Nenasilje

< srpanj, 2016  
P U S Č P S N
        1 2 3
4 5 6 7 8 9 10
11 12 13 14 15 16 17
18 19 20 21 22 23 24
25 26 27 28 29 30 31

Srpanj 2016 (4)
Lipanj 2016 (4)
Svibanj 2016 (5)
Travanj 2016 (4)
Ožujak 2016 (9)
Veljača 2016 (9)
Siječanj 2016 (7)
Prosinac 2015 (5)
Studeni 2015 (5)
Listopad 2015 (5)
Rujan 2015 (5)
Kolovoz 2015 (5)
Srpanj 2015 (8)
Lipanj 2015 (10)
Svibanj 2015 (6)
Travanj 2015 (15)
Ožujak 2015 (5)
Veljača 2015 (4)
Siječanj 2015 (26)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga

Dobrodošli na blog koji je kreiran sa ciljem poticanja i omasovljavanja aktivizma u lokalnim zajednicama kroz kampanje putem društvenih mreža i socijalnih medija. Dana 29.01.2015. blog je prebačen na uslugu blog.hr zbog bolje dostupnosti i održivosti objavljenih materijala.

Posjetitelji
Flag Counter



IN Fondacija


Kinderpostzegels


4 Types of Bullying We Are Shockingly OK With -- powered by Cracked.com

25.07.2016., ponedjeljak

Mladići su uvijek nasilniji od djevojaka, zar ne?

Sasvim je normalno da su mladići nasilniji po prirodi, zar ne? Oni su predodređeni za fizički napor i da brane svoje vlasništvo i tako dalje. Djevojke, s druge strane, su nježniji spol, drage, fine, zar ne? E, pa, ne! Djevojke su postale agresivnije i verbalno i fizički. Čak napadaju i mladiće. A nas to malo šokira jer nismo navikli da djevojka može uputiti udarac. I da, naravno, djevojci ne trebate uzvratiti udarac. Poštujem. Ali kako se odbraniti od nekoga ko vrišti, skače na vas, grebe vas, bez da tu odobu u najmanju ruku odgurnete od sebe. a kad je odgurnete, oan se žali da ste nasilnik. I naravno vi možete biti nasilnik, ona ne. Ne kukam ja, jer se mogu odbraniti ali mi je dosadilo da su stalno muškarci grozni i da žene skoro pa automatski dobivaju starateljstvo nad djecom u slučaju razvoda. Roditelji moga prijatelja su se razveli. I on je "pripao" majci, oca viđa povremeno jer majka (ako je vjerovati mom prijatelju) stalno nalazi izgovore zbog čega ne može provesti vrijeme sa ocem. A pitali su moga prijatelja sa kim bi volio živjeti i on je rekao sa ocem. Nikoga nije briga za to. Nije majka loša, ali je otac bolji. Eh sad ja vas pitam gdje je ravnopravnost?

Sead

Oznake: nasilje, mladići, djevojke, ravnopravnost


- 09:03 - Komentari (0) - Isprintaj - #

18.07.2016., ponedjeljak

Znamo li šta je nasilje?

Evo, ja tvrdim da ne znamo. Svi navodno znamo prepoznati nasilje i verbalno i fizičko, ali uglavnom samo onda kada se dešava nama. Kada se dešava nekome drugom često nasilje nazivamo drugim, manje eksplicitnim imenima. Pa se nerijetko dešava da ženu koja je žrtva porodičnog nasilja, okrivljujemo za nasilje: "Dobar je on čovjek (muž), ali je ona grozna. stalno izlazi iz kuće i ne kuha dobro." Kao da može postojati ikakav opravdan razlog nasilju jednog partnera nad drugim. A navodno bi trebali biti ravnopravni. Tu je i neizostavno verbalno nasilje, bilo da se radi o nasilju među odraslima ili među djecom. Ako se ne znaš nositi sa tom vrstom nasilja odmah te optuže da si preosjetljiva i da ne znaš prihvatiti šalu na svoj račun. Nema veze što su navodne šale grube, što te tjeraju na plač i što se ne osjećaš ugodno. Važno je da je drugima smiješno - mora biti i tebi. Uh i meni najmrži oblik jesu tračevi. Ona šaputanja o poznatim i nepoznatim osobama sa ciljem da im uništite ugled jer vas nervira njihov uspjeh/izgled/odjeća ili sve skupa.
Eh za sve vas koji mislite da se nasilje može opravdati, udarite sebi šamar najjače što možete, i dugo dubite na glavi pa vam možda postane jasno da nasilje ne smije biti opravdano!

Oznake: nasilje, nsilnici, nasilnik, opravdanje, ala


- 09:50 - Komentari (0) - Isprintaj - #

11.07.2016., ponedjeljak

Zašto pišemo o nasilju?

Zašto mi mladi pišemo o nasilju? Zašto novinari pišu o nasilju? Zašto iko pišeo nasilju? Pišemo i tekst padne u zaborav a nasilje se nastavi. Meni je to tužno. Kao da što više pišemo, sve više zaboravljamo. Zaboravljamo prethodna iskustva sa nasiljem i nasilnicima, zaboravljamo obećanja da ćemo riješiti problem, zaboravljamo pomoći jedni drugima. Napišemo novi tekst da bismo zaboravili obećanja data u prethodnom. Napišemo novu Strategiju protiv vršnjačkog nasilja zaboravivši na zaključke koje smo imali u prethodnoj ili na rezultate koje smo obećali postići. Kažu da ljudi pišu da nešto ne bi bilo zaboravljeno. Meni izgleda kao da pišemo da bismo olakšali savjest i nastavili istim putem prekršenih obećanja. Vrtimo se ukrug. Prestat će nasilje, obećamo. Kaznit ćemo počinitelje, obećamo. Riješit ćemo problem, obećamo. Educirat ćemo mlade, obećamo. Nećemo dozvoliti nove slučajeve nasilja, obećamo. I onda sve zaboravimo. Namjerno ili ne, svejedno je. Obećanja ne bismo trebali kršiti a to upirno činimo. Čak se ni ne zabrinemo da ćemo nekome napraviti štetu ako prekršimo obećanje. Eto, zato pišemo. Da savjest olakšamo...

Oznake: nasilje, Mladi, obećanje


- 09:49 - Komentari (0) - Isprintaj - #

04.07.2016., ponedjeljak

Zatvoreni svjetovi

U posljednje vrijeme se dosta piše o vršnjačkom nasilju. Tema je postala popularna. Meni je žao da skoro svaki dan imamo primjer vršnjačkog nasilja. Ja se onda zamislim i pomislim koliko primjera mediji uopće ne prenesu. Koliko je razbijenih noseva ostalo bez naslova? Koliko je polomljenih kostiju sraslo daleko od očiju javnosti? Koliko je djetinjstava izgubljeno kada vas vaši vršnjaci povrijede? Mislim da je rijetko koga iskreno briga za djecu koja su žrtve nasilja. O nasilnicima da i ne govorimo. Ja iskreno mislim da je čin nasilja ujedo i očajnički poziv za pomoć. Podbacili smo kao društvo i kao ljudska bića. Zatvoreni smo u svojim malim svjetovima i brinemo samo o svojim problemima. A bližnji neka se pate! Tužno, brate, tužno...

Aida

Oznake: nasilje, djeca, svijet, Pomoć


- 09:41 - Komentari (0) - Isprintaj - #

27.06.2016., ponedjeljak

Zavrsava li nasilje zavrsetkom skolske godine?

Ponekad se pitam zavrsava li nasilje zavrsetkom skolske godine. Ja mislim da ne zavrsava. Mislim da se ono tada samo malo primiri jer ako idete u srednju skolu vrlo cesto ne zovite blizu onih koji vas zlostavljaju. Ipak, u maloj srednini nasilje nikada ne spava. Ljudi obicno misle da u malim sredinama nema nasilja i da su ljudi vise upuceni jedni na druge, da se vise pomazu, da se vole...Ja tvrdim da to nije tako. Zivim u maloj sredini i nasilje ovdje nikada ne spava. Imate manje opcija za zaposlenje sto znaci vecu zavist. Ako imate dobar posao komsija zeli da nemate. Ja sam odlican ucenik i cesto cujem od komsija koje su kao zabrinute da bih trebala vise izlaziti a manje uciti. Ja ustvari ne ucim puno, ali i ne izlazim puno jer nemam s kim. Onda ljudi pomisle da sam ufurana, a nisam. Ne volim izlaziti jer to znaci da cu sresti nekoga ko ce mi dobaciti da sam streber, ufurana, gospodjica i tako dalje. A ja bih zaista voljela izaci s nekim. Prijateljica koju imam u srednjoj je otisla u Austriju kod rodbine i tamo ce biti cijeli raspust. A ja cu nastaviti da mastam i kujem planove za buducnost daleko od zavidih pogleda malog mjesta.

Oznake: nasilje, školska godine, vršnjačko nasilje


- 09:30 - Komentari (0) - Isprintaj - #

20.06.2016., ponedjeljak

Sve ponovo...

Čini se da nema dana a da ne čujemo za neku vrstu nasilja. Posebno među mladima. Ili ja to najviše vidim jer me ova tema interesira. Znate, kao ono kada volite crveni auto pa ga viđate svuda po gradu. Samo što ja ne volim da viđam nasilje. Ni u gradu ni u novinama. A ono se stalno dešava. Digne se prašina, svi osude, možda se i neki dokument napravi i sve se nastavi po starom. Čini se da je svake teme dosta nakon tri dana i da niko ne želi riješiti problem jer ne znamo onda o čemu bismo pisali. Dakako, čast izuzecima. Može se desiti da neko i radi predano na rješavanju problema ali jedna osoba ili jedna organizacije nije dovoljno. Treba raditi više. Daleko više. Sve dok ne budemo tako raditi vrtit ćemo se u krug i sve ponovo...

Lucija

Oznake: nasilje, krug, ponovo, vršnjačko nasilje


- 09:46 - Komentari (0) - Isprintaj - #

13.06.2016., ponedjeljak

Dokle ide nasilje?

Pročitala sam prije nekoliko dana da se u Americi ubila tinejdžerka jer ju je neko od "prijatelja" snimio dok se tuširala i onda sa mnogima podijelio/la taj snimak. Tinejdžerka roditeljima nije ništa rekla, a kolege su je nastavile valjda ucjenjivati, provocirati i šta već ne. Ovo je još jedan tragičan slučaj kada djetinjstvo prestaje biti djetinjstvo i kada pokušaji da odrastemo završe tragično. Ja sam se uvijek pitala kako neko postane nasilnik i kako tačno biraju žrtve? Šta bi nagnalo tzv kolege da se poigravaju sa tuđom intimom? Koji mentalni sklop može imati neko kome nije žao mučiti drugu osobu? U šta se pretvore ti ljudi kada odrastu? U roditelje koji djeci kažu da je ok zlostavljati slabije? U akademske građane koji ne biraju sredstva da uzmu sve što požele? Očito da nije problem ni kada požele uzeti nečiji život. I ono što mene još nervira jeste da za ishod ovog slučaja nećemo čuti jer će novinar koji je vijest prenio na to zaboraviti i ova žrtva će biti izgubljena u masi drugih...

Nina

Oznake: vršnjačko nasilje, nasilje, samoubistvo


- 11:10 - Komentari (0) - Isprintaj - #

06.06.2016., ponedjeljak

Kad izađeš iz pakla nasilništva

Ja sam bila nasilna. Ustvari svo to nasilje koje sam činila bilo je kao uticaj društva. Ne želim da se pravdam niti da objašnjavam. Nisam taj tip, ali bih voljela pojasniti da ipak nisu svi izbori isključivo naši izbori. Dešava se da društvo utiče na nas i da mislimo da nemamo izbora. Često moraš biti nasilna prema drugima da drugi ne bi bili nasilni prema tebi. Možda zvuči jednostavno izvući se iz tog začaranog kruga ali nije nimalo jednostavno. Ako se usprotiviš navodim prijateljima i nasilnicima najvjerovatnije ćeš i ti biti žrtva nasilja. To ne želiš biti jednostavno zato što znaš da biti žrtva znači trpiti mnogo fizičke i psihičke boli. A tu su i nastavnici koje često ne interesuje šta se dešava. Misle da su to tinejdžerske gluposti i da su naši problemi bezvezni. Dobro, nemamo porodicu koju trebamo prehraniti ali to ne znači da nemamo problema. Zato mislim da je vrlo važno raditi i sa nastavnicima i ubijediti ih da mogu pomoći.

Bila sam nasilna i to mi nije donijelo ništa dobro. I nadam se da nikada više neću zakoračiti u svijet koji me umalo koštao moje budućnosti.

Oznake: nasilje, kolač, nastavnik, profesor


- 09:26 - Komentari (0) - Isprintaj - #

30.05.2016., ponedjeljak

Nasilje i lajk

Ja sam nedavno od profesorice saznala za postojanje ovog bloga. Malo sam čitala tekstove i vidim da ima puno nas mladih koji pišemo o svemu što je u vezi sa nasiljem. Mislila sam da neću naći tekstove o online nasilju ali sam vidjela da ima i toga. U školi često govorimo o nasilju i kako ga spriječiti ali mi se čini da nedovoljno govorimo o online nasilju. Ono se dešava, ali ga svi ignorišu. Nije nasilje samo udarac ili psovka u lice. Nasilje su i zločesti komentari na društvenim mrežama. Ne znam koliko pratite, ali je relativno popularno obaviti status "Lajk i ocijenim ti izgled u inbox". Ja sam samo jednom lajkala takav status i grdno pogriješila. Možda ćete reći da pretjerujem i da su šale normalna stvar. Vrijeđanje nikada neće biti vrsta šale koju ja volim. Nikada nisam vrijeđala druge i mislim da sam zaslužila da ljudi budu dobri prema meni. Napravila sam grešku kada sam drugu iz razreda lajkala gore spomenuti status. On mi je u inbox napisao da mi je na skali od 1 do 10 izgled - 100 (minus sto). Ja sam vidjela to i nije mi bilo svejedno, i napisala sam mu da nije fer da tako piše. On mi je napisao da će još dodati i da sam nestabilna osoba. I onda je tu konverzaciju podijelio sa drugovima. Ja sam sada nestabilna Lana. Tako me zovu. Ja ćutim. Nemam šta drugo da uradim.Da se nekome požalim bilo bi mi gore. Samo sam željela reći da treba više pažnje posvetiti ovom problemu, a meni ostaje da se nadam da će ovo izazivanje i nasilje prestati!

Lana

Oznake: nasilje, lajk, like, Facebook, komentar, verbalno nasilje


- 09:45 - Komentari (0) - Isprintaj - #

23.05.2016., ponedjeljak

Mi mladi možemo!

O vršnjačkom nasilju mnogo govorimo i pišemo. Mislim da mi mladi možemo doprinijeti rješavanju ovog problema. Ja sam uspjela prestati biti žrtva i voljela bih da mogu svoje iskustvo podijeliti i sa drugima. Doduše, ja nikada nisam bila žrtva fizičkog nasilja, ali mi se ponekad čini da je krug psihičkog nasilja teže prekinuti. Teže ga je dokazati, ali teže je i žrtvi da prepozna i prizna ovaj vid nasilja. Modricu vide svi, a ožilak na duši ne vidi niko i zato mislim da se trebamo mnogo posvetiti rješavanju problema psihičkog zlostavljanja. Mislim da mi mladi možemo učiniti sadašnjost podošljivom a budućnost daleko ljepšom!

Vesna

Oznake: nasilje, vršmjačko nasiilje, psihičko nasilje


- 12:34 - Komentari (0) - Isprintaj - #

16.05.2016., ponedjeljak

Planovi, planovi, planovi...

Čitam često tekstove o nasilju. Često se spominju razni planovi koji mogu pomoći da se problem nasilja riješi. Organizuju se sastanci, pišu se dokumenti i to je sasvim ok. Trebamo imati na području države strategiju da problem nasilj među mladima riješimo. Međutim u svim tim planovima se zaboravlja jedna stvar. Zaboravljamo da i jedna osoba može napraviti važnu razliku. Može značiti razliku između straha i hraborsit. Može značiti razliku između života koji ne želimo i života kojem se radujemo. Ja sam tu osobu našla. Nije ih jednostavno naći jer ih nema puno. Nema puno ljudi koji će vam pružiti ruku pomoći i koji će izabrati da se suprotstave većini. Zato, moramo misliti na svaku osobu i mislim da svako može biti dobra osoba samo ako to želi. Ili mu se pokaže da je dobro biti dobar!

Aida

Oznake: nasilje, prijatelj, prijatelji, osoba, plan, planovi


- 10:03 - Komentari (0) - Isprintaj - #

09.05.2016., ponedjeljak

Bijeg od "prijatelja"

Ja od nove školske godine započinjem novi život. Daleko od lažnih prijatelja i njihovih svakodnevnih provokacija. Kažu ljudi da je u životu najljepše đačko doba. Ja se sa tim ne slažem jer mi je srednja škola bila katastrofa. Stalno su me provocirali kako sam ružna i debela. A nisam ja loša osoba. Niko o profesora nije to shvatao ozbiljno. Neki su se čak i smijjali "šalama". Neka su. Ja odlazim iz BiH. Studirat ću u inostranstvu i jedva čekam da sebi stvorim novi život. Znam da ću uspjeti jer drugi izbor nemam. A kada uspijem neću se sjećati nikoga od "raje" iz srednje. Pred kraj školovanja, kada su saznali da ću studirati u Beču, postali su kao finiji prema meni. Čak su mi predlagali da me posjete u Beču. Ja nisam rekla ni da ni ne. A reći ću ne ukoliko se iko od njih stvarno odvaži doći. Nasilje je svaka ružna riječ koja nekoga povrijedi. Meni njihove šale nisu bile zabavne i to su znali. Zbog toga su postali okrutniji. ali iskreno, sada ću da se oporavim od četiri godine besplatnog školovanja za koje sam platila najvišu cijenu. A onda odoh u novi svijet. Svijet akademske zajednice Beča.

Anđela

Oznake: Beč, Obrazovanje, nasilje, verbalno nasilje


- 09:57 - Komentari (0) - Isprintaj - #

11.04.2016., ponedjeljak

Reagovanje na nasilje

Nasilje ima mnogo oblika. Neke prepoznajemo odmah, neke ne. Nasilje je problem. Ipak, meni se ponekad čini da je nereagovanje a nasilje mnogo veći problem. Jer kada bismo svi reagovali na nasilje, spasili žrtvu, a nasilniku pokazali da je nasilničko ponašanje neprihvatljivo, tada bismo imali daleko nižu stopu nasilja. Ovako... Svi šutimo. Rijetko ko reaguje i vrlo često, žrtva sama mora da se izbori sa nasilnikom ili nasilnicima. Vrlo često žrtvu je stid priznati da je žrtva jer u našem društvu rijetko ko gleda blagonaklono na ljude koji zatraže pomoć. Žrtve šute, mi nereagujemo, nasilnici nastavljaju po svome i krug nasilja opstaje. A tako malo treba da nestane...

Hasnija

Oznake: nasilje, nasilnik, žrtva


- 09:20 - Komentari (0) - Isprintaj - #

04.04.2016., ponedjeljak

Kad se čovjek oslobodi nasilja dobije novi pogled na život

Ja sam vam pisala prije nekih godinu dana. Pričala sam o svojoj borbi sa nasilnim prijateljicama koje su me verbalno vrijeđale. Nisu to bile prave prijateljica. Zato sam odlučila potražiti ove.
Danas, godinu dana nakon što sam odlučila uzeti stvar u svoje ruke i prekinuti krug nasilja. Odvojila sam se od navodnih prijateljica i krenula u novi život.
Nije bilo lako, ali sam se počela družiti sa novim ljudima. Sa ljudima koji su me prihvatali onakvu kakva jesam i koji me nisu vrijeđali. Šalimo se jedni sa drugima ali nikada ne vrijeđamo. Čak ni kada se kao posvađamo. Otkrila sam novi svijet u kojem nema nasilja, u kojem se ne plašim biti ono što jesam i reći ono što mislim. Želim svima koji ovo čitaju poručiti da se ne plaše uzeti sudbinu u svoje ruke i izgraditi život koji vole i žele.

Vesna

Oznake: kolač, prijatelji, nasilje, život


- 10:05 - Komentari (0) - Isprintaj - #

30.03.2016., srijeda

Šutnja...znak odobravanja...?

