utorak, 19.04.2016.
KRALJEVSTVO BOŽJE JE U VAMA!
„Kraljevstvo Božje je u vama.“
U kršćanskoj tradiciji Kraljevstvo Božje i raj nazivi su za istu stvar, odnosno pojam. Prva asocijacija na kraljevstvo Božje je velika bijela dvorana u kojem dominira harmonija slike i zvuka. Mir i sklad mogu se osjetiti svim osjetilima, a stari otac u bijelom, bdije nad svakim licem i nad svakim pokretom.
Raj, Kraljevstvo Bože ili Kraljevstvo nebesko, apsolutno je svejedno kojim se nazivom koristili, radi se o istoj stvari, a prema tumačenju crkve garantiran je samo onima koji se za života nisu ogriješili prvenstveno o crkvu a zatim u Božje zapovijedi. Ono je nešto za što prije treba umrijeti da bi se u njega moglo ući, pa ću biti slobodna i zaključiti da je Kraljevstvo Božje puno mrtvaca. Međutim, Kraljevstvo Božje o kojem je govorio Isus je nešto sasvim drugačije i pojam Kraljevstva često se nalazi u njegovim govorima. Primjerice:“Kraljevstvo je nebesko kao kad je blago skriveno na njivi; čovjek ga pronađe, sakrije, sav radostan ode, proda sve što ima i kupi tu njivu. Nadalje, Kraljevstvo je nebesko kao kad trgovac traga za lijepim biserjem; pronađe jedan dragocjen biser, ode, rasproda sve što ima i kupi ga.“ Zatim:“Ako vam oni koji vas vode, kažu: Pogledajte Kraljevstvo je na nebu.“- preteći će vas ptice nebeske. Ako vam kažu:“U moru je!“, tada će vas preteći ribe. A Kraljevstvo je u vama i oko vas. Ako čete spoznati sebe, bit ćete prepoznati i tad ćete znati da ste sinovi Živoga Oca. A ako ne spoznate sebe, tada ste siromašni, tada ste siromaštvo.“
Prema tome, Kraljevstvo Božje stanje je ljudskog uma i ljudske svijesti. Ne stanje svijesti kojom koračaju kroz ovaj svijet i ovo vrijeme, već stanje više svijesti, višeg uma. Kraljevstvo Božje nije moguće ni vidjeti ni opipati. Ono nije određena struktura, fizičko stanje, već maksimalno dostignuće duha. To je stanje za koje je opravdana svaka naša žrtva, nešto što vrijedi svakog našeg davanja i odricanja. Ono predstavlja savršen spoj ida, ega i super ega. Ono je Jin i Jang. Pobjeda svijetla nad tamom, uma nad egom, sadašnjosti nad prošlosti. Ono je sama milost i svrha. To je dom duše o kojoj je Isus govorio. On je primjer čovjeka koji je od tuda potekao, putovao da bi se tu i vratio. Svojim fizičkim životom, dokazao je da je svakom čovjeku moguće pronaći Kraljevstvo Božje, Boga ili Oca. Kraljevstvo Božje je i savršen spoj trojstva: oca-uma, sina – tijela i duha –duše. Spoj rađanja, življenja i umiranja i čežnja ljudske duše za nečim što se nalazi u njoj samoj. Kraljevstvo kao milost, dana nam je rođenjem i od koje se iako ne bismo smjeli, tijekom života odvajamo. Ono nije mjesto gdje stižemo na kraju životnog putovanja. Ono je tu i sada. Ono je i trenutak i vječnost istovremeno. Izlazi iz nas i vraća se nama. Tu je, a na nama ostaje izbor hoćemo li uči ili ne. Način i put dolaska do Kraljevstva određujemo mi. Ali ni to