako će tko živjeti, te kada će i na koji način određeni život završiti, da svećenici nisu za one osobe koje si izvršile suicid, htjeli održati pogrebnu misu, te se osoba nije ukapala prema tradicijskim načelima katoličke crkve. Baš radi takvih uvjerenja, skloni smo se predati na milost i nemilost životu, pustiti da se događa, pasivni i apatični, uzdajući se u izmišljenu božju providnost. A onda kada sve to više ne možemo izdržati i kada shvatimo da je sve to gomila nametnutih načela kojima nas se drži u tišini i pokornosti, pružamo ruke k nebu i vičemo: Zašto Bože baš ja i zašto baš meni?. Nakon vapaja slijede očajnički potezi činjenja dobrog, klečanja podno oltara, propovijedanja drugima kako smo bezgrješni i sveti, te kako bi nas drugi hvalili i veličali u svoj toj našoj imaginarnoj veličini, a sa ciljem da steknemo nekoliko pluseva više kod Boga koji bi trebao učiniti nešto da život postane podnošljivijim. I svako dobro koje učinimo, učinimo radi tog plusa kod Boga, a ne radi stvarne i iskrene želje. Sam Isus je rekao da ne prima niti živi od „slave čovjeka“, tako da nam je sav taj trud uzaludan. U svim tim sebičnim potezima zaboravili smo upotrijebiti vlastiti intelektualni i duhovni kapacitet, pustiti koju kap znoja, i biti samo ono što želimo vidjeti, te biti svijet kakav želimo vidjeti. Iz svega oko nas, nas samih i naših odnosa stvorili smo trgovinu; ja tebi – ti meni. I trgujemo u očekivanju čuda koje će se dogoditi, nekog velikog trenutka. Niti se čuda događaju, niti su trenuci veliki ili mali. Čuda i trenuci se stvaraju, najčešće malim koracima. Nitko nije istrčao maraton a da prije naučio hodati, niti je Tolstoj napisao roman a da prije nije naučio slova. Njegov prvi napisani roman njegovo je stvoreno čudo.
Post je objavljen 01.04.2016. u 13:17 sati.