Nasilje nije samo ono okom vidljivo. Ono nevidljivo često najviše zaboli. To svi znamo. Znamo i da nema čovjeka koji to nije doživio. Međutim, malo ko od nas razmišlja glavom da bilo koja riječ u pogrešno vrijeme i na pogrešnom mjestu nekome može mnogo značiti. Može se veoma loše odraziti na nekoga. Svi smo nekako više pažnje posvetili fizičkom nasilju, ali verbalno je po mom mišljenju mnogo zastupljenije. Niko vjerovatno i ne pomišlja da šutnja nas koji sve to posmatramo je sudjelovanje u stvaranju istog. Šutnja profesora na času dok pojedinci ne koriste svoj mozak i ismijavaju nekoga, također je sudjelovanje. Rijetki su oni koji se ne ogluše na to sve. Upravo zbog toga ovo i pišem. Kako neki jadnici mogu uživati ponižavajući nekoga? Jadnici, jer bolji izraz za njih ne postoji. Jadnici jer su jadni i ne shvataju svoje postupke, a svoj jad žele širiti i na druge. Korijen svih problema dolazi od one najmanje jedinke. Od samih nas kao pojedinaca. Maloprije rekoh, i šutnja je sudjelovanje. To je ono što mene najviše boli i s čim ne mogu da se pomirim. Zatim, nakon što se sami sa svojom glupošću ostaju družiti, slijedi gromoglasan smijeh ljubitelja gluposti, koji čini mi se prodire u zidove , a samo što ne počnu sami sebi aplaudirati jer postaju stado koje ide nesnošljivim putem, medvjeđim koracima koji ne žele raspoznati pravi put. To je podrška onih koji ponovo ne znaju šta rade. Znam, jer svakodnevno mi je sve pred očima.Ako oni sebi žele dopustiti takvo ponašanje, onda mi ne smijemo dopustiti da nas to na bilo kakav način uznemiri. Isto tako ne smijemo dozvoljavati da oni u našoj blizini ostanu sami i nezaštićeni. Nikako to ne smijemo. Kažu da je šutnja znak odobravanja. Mi ne smijemo odobravati. Budimo jači od njihovih slabosti. Recimo nasilju NE! Ne dopustimo da nama i našim osjećajima manipuliše masa koja o istim ništa ne zna i ne razumije. Shvatit će tada šta ustvari rade. Valjda.

"Više je dobrih ljudi na svijetu nego zlih. Mnogo više! Samo se zli dalje čuju i teže osjećaju. Dobri ćute."

Anisa

Oznake: Poniženje, nasilje, vršnjaci, šutnja


- 11:32 - Komentari (0) - Isprintaj - #

28.03.2016., ponedjeljak

Šta se desi sa nasilnicima

Evo nešto razmišljam. UKljučena sam poprilično u temu vršnjačkog nasilja, ali ne mogu da se sjetim da su novinari izvještavali o počiniteljima nasilja. Znam, napišu ko su (mada je to često nelegalno jer je riječ o maloljetnim osobama), i eventualno da li su dobili kaznu, ali ja se pitam nešto drugo. Šta bude nakon izdržavanja kazne? brine li neko o njima da ne nastave nasilno ponašanje? prođu li neku rehabilitaciju? Da li ih pokušaju uključiti u društvo ili su izopćeni, ili su možda čak heroji među rajom? Kako nastave školovanje? Postanu li dio društva koji privređuje ili nastave biti nasilnici i postanu ozbiljni kriminalci? Da li iko razgovara i pomaže njihovim roditeljima da djecu vrate na pravi put? Nekako mi se čini da smo spremni osuditi i izreći kaznu ali zaboravljamo da su to u krajnjem slučaju djeca. Ja znam dosta odraslih koji se još nisu uhvatili u koštac sa životom, a nasilnici to rade na pogrešan način. Znam da su oni povrijedili druge, ali mislim da i njima treba pomoć jer niko nije rođen da bude nasilnik i da mrzi...

Nina

Oznake: nasilnici, nasilje, rehabilitacija


- 13:03 - Komentari (0) - Isprintaj - #

21.03.2016., ponedjeljak

Vrijeme - saveznik ili neprijetelj?

Ja se često pitam je li nam vrijeme saveznik ili neprijatelj. U bilo čemu. Kada radimo nešto uvijek želimo imati više vremena, ali da ga imamo više možda to nešto ne bismo nikada završili. Mislim da je dobro imati rok. Posebno kada trebamo riješiti neki problem. Poput vršnjačkog nasilja. Mislim da je loše što niko nije stavio rok za rješenje problema, ali rok kojeg će se svi pridržavati. A za slučaj probijanja roka trpiti posljedice. Znači do tada ćemo uraditi to, a ako ne uradimo odstupit ćemo sa pozicije na kojoj smo. (ako se naravno nisu pojavile neke objektivne smetnje koje su nas sprijčile da uradimo zacrtano). Najgore je kada one koji rade ne čekaju nikakve restrikcije za slučaj da svoj posao nisu dobro uradili. Mora postojati sistem nagrade i kazne. Moramo imati ljude koji rade svoj posao odgovorno. Naravno da se mogu desiti greške, ali stalno griješiti nije ok. Zato kod pravljenja planova za rješenje problema vršnjačkog nasilja osim što treba definisati ko će i kako riješiti problem, moramo definisati i do kada će sve akcije biti urađene. Dobro, može se desiti da sve urađene akcije ne dovedu do rješenja problema iako smo mislili da će doći do toga, ali sve akcije moraju biti završene u predviđenom roku. Jednostavno je. No, meni se čini da se svi mi vodimo onom čuvenom rečenicom: "Što bi bilo jednostavno kada može biti komplikovano?"

Milka

Oznake: nasilje, vrijeme, vršnjačko nasilje, Rok, posao, rad


- 09:48 - Komentari (0) - Isprintaj - #

14.03.2016., ponedjeljak

Mia

Priča o ovoj izuzetno, prije svega hrabroj djevojci, itekako zaslužuje da bude podijeljena sa javnošću. Prije svega želim da naglasim da bez obzira koliko se budem trudila vjerovatno neću uspjeti reći sve ono što bih zapravo trebala.

Ko je zapravo Mia?
Djevojka sa smetnjama u razvoju. Poteškoće u govoru. Poteškoće u kretanju. I da, poteškoće u radu sa rukama. Bez obzira na sve navedeno, ova djevojaka svaki dan zrači nevjerojatnom količinom pozitivne energije. U onom vremenskom periodu kojeg smo provele zajedno, naučila sam od nje što direktno što indirektno jako mnogo stvari. Djevojka koja mi je svakodnevno puna četiri mjeseca popravljala raspoloženje. Djevojka koja bez obzira na spomenuti problem koji ima u radu sa rukama, pomaže drugoj djevojci koja je nepokretna, "gurajući" njena invalidska kolica. U suštini djevojka na koju sam jako ponosna. Od svih onih koje sam imala priliku upoznati ona je ostavila ubjedljivo najjači dojam na mene. Svijet bi bio znatno bolje mjesto da postoji više ljudi poput ove predivne djevojke. Uvijek kada "naletim" na neki od primjera vršnjačkog nasilja ili izraze mržnje, nezadovoljstva prema ljudima i prema životu, sjetim se Mie. Koliko samo razumijevanja. Koliko samo truda, i borbenosti posjeduje ova djevojka. Žao mi je samo što Mia, kao i mnogi drugi, nemaju priliku da u ovoj državi pokažu drugima koliko samo vrijede. Žao mi je što Mia, nema priliku da pokaže većem broju ljudi, kako čovjek treba i mora ostati čovjek, bez obzira na one poteškoće koje mu život donosi. Mia je jedan izuzetan dragulj i jedan od najljepših simbola tolerancije i razumijevanja kojeg sam dosad imala priliku upoznati. Hvala ti na onome što si me naučila. Hvala ti što si mi pomogla u mnogo čemu i više nego što misliš. Hvala ti što si čovjek, jer ipak je biti to u današnjem vremenu, bez obzira na sve ostalo, bio i ostao najteži zadatak.

Zejna

Oznake: nasilje, hrabrost, čovječnost


- 10:03 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Predrasude

U narednom periodu odlučila sam da s vama podijelim nekoliko priča o ljudima koje sam imala priliku upoznati prethodne godine. Zapravo te priče su jedan vidi ispunjenja moga dugovanja prema ljudima koji su me naučili da ne treba suditi ni o kome, dok tog nekog sasvim dobro ne upoznamo. Ovom prilikom, šaljem jedno veliko hvala, tim istim ljudima koji su me naučili šta su predrasude i koji su mi na praktičnom primjeru pokazali koliko one često mogu biti neosnovane.

"Koraci Nade", kuća mira i jednim velikim dijelom kuća spasa, za djecu sa smetnjama u razvoju, izgrađena je 1994 godine u tuzlanskom naselju "Ši selo " . Vrhunski uređene radionice i sale za vježbe olakšavaju rad kako zaposlenicima koji rade sa djecom tako isto i samoj djeci. S ciljem boljeg angažiranja učenika u društvu i podsticaja na što veće društveno zalaganje i korisno društveni rad, mnogi učenici moje škole u toku školske godine provode određeni broj sati, u nekoj ustanovi kao volonteri. Zahvaljujući tome, neki odlaze u obdaništa, neki obilaze starije osobe provodeći određeni dio dana s njima, a neki odlaze upravo u "Korake Nade". Što se tiče mene, ja sam svrstana u ovu treću kategoriju. Ako ću baš da budem iskrena, moram priznati da u početku nisam bila nimalo oduševljena zadatkom koji je bio postavljen pred mene. Jednostavno rečeno, plašila sam se. Kada bi samo i pomislila na pojam "djeca sa smetnja u razvoju" u mojoj glavi bi se formirala i ne baš tako lijepa slika. Imala sam sasvim drugačiju predodžbu o tim ljudima, od one koju sam zapravo trebala imati. Smatrala sam da će mi biti izuzetno teško raditi s njima bilo šta. U nekoliko navrata razmišljala sam da odustanem i da pronađem neko drugo mjesto u kojem bi volontirala. Razloga za to je bilo itekako mnogo. To su naravno prije svega predrasude. Moja vizija o njima je bila takva da sam smatrala da, primjera radi, oni samostalno ništa ne mogu uraditi. Smatrala sam da uvijek mora biti neko tu treći ko će im u svemu pomogati. I da povrh svega toga, smatrala sam da će naša komunikacija biti na jednom jako lošem nivou, jer se upravo zbog tih "smetnji" nećemo moći razumjeti. I danas kada ovo pišem, mogu reći da se blago rečeno kajem, zbog takvog razmišljanja. Već nakon prvog volonterskog dana velikim dijelom promjenilo se moje mišljenje o djeci sa smetnjama u razvoju. Jednom riječju, predivni ljudi. Osobe koje se bez obzira na poteškoće koje imaju nikad ne predaju i koje su u suštini nevjerovatno samostalne. Čak i nakon nekoliko sedmica nisam mogla u potpunosti da "povjerujem" u način na koji se oni odnose jedni prema drugima, koji u tolikoj mjeri obiluje poštovanjem i uvažavanjem. Blago rečeno bilo sam iznenađena. Ubrzo su nestale sve predrasude koje sam imala i isto tako ubrzo se rodilo prijateljstvo među nama. Prijateljstvo na koje sam danas izuzetno ponosna. Priče koje vam donosim u nastavku, su upravo priče iz ovog Centra. Priče o ljudima" koje život nije nimalo mazio", a koji unatoč tome ostaju ljudi. Ljudi koji cijene, poštuju i uvažavaju drugog i drugačijeg, bez obzira ko on bio, kako izgledao ili kojoj skupini pripadao.

Zejna

Oznake: predrasude, nasilje, volonter


- 10:00 - Komentari (0) - Isprintaj - #

07.03.2016., ponedjeljak

Prijateljstvo I

U predhodnom blogu, pisala sam o djevojčici Milici. Možda će i nekom čitatelju bloga, priča djelovati bezazleno. Ali ja bih htjela, opet da naglasim, ono što sam već navela. Ovaj slučaj, bez obzira na to kako na prvi pogled izgledao, bio je i više nego ozbiljan. Kao što sam već navodila, nije se radilo, samo o običnom vršnjačkom nasilju. Ovaj put u cijeli dogadjaj je bilo uključeno jedno cijelo odjeljenje. No, o svemu tome je bilo govora prethodni put. Ono što sada želim da spomenem jeste zapravo "priča o prijateljstvu". Sjetimo se samo koliko su nama važni prijatelji? Nekada nam djeluje ne zamislivo, provesti dan bez njih. To su uglavnom ljudi s kojim dijelimo jedan veliki dio svoje intime. To su ljudi, koji u mnogim situacijama predstavljaju zamjenu za naše roditelje, braću, sestre i porodicu. Naravno, ne uvijek, ali u nekim situacijama sigurno da DA. Da se prijateljstvo, ne gradi preko noći, već znatno duži vremenski period svi smo se barem jednom, bilo na tudjem bilo na vlastitom primjeru, uvjerili. Ali šta se događa kada dodje do izdaje? Šta se dešava onda kada nas ljudi koje smo i cijenili i voljeli iznevjere? Da li je nakon toga uopšte moguće sklopiti neko novo prijateljstvo? Možda i jeste. Zapravo, kada malo bolje razmislim, sigurno jeste. Medjutim, koliko je moguće izgraditi to isto prijateljstvo, na nekom velikom povjerenju? Koliko je nakon što te osobe koje si cijenio, volio i najvažnije, osobe u koje si vjerovao, iznevjere, moguće povjerovati nekome drugom. Iz vlastitog iskustva, reći ću, izrazito teško, ali je i dalje moguće. Naravno, u takvim situacijama potrebno je uložiti itekako veliki trud, koji će se nekada sigurno isplatiti. A u slučaju, da postoje i oni koji koji nisu imali prijateljstva "koja su pala" na tim testovima povjerenja, onda tim istim sretnicima, preporučujem da dobro čuvaju ono što imaju. Čuvaju prijatelje i čuvaju povjerenje koje im je neko dao. Milici su trebali prijatelji i oni nažalost nisu bili tu, štaviše, iz uloge prijetelja, prešli su u ulogu neprijatelja. To će naravno imati kakve takve posljedice na nju ali ja se iskreno nadam, da će u budućnosti i ona i svi oni koji su imali negativno iskustvo po pitanju prijateljstva , nekada naći prave ljude s kojima će dijeliti dio svoje intime. Takodje, nadam se da ćemo i mi koji smo uspjeli pronaći prave prijatelje, isto tako uspjeti očuvati ono što imamo.

Zejna

Oznake: prijateljstvo, nasilje, prijatelji


- 12:17 - Komentari (0) - Isprintaj - #

04.03.2016., petak

Zanemareni slučaj vršnjačkog nasilja

Čitajući tekstove sa raznih internet portala o vršnjačkog nasilju, danas sam naišla na još jedan primjer istog. Istina, ovaj slučaj, nije zabilježen na prostoru BiH, već na prostoru Republike Srbije. No, naravno to nije razlog, da se o njemu govori. Ne zaboravimo da je nasilje i dalje nasilje, bez obzira gdje se i kada ono dešavalo. Naravno, kako kojim danom više iščitavam tekstove ovoga tipa, sve više shvatam da je vršnjačko nasilje skoro pa uobičajena pojava. Međutim ono što mi je posebno privuklo pažnju ovaj put jeste činjenica da je konkretno u ovome slučaju izostala pažnja javnosti u onoj mjeri u kojoj je trebala biti posvećena. Naime, događaj se desio u septembru predhodne godine. Djevojčica Milica R. kako to navodi Srbija Press, je uvijek bila prepoznatljiva kao druželjubiva i komunikativna djevojčica. Polazak u osnovnu školu, nije donosio nikakve poteškoće. Brzo je pronašla prijatelje te su se samim time sklopila i prva drugarstva. Idealno djetinjstvo prestaje dolaskom u šesti razred osnovne škole. Naime, obični ljekarski pregled koji je predvidjen za svu školsku djecu u tom uzrastu, predstavljati će početak prave noćne more za ovu djevojčicu. Nakon što je ustanovljeno da djevojčica ima "bube u kosi", prestaje svaka priča o idealnom djetinjstvu, koje zaslužuje svako dijete. Ono što, bi se u ovoj priči još moglo posebno istaknuti jeste i priča o povjerenju i prijateljstvu, ali o tome nešto više sledeći put.
Nakon što je saznala, razlog zbog kojeg je naknadno pozvana kod školskog ljekara, Milica je bila i iznenadjena ali što je sasvim za očekivati i zabrinuta. U toj situaciji, smatrala je da je najbolje rješenje da se obrati školskim kolegicama. Medjutim, tu nastaju najveći problemi. Reakcija kolegica bila je daleko od one očekivane. Nakon što su djevojčice svima razglasile ono što su saznale od Milice, djevojčica sprava biva samo izbjegavana od strane školskih kolega a nakon toga nastupa pravo
psihičko maltretiranje. Potpuna izolacija, razni oblici vrijedjanja i ponižavanja, postali su svakodnevnica. Vrhunac svega ovoga, uslijedio je nakon što su školske kolege ni manje ni više raspisali peticiju za isključivanje djevojčice iz škole. Završetak priče , nije naveden ovom prilikom. Nažalost, cijeli slučaj je rijetko gdje ostao zabilježen. Da li se smatralo, da vršnjačko nasilje u kojem je učestvovalo cijelo jedno odjeljenje, nije tako važna tema ili je posrijedi bio neki drugi razlog, teško je zaključiti. Uostalom, to i nije toliko bitno, koliko je zapravo važna samo činjenica, koju sam navela i u naslovu. U ovome slučaju, vršnjačko nasilje je zanemareno od strane medija. Tek se na nekoliko portala mogli pronaći detalji ovog slučaja. Vjerujem da postoji i oni koji smatraju da nije ni trebalo o ovome da se govori u nekoj većoj mjeri, medjutim sjetimo se ponovo slučaj Mahira Rakovca. Zar on nije bio žrtava vršnjačkog nasilja. Naravno, ne smijemo nikada zaboraviti kakav je kraj doživio ovaj dječak. Mediji su naravno nakon toga, posvetili ogromnu pažnju ovome slučaju. Medjutim, prije toga niko nije reagovao. Naravno, konkretno mediji i nisu mogli govoriti o tom slučaju jer nisu bili upoznati s njime. Ali šta je sa slučajem djevojčice Milice za kojeg se saznalo u javnosti a kojem se s druge strane nije posvetila pažnja niti medija niti šireg kruga javnosti u onoj mjeri u kojoj je trebala?
Svaki slučaj vršnjačkog nasilja je na svoj način važan i svaki zaslužuje da se o njemu govori, te na takav način radi na smanjenju istog. Ne smijemo nikada zaboraviti da bez obzira koliko neki primjeri djelovali bezazleno, oni zapravo mogu biti izuzetno ozbiljni, i kao takvi mogu povući lavinu negativnih posljedica za sobom, kao što smo se u prošlosti već imali priliku uvjeriti.
Ono što se iskreno možemo nadati u ovome slučaju, jeste da se Milica uspjela izboriti sa situacijom u kojoj se našla, i da cjelokupan događaj nije imao ozbiljene posljedice za nju samu.

Zejna

Oznake: nasilje, vršnjačko nasilje, kolač, prijateljstvo, neprijateljstvo, peticija


- 08:35 - Komentari (0) - Isprintaj - #

29.02.2016., ponedjeljak

I škole zanemaruju problem vršnjačkog nasilja

Čitajući svakodnevno postove objavljene u proteklom periodu, ne mogu da ne primjetim postove roditelja objavljene početkom januara. To je bio upravo onaj period nakon što se u javnosti "razbuktala " priča o Mahiru Rakovcu i školama u kojima se dešava vršnjačko nasilje, a na koje opet niko ne reagira. Zahvaljujući tim postovima, pronalazim neko djelomično olakšanje. Ipak, dakle, postoje oni roditelji koji ne šute i koji govore o onome što se dešava njihovoj djeci.