nije lagano, niti se možemo koristiti svim ovozemaljskim sredstvima za postizanje Kraljevstva Božjeg. Da bismo uopće razmišljali o tako nečemu, prvo moramo izmijeniti sve iskrivljene spoznaje u našem umu, te shvatiti da Kraljevstvo nije nešto što nas čeka na kraju kao nagrada za naš čestit i uzoran život. Također nije nešto do čega ćemo stići stalnom molitvom. Ljudi su skloni odrediti si posrednika između sebe i Boga. Uvjereni smo da je Bog netko izvan nas, da smo mi – ja, a Bog je –ti. Za takvo shvaćanje Boga postoje dva razloga: prvi je taj što su nam od malena o Bogu pričali kao o drugoj osobi. Drugo – skloni smo baviti se tuđim a ne svojim problemima, pa sve objašnjavamo kao Božju volju. Kada bismo konačno prihvatili nepobitnu činjenicu kako je Bog samo naziv za našu osobnost, naš bitak ili naš viši um, lakše bismo shvaćali ono što je Isus govorio. Tu se postavlja pitanje:“Zašto onda čovjek ne prihvati Boga kao sastavni dio sebe, kao sebe, već ga traži u crkvama i drugim mjestima?“. Zato jer kad donosimo vlastito tumačenje i vlastitu percepciju Boga, onda smo i odgovorni za nju. Pa je stoga lakše prihvatiti Boga kao drugo lice, jer time je i odgovornost kod Boga a ne kod nas. Da prihvatimo Boga kao sastavni dio nas, morali bismo prihvatiti i činjenicu da smo sami odgovorni za sve vlastite postupke i odluke u životu, te da nije sve Božja volja i Božja odluka. Kao što smo odgovorni za postupke tako smo odgovorni i za ono što slušamo i što prihvaćamo kao mišljenje i stav. Odgovornost ne leži na onom tko daje savjet, već na onome koji ga prihvaća. Bog, Kraljevstvo Božje, Otac, samo su različiti nazivi za našu višu svijest, koju smo dužni razvijati do neslućenih visina, jer granica nigdje nije zacrtana niti označena. U tom pogledu niti nebo nije granica.
Kako to postići i kada znati da smo postigli? Da li je uopće moguće to postići? Ako je Isus postigao, mogu i ja. Već sam prije navela da je svaki duhovni put moguće priječi jer su već prijeđeni od njihovih osnivača.
Za početak puta prema Kraljevstvu, potrebno je shvatiti da ne dobijemo uvijek što želimo, ali uvijek dobijemo ono što stvorimo. To je cijela filozofija Kraljevstva. Ono nije odvojeno od nas i dano je svakom čovjeku. Razlika je u načinu putovanja i prepoznavanju. U izvrsnoj knjizi Tečaj čuda navedeno je: „Svakog dana, svakog sata, svakog trenutka odabirem ono što želim gledati, zvukove koje želim čuti, svjedoke onoga što želim da bude moja istina.“ Apsolutno ništa nam ne može biti nametnuto kao što ništa ne moramo prihvatiti, ali možemo birati. Svjesno ili ne, to uvijek i radimo – biramo. Niti jedna mogućnost ne dolazi sama, odnosno bez svoje druge strane, a mi odlučujemo koju ćemo izabrati. Prema Einsteinu „ne postoje loši izbori, već samo različiti.