„Pustite malene k meni; nemojte im priječiti put, jer njihovo je Kraljevstvo Božje! Zaista, kažem Vam, tko ne primi Kraljevstva Božjeg ko malo dijete, taj sigurno u nj neće ući.“
Djeca su ljepši, bolji i svetiji dio odraslih ljudi. Sve ono što čovjek nije, dijete je. Djeca su spontana, radoznala i povjerljiva. Zaigrano dijete zaboravlja sve oko sebe, i vrijeme i prostor. U potpunosti se predaje trenutku, vrijeme mu je vječnost, a prostor beskonačnost. Djeca sve primaju spontano, dok mi svemu nastojim odrediti mjere i granice. Odrasli čovjek sve prima sa sumnjom i analizom, a živi tjeran u budućnost, opterećen svojom prošlošću. Dijete je biće vidljivo i nevidljivo, istovremeno. I jeste ovdje i nije, i stvarno je i nestvarno, Sa sobom, dijete u svijet donosi samo povjerenje. Dijete ništa nema, ništa ne posjeduje i u njegovom svijet ne postoje razlike. Ono je dobro prema svima, ne razlikuje i ničemu ne daje karakteristike. Pruža ruke i prema suncu i prema kiši. Oduševi se pijeskom u rukama, zrakom sunca i kapljom kiše. Divi se otpalom listu i leptiru u letu istom mjerom. Sav svijet za njega je neizmjerna radost. Dijete ne razmišlja: da li voli, ono jednostavno voli. Ne poznaje strah i ne boji se. Ide kroz prostor i vrijeme s punim povjerenjem u sve što ga okružuje. Kad i padne, digne se ne razmišljajući da li je vrijedno truda ili ne, diže se i ide dalje.
Transformacijom djeteta u odraslog čovjeka, dijete gubi svu svoju spontanost, zaigranost, povjerenje, divljenje, a time i svoju svetost. Na sve se počinju vezati uvjeti. Upoznaje i usvaja strah, zabrinutost i skeptičnost. Počinje stvarati razlike, a time postavljati uvjete. Oslijepi na jednostavnu ljepotu i prestane je uopće uočavati. Predmet divljenja nije mu više kap kiše ni leptir u letu, već ono što više košta i ima veću materijalnu vrijednost; ono što je veće, zlatnije i sjajnije. Nešto što ima više ne zadovoljava njegov interes. Interes mu postaje ono što još nema i što još ne posjeduje. S vremenom postaje i opsesija. Možda bi svoj interes i zadržao na leptiru da ga može posjedovati. Kako ne može, svu pažnju usmjerava na neku tvorevinu kojoj pridaje lažne karakteristike.
To je razlog zašto je Isus pozvao djecu i tražio da budemo poput djece: spontani, radoznali, zaigrani, oslobođeni straha i predrasuda, bez osuđivanja, razlika i uvjetovanja. Da s punim povjerenjem priđemo životu jer je tu radi nas. Onaj trenutak, kada odrastao čovjek odluči pronaći dijete u sebi, trenutak je ponovnog rađanja ili uskrsnuća.
S fizičkog aspekta, sam čin rađanja vlastitog djeteta, neprocjenjivo je iskustvo u životu žene. To nije samo trenutak konačne fizičke forme koju možemo vidjeti i dodirnuti. To je radost i ljubav, milost i milosrđe, svetost i uzvišenost, trenutak i vječnost, odnosno sam Bog u krilu žene.
A.B.
Post je objavljen 04.04.2016. u 20:22 sati.