Upravo sam pročitala post, gospodina, koji je na blogu odlučio da progovori o nasilju čija je žrtva bila njegova kćerka. Koliko uspijevam da shvatim, djevojčica je bila fizički zlostavljana. Dva puta, sa namjerom, pogođena je loptom u glavu. Nakon toga kao treći događaj, koji je očigledno bio kap koja je prelila čašu, bilo je, kako se to u postu navodi:"Skakanje na djevojčicu, dok je povrijeđena u isto vrijeme nosila Sancovu kragnu ". Shvatam, još jedan u nizu mnogobrojnih primjera vršnjačkog nasilja. I da umalo da zaboravim, konačno i primjer roditelja koji je odlučio reagirati. Međutim, u cijeloj priči javlja se jedan novi problem. Roditelj je reagirao, ili bolje rečeno pokušao da reagira..ali..
Naime pokušaj, očigledno razočaranog roditelja, ostao je samo pokušaj. Iako nije izostala reakcija roditelja, izostala je reakcija onih koji bi rame uz rame sa roditeljima trebali biti ti koji će pokazati najviše volje i interesa za rješavanje ovih problema. Ni manje ni više, izostala je reakcija prije svega škole a potom i tužilaštva. U posao tužilaštva ne bih ni u kome slučaju da se miješam, a niti da komentarisem ovom prilikom. Ono što mi zapravo para oči, jeste dio u kojem ogorčeni roditelj govori da škola nije napravila ništa, po pitanju ovoga slučaja iako je bila upoznata sa istim. Ne želim da zamišljam kao se samo osjećao ovaj roditelj dok je nailazio na ovakvu reakciju onih koji su konkretno u ovoj situaciji trebali pružiti najveću podršku. Ne želim da razmišljam o tome i da razmišljam općenito o školama koje kada je u pitanju odgoj dolaze odmah poslije roditelja a koje ovakvim i sličnim istupima čine samo ono suprotno. No ipak, unatoč toj mojoj želji da se oduprem ovakvom razmišljanju, ne uspijevam u svojoj nakani.
Ponovo mi se nameće bezbroj pitanja. Jedno od tih pitanja, jeste i , šta radi škola dok djeca pod njenim krovom bivaju psihički i fizički maltretirana. Da li se mora doći u situaciju da žrtva digne ruku na sebe, pa tek onda da se dobije reakcija onih koji su davno prije trebali reagovati? Da li postoji i jedan jedini zakon, koji će u ovakvim situacijama krivično teretiti, one koji ne obavljaju svoje primarne zadatke onako kako bi trebali? Ili ipak samo postoje savjesni roditelji koji žele da reagiraju i da traže pravdu za svoju djecu, a koji opet, u tim svojim nakanama bivaju sputavani na samom početku? Bojim se da se odgovor na ova moja pitanja, krije upravo u postu roditelja koji je odlučio, ako već ne može ništa drugo, onda barem da podijeli svoju priču sa čitateljima bloga, i još jednom, svima nama prikaže sliku društva u kojem živimo.

Zejna

Oznake: vršnjačko nasilje, nasilje, Mladi


- 11:18 - Komentari (0) - Isprintaj - #

26.02.2016., petak

Roditelji, najvažnija karika u borbi protiv vršnjačkog nasilja

Kao što sam vam već govorila, nakon razgovora sa kolegicom, jako me brinula činjenica da roditelji nisu reagirali na vršnjačko nasilje, u kojem je ta ista moja kolegica, "slučajnim odabirom " dobila ulogu žrtve. Pitala sam se kako je takvo nešto bilo moguće. Kao što sam već spominjala smatrala sam da postoje samo dva osnovna razloga zbog kojih djeca bivaju u ovakvim i drugim slučajevima zanemarena od strane roditelja. Kao prvo, navela sam da do ne reagiranja na vršnjačko nasilje dolazi prije svega zbog nedovoljne upoznatosti sa posljedicama koje za sobom povlače pojave kao što je slučaj vršnjačkog nasilja. Kao drugo, smatrala sam da je uzrok tome, prezaposlenost i prezauzetost roditelja izvršavanjem nekih drugih "obaveza". Te obaveze, nažalost, u većini slučajeva ne ostavljaju dovoljno prostora, mnogim roditeljima, da se posvete svojoj djeci u onoj mjeri u kojoj je to neophodno. Međutim, čitajući članke koji govore upravo o uzrocima zanemarivanja djeteta, pronalazim niz čimbenika koji zapravo uzrokuju samo zanemarivanje. Naime, pored ona dva uzroka koja sam već spomenula postoje i mnogi drugi uzroci koji bivaju razlogom zbog kojeg mnogi roditelji zanemare svoju djecu i to čak do one mjere, da bez obzira na vidne promjene u ponašanju svoga djeteta, ne učine ništa po tom pitanju, u isto vrijeme smatrajući te iste promjene sasvim normalnim pojavama. Primjera radi, u jednom od istraživanja navodi se da depresivni roditelji kao i roditelji skloni konzumiranju alkohola bivaju skloniji zanemarivanju djeteta.
Također, ekonomska situacija je jedan od razloga koji dovodi do predhodno navedenog. Pored ovoga, što je uostalom sasvim razumljivo, u istraživanju se spominju i porodice u kojima postoji nasilje.
Zahvaljujući ovome zadnjem primjeru, za očekivati je da će dijete biti zanemareno. Samim time ono će kao takvo, predstavljati potencijalnu žrtvu ili potencijalnog nasilnika u nekim situacijama.

Ako pogledamo cjelokupnu situaciju u BiH, po pitanju prije svega ekonomskog stanja, nije teško zaključiti , da ta situacija nije pretjerano zadovoljavajuća. Nezadovoljstvo odraslih, između ostalog i roditelja, zbog nezadovoljavanja, nerijetko, onih osnovnih čovjekovih potreba, često se negativno odražava na samu djecu. Raširenosti vršnjačkog nasilja u ovoj mjeri koju danas imamo, zasigurno doprinosi cjelokupna postojeća situacija u BiH, koju na "svojim leđima" najviše osjete odrasli pa samim time i roditelji. Naravno, kao što se već da zaključiti, probleme, prije svega bosanskohercegovačke svakodnevnice, ne osjete samo roditelji, već se oni odražavaju i na djecu i mlade.
Vjerujem, da ako želimo da radimo na smanjenju vršnjačkog nasilja, neupitno je da u taj proces treba uključiti i roditelje, kao jednu od osnovnih karika u "lancu borbe" protiv ovog problema.
Međutim uključiti roditelje s ciljem da oni ne samo ne budu uzrokom nasilja, već da budu ti koji će kao neko ko je svjestan svoje uloge i značaja, reagirati na ono što se događa sa samim njegovim djetetom, posebno ako je to nešto loše za njegovo dijete, nije nimalo lahak zadatak.
Vjerujem da ne postoji projekat koji bi se uspio realizirati a da bi kao rezultat tog projekta dobili riješenje "svih ekonomskih i drugih problema" naših roditelja. Međutim, vjerujem da kako već sad postoje određeni projekti čiji je primarni zadatak da informisu roditelje o vršnjačkom nasilju, da se isto tako može napraviti još mnogo projekata koji će imati isti cilj.
Uključivanje roditelja i uostalom sama realizacija takvih projekta doprinijeli bi smanjenju vršnjačkog nasilja. S druge strane, ujedno, dobili bi povećan broj djece i mladih koji bi u slučaju da budu iskušani samom pojavom vršnjačkog nasilja bilo kao žrtve bilo kao nasilnici, znali gdje da nakon takvih događaja, pronađu sigurnu zaštitu i utočište. A zar to uostalom, i nije zapravo ono što bi jedan roditelj trebao pružati svome djetetu?

Zejna

Oznake: roditelji, nasilje, vršnjačko nasilje, zlostavljanje


- 11:34 - Komentari (0) - Isprintaj - #

24.02.2016., srijeda

Nasilje u školi

U našoj zemlji postoji dosta slučajeva o naslju u školi. U nekim školama profesori ne obaraćaju pažnju na nasilje koje se dešava pod tim krovom. Većina djece koja su zlostavljana od strane svojih vršnjaka nemaju hrabrosti prijaviti zlostavljanje radi straha od nasilnika. Djeca trpe zlostavljanje svakodnevno, ne pričaju o tome što je pogrešno. Po mom mišljenju da bismo spriječili zlostavljanje i pomogli djeci koja su zlostavljana treba u svakoj školi uvesti po jednog psihologa. Taj bi psiholog pomogao djeci kada se dese neke stvari koje ne može reći ili ga je stid ili ne smije. To bi bio jako dobro za naše društvo i pomogao bi djeci da se odjećaju malo sigurnije.

Ana

Oznake: nasilje, djeca, kolač


- 08:55 - Komentari (0) - Isprintaj - #

22.02.2016., ponedjeljak

Pitanja...

Na blogu su objavljena već dva moja posta na temu vršnjačkog nasilja. Čitajući te svoje postove, zaključujem da zapravo nigdje nisam konkretno spomenula ono što mi je kolegica ispričala. Možda je i bolje tako. Odlučila sam da joj preporučim blog. Vjerujem da će biti puno bolje ako ona sama podijeli svoju priču sa vama. To je uostalom dio njene intime, i zavređuje zarad onog povjerenja, kojeg mi je ukazala, da ne govorim u njeno ime bez njenog dopuštenja. Što se tiče mene same, osjećam se puno bolje, nakon objavljivanja postova na ovome blogu. Isti posjećujem već nekoliko dana uzastopno čitajući postove objavljene ranije. Neko bi na prvi pogled, čitajući sve te priče, pomislio kako je i previše govora o vršnjačkom nasilju na jednom mjestu. Ali uostalom i treba da bude upravo tako. Vršnjačko nasilje je pojava o kojoj itekako treba govoriti. Ako je meni bilo lakše a cijeli događaj vršnjačkog nasilja, nije bio direktno vezan za mene samu, vjerujem da se oni koji doživljavaju vršnjačko nasilje bilo u ulozi žrtve bilo u ulozi nasilnika, nakon što podjele svoju priču, osjećaju takođe puno bolje. Postoji jedna lijepa uzrečica koja kaže: Papir sve podnosi. U ovome slučaju ja bih rekla, blog sve podnosi.
Međutim, još uvijek me muči ono pitanje koje sam navela u predhodnom pisanju.
Gdje su roditelji? Gdje su škole? Gdje je cijelo društvo kada se dešava vršnjačko nasilje. Zbog čega se ovaj problem nekada zanemaruje u tako velikoj mjeri. Da li reakcije, prije svega roditelja, izostaje tako često, jer nisu dovoljno upoznati sa samim problemom vršnjačkog nasilja, i sa svim njegovim posljedicama.
S druge strane, razmišljam da možda nije to glavni uzrok. Možda su roditelji, samo prezauzeti sticanjem materijalne dobiti ili stvaranjem lične karijere.
I u jednom i u drugom slučaju, takvi postupci u kojima roditelji zanemaruju svoje dijete i ne reagiraju na promjene u njegovom ponašanju, odražavaju se nažalost najviše na samu djecu. Iskreno se nadam da su takvi roditelji samo pojedinci.
Nadam se, za dobrobit cijelog našeg društva, da roditelji kao ljudi koji trebaju biti najveća podrška i zaštita, svojoj djeci, to doista i jesu. Nadam se da većina roditelja reagira na promjena koje uočava u ponašanju svoga djeteta, da nezanemaruje njegove probleme i da ih ne smatraju ni u kome slučaju bezazlenim, već da pomažu svojoj djeci da se izbore sa tim istim problemima na najbolji mogući način, te na takav način spriječe one najgore scenarije koji se mogu dogoditi.
Zejna

Oznake: vršnjačko nasilje, nasilje, porodica, obitelj, djeca


- 15:12 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Gdje su roditelji kada se dešava vršnjačko nasilje?

Već sam pisala o školskoj kolegici koja je nažalost, vjerovatno samo još jedna u nizu mladih ljudi koji su bili žrtve vršnjackog nasilja. Četiri godine našeg zajedničkog druženja bile su dovoljne da ipak nekome kaže ono što joj se događalo nekoliko godina ranije. Moram priznati da sam još uvijek izuzetno sretna što mi je ukazala svoje povjerenje. Doista sam se trudila da je razumijem. Međutim, postajala su određena pitanja koja su mi se sama po sebi nametala dok sam ju slušala a koja mi se i sada "motaju po glavi". Znala sam je više puta prekinuti u njenom govoru i pitati je pitanje koje je sasvim očekivano postaviti u takvoj jednoj situaciji : Gdje su bili roditelji? Gdje su bili nastavnici? Gdje je bilo društvo? Nažalost na sva moja pitanja, nije bivalo odgovora. Ostajala je samo šutnja. Istinski sam se trudila da je razumijem. Međutim, pitanje se konstantno samo po sebi nametalo. Doista, gdje su bili prije svega roditelji? Takav jedan period koji u ovome slučaju nije bio uopšte kratak, a u kome je jedno dijete bilo žrtva vršnjačkog nasilja nije moglo proći nikako nezapaženo. Ili možda ipak može, a samo ja mislim drugačije? Osjetila sam potrebu da je još jednom pitam, ono što sam je zapravo već jednom pitala. Odmah, nakon odgovora, požalila sam kako zbog svoje upornosti tako isto i zbog tvrdoglavosti. Bilo bi mi puno lakše da nisam saznala da su njeni roditelji znali za ono što se dešavalo, a da ipak nisu reagirali. Zašto je situacija bila onakva kakva je bila ? Vjerujem, da bi i vi sami željeli znati zbog čega ovi roditelji nisu učinili ništa kako bi pomogli svome djetetu. Odgovor je na prvi dojam veoma jednostavan. Roditelji moje školske kolegice smatrali su ni manje ni više da su takve pojave uobičajene za njenu dob. Zadirkivanje, je prema njihovom poimanju bila sasvim prirodna pojava, kroz koju prolaze skoro sva djeca. Dakle, roditelji je nisu razumijeli.
Dok mi je govorila o svemu onome što joj se dešavalo i o cjelokupnoj toj situaciji, mogao se primjetiti izraz bola na njenom licu. Shvatam da i danas, sjećanja na te dane provedene u osnovnoj školi, izazovaju grčeve na njenom licu. Znam da su takva osjećanja uzrokovana činjenicom da je nekada bila žrtva vršnjačkog nasilja. To je uostalom i sama ona priznala. Međutim, isto tako znam, da bez obzira što to ne želi da prizna, jedan od razloga zbog čega joj je cjelokupna ta situacija padala onako teško, definitivno jeste i nerazumijevanje roditelja. Da su joj u tom periodu roditelji davala iole značajniju podršku, sigurno bi riješila problem koji je imala davno prije dolaska u srednju školu. Jednostavno ne mogu sve zajedno to da razumijem i bez obzira koliko se trudim dalje mi se nameće isto pitanje koje nikako ne mogu da "smetnem s uma"
Gdje ste tada bili, njeni roditelji ? Gdje su danas roditelji djece koja su uhvaćeni u čeljusti vršnjačkog nasilja, bilo kao žrtve bilo kao sami nasilnci? Zašto, u ovakvim situacijama, izostaje podrška onih čija je pomoć najpotrebnija? Nažalost, pitanja i dalje ostaju samo pitanja, bez bilo kakvog odgovora.
Zejna

Oznake: nasilje, roditelji, porodica, obitelj, vršnjačko nasilje


- 10:48 - Komentari (0) - Isprintaj - #

19.02.2016., petak

Vrsnjacko nasilje zaista postoji

Iako sam svakodnevno, zahvaljujući raznim vidovima medija, u proteklih nekoliko godina, bila upoznata sa skoro svakim slučajem vrsnjackog nasilja koji je zabilježen, ipak sam pojam vrsnjackog nasilja mi je doskora bio nekako dalek i nepoznat.Tokom osnovnog obrazovanja pa i u srednjoj školi, iako to djeluje nepojmljivo, smatrala sam da zapravo, na svu sreću, nisam imala priliku da se susretnem sa vrsnjackim nasiljem. Međutim, ipak kada, danas nakon određenih dešavanja, malo bolje razmislim, shvatam da sam ipak ne jednom, nego čak vise puta bila svjedokom vrsnjackog nasilja. Naime, ta moja "idelana slika " o situaciji u našim školama i općenito u našem drustvu kada je upitanju vrsnjacko nasilje bi narušena u decembru prošle godine a potom i prije nekoliko dana. O tom događaju koji se u jednom tuzlanskom parku dogodio krajem protekle godine, reći ću nešto više nekom drugom prilikom. Ono sto sada želim da podijelim sa vama, jeste zapravo jedana priča iz osnovnog obrazovanja, moje školske kolegice. Uobičajeni popodnevni odmor , počeo je uobičajenim prepričavanjem dešavanja sa predhodne nastave. Do samog razgovora o vrsnjackom nasilju, vjerovatno ne bi ni došlo, da se nije govorilo o projektu " Građanin" čija tema govori o sigurnosti mladih i djece na internetu. Priča je kao što to obično biva, uskoro pronašla neke druge tokove. Razgovarale smo o nesigurnosti, koja nas vreba samim korištenjem interneta a nakon toga i o samom nasilju koje se dešava putem raznih FB stranica. Naposlijetku došlo se i do razgovora o samom vrsnjackom nasilju koje se dešava u školi. Školska kolegica, s kojom sam " skovala" poprilično jake prijateljske veze proteklih godina, priznala je, možda prvi put nekome, da je polovinu osnovnog obrazovanja provela kao žrtva vrsnjackog nasilja. Drugačiji izgled u odnosu na ostale, konkretno drugačiji način oblačenja, bio je razlog zbog čega se nalazila u podređenom položaju u odnosu na druge. Razni oblici psihičkog nasilja ubrzo su prerasli u fizičke napade. Tokom pune četiri godine, nažalost, nije uspjela pronaći adekvatno rješenje za ovaj problem. Dolaskom u srednju školu stvari su se značajno promijenile. Nakon četiri pune godine odbacivanja, konačno je bila prihvaćena u sredini u kojoj se našla. Sklopila su se mnogobrojna prijateljstva. Međutim, i dalje su ostale i ne baš tako lijepe uspomene na godine kasnog djetinjstva. S druge strane, sto se mene tiče, meni je izuzetno teško pala svaka riječ njene " ispovijesti". Nakon ovog razgovora dugo sam razmišljala o onome sto se dogodilo meni izrazito dragoj osobi, ali i o onome sto se događalo i još uvijek događa mnogim mojim vrsnjacima. Tek sam možda tada shvatila da vršnjačko nasilje nije samo puka tema sa naslovnice nekih novina već je ono nešto, što
doista događa i to ne tamo negdje, već tu u mojoj blizini, školi, ulici, gradu.
Zejna

Oznake: nasilje, kolač, vršnjačko nasilje, prijateljstvo


- 08:24 - Komentari (0) - Isprintaj - #

15.02.2016., ponedjeljak

Kada govorimo o vršnjačkom nasilju...

Kod nas se uobičajeno govori o nekom problemu tek kada se dogodi neki ekstreman slučaj. Tako smo mnogo govorili o vršnjačkom nasilju nakon nemilog događaja iz decembra prošle godine. Samoubistvo je bilo dovoljan razlog da mediji počnu govoriti o vršnjačkom nasilju. Ono što je mene zabrinulo jeste da se o nasilju među mladima uglavnom govori samo kada imamo smrtni ishod. Ranjavanje i teške ozljede nas ne interesiraju. Interesira nas jedino smrt. U kakvom to društvu živimo? Nakon zimskog raspusta u školi smo razgovarali puno više o vršnjačkom nasilju. Ali mislim da trebamo još više, posebno jer se akcenat i dalje najviše stavlja na fizičko nasilje. Verbalno nasilje nam još uvijek nije toliko bitno. Mislim da svi trebamo više uraditi i pokrenuti kampanju na državnom nivomu, kojom ćemo reći odlučno "Ne!" vršnjačkom nasilju!

Lu

Oznake: vršnjačko nasilje, nasilje, verbalno nasilje, fizičko nasilje, samoubistvo


- 09:35 - Komentari (0) - Isprintaj - #

08.02.2016., ponedjeljak

Hidžab i nasilje

Evo, čini mi se da nema ko nije čuo za odluku VSTV BiH da zabrane vjerska obilježja u pravosudnim institucijama. Mi možemo dakako raspravljati je li to ok, ili nije, ko je najviše pogođen odlukom, ma možemo čak razgovarati i o načinu na koji su vjernici okarakterizirani kao oni neki, ispadoše bolesni! Ali ja neću o tome da pišem. Hoću da pišem o toleranciji. Borimo se navodno protiv netolerancije, pa kažemo da je netolerancija osnovni uzrok pojave nasilja. I šta uradimo? umjesto da promoviramo različitost i slobode mi odlučimo obilježiti čitavu jednu kategoriju ljudi kao nepoželjne zaposlenike u pravosudnim organima. Odluka najviše dakako pogađa žene vjernice islamske vjeroispovijesti koje se oblače sukladno pravilima vjere, ali su pogođeni i svi ostali koji nose križ, krst ili kakvo drugo vjersko obilježje. Poručujemo mladima da nije prihvatljivo biti vjernik i obavljati recimo funciju sudije. Pri tome zaboravljamo da su sudije i prije ove doluke morale donositi nepristrasne odluke, odluke bazirane isključivo na zakonu i dokazima. Ispada da nisu. Znači li to onda da će Bošnjacima suditi isključivo Bošnjaci, Hrvatima Hrvati i tako dalje kako bismo bili sigurni da će biti nepristrasni? I pravimo li mi ovime nove podjele? Šta je sljedeće? Nove podjele. Namećete nama mladima obavezu uzajamnog uvažavanja i nenasilja, a poručujete nam da razlike treba pod hitno iskorijeniti? Meni to baš nije logično. Nije logično da nam govorite da ne smijemo biti nasilni jedni prema drugima, a pri tome nam nasilno oduzimate pravo da budemo vjernici i zaposleni u pravosudnim institucijama. Nije logično da govorite o uvažavanju, a pri tome ne uvažavate one koji žele vjerovati da Bog postoji. I onda su eto, mladi krivi za nasilje.