“ Ta teorija je istinita u tom smislu da nije izbor loš, već ono što mi s tim izborom napravimo i napravimo li uopće. Ja sam odlučila mijenjati život s kojim nisam bila sretna, da bih bila sretna. Koliko god bilo teško i koliko god neuspjeha doživjela, shvatila sam da se život ne može mijenjati. Izbor da mijenjam život i nije bio loš, samim time jer sam ubrzo naučila da je potrebno mijenjati sebe samu a ne život. Tu je početak i tu je kraj – ja. Da sam se u toj fazi usredotočila na manu a ne na rješenje, još uvijek bih analizirala i vrtjela pitanje: Zašto je život težak, umjesto da se primim posla i počinjem stvarati Kraljevstvo Božje. Čime i kako ga stvoriti?- pitanje je s kojim sam se srela. Nisam sigurna da sam na ovom stupnju rada mogla odrediti točan i siguran način. U teoriji sam pretpostavljala da je to naučiti prihvatiti i spoznati istinu. Preuzeti odgovornost. Biti milostiv. Pružati ljubav i mir. Biti pošten, kako prema sebi tako i prema drugima, odnosno sve one kvalitete i vrijednosti koje za nas imaju samo sveci. Na kraju krajeva, sve te moralne vrijednosti nisu stoljećima zapisivane i naglašavane, u svim kulturama i vjerama, bez razloga i svrhe. Sve su one nama dane i stvorene su kao sastavni dio nas. Samo smo ih mi odbacili, zaboravili ili zanemarili, svatko radi svojih razloga. Ja sam zato, jer se činilo kako je sve važnije od toga, i zato jer sam dozvolila da sva tuđa uvjerenja postanu i moja. Uvjerena sam da svaki čovjek, bio sretan ili ne, bogat ili siromašan, duhovan ili svjetovan, dođe u životu do onoga trenutka kada se zapita gdje su nestale te vrijednosti i postoje li još uopće. One nisu nestale i postoje jer su stalne i nepromjenjive, samo smo mi oslijepili i oglušili za njih. Bez njih nitko nije potpun, takva je naša priroda i takvi smo stvoreni. Navela sam kako mi se činilo da je sve važnije od ljubavi, mira, poštenja, milosrđa. Ako je tako, zašto sam čeznula za tim? Zašto mi je svaki atom tijela govorio da se u njima skriva sreća. Naše misli imaju moć stvaranja čuda, ali mogu stvoriti i bijedu, a linija između toga jako je tanka i u današnje vrijeme izrazito je teško balansirati između njih. Kako nam je Kraljevstvo dano i sastavni je dio nas, onda ga ne moramo niti tražiti, već obnavljati, što svakako pojednostavljuje cijeli proces. Velika zabluda s kojom sam se susrela u radu, je bila uvjerenje da ljubav prema novcu i želja za imanjem novaca, predstavlja određeno svetogrđe, te čovjek koji za svoj cilj ima stvoriti materijalno bogatstvo nikako ne može posjedovati navedene moralne vrijednosti. Ako ih je stvorio i zadržao, zasigurno nije bez njih i ima ih izraženije nego ja. U redu je željeti sve, nastojati postići sve što nam naša mašta naloži, samo je bitno da se u postizanju toga koristimo svim tim vrijednostima. To je jedina garancija uspjeha. Meni je trenutno Kraljevstvo Božje shvatiti kako biti sretna i shvatiti i odrediti svoju svrhu na ovom planetu. Sigurna sam da sam tu radi svrhe i iz nekog dobrog razloga, a koji god bio ja ga želim tražiti i pronaći sretna.
