Marketing
Jadranske razglednice (15), 2009-08-02
Evo nastavljam s JR pa kome milo kome drago.
No prije ne mogu da se ne osvrnem na najnoviji „igrokaz“ naše Vlade glede izmjene zakona o zabrani pušenja i umjetnoj oplodnji. Ne, ne želim komentirati sve te nebuloze, o tome je već proliveno i previše tinte a da bi se isplatilo još nešto dodati u svezi genijalaca na čelu s ministrom Milinovićem, kojeg bi bilo najbolje vezati lancima (to i onako voli – „lančana solidarnost“ s generalom Norcem!) i smjestiti na Goli otok. No to su puste želje semper contre koji se nikako ne može pomiriti s ljudskom glupošću.
Učinit ću to na jedan drugi način. U Narodnim novinama broj 65 od 2009. pod klasom 011-01/09-01/74 našao sam obavijest kojom se proglašuje, pazi sad ovo:
„Zakon o stavljanju izvan snage Zakona o preuzimanju Zakona o rješavanju sukoba Zakona i sukoba nadležnosti u izvršenju kaznenih sankcija“
Bez obzira što mu to točno znači ovo potvrđuje moju teoriju opisanu u jednom od postova da je mnogo Hrvata u ove krajeve došlo iz Schilde, u dalekoj prošlosti grada budala iz Njemačke, kojeg su građani spalili da bi iz jedne kuće istjerali miševe.
A i mi nismo daleko od toga da budemo potomci tih budala, obzirom da pokorno pristajemo da nam se na razne načine, a najnoviji je „Jacin Harač“, oduzimaju kune, da bi se nahranili tipovi koji donose Zakone koje onda nakon mjesec, dva mijenjaju samo da bi opravdali svoje postojanje.
A sada evo nove razglednice.
„Čekajte vi samo dok vam dođu žuti!“ govorila je mamina baka po očevoj strani, moja prababa.
Živjela je u malom zabačenom naselju u Lici. nazivom Švica (kad ljudima pričam o tome uvijek pomisle da je živjela u Švicarskoj 
). Nedaleko Otočca koji jer vjerojatno bio tada najveće mjesto koje je tijekom svog devedeset i devet godina dugog života bila posjetila.
Živjela je u vrijeme kad je nabujala Gacka, rijeka ponornica, svaku jesen ili u proljeće punila Švičko jezero, jer njezino grotlo, u koje je ponirala, nije moglo progutati toliku vodu. Punila ga, a ono se praznilo u moru, negdje kraj Senja, što je potvrdio svojim istraživanjima njezin sin, učitelj i ravnatelj mjesne pučke škole (kako se tada zvala četverogodišnja osnovna škola), moj djed.
Tekla je ta rijeka i onako, kao usput, najprije pokretala vodne turbine (ne vodenička kola) cijelog niza malih vodenica što su se raskrečile preko njezinog korita, s lopaticama izrađenim iz drveta, prala ličke vunene biljce (deke) u uređajima pretečama današnjih perilica rublja, a potom, prije nego se smirila u jezeru ili pak ponirala u njegovom grotlu, usmjerena jednim dijelom zapornicama, pokretala turbine jedne od prvih (ako ne i prvu) od malih hidroelektrana u Hrvatskoj pri tome ne narušavajući prirodni i ekološki režim rijeke. Kao dijete gledao sam to za vrijeme školskih praznika koje sam ponekad znao provesti kod rođaka u Švici.
A onda je nastupila socijalistička izgradnja pod parolom: „industrijalizacija+elektrifikacija=socijalizam“ i neimari naše bolje (ali ne i ljepše) budućnosti pregradili su rijeku, spremili njezinu snagu u umjetno jezero i tunelima proveli do turbina mnogo većih i moćnijih od turbina stare elektrane. No time su oduzeli život i vodenicama i perilici biljacâ, i toj staroj, romantičnoj elektrani prepuštajući ih sudbini napuštenih feudalnih dvoraca. Svi su oni izgubili svoju funkciju. Jedne je pregazilo vrijeme, drugi su bili simbol nazadnjaštva i izrabljivanja kmetova. Jednom davno pričala mi je majka, nakon posjeta Francuskoj, kako je na sličan način sagrađena hidroelektrana na rijeci koja prolazi prekrasnim krajolikom čiji je tok pun vodopada, brzaka, virova. No u Francuzi su jednim udarcem ubili dvije muhe. Jezero noću pune vodom, a preko dana puštaju vodu kako bi turisti mogli uživati u prirodnim ljepotama. I još im za to naplaćuje ulaznica. A mnogi od njih i ne znaju da vode po noći nema!
Prije dosta godina posjetio sam lokaciju stare hidroelektrane. Nažalost centrala je bila potpuno devastirana, tko zna u kakvom je stanju danas i je li je još išta od nje ostalo. Još su se nalazili dijelovi prve turbine koja je pokretala istosmjerni generator remenskim prijenosom. Generator (u stvari dinamo stroj) je bio tu, nažalost ne u funkcionalnom stanju. Jednaku sudbinu imao je i „moderniji“ na kojem su se vidjeli svi njegovi najbitniji dijelovi. Na natpisnoj pločici mogli su pročitati svi tehnički podaci. Ne sjećam se godine izrade, ali se prisjećam tvrtke „Ganz“ iz Madžarske. Čak su postojali i ostaci rasklopnog postrojenja s ostacima nekadašnje električne opreme i mjernih instrumenata. Gledajući sustav zapornica kojima je voda skretana na lopatice vodne turbine i gledajući u sve to uništeno i devastirano od strane pripadnika najstarijeg kulturnog naroda na ovim prostorima, pomislih kako smo mi daleko od kulture i svijesti o vrijednostima naše baštine.
Nedaleko od Švice nalazi se mjesto Smiljani, rodno mjesto našeg najvećeg izumitelja i znanstvenika iz područja elektrotehnike, Nikole Tesle (koji doduše ima stanovite „krvne“ manjkavosti, no pustimo sad to). I zamislite da smo postupili kao Francuzi! Od njegove kuće i ove male hidroelektrane mogli smo napraviti mjesta hodočašća turista sklonih tehnici, naročito svršenih ili budućih stručnjaka elektrotehničke struke. I tu se moglo naći rješenje da dio dana vode Gacke teku svojim starim koritom.
Ali što se može?
Kod nas se ipak više cijene vidilice Gospe i njima i Njoj u čast podiže crkva u Međugorju i to mjesto pretvara u Meku priprostog, neobrazovanog puka koji pak ima neke druge vrijednosne kriterije.
* * *
Eto kako čovjeka neka asocijacija lako odvede s teme. A htio sam pisati o „invaziji“ kineskih trgovaca i njihovih trgovina (oni češće pišu – dućan) u Grad.
Neka! Ostavit ću tu temu za drugu priliku.
nastavlja se
Post je objavljen 12.09.2009. u 16:20 sati.