Oznake: nasilje, hidžab, križ, krst


- 16:59 - Komentari (0) - Isprintaj - #

01.02.2016., ponedjeljak

Promjena je u nama

Vršnjačko nasilje je svuda oko nas. I meni se čini da niko ništa konkretno ne radi. Desi se neki događaj i onda svi počnu da galame protiv vršnjačkog nasilja. Onda se stanje primiri. I opet se nešto užasno desi. Pa opet mediji zagalame. I stanje se smiri i sve tako. Rijetko ko radi kontinuirano na sprečavanju vršnjačkog nasilja. Oni koji rade rijetko imaju podršku institucija, a često se dešava da organizacija koja se bavi sprečavanjem nasilja među mladima bude najprozivanija za nesprečavanje nasilja. Mislim da svi mi premalo pažnje poklanjamo sprečavanju nasilja i da se previše oslanjamo na princip "drugi će". Drugi će reagovati, drugi će napraviti promjenu, drugi će razgovarati, drugi će dpriječiti. Mislim da svi trebamo krenuti od sebe i apraviti promjene. Trebamo sami htjeti promjenu da bi se nešto promijenilo! Eto, ja se nadam da ću se uspjeti malo promijeniti i uključiti u konkretne akcije koje se tiču sprečavanja maloljetničkog prestupništva i vršnjačkog nasilja.

Nina

Oznake: nasilje, vršnjačko nasilje


- 10:17 - Komentari (0) - Isprintaj - #

25.01.2016., ponedjeljak

Nasilje - kako ga zaustaviti?

Meni je ovaj vaš blog postao mjesto na kojem mogu slobodno da kažem ono o čemu razmišljam.
Mnogo sam razmišljala o onom dječaku koji se ubio. Ne mogu ni da zamislim koji očaj ga je natjerao da oduzme vlastiti život. Mislim da svi mi prelako donosimo različite sudove o tome šta je bilo, a šta nije. Da li je trebao ili nije trebao oduzeti sebi život. Naravno, mislim da ne treba oduzeti sebi život, ali očaj nam ponekad pomuti um. Imamo neki problem, pomislimo da je nerješiv, mislimo da nas niko ne bi razumio i dobijemo ubitačnu kombinaciju. Kao rezultat dobijemo izgubljen život. a znamo da nam se to nije smjelo dogoditi. Nismo smjeli uvjeriti dječaka da je lakše da se ubije nego da se povjeri nekome i pokuša riješiti problem. Ja bih voljela da sam nešto mogla učiniti. Ali ne znam šta. Nisam ga poznavala, nisam nikada čak ni prošla pored škole koju je pohađao. A opet osjećam kao da je bilo nešto što je trebalo uraditi i pomoći mu. Žao mi je da nisam, i nadam se da će ovo biti posljednji ovakav slučaj. I nadam se da ćemo napokon uspjeti riješiti problem vršnjačkog nasilja!

Milka

Oznake: nasilje, samoubistvo, Pomoć


- 09:19 - Komentari (0) - Isprintaj - #

13.01.2016., srijeda

Žrtva nasilja

Čitam vaš blog redovno, veoma sam zainteresovan za temu jer sam i sam bio žrtva vršnjačkog nasilja. Ražalosti me kad vidim koliko mladih ljudi se susreće sa ovim problemom. Ali ja sam odlučio da napišem jedan pozitivan osvrt. Još od nižih razreda maltretirali su me takozvani mačo muškarci u našem razredu, samo zato što nisam znao igrati fudbal i učestvovati u njihovim šalama koje su najčešće bile okrutne prema slabijima od njih. To me automatski svrstalo na stranu žrtava. Često su me provocirali, gurali na hodniku, bacali mi sokove i užinu u kantu za smeće. Nikada me nisu tukli, ali sam se uvijek osjećao nesigurno u njihovoj blizini jer sam znao da mi prijeti neka opasnost. U osmom razredu došao je novi učenik. Niko ga nije poznavao i svi su ga se plašili jer je bio visok, sportista i nije ni sa kim mnogo razgovarao. Ja sam ga uljudno pozdravljao i sklanjao mu se s puta, očekujući da će se uskoro priključiti ekipi koja me stalno maltretirala. Međutim, nekoliko dana kasnije, na velikom odmoru jedan od tih momaka mi je ponovo srušio keks koji sam držao u ruci, gurnuvši me u rame. Novi učenik je to gledao sa podsmjehom, a ja sam bio posramljen. Pokupio sam keks sa poda i bacio ga u korpu za smeće, dok se grupa učenika smijala. Na to je novi učenik rekao momku koji me srušio: čini mi se da si malo nespretan pa si oborio drugu užinu. On se na to samo nasmijao i rekao da ja ne pazim kuda hodam. Na to sve je novi učenik odgovorio da se nesreće dešavaju, ali da će mi on svakako kupiti novu užinu. I samo je gledao u tog učenika, prijeteći. Dobio sam za nekoliko minuta novi keks, i prijetnju ispod glasa kako će me pretući poslije škole. Na to je novi učenik opet rekao: Baš lijepo što si odlučio da se i izvineš drugu, i opet ga isto pogledao. On je na to samo otišao. Taj dan vratio sam se sa novim učenikom kući, saznao sam da živi u blizini. Pričali smo putem i saznao sam da imamo mnogo zajedničkih interesa, i od tada smo dobri prijatelji. On mi je rekao da će biti tu za mene kad god me bude trebalo braniti, ali da se ne trebam bojati nasilnika i da ne smijem kriti da me neko maltretira. Pričao mi je kako su i njega kada je bio mlađi maltretirali, zbog čega je postao agresivan i povučen u sebe. On se okrenuo sportu da bi se riješio negativne energije. Ja sam pravi antitalent za sport, ali sam se skupio hrabrost da priznam kako moja stidljivost i povučenost dolazi upravo od straha da me ljudi neće prihvatiti i da će me maltretirati. Sada imam najboljeg druga sa kojim mogu o svemu razgovarati, a sve sam rekao i roditeljima koji su razgovarali sa direktorom škole. Direktor je obećao da će riješiti problem verbalnog nasilja u školi. Ne znam šta je uradio, ali od tad me cijela ta grupa izbjegava i ničim ne uznemirava.


Srdacan pozdrav redakciji.

Neno

Oznake: blog, nasilje, tuča, nesigurnost


- 12:01 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Budimo jedni drugima podrška

Vršnjačko nasilje je tema sa kojom se svaki dan susrećemo. Svi smo nekad bili žrtve ali smo nekada i sami vrijeđali druge zato što nam se nisu sviđali. Često ne znamo prepoznati nasilje, bez obzira da li smo mi žrtve ili smo mi ti koji vrijeđaju. Ne mislimo da su komentari naših drugova grubi nego sve to pripisujemo dječijim šalama. Isto tako kada mi kažemo drugima nešto ružno ne očekujemo da će se naljutiti jer ne vidimo da smo ih uvrijedili. Predlažem da napravimo grupu na Fejsu gdje ćemo razmjenjivati situacije u kojima ćemo jedni drugima reći šta nas je povrijedilo, kad smo osjetili da nas neko maltretira kako bi i drugi razumjeli u kojim sve situacijama vrijeđaju druge. Mislim da smo tako jedni drugima najbolja podrška!

Alma

Oznake: Podrška, nasilje, vrijeđanje, žrtve


- 11:56 - Komentari (0) - Isprintaj - #

04.01.2016., ponedjeljak

Tuga

Mislim da ste moj tekst objavili posljednji u staroj godini. Htjela sam pisati o tome koliko me potresao slučaj dječaka Mahira koji se ubio jer nije mogao podnijeti vršnjačko nasilje. Ali sam mislila da možda ne treba da pišem jer nemam pravo da pišem pošto ne mogu znati šta se sa njim dešavalo. Malo po malo izlaze detalji asilja na vidjelo. Bilo da su tačni, polovično tačni ili netačni, tužno je i pomisliti koliko su ljudska bića okrutna i koliko uživaju u tuđoj patnji. Biti žrtvom nasilja nije nikada ok. Bilo da se radi o nasilju u školi ili nasilju u porodici. I škola i porodica bi nam svima trebale biti sigurne luke. Čitala sam neke komentare o tome da li su roditelji znali ili nisu znali. Mislim da je teško znati osim ako dijete nešto ne kaže. Ok, imaju znakovi i sve ja to razumijem ali su roditelji često nemoćni. Znam i sama koliko sam puta odgovorila da sam ok i kada nisam bila. Ne mogu porediti samoubistvo ni sa čim. Meni je žao da je do ovoga došlo. Žao mi je roditelja i sviju kojima je dječak bio svijet. Svijet kojeg sada nema. Neko mora odgovarati!

Nataša

Oznake: tuga, nasilje, samoubistvo, dje;ak


- 10:23 - Komentari (0) - Isprintaj - #

28.12.2015., ponedjeljak

Različiti

Kako redovno posjećujem vaš blog, nisam mogla a da ne napišem nešto nakon zadnjeg teksta o različitostima. Ja sam vam već pisala da sam ja fizički drugačija od ostalih i to mi nije donijelo ništa dobro. Ne mogu reći da imam ijednog prijatelja ili da sam omiljena u društvu. Ustvari omiljena sam kada treba nekoga zezati, uputiti ne tako dobre šale na račun moga izgleda. Oni se svi dobro zabavljaju a ja se nasmijem sa njima. Makar na neki način pripadam u njihovo društvo. Ja nemam izbor jer znam da će svugdje biti isto. Zato maštam o nekoj samotnjačkoj karijeri u kojoj neću morati puno raditi sa ljudima. Kao mala sam htjela biti doktor i pomagati ljudima ali sam onda shvatila da bi to značilo još više ljudi koji bi se iščuđavali mom fizičkom izgledu. Onda sam htjela pisati ali da bih živjela od toga opet bih morala puno biti u kontaktu sa ljudima. Barem kada je riječ o promocijama. Voljela bih možda postati veterinar. Samo kada liječenje pasa i mačaka i ostalih životinja ne bi uključivalo i interakciju sa drugim ljudima.

Nataša

Oznake: nasilje, ljudi, fizički izgled


- 11:17 - Komentari (0) - Isprintaj - #

24.12.2015., četvrtak

Vršnjačko nasilje

Svi smo mi jednom bili djeca u pubertetu koja su žudjela za pažnjom, prihvaćenošću od strane vršnjaka i okoline. I naravno, prihvaćeni su bili oni koju su se uklapali u masu…ali, šta je bilo sa onima koji su se razlikovali? Sa onima koji se jednostavno nisu uklapali u „stado“ zbog svog izgleda, stila oblačenja, različitih stavova ili zbog svojih fizičkih nedostataka?
Ono „stado“ istih je u najkrhkijim godinama odrastanja, zbog straha od nepoznatog odlučila da diskriminiše i odbaci nekoga ko se na bilo koji način razlikuje. Iz tog straha nastaje vršnjačko nasilje. Većina ljudi, kada se spomene vršnjačko nasilje smatraju da je isto samo fizičko nasilje; zaboravljamo da je fizičko nasilje eskalacija situacije i da se iza njega krije dugotrajno verbalno nasilje, a riječi umiju nekada da bole više od udaraca.
Vršnjačko nasilje je problem sa kojim se svakodnevno susrećemo u društvu i aktuelna je tema o kojoj se treba što više pričati i raspravljati s ciljem smanjenja trenutne stope nasilja. Centar za kulturu dijaloga je jedan od sjajnih primjera u kojem se mladi ljudi zajedno bore protiv vršnjačkog nasilja kroz razne radionice,kampove i debate. Baš na ovaj način, mladi ljudi se pobliže upoznavaju sa pojmom vršnjačkog nasilja i uče kako da tolerišu i zavole razlike koje su sveprisutne u društvu. Jedino zajedničkom borbom i otvorenom komunikacijom možemo da smanjimo stopu vršnjačkog nasilja i širimo toleranciju, mir i blagostanje.

Helena Javor-Ibrahimbegović

Oznake: nasilje, vršnjaci, fizički izgled, prihvaćenost, vršnjačko nasilje


- 15:55 - Komentari (0) - Isprintaj - #

21.12.2015., ponedjeljak

FB nasilje

Htio sam biti optimističan kada sam pisao ovaj mail, ali ne mogu da budem. Htio sam reću da će sve biti ok, da možemo riješiti problem nasilja, ali se sve više bojim da ne možemo.

Čini mi se da što više radimo, više problema nalazimo. Ispravimo jednu grešku, javlja se još hiljadu. Spriječimo jednu tuču, dogodi ih se bezbroj. Kao da namjerno jedni drugima želimo da napravimo što više zla.

Nedavno sam na FB svjedočio žučnoj raspravi dva momka oko jedne djevojke. Obojica su htjeli imati vezu sa njom i posvađali su se koga će izabrati. Bilo je skoro pa žalosno koliko su vrijeđali jedan drugoga. Počeli su čak dogovarati "dvoboj". Onda je neka druga djevojka rekla da djevojka oko koje se svađaju već ima momka. I čovjek bi pomislio da je tome kraj. Oni su se počeli svađati s kim će biti kada raskine vezu. Ja nisam mogao to gledati pa sam se isključio sa FB.

Iskreno, ne mogu da vjerujem da postoji toliko osoba na svijetu koje su spremne da uvrijede, prebiju ili ubiju nekoga!

Pozdrav od

Seada

Oznake: Facebook, nasilje, tuča, Djevojka


- 11:48 - Komentari (0) - Isprintaj - #

14.12.2015., ponedjeljak

Nova Godina i Novi Život

Nova godina je blizu. Ja jedva čekam proslavu i početak nove godine, za koju se nadam da će biti bolja od prethodnih. Ustvari, ja ne planiram nikakav izlazak ili veliku feštu. Ja ću da slavim kod kuće sa svojima. Ono čemu se radujem jeste završetak srednjoškolskog školovanja u narednoj godini i početak studiranja u Beču. Imam plan tamo završiti fakultet. Moj osnovni motiv za studiranje u inostranstvu, osim boljeg fakulteta, jeste i da pobjegnem od svakodnevnih online i offline provokacija. Planiram u Beču stvoriti novi život, ljepši život. Život u kojem će kontinuirano verbalno i psihičko zlostavljanje biti samo ružna uspomena! Poželite mi sreću! :-)

Oznake: nasilje, Beč, bijeg


- 12:27 - Komentari (0) - Isprintaj - #

07.12.2015., ponedjeljak

Nasilje kao prirodno stanje

Ja često koristim internet. Posebno volim portale sa vijestima jer mi se čini kao da mnogo toga mogu saznati bez da izađem iz kuće. Međutim, moje omiljene vijesti su vesele vijesti, dobre vijesti. A njih je sve manje... Što se tiče ružnih vijesti, i od samog čitanja naslova mi bude loše. Je li moguće da ljudi jedno drugima mogu tek tako da čine nasilje i da budu odvratni prema drugom ljudskom biću? Čini se da je moguće. Kada smo (p)ostali takvi? Jesmo li previše fokusirani na sebe da bismo primijetili tuđu bol? Čini mi se da nas sviju povezuje nasilje, agresija, nestrpljenje, netoleracija. Kao da ne želimo voljeti. Kao da se trudimo da što više i što jače povrijedimo jedni druge. Strašno...

Milka

Oznake: nasilje, internet, Vijesti


- 10:42 - Komentari (0) - Isprintaj - #

16.11.2015., ponedjeljak

Zar je važno ko je kriv?

U životu često pokušavamo pronaći krivca za naše loše životne izbore ili probleme koje imamo. Tako pokušavamo dati i odgovor na pitanje ko je kriv za vršnjačko nasilje. Jedni kažu porodica, drugi kažu cijelo društvo, treći kažu da su krivi samo roditelji, a četvrti tvrde da je čovjek nasilan po prirodi. Jeste važno za kreiranje rješenja znati ko je krivac, ali mislim da nije najvažnije. Mislim da je najvažnije postojanje volje da problem bude riješen. Ako problem ne želimo riješiti makar nemali nikakvu prepreku, nećemo ga riješiti. Ako problem želimo rješavati, makar imali milion prepreka, uspjet ćemo ga riješiti. Zato mislim da se prvo svi moramo dogovoriti da nam je rješenje važno i onda svi zajedno moramo raditi na rješenju. Mislim da, na kraju krajeva, i nije ok druge optuživati bez da smo svoju grešku ispravili. Najvažnije je da sve radimo ujedinjeni a onda je lako riješiti bilo koji problem. Ako nismo ujedinjeni, onda ćemo sve raditi dopola i neće nas biti briga je li nasilje prisutno ili ne. U svako rješenje je najvažnije uključiti sve nas!

Oznake: krivica, kriv, nasilje, Problem, rješenje


- 12:07 - Komentari (0) - Isprintaj - #

09.11.2015., ponedjeljak

Podijeliti ili ne?

Ljudi često kažu da treba problem podijeliti pa će biti lakše. Navodno. Ja u to ne vjerujem jer mi je nakon što sam podijelila problem sa prijateljicom puno gore. Ja važim za veselu osobu i ljudi mi nisu jednom rekli da bi voljeli biti ja, nemati probleme, uvijek biti raspoloženi i nasmijani kao ja. Ono što ne znaju jeste da sam ja tužna osoba. Prošla sam kroz dosta verbalnog zlostavljanja kroz osnovnu, a sada i kroz srednju školu. Ipak moj odbrambeni mehanizam je bio da se nasmijem napadaču, odgovorim šaljivo i navodno budem ok. Međutim, nisam bivala ok. Bivala sam tužna. Nedavno sam radila online testove na internetu (znam da ih ne treba shvatati ozbiljno, ali ipak…), i ispostavilo se da sam depresivna. To mi je bilo čudno. Mislila sam da to što volim puno spavati znači da sam normalna. Eto, ispostavilo se da nije.
Nedavno sam rekla prijateljici kako se osjećam. Nisam joj govorila za testove. Rekla sam joj da sam tužna i ujutro i popodne i naveče. Da sam stalno umorna. Da mi se stalno plače. Da sam nezadovoljna sobom najviše. Da ne znam šta da radim, i da sam potpuno bezvoljna. Ne želim ići u školu, i želim stalno spavati i da imam puno para ostala bih zauvijek zatvorena u kući. Imala bih krevet, hranu, televiziju kada sam budna i ne tražim ništa više. Ali najviše sam pričala da ne mogu da se otresem ovom tužnom osjećaju da je moj cijeli život već sada promašen. Mislila sam da će mi biti lakše kada sve kažem. I bilo je. Dok prijateljica nije odgovorila. Rekla mi je da se glupiram. Da izmišljam problem koji ne postoji. Da sam dobra u školi i da svi žele više spavati. To je normalno, kaže, u našim godinama. Rekla mi je i da previše razmišljam, previše komplikujem i rekla mi je da ne budem sebična. Da, ja sam sebična, jer opterećujem nju svojim problemima. Ljudi imaju ozbiljne probleme. Ozbiljan problem je to što je ona raskinula sa momkom i nije stigla ništa reći jer sam je ja opteretila svojim glupostima. Nisam znala šta da kažem, osim da mi je žao, da nikada više neće slušati moje gluposti, ali da ne želim ni ja slušati kako me vrijeđa. Razišle smo se u tišini i već mjesec dana nemam prijateljicu. I sada, niti imam prijateljicu niti sam prestala biti tužna…
Ella

Oznake: nasilje, depresija, prijatelj, prijateljica, Osjećaji


- 10:17 - Komentari (0) - Isprintaj - #

02.11.2015., ponedjeljak

Navika nasilja

Gledam na internetu da se mnogo govori o vršnjačkom nasilju. Postoji mnogo vijesti i stranica na kojima se piše o nasilju među mladima. Čak postoji i mnogo priručnika posebno namijenjenih nastavnicima kako bi na vrijeme prepoznali i riješili problem. Međutim, čini mi se da ne postoji mnogo volje da problem bude riješen. Čini mi se da svi previše pričaju o problemu, a premalo rade na njegovom rješavanju. Osim toga, nastavnici skoro pa ništa i ne rade da bi pomogli učenicima koji su suočeni sa nasiljem. Učenici najčešće biraju tišinu i nadaju se da će brzo završiti školovanje i prestati biti žrtve nasilja. Međutim, nedavno sam negdje pročitala tekst u kojem se kaže da ljudi koji su bili žrtve vršnjačkog nasilja, dalje u životu nastavljaju biti žrtve ili šefova ili partnera jer ne znaju za drugačiji obrazac ponašanja. Zbog toga mislim da je vrlo važno da zajedno spriječimo nasilje i da zajedno budemo nosioci pozitivnih promjena. Kako? Mislim da je najlakše prvo razgovorom a onda i konkretnim akcijama u kojima će biti insistirano na tome da niko ne smije biti ničija žrtva! I na taj način možemo razbiti ružnu naviku da budemo žrtva nasilja,

Milka

Oznake: navika, nasilje, vršnjačko nasilje, nastavnici, profesori, učenici


- 10:30 - Komentari (0) - Isprintaj - #

26.10.2015., ponedjeljak

Promjena

Ostaviti svoje stare navike nije lako. Nije lako biti naviknut na jedno ponašanje i onda odmah usvojiti neko drugo ponašanje. Nije lako promijeniti se, ali nije i nemoguće. Znate, čitav život mislite da ste divna osoba i onda u jednom momentu shvatite da niste. Barem ne onako divna kao što biste željeli biti... I šta onda? Onda se morate prihvatiti. Onda morate razumjeti da vam treba promjena na bolje. A najvažnije je da želite tu promjenu. Jer ako ne želite promjenu, nećete se nikada promijeniti. Ako istinski ne želite raditi na sebi, nikakav pozitivan rezultat nećete imati. Možete se pretvarati da ste postali bolji. Možete govoriti da ste postali bolji. Možete se čak pokušati i ubijediti, ali ćete vi za sebe uvijek znati da niste bolji. Uvijek ćete znati da niste željeli promjenu i to će vas sputavati da postanete dobro ljudsko biće koje želi da je i drugima dobro.
Tako je i sa nasiljem i nasilnicima. Ako uživaju da budu nasilni i ne vide problem nikada se neće promijeniti. Ukoliko im se ne pokaže da je nasilje loše i da povređivanje drugih ne smije nikome biti drago tek onda će moći ostvariti pravu promjenu. Promjenu koja na vodi ka miru i lijepom življenju jednih sa drugima.