- 10:52 -
Komentari (3) -
Isprintaj -
#
U potrazi za srećom 11
„Kad od dvoje načinite jedno,
postat ćete sinovi čovječji.“
Uvjereni smo kako cijeli svijet, sve što nas okružuje i mi sami funkcioniramo po principu dualizma i suprotnosti. Tom iskrivljenom percepcijom skloni smo sve dijeliti na suprotnosti i svemu određivati stroge granice. Mrak je suprotnost svijetlu, sunce je suprotnost mjesecu, žena muškarcu, dijete starcu, znanje neznanju, a ja drugome. No svijet ne funkcionira na taj način, i to je ono što je isus mislio kad je rekao:“Kad od dvoje načinite jedno, postat ćete sinovi čovječji.“
Sve ono što mi doživljavamo kao suprotnosti, odnosno dvoje, funkcionira po principu: jedno se rađa iz drugog, odnosno, jedno je drugome svrha. Dan će se roditi iz noći, a noć iz dana. Iz mraka izlazi svijetlo, iz svijetla mrak. Jedno mora postojati da bi stvorilo drugo. Jedno je drugome izvor i svrha istovremeno i jedno bez drugog ne može postojati niti opstati. Sve jeste, ko i mi, stvoreni po principu dualizma i sve ima svoju suprotnost, ali sa ciljem da jedno drugome bude svrha. Mrak je stvoren iz svijetla, da spoznamo svrhu svijetla i obrnuto. Sam Tesla koristio se principom svrhovitog dualizma osmišljavajući struju. Omogućio nam je da otklonimo nedostatke mraka. Mi volimo i skloni smo određivanju granica i sve dijeliti na dobro i zlo, crno i bijelo. Sve što je dobro ne može biti loše, i ono što je loše ne može biti dobro. Ono što je loše (zlo) prihvaćamo i vidimo samo kao zlo ne dozvoljavajući si vidjeti i dobro u tome i iz toga. Međutim i tu je jedno drugome svrha, i jedno se iz drugog izrodilo. Primjerice, kad nas povrijedi prijatelj, mi ga percipiramo kao lošeg i događaj doživljavamo kao loš, zlo. Međutim kada bismo u svojoj svijesti spoznali pravi smisao dualizma, sam taj susret bili bismo sposobni doživjeti i kao pozitivno iskustvo. Kako se i iz takvog iskustva rađa nešto dobro, i to dobro svrha je onog lošeg. Možemo se mi držati starih, ograničenih uvjerenja, te prijatelja okarakterizirati kao lošeg i prekinuti sve odnose s njim. Međutim, time ćemo u kratkom vremenu, uletjeti u novo, isto tko loše iskustvo, s nekim drugim. Sagledamo li, i doživimo li takvo iskustvo na višoj razini razmišljanja, kako i takvo iskustvo ima svoju pozitivnu stranu za nas. Doživimo li ga sa zahvalnošću, jer je postupak prijatelja nešto čime si mi nećemo služiti niti djelovati na taj način kako prema njemu tako ni ikome drugome, takvo iskustvo postaje dobro za nas. Da bismo mogli izvući dobro, moramo osvijestiti svrhu lošeg.
Na istom principu dualizma i mi smo stvoreni. Tijelo ne opstaje bez duha, niti duh bez tijela. Tijelo neće imati svrhu bez duše jer ono je njezin hram. To se može potvrditi sa čisto medicinskog stajališta. Naše loše psihičko stanje manifestira se na našem tijelu i može biti uzrokom niza fizičkih oboljenja. Uzrok velikog broja fizičkih bolesti nalazi se u ljudskom mozgu, odnosno načinu razmišljanja, kao i izlječenje od bolesti. Postoje mnoge knjige koje svjedoče o takvim slučajevima, međutim moderna medicina alternativu ne priznaje, iz jedinog razloga, profita farmaceutske industrije.
Dualizam nije osmišljen kao dvije zasebne, odvojene stvari ili pojave. Dualizam je dvije strane jednog cijelog. Na osnovi naše percepcije, mi stojim suprotno Bogu, ali mi i Bog smo jedno – dvije strane jednoga. Predočimo li si Boga kao našu dušu, a nas kao naše tijelo, može li jedno funkcionirati bez drugoga? Isto tako mislimo da je svijet jedno a mi smo drugo. Mi smo tu, a svijet je tamo, i u većini slučajeva, doživljavamo ga kao opasnog i nepredvidivog. Međutim i taj svijet je jedan dio nas i mi dio njega, a onakav je kakvim ga mi vidimo. I ljepota i ružnoća samo su u očima promatrača. Ja, ti svijet koji nas okružuje, jedno smo. Niti bi svijeta bilo bez nas, niti nas bez svijeta i jedno smo drugome svrha. Svijet nije stvoren niti dobar niti loš. Stvoren je sa svrhom ljudskog postojanja, a mi ga doživljavamo, odnosno činimo i lošim i dobrim.