Lemana

Oznake: promjena, nasilje, nasilnik


- 09:44 - Komentari (0) - Isprintaj - #

19.10.2015., ponedjeljak

Reagovati ili ne?

Nasilje je svuda oko nas, a mene plasi sto nam sve cesce nasilje postaje normalna stvar. Kao da smo navikli da stalno citamo o nasilju. Ja idem u tehnicku skolu i mnogo ljudi misli da imamo vise nasilja u odnosu na gimnazije. Mozda imamo fizickog nasilja vise. Ali mislim da je onog psihickog manje. Nedavno sam upoznala jednu djevojku iz gimnazije. Nekako smo se zblizile za kratko vrijeme. Saznala sam da je i ona "otpadnik" u razredu. Ona se oblaci drugacije nego druge djevojke i svi je izazivaju zbog toga. Iskrena da budem ja bih voljela da sam hrabra kao ona i da mogu obuci sta god pozelim. Njene kombinacije jesu neobicne, ali su i vrlo krativne. Ona mi je rekla da joj smeta to sto je prozivaju zbog kreativnosti, sto je izazivaju, i sto joj se rugaju, ali da nece odustati od sebe i svog nacina oblacenja. Voljela bih da sam tako hrabra. Kada sam je pitala zasto ne prijavi nasilje rekla mi je da ce se ona njima osvetiti. Rekla je da ce njena osveta biti servirana hladna onda kada postane poznata i kada se svi pocnu hvaliti da je poznaju. Meni je ovo zvualo cudno, ali sam se zapitala, je li mozda bolje nista ne poduzimati u vezi sa nasiljem. Barem onim koje ne prijeti da vas bukvalno ubije...

Oznake: nasilje, kolač, psihičko nasilje, fizičko nasilje


- 10:28 - Komentari (0) - Isprintaj - #

13.10.2015., utorak

Ko je bolji?

Ja evo gledam šta se dešava oko mene. Stalno neki problemi, stalno neke tuče, zadirkivanja. Izazivanja po FB. Ono što mi je najzanimljivije jeste da se po razredima formiraju različite grupe i da se svi nekako dijele. Po socijalnom ili finansijskom osnovu, ili pameti ili popularnosti. Ali uvijek neke podjele… Uvijek je neko bolji ili je neko gori. Oni popularni su navodno bolji od štrebera. Štreberi su navodno bolji od popularnih. Bogatiji su bolji od siromašniji ili su siromašniji bolji od bogatih. I sve podjela do podjele. Te ko ima više prijatelja na FB, te ko je ljepši, jači, brži, bolji, uspješniji, zanimljiviji… Mislila sam da je ovo uglavnom „bolest“ tinejdžera ali vidim da ni odrasli nisu imuni. I oni objavljuju po društvenim mrežama hvalisave fotografije nastojeći nas uvjeriti da su im životi savršeni, da je sve ok, i da se ništa loše ne dešava u njihovim životima. Šta im je svima zajedničko? Svima im je zajedničko da sebe po nekom osnovu smatraju boljima od ostatka ljudske rase, ali isto tako ostaju imuni na sva loša dešavanja oko sebe. Ne reaguju na nasilje. Smatraju da se svako mora boriti za sebe. Gledaju samo ispunjenje svojih snova i ostvarenje raznih interesa. Nemaju ciljeve za koje se bore, osim možda više novca ili bolje odjeće ili nekih prolaznim materijalnih stvari. Svi su zatvoreni u svoj mikrosvijet u kojem su baš oni najbolja jedinka koja je bolja do bilo koga drugog. A ja vas pitam ko je zaista bolji? Možemo li biti bolji dok nijemo posmatramo nasilje oko nas ni ne pokušavajući pomoći drugom ljudskom biću?

Medina

Oznake: nasilje, bolji, Facebook, vršnjačko nasilje


- 09:38 - Komentari (0) - Isprintaj - #

05.10.2015., ponedjeljak

Nasilje u genima?

Ovaj put vam se javljam ne zbog sebe, ili nekog meni bliskog, nego zbog nedavnog događaja u Kruševcu. Možda već znate da su djevojke pretukle školsku kolegicu i da je sve to snimljeno i objavljeno na YouTube-u. Ja sam sebe natjerala da pogledam cijeli snimak. Nadala sam se nekom srećnom zvršetku. Nadala sam se da ću u videu naći nekoga ko će pokušati da smiri tuču. Ko će pomoći da sukob bude riješen. To nisam našla. Našla sam one koji su nezainteresovano prolazili i one koji su navijali. Naravno, pored onih koji su se tukli. Gledala sam i nisam mogla da vjerujem. Evo, mogu razumjeti da se dvije osobe potuku jer ne znaju drugačije reagovati, i ne znaju drugačije rijwšiti problem, ali ne mogu razumjeti da drugo ljudsko biće može navijati da neko bude povrijeđen. Eto, znam da će sada neko reći kako je navijanje za nasilje poznato još od gladijatora, i još davno prije, ali meni to nije ok. Jednostavno osjećam da je nasilje pogrešno i da svijetu ne može donijeti ništa dobro. I ne, ne pišem protiv nasilja zato što je to moderno, nego zato što najiskrenije vjerujem da nasilje nije prirodno čovjekovo stanje. Ma šta neko govorio. Nedavno sam pročitala jedan tekst o "ratničkom genu" - genu koji je navodno odgovoran za nasilničko ponašanje. Kažu postoji kod ljudi koji su skloniji nasilju i agresivnosti. Iskreno, mislim da postoje određene predispozicije da budemo manje ili više agresivni, ali mislim da je važna okolina u kojoj odrastamo i da glavnu ulogu u odgoju djece trebaju imati roditelji i da ih roditelji trebaju naučiti da nasilje nikada nije ok.

Toliko od mene za ovaj put,

Snježana

Oznake: nasilje, geni, ratnički gen, Kruševac, Mladi, youtube


- 14:43 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Pored mene

Evo se ponovo javljam. Prošli put sam govorila koliko je važno komunicirati. Sinoc sam gledala regionalni dugometrazni film "pored mene" koji upravo o tome dovori. Koliko malo komuniciramo, koliko ne poznajemo kolege s kojima provodimo vise od pola svakog dana i s kojima stupamo u različite relacije. Film počinje surovim napadom grupe maloljetnika na profesoricu istorije u beogradskoj gimnaziji, a grupa mladića je sve to snimila i postavila na youtube. Nakon napada ona shvata da je to uradio neko od učenika iz razreda kojem je ona bila razredni starješina. Odlucuje da im oduzme mobilne telefone i drzi zatvorene u skoli dok sami međusobno ne otkriju krivca ili se oni sami ne oglase. Oduzima im mobilne telefone, zaprijeti odlaskom u policiju, i u afektu odlučuje da ih zaključa u školskoj zgradi dok to ne urade. U školi nema ni interneta. U pokušaju da napuste školu, ali i da na neki način ispune vrijeme u kojem su zatvoreni tokom noci, učenici počinju da komuniciraju. Tokom jedne noći, o sebi i svojim drugovima iz razreda, saznat će više nego svih prethodnih godina i više nego što su ikada očekivali. Ta noć je zauvijek promijenila njihove živote i njihove stavove, razmišljanja o sebi ali o kolegama koji ih okružuju. I shvatili su da je taj nesretni slučaj omogućio da se toliko povežu mođusobno i bolje upoznaju, a da za sve cetiri godina školovanja nisu se tako zblizili.

Svakome preporucujem da pogleda film i mozda i nesto naucimo vise o svojim kolegama s kojima djelimo svakodnevicu, mozda to bude i put za prevazilaženje problema nasilja.

Veliki pozdrav
Dzenita

Oznake: film, pored mene, nasilje, Mladi, kolač


- 11:21 - Komentari (0) - Isprintaj - #

28.09.2015., ponedjeljak

Na nasilje nasiljem?

Mislim da je svijet postao grozno mjesto za življenje. Toliko mnogo nasilja ima u njemu da je skoro pa nemogće otvoriti televiziju i gledati neki lijep zabavni program. Vijesti su pune crnih dešavanja, a najtužnije od svega je da se sve to moglo spriječiti. Samo da ljudi nisu oholi i zli, i da ne žele jedni drugima zlo. Ja sam uvijek bila protiv nasilja, ali ponekad mi se čini da nije baš moguće tek tako izignorisati nasilje. Ispričala sam vam već priču o djevojci koja me maltretirala u osnovnoj školi. Ona je bila kriva za sve što mi je radila, ali ja se čak i danas zapitam jesam li, osim nasilno, mogla nekako drugačije reagirati. Mislim da nam svima treba malo više lekcija o tome kako se nositi sa nasiljem, kako ga spriječiti i kako učiniti da prestane biti dio naše zajednice. Mislim da ljudi mogu živjeti u miru, ali isto tako mislim da nam za takav život treba puno volje i želje. Imamo li je?

Medina

Oznake: nasilje, vršnjaci, ljudi, mir, reagiranje, televizija


- 09:34 - Komentari (0) - Isprintaj - #

21.09.2015., ponedjeljak

Smanjenje nasilja?

Ne znam je li do mene ili je malo manje nasilja među mladima i vršnjačkog prestupništva? Možda je do mene, možda mediji manje pišu o dešavanjima, a možda je stvarno došlo do smanjenja vršnjačkog nasilja. Voljela bih da jeste jer bi to značilo da smo napokon shvatili obim problema i počeli nešto raditi da problem bude riješen. I mislim da je mnogo važna uloga medija. Mediji trebaju davati malo više pozitivnih vijesti i stalno insistrati na pozitivnim dešavanjima. Da je lako, nije, ali je važno biti uporan. Važno je da svi zajedno pokušamo učiniti svjet boljim mjestom i napokon riješiti problem nasilničkog ponašanja.

Oznake: nasilje, mediji


- 10:03 - Komentari (0) - Isprintaj - #

15.09.2015., utorak

Uprava žmiri

Dok se evo spremam za jos jedan dugi skolski dan odlucih da vam se javim i podjelim s vama poglede o ovoj interesantnoj temi. Ne spadam u kategoriju niti nasilnika niti zrtava nasilja. U mojoj skoli ga ima u razlicitim oblicima. Mi ucenici ga primjecujemo, ali ponekad mi djeluje kao da nastavnici i uprava skole drze oci zatvorenim nad tim problemom. Prije nekoliko dana u školi se dogodio incident sa grupom učenika koji su se međusobno naguravali. Mislim da je svađa krenula sa sata tjelesnog i samo nastavljena na hodniku. Kada je niko od prisutnih nije sprijecio eskalirala je u bas zestoku tucu, a neko je pozvao policiju. Da li da bi sacuvali ugled skole ili nesto drugo je u pitanju direktor je tvrdio da se tuca dogodila izvan prostora skole i da skola nikako nije odgovorna za tucu. Momci su to kasnije između sebe rijesili i nastavili dalje druzenje, a ja sam razmišljao da se moglo i desava se neke gore stvari u prostorima škole, a uprava samo nastoji poricati problem ali ne i rjesavati ga.

Pozdrav
Damir

Oznake: kolač, uprava, nasilje, tuča


- 16:05 - Komentari (0) - Isprintaj - #

14.09.2015., ponedjeljak

Kamera, svjetlo, nasilje, kreni!

Sve češće na YouTube-u viđam snimke nasilja. Vidim kako jači udaraju slabije, kako neki iz pozadine navijaju i kako se svi vrtimo u krugu nasilja. Ne znam zapita li se iko i o onima koji drže mobitele i snimaju nasilje... Ja se pitam zbog čega snimaju. Da li snimaju kako bi postali popularni, ili snimaju kako bi imali dokaz za policiju? Nekako mi se čini da je češće slučaj ovo prvo. Kako možeš snimati tuđu patnju i onda kasnije nastaviti svoj život kao da drugo ljudsko biće nije patilo? Mislim da treba kažnjavati i one koji snimaju samo sa ciljem da povećaju broj pregleda svog YouTube kanala. Da, da! Mislim da su i oni isto tako zaslužni za ovaj zli krug nasilja. Kažu da se krug može prekinuti samo tamo gdje se spajaju početak i kraj. Ja vas pitam gdje je bio početak nasilja, i šta mu je kraj?

Esma

Oznake: nasilje, snimak, youtube


- 09:28 - Komentari (0) - Isprintaj - #

07.09.2015., ponedjeljak

Sreća i nesreća

Nakon raspusta, stigla nam je jesen i nova školska godina. Nove nevolje u školskim klupama. Polako po hodnicima škole pratim stara i neka nova lica. Razmišljam ko će i zbog čega biti nova žrtva naših lokalnih nasilnika koji će nam sigurno i ove godine zadavati glavobolju. Neke od njih ove godine ne vidim, barem ne još uvijek. Ili možda škola za njih još nije počela. Kao i za sve drugo možda su i za to iznad zakona. A možda ih je napokon ulovio neki zakon. Voljela bih vjerovati da je ova druga opcija u pitanju jer bi to značilo da smo konačno malo krenuli naprijed. Ali eto sad za sada uživajmo do trenutka dok se oni ne pojave u školi. Tužno je kada mi moramo iščekivati koji će od njih se pojaviti i šta je to što će ga izazvati da nekoga tokom cijele godine maltretira. A ustvari znam da su oni sami od sebe veoma nesretni. Zar im niko ne može pomoći da budu sretni ili da bar taj svoj problem koji ih muči izreknu pa da im svi zajedno probamo pomoći. Jer to što mi modri hodamo i što smo mi nesretni neće njih učiniti sretnim.

Pozdrav za sve
Almedina

Oznake: kolač, učenici, nasilje


- 16:18 - Komentari (0) - Isprintaj - #

25.08.2015., utorak

Nasilje, empatija i još ponešto...

Da je u BiH više principijelnosti bilo bi manje nasilja. Ovako, mene su počeli iznenađivati ljudi koji održe svoju riječ i kojima je stalo da urade onako kako su i rekli da će uraditi. Imamo previše neodržanih obećanja i previše ljudi koji misle da je ok gaziti druge da bi ostvarili uspjeh. Ja ne krivim njih. Krivim one koji misle da znaju bolje od toga, koji osuđuju nasilje bilo koje vrste ali ne prave nikakve konkretne korake da bi ludilo bilo zaustavljeno. Nedostaje nam empatija. Mnogo nam nedostaje empatija. Iskreo ljudsko suosjećanje za tuđe probleme. Ja sam nasmijana osoba. Kažu mi tako. Meni je rijetko do smijeha i osmijeha. Ali ako pokažem nekom da sam tužna bojim se da će to shvatiti kao moju slabost i da će me zgaziti. Zato nastavljam da se smijem i osmjehujem a nerijetko mnogi plačem kad sam sama. I sada nešto razmišljam koliko ljudi oko mene radi ovo isto a da ja ne znam?

Dženy

Oznake: nasilje, empatija, principijelnost


- 10:09 - Komentari (0) - Isprintaj - #

24.08.2015., ponedjeljak

Slušajte nas

Pozdrav svima,

neko vrijeme razmišljam da nešto vam napišem o nama mladima. Gledajuci sinoc historijsku pobjedu kadeta na evropskom prvenstvu u kosarci shvatih da mi mladi nismo imali bas mnogo izbora u BiH. Nekako mi djeluje da su sve odluke i pitanja o nama rjesavali oni koji ne zele rjesavati probleme nego samo medjusobno prebacivati odgovornost. Izmedju partija samih, između vlasti i opozicije, između entiteta, između nivoa vlasti i tako u krug. U krug dok se problem negdje u tom zongliranju ne izgubi. Tamo neki ljudi odlucili su da treba biti rata. Nas mlade se nije pitalo. Nakon rata, neki drugi ljudi odlucili su da nece razvijati zemlju nego zivotariti dok je njihovo vrijeme na vlasti. Opet nisu brinuli za mlade. O interetničkom pomirenju niti govora. Bitno je tu temu uvijek držati podgrijanom i to posebno među mladima. Ako sve vec bez razloga tuku dajmo uvijek političko-vjersku notu tome. Tako ce biti lakse za prebaciti krivicu na neke druge.

A mladi samo zele da ih se cuje. Da i oni mogu biti vazni u drustvu. Da budu bitan faktor napretka. I kada shvate da ih odrasli ne slusaju onda su frustrirani. Tuku svoje vrsnjake, tuku odrasle, tuku svakog ko predstavlja njihov problem. Valjda se tako lake nose s problemima o kojima ih niko niti pita niti slusa. I zato je nasilja toliko među nama. Zato molim vas sljedeci put kada vam bude trebao glas za izbore pokusajte slusati mlade i mislim da ce svima biti bolje. Jer do sada niste bili uspjesni u rjesavanju problema nasilja medju mladima.

Pozdrav
Neven
17.08.2015.

Oznake: košarka, Mladi, nasilje


- 18:19 - Komentari (0) - Isprintaj - #

03.08.2015., ponedjeljak

Facebook

Ja imam dva profila na Facebook-u. Jedan pravi i jedan lažni. Rijetko ulazim na pravi. Rijetko postavljam bilo kakve fotografije ili objave na pravom profilu. Bilo šta da postavim neko mi se počne rugati. Neko od navodnih „prijatelja“. Nisu to nikakvi prijatelji ali sam ih morala prihvatiti. Mislila sam ako postanem prijatelj na FB sa ljudima koji me skoro svakodnevno maltretiraju u školi da će maltretiranje prestati. Ali nije. Dobilo je drugačiju formu. Počeli su mi govoriti da sam debela i ružna na Fb. Kao da nije dovoljno u školi. Zato rijetko koristim taj profil.
Na drugom profilu mi niko od ljudi iz razreda nije prijatelj jer ni ne znaju da sam to ja. Našla sam neku fotografiju na internetu i sebi sam stvorila bolji i ljepši online život. Ponekad objavim neku fotografiju na kojoj sam kao ja sa društvom. Objavim status kako uživam na moru. Ili kako čitam dobru knjigu. Neki inspirirajući citat o uspjehu. I odmah se bolje osjećam. Niko me ne maltretira i tek ovako mogu zaviriti u život koji bih voljela imati. Život normalne osobe koja uživa u prijateljstvu, ljubavi i dragim ljudima.
Ipak, raduje me da imam još samo jednu godinu i da završim svoje školovanje u srednjoj školi. Onda odoh u Beč. Onda ću biti uspješna. Onda ću na pravom Fb profilu objaviti svoj uspjeh i zahvaliti svima koji su me maltretirali jer da nije bilo njih bila bih ne daj Bože kao oni!