Dvojnost se može tumačiti i kao prosudba, te kao kompliciranje paradoksalne jednostavnosti. A baš Isus je težio k toj jednostavnosti. Sve je stvoreno kao jedno, dvojnost je ono što mi činimo od jednog. Mi sami stvaramo lijepo i ružno, loše i dobro, dok apsolutno ništa na ovom svijetu nije stvoreni niti s jednom karakteristikom. Sve ima svoju svrhu, a ne opis ili karakteristiku. Tratinčica ne misli da je ljepša od ruže, niti ruža ne misli da ljepše miriše od tratinčice. Niti orao, niti pas nemaju pojam o tome da smrt dolazi nakon života. Oni jednostavno jesu, bez dualnosti i prosudbe, lišeni svakog pojma o dvojnosti. Njima je ishodište ujednačeno s pojavnosti, bez stvaranja mišljenja o tome.
Stvoriti od dvoje jedno znači živjeti u svijetu jedinstva, sa spoznajom da je dvojnost neumorna igra ljudskog uma, odnosno, živjeti bez ijedne predrasude. Karakteristike lijep i ružan, dobar i zao, visok i nizak, standardi su fizičkog života, a u stvari su dva aspekta jednoga.
Živjeti u jednostavnosti bez prosudaba, je nešto što zahtijeva dugo vježbanje i stalnu budnost svijesti. Sve što gledamo i vidimo mi prosuđujemo i karakteriziramo, određujemo granice i etikete. Kad bi se ova Isusova izjava mogla besprijekorno utkati u norme ljudskog ponašanja, ostatak učenja bio bi znatno lakši. Proučavajući pojam dualizma, odnosno dvojnosti, shvatila sam da smo mi stvorili naviku, toliko jaku, da jedva da funkcioniramo bez dualizma. Osloboditi se dualizma znači sve pojednostaviti na najjednostavnije moguće. Čovjeka treba vidjeti ko čovjeka, ne kao lošeg i dobrog, niskog visokog, već kao čovjeka što i je. Cvijet treba vidjeti ko cvijet. Razmišljajući o dualizmu, shvatila sam da nema trenutka u mojem životu, niti jednog iskustva u kojem nije bio prisutan. Cijeli moj dosadašnji život satkan je na dualizmu. Osloboditi ga se puno je teže nego prihvatiti ga kao obrazac ponašanja. Živjeti bez dualizma, odnosno prosuđivanja, može se shvatiti i kao određena ravnodušnost, ali što god bilo, izbaciti ga iz svojeg ponašanja znatno olakšava življenje. Oslobađanje dvojnosti isto je što i djelovanje bez uključene prosudbe. Posao koji ćemo okarakterizirati kao težak biti će težak i u suprotnosti je sa lakim. On će nama na temelju te prosudbe biti težak. Posao je posao, zahtjeva samo naše djelovanje bez karakteristike lak ili težak, te mu treba tako i pristupiti. Isto je sa startom i ciljem. U našim mislima suprotnost starta je cilj. Već u startu mi se opteretimo uvjerenjem da je cilj njegova suprotnost. Međutim cilj je samo sastavni dio starta i obrnuto. Djelovanje bez opterećivanja rezultatom je djelovanje bez dualizma, odnosno djelovanje bez prosudbi. Eliminiranjem suprotnosti mi ih ujedinjujemo, odnosno prestankom razdvajanja mi ujedinjujemo, a postizanje rezultata bitno je jednostavnije.