Oznake: nasilje, Facebook, uspjeh


- 12:38 - Komentari (0) - Isprintaj - #

27.07.2015., ponedjeljak

Ljudi iznevjere

Ja sam veliki pesimista kada su u pitanju ljudi. Osim roditelja, nikada se nisam mogla osloniti na nekoga. Čini mi se da sam uvijek bila sama i da sam uvijek mogla računati samo na sebe. Imam prijatelje ali ne mogu reći da ijedan od njih može biti moja osoba od povjerenja. Nerijetko se dešavalo da me ostave na cjedilu baš kada mi najviše trebaju. A znalo se desiti da u školi dobijemo neki grupni zadatak i onda ispadne da ja sve moram uraditi kako svi ne bismo dobili negativnu ocjenu. Znala sam raditi i cijeli vikend kako svi ne bismo dobili keca. Nije meni zbog njih. Meni je zbog mene bilo stalo do dobre ocjene. Mada, nedavno sam obećala sebi da ću kod sljedećeg grupnog zadatka ili promijeniti grupu ili neću uraditi ništa osim svoga dijela. Zašto?
Nedavno, pred kraj školske godine u mojoj školi se dogodio incident. Ništa ozbiljno ali je ipak umalo bila započeta tuča. Ova grupa "prijatelja" sa kojima radim zajedničke radove se posvađala sa drugom grupom iz škole. Druga grupa je jednog od "prijatelja" opkolila i htjeli su ga tući!!! Njegovi tzv prijatelji nisu ništa uradili da bi mu pomogli. Samo su gledali. Srećom jedan od profesora je bio tu i prekinuo je incident bez da je došlo do tuče. I to nije sve, prijatelji i onaj koji je umalo prebijen su otišli na kafu kao da se najgora moguća izdaja nije dogodila. Ja sam tada shvatila da mi to nisu prijatelji i da bi dozvolili i mene da neko prebije.
Moja politika od sada je "Svak' za se travu pase".

Nina

Oznake: ljudi, nasilje, tuča


- 10:00 - Komentari (0) - Isprintaj - #

20.07.2015., ponedjeljak

Nasilje nema svrhu

Ja zaista mislim da nasilje nema svrhu. Ne govorim ovo da bih se pridružila svima koji hvale vaš rad. Govorim jer zaista to mislim.
Da nasilje ima svrhu, koliko ga je do danas bilo u svijetu, vjerovatno bismo imali bolji svijet. Ali ga nemamo. Danas svaki dan smo izloženi nasilju i ne postajemo bolji ljudi. Postajemo gori.Za svaku sitnicu smo spremni nasilno da djelujemo. Gubimo živce bez ikakvog dobrog razloga. Povređujemo jedni druge, umjesto da međusobno pomažemo jedni drugima. Nekako mi se čini da nam cijeli svijet ide niz brdo i ako ubrzo ne smislimo rješenje da ćemo sami sebe iskorijeniti...

Oznake: nasilje, svrha, svijet


- 10:28 - Komentari (0) - Isprintaj - #

19.07.2015., nedjelja

Društveno koristan rad

Pozdrav raja!

Mislim da su dvije - tri stvari ključne za ovako rasplamsavanje vršnjačkog nasilja. Prva i najvažnija stvar je odgoj koji dolazi iz kuće gdje učimo i autoritet i poštovanje starijih i drugara, gdje učimo kako dijeliti nešto sa prijateljima i kako biti prijatelj. Potom je tu nedostatak dobre policije i prije svega dobre kazne. To što ćemo mi nasiljnika osuditi i poslati u Zenicu neće nam omogućiti da od njega napravimo dobrog čovjeka. On se iz zatvora može vratiti samo gori. Nama je potreban društveno koristan rad i to rigorozan društveno koristan rad. Pa kada on zna da će danas morati pomesti 12 kilometara puta i sutra opet tako teže će se odlučivati ludovati i zabavljati se iživljavanjem na vršnjaku. Treća stvar je nedostatak vojnog roka koji je nekada bio obavezan. Pričao mi je otac da je to bilo godinu dana ispucavanja svakog oblika negativne energije. Učenja redu radu i disciplini. I da je tokom tih godinu dana većina ljudi pronašla sebe.

Moja generacija danas nema ništa od toga. Nema nikakve ograde i granice, ništa nije zabranjeno i onda je sve dozvoljeno. A mi trebamo granicu i zabranu i to pod hitno

Pozdrav svima
Vedad

Oznake: nasilje, odgoj, društveno koristan rad


- 21:23 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Priča o Cazinu

Dragi moji,

evo jedna priča mene Krajiške. Iz Cazina, prelijepog grada na sjeverozapadu Bosne. Borimo iste bitke kao i svi drugi mladi iz BiH. S nasiljem ponajviše. Mladi su letargični i nezainteresovani za bilo što i jedino što rade je po kafama pričaju kako se teško živi. Oni nešto mlađi, moje kolege slušaju te starije i imaju istu priču tokom večernjih izlazaka. Zabavu pronalaze i stalnim naguravanjima sa nekim drugim. Proberu u masi nekoga ko će im biti žrtva i tortura može da počne. Ne znam kako im se to da. Prije nekoliko dana privukli smo svu javnost u BiH video uratkom u kojem je žrtva maltretiranja bio profesor. Da, da, dobro čitate....autoritet je nepoznata riječ u razmišljanju mladih, a o poštovanju i strahopoštovanju teško je i govoriti. I mnogi će reći "Ma profesor nije normalan i ne treba da radi ako ne može da zavede red", ali ja vjerujem da je čovjek koji je stariji bio potpuno zatečen tim što mu grupa huligana radi, a drugi podržavaju snimajući sve to ili pomažući da se maltretiranje nastavi. I neće trpiti nikakve posljedice jer je ocjenjeno da su oni problematični momci već od ranije poznati, ali da se tu ništa ne može i da profesor mora da uvede red.

Pozdrav
Lejla

Oznake: profesor, nasilje, kolač


- 21:21 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Djetetorhat

Pozdrav svima,

mislim da radite dobar posao s ovim blogom. To je sjajna prilikama ljudima da pričaju svoje priče o nasilju. Evo već nekoliko noći ste me potakli da razmišljam o toj izuzetno opasnoj pojavi koja sve više izjeda naše društvo. Dolazim iz jednog malo starijeg perioda kada to nije bilo u toj mjeri ili nije imalo takav intenzitet grubosti i zlobe. Posmatram ove današnje generacije koje odrastaju s potpuno poremećenom sistemu vrijednosti u kojem je djeci sve dozvoljeno. I kao što smo nekada pokušavali umanjiti značaj patrijarhata i nekog krutog, strogog odgoja očeva, tako mislim da ćemo mora danas mnogo raditi na prevazilaženju nekog "djetetorhata" i strahovlade koju djeca provode. Ne znam tačno uzročnika koji su uticali da društvo toliko skrene. Djeluje mi kao da danas više niko ne radi posao za koji je zadužen. Tako roditelji uvijek i neprikosnoveno smatraju da je njegovo dijete u pravu. Škola je izgubila veoma značajnu odgojnu komponentu, a prije je bila veoma važan korektiv svega onoga što propusti porodica. Policija je postala smiješna za svako dijete. I sasvim je logična posljedica da djeca traže pažnju izazivajući probleme jer znaju da im niko ništa ne može. Društvo je urušeno i oni stalno gledaju kako kriminal raste tamo gdje bi ih trebali učiti za budućnost. I oni ne mogu ni razumjeti zašto je problem ako donese nož u školu. A jeste problem i to veliki i to mnogo veći od tog samog djeteta.

Nastavite dalje da širite priče jer samo pričom navodimo druge da obraćaju pažnju

Abdulah

Oznake: dijete, djeca, policija, strahovlada, nasilje


- 21:19 - Komentari (0) - Isprintaj - #

13.07.2015., ponedjeljak

Jedna osoba čini razliku

Pišem vam ponovo...
Prošli put sam pisala o tome kako me "prijatelji" izazivaju jer nemam para. I dalje nemam para, ali se moj žuvot promijenio. Upoznala sam jednu divnu djevojku. Ona je došla kao nova u razred. Odmah se vidjelo da ima puno para. Ja sam mislila da će ona biti jedna od onik koje će me također izazivati jer nemam para. Ali me nije nijednom izazivala. Počela se družiti sa mnom. A zbog nje me niko drugi više ne izaziva. Ona je jednom svima rekla da nije sve u novcu i da svako ko ima novaca može ostati bez njih, i da je pravo prijateljstvo u iskrenim prijateljima. Ono što mi je najdraže jeste da ona ne želi izlaziti po kafićima. Nas dvije napravimo sendviče i sok i odemo na izlet vikendom. Kako je krenuo raspust svaki dan smo zajedno. Nema više nasilja u mom životu i ja sam ponovo sretna. Sve to zahvaljujući jednoj osobi. Jednoj osobi koja je promijenila moj cijeli svijet!

Aida

Oznake: razlika, nasilje, novac


- 10:18 - Komentari (0) - Isprintaj - #

06.07.2015., ponedjeljak

Nijemi posmatrači

Mislim da nema sfere života u kojoj nije prisutno nasilje. Bilo koje vrste. Ipak, mislim da su vršnjačko nasilje koje se dešava u školama, kao i nasilje u porodici, najteži oblici nasilja. Zašto? Pa i porodica i škola bi trebale biti naše sigurne oaze. Oaze u kojima smo zaštićeni od vanjskih napada a izgleda da nismo. Svakodnevno u medijima možemo čuti o nasilju u porodici, o tome da su roditelji ili roditelj iznevjerili povjerenje bića koje su donijeli na svijet i teško ga ozlijedili. Ili čitamo da je jedna osoba u braku odlučila teško ozlijediti ili čak i ubiti svoga supružnika, onoga koga treba štititi i voljeti. A škola? U školi đaci nisu bezbijedni. Ne mislim ja na put do škole. Mislim na nesigurno sjedenje u klupi jer se neko boji da će ga drug koji sjedi iza njega, udariti, umjesto da mu čuva leđa.
A naj naj naj najgore od svega jeste da je većina nas u ulozi nijemih posmatrača...

Oznake: nasilje, posmatrači, porodica, kolač


- 14:09 - Komentari (0) - Isprintaj - #

29.06.2015., ponedjeljak

Kad vaši izbori nisu vaši izbori…

Ja sam od onih što su prije mnogo izlazili, a sada vječito visim na internetu. Posebno kako je počeo raspust. Ne izlazim jer vani nije sigurno. Sad ćete reći da ljudi izlaze iako nije sigurno i da moramo voditi normalan život. Ja se slažem sa tim. Ali možda nisam dobro objasnila. Ja ne izlazim vani osim ako ne moram. Otići ponekad na kafu sa par prijatelja, ili u kupovinu, to mi je ok, ali se ipak najviše radujem dolasku kući i svom dragom kompjuteru.
Sada upisujem četvrti razred srednje škole. I mogu reći da sam dobar đak, i prijatelj. U prvom i pola drugog razreda nisam to bila. U prvo razredu sam se družila sa ljudima koji su bili nasilnici, a počela sam se sa njima družiti kako ne bih bila žrtva nasilja. I tako… Umjesto da se zauzmem za sebe i nekome kažem za problema, ja sam postala dio problema. Bilo nas je i djevojaka i mladića. Bilo nas je 9, i bili smo prava banda. Niko nam nije ništa mogao. A ono što je mene iznenađivalo jeste da nas niko iz škole koju smo pohađali i u kojoj smo najviše nasilja činili nije nikada ni na razgovor pozvao, a kamoli kaznio za ponašanje. Često smo galamili na druge, gurali ih, a nerijetko smo one za koje smo znali da imaju malo više novca pretresali i uzimali sebi. Nismo nikada otimali mobitele. To nam je bilo glupo, a i plašili smo se da nas neko od žrtava za takvo zlodjelo ipak ne prijavi policiji.
Iskrena da budem, meni se to nije sviđalo, ali sam pod pritiskom ostalih činila svakakve gluposti. Čak sam jednom donijela i petarde u školi i 10ak ih aktivirala. U početku mi je bilo smiješno ali sam sve više uviđala da moje ponašanje nije moje ponašanje.
Sve je kuliminiralo kada smo napali jednog mladića koji nam je odbio dati novac. Počelo je naguravanje i dan danas mi nije jasno šta se desilo… Uglavnom, on je pao, udario glavom od beton, i počela je teći krv. Ostao je bez svijesti. Ustvari ne skroz. Gledao je i zatvarao oči, ali ništa nije govorio. Svi su se razbježali. Htjela sam i ja pobjeći. Ali nisam. Ne zato što sam bila neko divno ljudsko biće nego zato što nisam željela biti uključena u ubistvo nekoga. Zvala sam hitnu! Došli su i profesori. Pitali su šta se desilo. Ja nisam mogla da progovorim.
Hitna je ubrzo došla i odvezla ga u bolnicu. Srećom, ubrzo samo saznali da neće imati trajne posljedice, ali je moglo biti daleko gore.
Moji roditelji su bili baš razočarani kada sam im rekla šta se desilo i koja je bila moja uloga. Bilo im je lakše kada sam rekla da sam jedina ja ostala. Otišli su sa mnom u školu. Sve sam rekla direktorici. Ona je bila začuđena da se tako nešto dešavalo a da ona ništa nije znala. Svi iz grupe smo dobili opomenu pred isključenje. Oni su nastavili da se druže. Ja sam se prestala družiti s njima, zahvalna što se na kraju ipak sve dobro završilo.
I eto, sada nemam puno prijatelja. Ustvari nemam baš prave prijatelje. Imam poznanike za otići na kafu, a meni je najbolje kada sam sama u kući jer znam da tada nikoga ne mogu povrijediti.

Ljubica Zubica

Oznake: izbor, nasilje, prijatelj


- 10:34 - Komentari (0) - Isprintaj - #

26.06.2015., petak

Žrtva nasilja

Kako je samo lijepo pročitati ove komentare i razmijenu iskustava o temi koja nam svima predstavlja problem. Ja sam u osnovnoj školi bila žrtva nasilja. To je bio pakao od života i danas nakon nekoliko godina kada se osvrnem ne znam kako sam to preživjela. Došla sam u razred koji je već formiran i nisam uspjela da se uklopim te sam postala žrtva svačije torture kako fizičke, ali mnogo vise psihičke koja je ustvari i gora. Jedva sam čekala da završim to osnovno školovanje i dođem u srednju školu. Bila sam riješena postati nasilnica kako ne bih bila žrtva. Jer jednostavno nisam znala više šta i kako uraditi. Ipak, nekako se sve posložilo da sam dobila dobar razred i da napokon uživam u školovanju.

Aida

Oznake: nasilje, školovanje, kolač


- 08:15 - Komentari (0) - Isprintaj - #

22.06.2015., ponedjeljak

Priča nasilnika

Dragi blogeri,
Evo s vama djelim priču nasilnika. Da, dobro čitate, ja sam taj. Pravi nasilnik. Mogao bih pričati da sam imao loše djetinjstvo, da roditelji puno rade i da mi ne posvećuju pažnju ili bilo šta od uobičajenih objašnjenja. Ali to nije tako. Nisam čak ni loš učenik. Ali sam nasilnik. Ili sam to bio. Od djetinjsta i od kada znam za sebe imam prijatelja koji je uvijek djelovao nekako čudno. Nisam baš znao zašto je čudan, ali je meni bio više nego drag. S polaskom u srednju školu shvatio sam da on ima autizam bar su mi roditelji tako rekli. Jednog popodneva ja sam kasnio sa povratkom iz škole kada sam u jednom prolazu vidio grupu mojih drugova nasilnika kako maltretiraju mog prijatelja. I možda bih prošao cijeli život da ne shvatim koliko je moje ponašanje pogrešno da tog dana nisam vidio tu scenu. Prijatelj je platio cjenu modrica i uništenih knjiga ali je vrijedilo krenuti drugim putem. Danas u jednoj gradskoj udruzi pomažem mladima da pronađu sebe kako nasilje ne bi pronašlo njih.

Pozdrav za sve

Oznake: nasilje, autizam, Mladi


- 08:39 - Komentari (0) - Isprintaj - #

12.06.2015., petak

Pričajmo

Nasilje oko nas dolazi u različitim oblicima. Ponekad se zapitam da li uopće primjećujem sve oblike nasilja i da li ljudi oko mene to primjećuju. Šta mi kao djeca znamo o nasilju i da li zaista možemo to dovoljno brzo prepoznati. Koliko roditelji posvećuju pažnje nama i koliko razgovaraju s nama o oblicima nasilja. Ono fizičko svako od nas može da prepozna. Sve druge oblike nasilja veoma teško.

Veoma je dobro govoriti o svojim iskustvima tokom dana sa svojim roditeljima. Ukoliko pomno slušaju mogu naslutiti nasilje u djetetovom okruženju. Problem nastaje u tome što djeca veoma malo razgovaraju s roditeljima. Mnogo češće ćemo pričati sa nekim drugim. Zato je dobro da postoje ovakve aktivnosti u kojima mladi mogu razmijeniti iskustva i možda zajedno pomoći nekome da se izbori s nasiljem bilo da je nasilnik ili žrtva.

Samo pričajmo i sigurno ćemo napraviti pozitivan korak naprijed.

Pozdrav svima
Dženita

Oznake: nasilje, prepoznati, nasilnik, iskustva, pria, pričati


- 09:41 - Komentari (1) - Isprintaj - #

08.06.2015., ponedjeljak

Reći nekome...

Reći nekome…
Nikada nisam bila dobra u izražavanju svojih emocija. Nekako sam navikla da su moje emocije moje i da nikoga ne trebam gnjaviti pričajući kako se osjećam. Sad ćete vjerovatno reći da su me to naučili roditelji, ali to ustvari nema nikakve veze sa roditeljima. Doduše, nismo često razgovarali, ali su oni uvijek bili vrlo zainteresovani za moj život, dešavanja u i izvan škole, i moram reći da su me bodrili ma šta da sam radila. Uvijek su mi govorili da ja mogu sve što poželim. Međutim moji roditelji ne znaju ni za pola problema koje sam imala u školi. Ja sam građom sitna i uvijek sam bila najslabija u razredu. Mislim fizički najslabija. Ovo što ću vam ispričati se dogodilo u osnovnoj školi. Bila sam osmi razred, i u razred nam je došla nova učenica. Visoka. Viša barem dvije glave od mene. I onako je odavala utisak fizički snažne osobe. Sjela je pored mene, jer su sva druga mjesta bila zauzeta. Ja sam je pozdravila a ona mi je grubo odgovorila na pozdrav. Narednih dana mi je bilo grozno sjediti sa njom. Stalno me čupala za kosu, gužvala mi knjige i sveske, čak je nekoliko puta i slomila olovke kojima sam pisala. Nekada mi je dolazilo i da se rasplačem. Nisam nikome rekla jer nisam htjela praviti problem. A iskreno sam mislila da nikoga neće biti briga. Ova visoka se brzo uklopila u razred. I nastavila je da me provocira. Čak mi je govorila da sam zakržljala jer sam tako mala, i da sam patuljak i da… Sve sam mogla da trpim dok mi nije jedan dan rekla, a bile smo same u razredu, da sam mala jer mi je mama sigurno kepec. Poludila sam. Uhvatila sam je za ruku i najsnažnije što mogu ujela. Ona je vrisnula i odgurnula me. Počela je da plače i da me pita šta mi je. Samo se šalila! Ja sam vrištala na nju da mi je dosta njenih provokacija i da ne mogu više da trpim. I da… A ona? Ona je stajala i tiho mi je rekla da nije imala pojma da mi to smeta. Rekla je da me čupala i zadirkivala zato što je htjela imati prijatelja i da ona ima puno braće koji tako pokazuju svoju privrženost. A olovke je pukla jer je bila nervozna taj dan… I rekla je čarobnu riječ: izvini. I ja sam joj oprostila. Ne, nismo postale najbolje prijateljice, ali smo ostale u korektnim odnosima.
Medina

Oznake: razred, nasilje, opraštanje, oprostiti


- 10:17 - Komentari (1) - Isprintaj - #

04.06.2015., četvrtak

Kad vas iznevjere...

Ovdje sam pročitao zanimljive priče i odlučih da i ja podijelim svoju priču s vama.

Nasilje je nešto najstrašnije što se događa osobi. Kada ono dolazi od potpunog stranca grozan je osjećaj biti žrtva nasilja. Ali posebno grozan osjećaj je kada to dolazi od nekoga koga znate cijeli život. Ili mislite da znate. Tu se osjećaju kojeg žrtva ima dodaje i osjećaj iznevjerenosti i nepovjerenja u ljude. Kod nasilja nepoznatih ljudi imate barem mirnu luku u prijateljima koji će vas zaštiti ili bar utješiti. Kada nasilje provode prijatelji onda znate da ste sami na svijetu. I lako je reći da ti ljudi nisu vrijedni tvoje sekiracije i brige i da nisu tvoji prijatelji, ali ako si mislio da ih poznaješ cijelog života a oni odluče tračariti i spletkariti oko tebe i tvog života onda prestaješ vjerovati ljudima jer ako su te mogli prijatelji iznevjeriti i svi drugi će.

Veliki pozdrav,
Aleksandar

Oznake: nasilje, prijatelji, povjerenje, ljudi


- 10:15 - Komentari (0) - Isprintaj - #

01.06.2015., ponedjeljak

Svijet bez nasilja?

Ja sam po opredjeljenju pesimista. Naime mislim da nije moguće postići svijet bez nasilja. Ponekad mi se čini da ne postoji osoba koja nije bila žrtva ili nasilnik. Imamo sada mnogo nasilja. Posebno je, kažu, važno ovo vršnjačko nasilje, jer maloljetni nasilnici postaju ubrzo punoljetni kriminalci. Ja mislim da treba preuzeti malo odlučnije akcije i boriti se protiv vršnjačkog nasilja. Trebamo svi zajedno ustati i boriti se bilo protiv verbalnih napada bilo protiv fizičkog nasilja. I da, mislim da puno više pažnje treba posvetiti online nasilju. Čini mi se da je kod nas ova pojava baš zanemarena. I da bi trebalo, barem u BiH, razviti neke mehanizme online prijave cyberbullyinga. Npr. neko te vrijeđa na FB, ti uradiš prin screen uvreda (ali se mora paziti i na anonimnost) i osobi koja je vrijeđala policija pokuca na vrata! Da, baš policija. I da, u roku od 24 sata od prijave. Znam da će sada svi reći da je to nemoguće, ali evo ja samo naglas razmišljam. Dajte ljudi da zajedno napravimo neko rješenje za online nasilje. Edukacija je uvijek pozitivna ali treba uvesti i prijavu nasilja. Ma može skroz anonimno. Recimo na twitteru napravimo #notocyberbullying i uredno prijavljujemo. A oficijelni organi malo popričaju sa maloljetnikom i njegovim roditeljima i upozore ih na neprimjereno ponašanje. Mislim da će većina roditelja nastojati da spriječi dijete od daljeg nasilja. A ako je osoba punoljetna, onda treba biti procesuirana i kažnjena društveno odgovornim radom. A za svaki sljedeći prestup zatvorskom kaznom. Ne znam pravo rješenje, ali se nadam da ćemo uskoro svi zajedno nešto smisliti.

Oznake: nasilje, twitter, pesimista, rješenje


- 11:02 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Imati prijatelja...

Potičem iz porodice koja je sve samo ne porodica. Ponekad se u noći pitam da li postoje neki testovi koji mogu otkriti ko je prikladan da bude roditelj, a ko nije. Želim da postoje takvi testovi. Da oni koji ga ne prođu zakonski nikada ne mogu imati djecu. Dugo godina živjela sam u ubjeđenju da ja radim nešto pogrešno i da zbog toga nastaju problemi. Ako bih ostala tri minuta duže na ulici u igri, ukoliko bih se igrala s lutkama umjesto da čitam, ukoliko ne bih pojela sve što je postavljeno, ako bi bio neki problem u školi. Vjerovala sam da za svaki problem u kući odgovorna ja i nastojala da sve bude kako treba. Ali ti problemi nisu prestajali. Kakio su godine odmicale samo su rasli. Ja sam sve manje i manje vremena bila u kući. Počela sam u svemu popuštati od ponašanja do ocjena. Više mi nije bilo važno ništa. Jedino što me je još držalo je prijateljstvo s Majom. Nisam joj mnogo pričala o mojoj porodici i ona nije mnogo znala. Malo iz stida, malo iz toga što nisam znala kako da joj to ispričam.

Na kraju prvog razreda srednje škole Majini roditelji su me pozvali da ljeto provedem s njima na jezeru. Moji su se strašno protivili i nije bilo mogućnosti da ih izmolim da me puste. Bila sam toliko nesretna posebno jer nije bilo nikakvog realnog razloga za to. Maja je također bila nesretna jer smo se radovali tome. Majin tata je jedan dan otišao kod mog oca u kancelariju. Ne znam šta mu je rekao i kako ga je natjerao da me pusti. Pamtim taj dan kada je otac došao kući potpuno ljut i izbezumljen i rekao da mogu ići. Dalje mi ništa nije bilo važno. To ljeto je najbolje ljeto u mom sjećanju. Shvatila sam kako porodice mogu funkcionisati i šta ustvari znači imati porodicu. A ja....ja sam tada znala da imam prijatelja za do kraja života.

Možda je malo izvan priče o nasilju, ali mislim da je temelj za sve porodica. Da svako nasilje pa i prevazilaženje tog problema leži u porodici. Ako tu bilo što nedostaje to ostavlja nepopravljive posljedice na ličnost.

Jasmina

Oznake: porodica, nasilje, Problem


- 09:41 - Komentari (0) - Isprintaj - #

21.05.2015., četvrtak

Druga vrsta nasilja

Mislim da u procesu rješavanja problema nasilništva i općenito priče o nasilju među vršnjacima najčešće govorimo o fizičkom nasilju. Ono se kao smatra najgorim i najtežim. A nije vjerujte mi. Mnogo teže i mnogo gore je psihičko nasilje u kojem žrtva gubi samopouzdanje i moć za suprotstavljanje. To ne ostavlja modrice i polomljene kosti. To slama dušu, a da to niko ne vidi. Ako se požalimo nastavniku, on kaže da su to dječje igre, ako se požalimo direktoru ili pedagogu, kažu nam da bespotrebno pravimo problem i dramimo. I nekada je to prestajalo sa odlaskom iz škole jer bismo imali drugo društvo i mogli da nekako izborimo se s tim pritiskom, ali danas to ne prestaje. Traje 24 sata kroz društvene mreže i elektronsku komunikaciju. E to je najgore nasilje koje ne ostavlja fizički trag a koje prijeti da uništi cijelu jednu generaciju.

Aida

Oznake: nasilje, Facebook, žrtva, trag, direktor, pedagog, kolač, cyberbullying


- 10:28 - Komentari (1) - Isprintaj - #

18.05.2015., ponedjeljak

Nastavak priče

Hm… Ja redovno posjećujem vaš blog i prošli put sam vidjela da je Lemana pisala i drugi svoj tekst kao nastavak. Ja se isto već dugo premišljam da vam javim šta se dešavalo sa mnom, Draganom i Vesnom. Moram vam priznati da sam baš srećna. Vesna je sada puno bolja osoba. Školski pedagog joj je puno pomogao, a Vesna je razgovarala i sa roditeljima i oni nisu znali koliki pritisak prave. Ja sam i dalje u vezi sa Draganom. Lijepo nam je i pravimo planove za zajedničku budućnost. Vesna je od agresivne djevojke postala mirna i dobra. Nije više nikada nikome zagorčavala život. (A iskrena da budem nisam vjerovala da će baš ovakva transformacija biti moguća). Ono što želim reći jeste da nema nerješivih problema. Važno je povjeriti se nekome i potražiti rješenje. To što mi ne možemo da riješimo problem ne znači da je problem nerješiv. Ljudi se svakodnevno susreću sa raznim problemima, i svakodnevno ih i rješavaju. Nekada sami, nekada uz nečiju pomoć. Nemojte se stidjeti da zatražite pomoć. To nije sramota. Sramota je nauditi drugom živom biću. Nasilje nikada ne može biti rješenje. Vođeni su toliki ratovi, a nisam baš sigurna da su donijeli išta dobro. Sretno nam svima!

Snježana

Oznake: sreća, nasilje, rješenje, roditelji, pedagog, Pomoć


- 09:12 - Komentari (1) - Isprintaj - #

11.05.2015., ponedjeljak

Još jedna priča za blog

Na blogu me već znate jer sam pisala da sam bila nasilnica. Da jesam. Kada sam vam prvi put pisala, nisam mislila da će od ovoga biti puno koristi, ali kako blog napreduje i kako se nižu različite priče, ja sve više smatram da ovo itekako ima smisla. Priča koju sam podijelila sa vama, premda je imala sretan završetak, dugo me progonila. Smatrala sam da moram još nešto učiniti kako bih se iskupila za nasilje koje sam činila. Zato sam vam i pisala. Bez uljepšavanja. I, vjerujte mi da mi je bilo puno lakše od kada ste objavili priču. I sada kada mi je teško odem na blog, nađem svoju priču i mislim da sam dala mali doprinos u borbi protiv vršnjačkog nasilja. Osjećam se bolje, ma kakav dan imala. Drago mi je da postoje ovakve aktivnosti. Jer, evo ja od kuće pišem i nadam se, pomažem nekome da shvati koliko je nasilje besmisleno. Zaista jeste. Ali mislim da ima još mnogo posla koji treba biti urađen. posebno na prepoznavanju različitih oblika nasilja. Ja sebe nisam vidjela kao nasilnika. Mislila sam da tako treba biti. Da je tako pravedno. Da sam bolja od drugih. A čini se da smo dobri onoliko koliko činimo dobro ljudima oko sebe. Zato, volite se, širite ljubav i činite dobro. Pardon, sve ovo trebamo činiti zajedno!

Lemana

Oznake: nasilje, Mladi, dobro, Pomoć, iskustvo


- 10:46 - Komentari (0) - Isprintaj - #

04.05.2015., ponedjeljak

Savjet starijeg

Kao dijete uvijek sam se užasavao rečenice „slušaj savjet starijega“, međutim evo stigao sam u fazu u kojoj i ja to govorim. I možda tek danas razumijem važnost tih riječi. Kao dijete bio sam buntovnik i sve što ide uz to. Ne znam zašto ni kako se to dogodilo. Imao sam sve što nekom djetetu treba, ali sam uvijek bio nezadovoljan i uvijek sam tu agresivnost praznio na predmetima i drugim osobama oko mene, u školi i izvan nje. Nisam bio loš učenik, ali me škola nije pretjerano zanimala. A onda sam došao u 3 razred srednje škole. Već sam bio dobro poznat kao nasilnik u školi i svi su se klonili mene. Što su se oni više udaljavali, to sam ja bivao sve gori i gori. Posjete direktoru, razgovori s pedagogom nisu pomogli, prijetnje roditeljima još manje. A onda se te godine promijenio naš razrednik jer je naša razrednica nešto bila bolesna. Predavao je predmet „Odbrana i zaštita“ (mislim da danas tog predmeta i nema u nastavi). Kada je preuzeo razred, bio je u fazi organiziranja streljačkog mitinga svih srednjih škola u našoj lokalnoj zajednici. Zadužio je mene i još nekoliko učenika iz razreda da mu u tome pomognemo. Tokom naredne dvije godine uključio sam se u streljačku sekciju. Razgovori s profesorom su mi promijenili pogled na svijet oko mene i ono što sam danas najviše dugujem njemu. Da sam nastavio starim putem vjerojatno bih završio ili u zatvoru ili u grobu. Danas imam porodicu i posao, živim solidan život. Nisam nikada shvatio zbog čega sam bio nasilnik, ali svima koji to danas jesu savjetujem da razmisle dva puta …. prošao sam taj put i znam da je usamljen. Pronađite nešto što će vam privući pažnju i što će vas ispunjavati, na što ćete trošiti energiju. A onima koji su žrtve nasilja poručujem da se ne izmiču od nasilnika jer to neće pomoći nego samo stvoriti još veće probleme. Nasilnici ustvari u tome svemu trebaju prijatelje. Zato budite hrabri i suprotstavite se. Jedan od vas, više vas može promijeniti svijet. Bolji i za vas i za nasilnika.

Orhan Pašić

Oznake: nasilje, nasilnik, buntovnik, streljački miting


- 10:12 - Komentari (1) - Isprintaj - #

27.04.2015., ponedjeljak

Rješenje za vršnjačko nasilje

Ja sam Lana. I redovno posjećujem vaš blog. Vidjela sam da su se mnogi odvažili da vam pišu. Ja nemam problem sa vršnjačkim nasiljem. Nisam nasilna niti je neko nasilan prema meni. U razredu se svi dobro slažemo i ja ne znam da se u mojoj školi ikada dogodio neki nasilan incident. Nemamo čak ni verbalno nasilje. Šalimo se i zadirkujemo, ali se nikada nikome ne izrugujemo niti vrijeđamo. Vjerovatno se pitate kako je to moguće. Pa moguće je zato što svi puno radimo na prevenciji vršnjačkog nasilja. U našoj školi se često organizuju zajednički časovi. Npr. dva razreda skupa slušaju vani isti predmet, i to nam je prilika da se upoznamo i da nismo zatvoreni u mali svijet zvani "razred". Zbog ovoga jedni druge vidimo kao poznanike i prijatelje, pa puno bolje razmislimo kako ćemo se ponašati. A često imamo i radnje akcije u školi kada skupa uređujemo dvorište ili skupljamo stari papir ili tome slično. Ono što je daleko najvažnije jeste da jedni sa drugima komuniciramo. A ako smo stidni u školi imamo jednu kutiju u koju možemo staviti papir na kojem smo napisali šta nam smeta. I onda riješimo problem sa razrednikom. (Moramo napisati ko nam je razrednik)
I znate kako časovi odjeljenske zajednice prođu ili u nekoj bezveznoj priči ili se ne dogode? Eh, pa u mojoj školi toga nema, a nerijetko nekoliko razreda u isto vrijeme skupa ima čas odjeljenske zajednice. Skupa iznosimo probleme i skupa tražimo rješenja.
Kada bi svi radili kao mi bilo bi daleko manje nasilja.

Oznake: nasilje, rješenje


- 10:34 - Komentari (1) - Isprintaj - #

16.04.2015., četvrtak

Nasilje u svakodnevnom životu

Često razmišljam o prošlosti, o onim dobrim starim vremenima o kojima pričaju naše bake... Volim reći da sam jedna od one djece koja još živi u tom vremenu. Živim tu zato što želim. Smatram to svojom slabošću, jer nisam spremna da prihvatim realan svijet u kome odrastam. Nasilje je sastavni dio moga dana. Ne mogu zamisliti svoj radni ili neradni dan bez barem jednog slučaja nasilja u svojoj neposrednoj blizini; na televiziji, na internetu, u školi, na ulici, u sredstvima javnog prevoza i slično. Ono što većina ne želi prihvatiti jeste realna slika naše svakodnevnice. Svi smo mi nasilnici, svjesni ili pak nesvjesni, svi smo svjedoci nasilja, i svi smo opet, svjesne ili nesvjesne žrtve nasilja. Na kraju krajeva, teško je današnji režim života proživjeti bez nasilja. Živimo brzo, nemamo vremena da pazimo da osjećaje drugih ljudi. Ne volimo više onako iskreno i čisto kao što smo nekada voljeli. Izgubili smo osjećaj za drugo ljudsko biće. Nije li to žalosno?
Volim zamišljati vremena iz priča mojih djedova i baka. Zadovoljstvo mi je istraživati i čitati o njima. Ta divna vremena bila su ispunjena ljubavlju, srdačnošću, bezbrižnošću. Ljudi su istinski poštovali jedni druge i cijenili jedni druge. Mislim da se u tome krije tajna ljudske sreće. Ipak, koliko god da me usreći promišljanje o tim vremenima ljudske topline i bliskosti, toliko me i rastuži onaj povratak u tamnu realnost, gdje moram nastojati izbaciti emocionalno percipiranje svijeta, te naučiti mehanički prihvatati ili pak odbacivati ono što mi život donese. Tu se gubi čar istinskog življenja.
To nam je nasilje učinilo na globalnom nivou. Takvi smo ljudi postali, i takvi ćemo biti, sve dok sami sebe ne izjednačimo sa drugima, ne naučimo poštivati jedni druge, te živjeti u harmoniji i toleranciji. Tek kada na taj način iskorijenimo nasilje, moći ćemo živjeti bezbrižno. Ljubav nadjačava bilo kakav nasilan pristup, samo treba znati voljeti. Voljeti život, voljeti ljude.

Anđela Dimitrić, KŠC Srednja Medicinska Škola Sarajevo

Oznake: nasilje, ljubav


- 09:42 - Komentari (2) - Isprintaj - #

Pronalazak unutarnjeg mira

Imam sedamnaest godina. Moje ime nije važno. Mjesto gdje živim, ljudi koji me okružuju, sada nisu važni. Važna je moja priča, ono što sam proživljavala svakodnevno tijekom proteklih par godina. Izgledam dosta drugačije od većine mojih vršnjaka. Ne smatram da izgledam bolje ili gore od njih, samo nisam prosječnog tinejdžerskog izgleda. Volim kroz svoj izgled oslikavati svoj karakter, svoju kreativnu stranu. Shodno mome neuobičajenom izgledu, uvijek sam bila nasmijana, komunikativna, imala sam tu sposobnost da u bilo koje vrijeme sa bilo kim razgovaram o bilo čemu. Takva mi je bila priroda. Nažalost, vršnjaci u mojoj okolini nisu imali toliko otvoren um po pitanju moje neobične pojave. Kada sam završila osnovnu školu, jedva sam čekala da upišem srednju školu koja mi se činila najoptimalnijom za moj daljnji napredak u životu. U razredu sam, kao i u ostatku škole, naišla na kojekakve čudne poglede i odmjeravanja. To me nije iznenadilo jer sam na neki način već prihvatila takve poglede od strane drugih ljudi kao dio svoje svakodnevnice. Nakon što me dosta mojih kolega upoznalo, nakon što su se djelomično upoznali sa načinom moga razmišljanja o životu, počela sam dobijati kojekakve pogrdne komentare na račun moga izgleda i mojih izjava. Budući da sam veoma emotivna djevojka, neopisivo teško su mi padale te riječi. Mislila sam da su u pravu. Svakodnevno sam dolazila kući iz škole uplakana, razmišljajući o prebacivanju u drugu školu, a opet, bivajući svjesna da će me vjerovatno i tamo dočekati sličan pristup. Ometali su me u učenju, dok sam odgovarala na satu dobacivali su mi podrugljivo se smijući, narušavajući tako moju koncentraciju. Izgubila sam volju za učenjem. Nisam imala prijatelja, na odmorima sam bila sama, čitajući knjige ili jednostavno razmišljajući o svemu što se u proteklom periodu izdešavalo. Bojala sam se ljudi oko sebe. Nisam više imala hrabrosti da se bilo kome obratim, jer sam bila svjesna da će me dočekati ismijavanje i nerazumijevanje. Povukla sam se u sebe, postala sam sasvim druga osoba. Nisam se usudila da im se suprostavim jer oni svi izgledaju "prihvatljivo". Nisam se usudila da se obratim ikome za pomoć. Mislila sam da sam bespomoćna. U jednom momentu mi je sinulo - žrtva sam nasilja, osjećaj je grozan. Nikada nikoga neću kategorisati na bilo kojoj osnovi, nikada neću nikoga uvrijediti. Nitko ne zaslužuje ovu bol. Postoji li izlaz iz ovog kaosa?
Nakon nekog vremena, ipak, shvatila sam, moram okrenuti novi list. To sam i učinila. Sasvim slučajno, od mame sam za rođendan dobila knjigu o ljudskoj psihi i mislima. Što sam više čitala, to sam više uspjevala regenerirati svoju staru osobnost, bivala sam opet nasmijana, otvorenog uma i s osmijehom na licu. To su primijetili i ljudi oko mene. Nisu me doticali više ti komentari. Znala sam da je to odraz njihove osobnosti i vlastitog nezadovoljstva. Uspjela sam. Ubrzo su sve te pogrdne riječi nestale u izmaglici. Nije ih više bilo. Nakon što su uvidjeli da sam sigurna u sebe i da sam zadovoljna sobom, odustali su. Prevazišla sam nasilnike.
Svijet je pun različitosti i ne samo da ih trebamo prihvatiti, već ih trebamo voljeti, poštovati i cijeniti, jer upravo svu tu ljepotu čine te naše različitosti od osobe do osobe. Svaki cvijet cvjeta na svoj način, zašto ne možemo i mi? Naposlijetku, tolerancija je ono što nas čini pravim, zdravim ličnostima.