Kada pristupimo nekom čovjeku, ako ga doživimo ko čovjeka bez određivanja kakav je, odnosno bez prosudbe, komunikacija je jednostavnija i nećemo ga doživjeti ko lošeg, znači nećemo doživjeti niti loše iskustvo. Isto je i s uspjehom. Kod pojma - uspjeh, odmah određujemo njegovu suprotnost - neuspjeh, ujedinjenjem, fokusiramo se na uspjeh bez prosudaba i dijeljenja. Razmišljamo o njemu samo onako kakav je – uspjeh. Automatski su nam misli, a time i naše djelovanje okrenute u potpunosti na uspjeh. Ako za postizanje nečega smatramo da je potreban „veliki trud“, kojem je u našim mislima suprotnost „mali trud“,povlačimo za sobom uvjerenje da je bolje jako se truditi nego se ne truditi. Samom trudu je nebitno kakav je, samo je trud. Našim uvjerenjima mi ulažemo više napora u djelovanje jer smo ga takvim prethodno okarakterizirali, umjesto da smo ga sveli na najjednostavniju moguću mjeru, samo na djelovanje.
Pokušavala sam se osloboditi dualizma u svim područjima. Nastojala sam svaki posao započinjati bez prethodnog karakteriziranja te sam se trudila odraditi što sam morala. Primijetila sam da ako dualizam izbacim iz komunikacije s drugima, umanjujem potrebu za dokazivanjem tko je, a tko nije u pravu, te za dokazivanjem općenito. Prihvaćanjem stvari, ljudi pojava onakvima kakve jesu bez prosudaba, štedimo i vrijeme i energiju, a i izbjegavamo suvišne i nepotrebne sukobe i objašnjena. Jednostavno oslobađanjem od dualizma, oslobađamo se i niza besmislenih potreba i osjećaja koji su do sada upravljali nama, a pruža nam mogućnost djelovanja u miru bez utjecaja nepotrebnih osjećaja. Ako neki zadak nismo prethodno odredili ni kao dobar, a time ni kao loš, već ga shvatili kao zadatak, veća je vjerojatnost da ćemo ga obaviti i da ćemo ga obaviti dobro. Ako ga prethodno okarakteriziramo na bilo koji način, mi ćemo time u sebi probuditi osjećaje koji će preuzeti kontrolu nad nama, pa time i nad izvršenjem zadatka.
Vježba življenja bez dualizma rezultirala je mojim rjeđim ispadima bijesa i vrijeđanja, te umanjenjem loših osjećaja. Češće sam osjećala i uživala mir.Za oslobođenje od dualizma uistinu je potrebna jaka samokontrola, ali rezultat je zapanjujući. Nikada nisam povezivala loša iskustva sa ovisnošću o dualizmu, niti sam primjećivala koliku ulogu u mojem djelovanju dualizam ima, te kolika je snaga slobode živjeti bez njega.
AB
Ja sam Bog
Predočiti si Boga kao energiju ili svemoćnu silu, također može djelovati poticajno, ali može djelovati i poražavajuće. Bog kao svemoćna sila nije ograničena niti uvjetovana. Ona se ne troši i ne nestaje. Ne postoji za jednog više a za drugog manje. Uzimamo od nje onoliko koliko želimo i koliko znamo. Takva predodžba Boga jeste dobra, međutim meni je bilo lakše prihvatiti činjenicu da je Bog u meni i da sam ja Bog i ta svemoćna sila, božanska energija. Svako dijeljenje mene i Boga, te udaljavanje mene od Boga, ostavljalo bi između određenu prazninu koju ja mogu ili ne moram prelaziti, kojoj se mogu ili ne moram vraćati. Kako još moje novostečene navike nisu postale toliko dominantne u mojoj svakodnevnici, bojala sam se da me stare navike ne odvedu daleko van dohvata te sile. Međutim ako je Bog u meni, odnosno ako sam ja Bog, nemam kud pobjeći od sebe. Ne mogu se previše udaljiti da i hoću.
Ako si Boga, pak predočimo kao neki sretan kraj, može nam ostati nedostižan do kraja života. Ostat će iluzija koju smo stvorili lažnim uvjerenjima ili istinom koju smo prihvatili kao svoju. Da bismo mogli uočavati i osjećati prisutnost Boga u svakom trenutku u sadašnjosti, da nam bude svakodnevna misao, svaki trenutak bez početka i bez kraja, potrebno je dozvoliti sebi da postanemo Bogovi svojega života.