Oznake: vršnjačko nasilje, nasilje, izgled


- 09:37 - Komentari (2) - Isprintaj - #

10.04.2015., petak

Ruka podrške

U vremenu u kojem vlada tehnologija, razum i iskrivljavanje tolerancije, sve je više nasilja koji ljudi trpe bojeći se za svoju budućnost. Iako bi trebao vladati mir i ljubav, danas to nije tako, većina ljudi samo pokušava iskoristiti najbolje od svega bez obzira na to kakvu posljedicu po druge ima. Zbog ovakvog mentalnog sklopa ljudi koje danas poznajemo, sve je više nasilja kako psihičkog tako i fizičkog. Poznajem mnogo osoba koje su bile zlostavljane i nisu smjele potražiti pomoć jer su se bojale da će se to nasilje povećati. Većina tih osoba je bila žrtva vršnjačkog nasilja koje je jedno od najčešćih danas jer se po većini razlikuju od drugih. Nasilnici su tako jedino naučili postići neki uspjeh ili zadovoljstvo, što je poražavajuća istina.
Možda ja kao maloljetnica ne mogu toga mnogo postići, ali pozivam sve ljude da pokušaja zajedno da pomognu svim akterima nasilja pogotovo žrtvama jer svi oni trebaju našu pomoć.
Postoji poslovica koja govori o tome da ne treba da se baziramo na stvari iz prošlosti jer su prošle niti da se previše nadamo nečem jer ne znamo hoće li doći. Već trebamo da zastanemo na trenutak i počnemo djelovati sada jer za to imamo samo jednu priliku. Zato počnimo graditi novu i ljepšu budućnost pružajući ruku podrške svima.

Anđela Dimitrić - KŠC Srednja medicinska škola Sarajevo

Oznake: nasilje, Podrška, razum


- 13:36 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Globalna situacija međuodnosa

Današnja globalna situacija međuodnosa ugrožena najviše zbog nedovoljne komunikacije i nepravilnog odgoja djece te kao posljedicu toga imamo nasilne maloljetnike.
Koliko sam mogla zapaziti veliki je problem današnjice fizičko maltretiranje i zanemarivanje kao psihički oblik nasilja. Ipak mišljenja sam da je mnogo teže trpiti uvrede od strane vršnjaka, vrijeđanje bez povoda, odbacivanje i distanciranje bez praga tolerancije prema drugoj osobi osim nanošenje BOLI. Čovjek i njegova osobnost po meni nije dovoljno istražen u psihičkom smislu, ali krenuvši od sebe zasigurno znam kakav utjecaj na njega može imati okolina. . amo jedna riječ može dovesti drugu osobu u stanje depresije, tuge, a pogotovo konstantna verbalna vrijeđanja. Sama priroda ostvarivanje odnosa s drugima, ali sa dosta pažnje jer kada jednom osoba osjeti da je ugrožena od strane druge osobe često bliske osobe. Ona se zatvara u sebe...
Povučenost je najgore stanje koje se može dogoditi jer tada dolazi do interpersonalnog sukoba , preispitivanja sebe i na kraju do takvog stanja da ne mogu to niti opisati. Možda i do poremećaja ličnosti.
Ovaj problem pothitno treba rješavati na više nivoa radi naše BOLJE BUDUĆNOSTI, jer i sama poznajem ovakve žrtve, a nekada ne znam kako im pomoći!?

Anđela Dimitrić - KŠC Srednja medicinska škola Sarajevo

Oznake: odnosi, nasilje, zlostavljanje, sukob


- 13:26 - Komentari (0) - Isprintaj - #

09.04.2015., četvrtak

Nasilje

Koliko često čujemo riječ nasilje dnevno, tjedno, mjesečno; na vijesitma, dnevnicima, u nekim drugim medijima, a da li se ikada dublje zamislimo o nasilju kao činu, a ne samo o nasilju kao riječi koju svakodnevno čujemo i redovito zanemarimo? Što je to zapravo nasilje? Nasilje je svjesno i namjerno ugrožavanje nečijeg fizičkog, psihičkog i emotivnog blagostanja gdje nasilnik osjeća zadovoljstvo a žrtva se osjeća ugroženo. Koliko često čujemo pojam „nasilje“, a nikada se ne zapitamo kakav je to problem? Kako se osjećaju žrtve? Kakva trauma je izazvala nasilno ponašanje kod nasilnika ili koji je drugi razlog takvog ponašanja kod osobe? Pojam nasilje veže za sebe cijeli niz pitanja na koje najčešće ne znamo odgovore. Čuli smo za bezbroj istinitih priča o nasilju, čuli smo- na žalost, za mnoge negativne posljedice i svjesni smo štete koja se nasiljem nanosi društvu kao cjelini, ali i žrtvi/nasilniku. Uprkos tome, zajednica i dalje ne poduzima adekvatne mjere za suzbijanje, smanjenje ili čak obustavljanje nasilja u našoj sredini.
Nasilje kao čin je začarani krug iz kojeg se veoma teško izlazi, odnosno kompleksan sustav teško objašnjiv. Recimo, kako će zdravo odrasti osoba koja je žrtva nasilja u svojoj porodici? Da li će ta osoba uspjeti da se uz nasilje razvije u zdravu ličnost? Ovaj primjer vuče za sobom druga pitanja, npr. Zašto je nasilnik koji je vršio nasilje nad spomenutom osobom postao nasilnik? Da li će spomenuta osoba jednoga dana kada odraste vršiti nasilje, hoće li biti dobar bračni partner, roditelj, prijatelj ili jednostavno hoće li biti potpuno zdrava, funkcionalna i psihološki stabilna individua u društvu.
Iz ovog primjera zaključujemo koliko je nasilje ozbiljan problem i koliko drugih ljudi obuhvata. Nasilje je pojava o kojoj se mnogo govori, malo razmišlja a još manje se poduzimaju mjere za smanjenje i obustavljanje.
Ajla Sarajlić - KŠC Srednja medicinska škola Sarajevo

Oznake: nasilje, nasiljnik, smanjenje, Problem


- 08:42 - Komentari (0) - Isprintaj - #

30.03.2015., ponedjeljak

Nasilje u tuzlanskim školama ne jenjava

Da li se sjećamo nasilja od prije nešto više od godinu dana u Mješovitoj srednjoj školi u Tuzli? Nasilje je razotkriveno snimkom koje je objavljeno na društtvenim mrežama. Tada su mnogi mediji, udruženja građana, fondacije, asocijacije, akademski građani, ali i oni obićno lajici osudili čin nasiliničkog ponašanja među vršnjakinjama. Realno bi danas bilo to okarakterisati kao zlostavljanje, jer je vršen čin nasilja nad slabijom osobom, ako uopšte nasilje smijemo i možemo dijeliti.
Ovih dana medijski stupci su ponovno ispunjeni viješću da je tuzlanski srednjoškolac nakon sukoba ostao bez testisa. Hiruškim zahvatom, kao posljedica nasilja, navedeni su mu odstranjeni. Menadžment škole je sigurno ispoštovao proceduru, kontaktirao nadležne policijske organe koji su dokumentovali događaj i rade na rasvjetljavanju istoga, te će ga sigurno proslijediti nekome u daljnje postupanje.
Učeniku će sigurno biti izrečena najteža disciplinska mjera u sklopu srednjoškolske ustanove, a svoje obrazovanje će neslavno završiti. I sada dok pišemo o ovoj temi svi prepoznajemo problem, ali smatram da se problemu, po ko zna koji put, pridaje značaj nakon što se ispolji u našem društvu. Zar smo toliko nesposobni?
Realno bi bilo pitati šta se do danas učinilo na unapređenju odgojnog procesa? Također, ne smijemo zaboraviti ni mirne proteste koji su se desili nakon već pomenutog nasilja u Mješovitoj srednjoj školi.
Nasilje među učenicima se svakodnevno događa, ne smijemo i ne možemo to osporiti. Društvo je uradilo (ni)malo na rješavanju problema međuvršnjačkog nasilja. Možemo i dalje pričati o tome šta bi se trebalo uraditi, ali konačno bi se trebalo nešto i uraditi, pa novac od plaća, automobila, putovanja i slično usmjeriti na odgoj i obrazovanje, jer oni su stub društva.
Mnoštvo je problema vezano za odgojno-obrazovni proces u Tuzlanskom kantonu i godinama, ali i decenijama niko ništa ne poduzima ka poboljšanju stanja u ovoj oblasti. Sistem treba da strateški pristupa i već pozitivnim stvarima, ali i onim negativnim, koje su svuda oko nas.
Ostaje nada, da vrijeme liječi sve rane!
Edo Salković

Oznake: nasilje, Obrazovanje, tuzla, učenik


- 10:20 - Komentari (1) - Isprintaj - #

23.03.2015., ponedjeljak

Nasilje bez povoda?

Čitam prije neki dan da je drug udario druga bez povoda. Žrtva zamolila nasilnika da promijeni mjesto jer mu je smetao na nastavi, a nasilniku se to nije dopalo pa je druga udario šakom. Ovaj dobio hematom i povredu glave. Roditelji nasilnika su se izvinuli roditeljima žrtve, a roditelji žrtve kažu da ne žele odštetu nego samo da im je dijete u školi sigurno. Ali kada su mediji napisali da je dječak napadnut bez povoda, u naslov nisu stavili da je napadnuti dječak već bio žrtva nasilja u školi. I da ga je čak napao isti dječak sa kojim je sjedio na času. Šta je bilo prije niko ne zna osim da je nasilnik problematičan učenik, a žrtva „fin, miran i primjeran“.
Ja se pitam ko je zakazao u odgoju nasilnika? Roditelji? Škola? Društvo? I šta sada? Izbaciti nasilnika iz škole i stvoriti još veći problem? Razgovarati sa nasilnikom? Razgovarati i sa nasilnikom i sa žrtvom? Nastaviti ignorirati problem?
Kada se nasilje desi svi imaju milion i jedno rješenje. Čini se da se niko ne obazire na prevenciju nasilja. Dječak - nasilnik je i prije bio agresivan ali očito da se nadležni bave problemom nasilja među mladima tek kada problem eskalira.
Ne slažem se sa tvrdnjom da postoji nasilje bez povoda. Možda žrtva nije izazvala napad ili je razlog minoran, ali svako napada sa povodom. Možda su nasilnika to jutro istukli roditelji pa je on odlučio da se osveti nevinom drugu. Možda je i nasilnik negdje žrtva nasilja. Možda. Bilo kako bilo, niko ne napda bez razloga: stres, strah, nervoza i još milion razloga se mogu navesti za nasilje. A na nama je da ne zaboravimo reagirati na nasilje i educirati i žrtvu i nasilnika da agresivno ponašanje nikada nije opravdano!
Ljubica Zubica

Oznake: nasilje, Mladi


- 11:50 - Komentari (1) - Isprintaj - #

29.01.2015., četvrtak

JEDNA SASVIM (NE)OBIČNA PRIČA

OBJAVLJENO: 20.01.2015.

Znate, svi smo se mi nekada suočili sa vršnjačkim nasiljem. Bilo da se radi o tome da smo bili žrtva ili da smo bili nasilnik. Ali gledajte. Kada kažemo nasilje svi mi odmah pomislimo na fizičko nasilje, krvave obračune, tuče, modrice i tome slično. Rijetko pomislimo o psihičkom nasilju, a još ređe mislimo o nasilju isključivanja. Da, malo je poznato. Eh ja sam doživjela to nasilje isključivanja. Zato jer sam se zamjerila pogrešnim djevojkama u školi, one su učinile sve da me isključe iz skoro svih društvenih dešavanja u školi, zajedničkih kafa sa školskim kolegama, pa čak smo jednom bježali svi sa časa, a one su mi otvoreno rekle da nisam dobrodošla da bježim sa svim kolegama iz razreda. Kako sam znala da je još gore ostati sam u razredu kada su svi otišli (pretpostavila sam da mi se mogu i zbog toga osvetiti), otišla sam sama u drugi kafić. Naručila čaj i pila ga sama. Cijelo srednjoškolsko školovanje mi prolazi u skoro pa totalnoj izoliranosti. Srećom, četvrti sam razred i jedva čekam kraj. Neću ići ni na proslavu mature jer znam da nisam dobrodošla. Vjerovatno se pitate da li sam ikada ikome rekla za ovo. Nisam i ne namjeravam. Imali smo jednom jedan seminar o nasilju. Bili su i naši profesori tu. Svi su se složili da je najteže fizičko nasilje, a da je psihičko nasilje rijetko i da ga đaci često „umisle“. Eh, da ja ne bih ništa umišljala nisam nikome ništa rekla. Borim se sama. Učim koliko mogu, sjedim sama u klupi. Imam svoju muziku i trudim se svaki dan naći nešto pozitivno čemu ću se radovati. Da je lako, nije, ali se trudim. I mala poruka za profesore, nisu sva zadirkivanja samo nevina dječija zadirkivanja. Ona često bole jače od oštrice noža

Oznake: društvo, nasilje


- 18:09 - Komentari (1) - Isprintaj - #

SUNCE SIJA IZA SVAKOG OBLAKA

OBJAVLJENO: 20.01.2015.

Obično nisam emotivna niti patetična. Ali sada sam odlučila da to budem. Prije nekoliko dana mi se dogodio jedan predivan događaj. U srednjoj sam školi. Nisam popularna, niti sam nešto druželjubiva, ali imam zasita divan razred. Nekako smo svi tu jedan za drugoga, i trudimo se da jedni drugima pomognemo što je više moguće. Ali ja ne govorim samo o školskim obavezama. Govorim o svemu. Jedan nam je kolega trebao ići na liječenje i njegovi nisu imali dovoljno novaca, pa smo skupili dio. Trebali smo ići na zajednički izlet ali kolegica nije mogla da plati, pa smo to platili. Prijateljica je napisala predivan rad za jedno online takmičenje i svi smo glasali. I uvijek sam mislila da to tako i treba da bude. Ja ću vam ispričati jedan banalan problem koji sam imala. (Sada mi se čini banalan, a tada se činio velik poput Himalaja.) Na putu do škole me često presretala jedna djevojčica, prljava i u poderanoj odjeći tražeći novac. Ja sam joj ponekad davala. Onda kada nisam imala nisam joj mogla ni dati. Međutim kako je vrijeme odmicalo djevojčica je postajala sve agresivnija u traženju novca joj se jedan dan pridružio neki mladić od 17 – 18 godina. Kada sam im prvi put rekla da nemam, priprijetili su mi da sutra obavezno donesem, ili... Nisam prijetnju shvatila ozbiljno. Sutra sam ih opet srela i nakon što nisam imala ništa da im dam mladić me počupao za kosu i priprijeto da sam „gotova“ ako im ne budem donijela novac. U narednih nekoliko dana sam promijenila put dolaska u školu i nisu me dirali. Mislila sam da su me zaboravili, i odlučila sam ponovo koristiti isti put na kojem su bili oni, a koji je bio dosta bliži. Bila sam u krivu. Ovaj put me mladić udario i naredio da dam sve što imam. Imala sam 5 KM, i to mi je trebalo trajati narednih pet dana za užinu. Došla sam u školu neraspoložena i pitali su me šta mi je ali ja nisam htjela nikome reći. Nekako me bilo stid. Ipak jedna drugarica je bila baš uporna i ja sam joj rekla, i rekla sam da me je strah ići tim putem. Ona mi je rekla da i sutra idem istim putem i da se ne plašim jer će ona biti tamo. I onda je otišla sjesti na svoje mjesto. Ja sam se bojala sutra ići istim putem ali sam ipak odlučila to učiniti. Kada sam se približila mjestu gdje su djevojčica i mladić stajali moje prijateljice nije bilo. Već sam bila baš uplašena ali sam nastavila da hodam. Vidjela sam da mi prilaze djevojčica i mladić, a onda sam krajem oka vidjela da iz obližnjeg prolaze izlaze kolege iz razreda. Prišli su mi. Pitala me prijateljica da li me maltretirao ovaj mladić pokazavši upravo na osobu koja me dan ranije udarila. Rekla sam da jeste. I onda mu je rekla da ako meni bude falila dlaka sa glave, ili marka iz džepa da će svi oni doći i prebiti njega. A onda će mu natovariti na vrat i policiju i tužilaštvo i sud (dobro sa ovim je malo pretjerala). Mladić je samo nijemo gledao a onda je rekao da će sve biti ok i da me neće više dirati. Ja ne mogu da vjerujem da mi se ovo dogodilo. Ne mogu da vjerujem da su ovo uradili za mene! Ne mogu da vjerujem da bi iko za mene ovo uradio! HVALA VAM RAJA! Elmana

Oznake: prijatelji, nasilje


- 18:06 - Komentari (1) - Isprintaj - #

NEMA RJEŠENJA

OBJAVLJENO: 16.01.2015.

Ja vam slabo kontam ovo što vi ovdje radite. Mislim, divno je to što se trudite ali ne vidite da problem nije ni u nasilnicima ni u žrtvama. Problem je u društvu, u porodici, u svim državnim organima koji okreću glavu kada se desi nasilje. Ili optuže nekog drugog jer je tako lakše. Lakše je reći da niste krivi i da nešto nije vaš problem. I skoro svi to rade. Vide problem i ako se ne odnosi direktno na njih, okrenu glavu. Tako jednostavno. To vam je kao kad na mjestu gdje ima puno ljudi nekome treba pomoć. Svi misle da to nije njihova dužnost nego dužnost osobe do njih. I na kraju onaj kome treba pomoć, pomoć ne dobije. To je bezveze, ali su to ljudi. Ja vidim da se vi trudite, ali znam možda još jednu organizaciju koja radi sa mladima tako da se čuje njihov glas. Svi iskoriste mlade za projekte, peticije, strategije, dokumente, i ostalo, i kažu mladima da im je drago da su učestvovali i to je to. Nikada mi se nije pružila prilika da sa tim starijima odem u neku vladinu instituciju i budem tu dok se prikazuju i usvajaju rješenja. Pa da kažem da rješenje nije okupiti mlade na jednom mjestu, izdeklamovati par definicija, dati im da jedu i reći doviđenja. Rješenje je konsultovati mlade i stvarno ih uključiti u aktivnosti. Rješenje je dati nam da govorimo i onda kada su pred nama važni ljudi iz javnog života, a ne samo pred vršnjacima. I zato su mi pravo čudni ovi usamljeni pokušaji da ovaj svijet učinite boljim mjestom… JA

Oznake: nasilje, odgovornost, Vlada, vlast


- 18:00 - Komentari (1) - Isprintaj - #

PRIČA O SREĆI

OBJAVLJENO: 26.12.2014.

Učenik sam 2 razreda srednje škole. Dobar sam učenik. Priča se po školi da sam štreber. Možda i jesam. Jednako tako žrtva sam nasilja u školi, barem sam to bio. U prvom razredu, promjena škole, sredine i svega i nekako se nisam uklopio. Pod satom sam pratio nastavu i zaista nastojao da nikome ne upadam u oči jer sam bio svjestan da se neću moći oduprijeti. Međutim nekima to nije bilo uredu i počeli su prvo da mi se rugaju, potom da mi uzimaju stvari i novac, do toga da me guraju pod odmorom ili nakon škole. Razrednik nije djelovao kao da je spreman pomoći, a druge nastavnike još nismo dobro niti upoznali. Nekako pred kraj prvog polugodišta, u naš razred stigao je novi učenik koji je sjedio u klupi iza mene. Izgledao je kao i ostali nasilnici po školi. Tokom pismenog rada iz matematike, osjetio sam guranje s leđa i tiho „pokaži mi kako da riješim ovaj zadatak“. Nijem i uplašen, u neznanju podigao sam rad da može prepisati. Dobio je prolaznu ocjenu. Nakon nekoliko dana, dok sam izlazio iz škole, vidio sam poznata lica kako me čekaju na kapiji. Znao sam šta me čeka. U trenutku kada su krenuli prema meni, novi učenik kojem sam pomogao s matematikom se pojavio iza mojih leđa i rekao da sam s njim. Izašli smo iz škole, a da se niko od njih nije niti pomaknuo. Pitao me bili mu pomogao s matematikom i fizikom. Bio sam spreman da mu pomognem sa svih 16 predmeta nakon ovoga. Iz dana u dan sam mu pomagao, iako sam gledao kako se druži sa tim nasilnicima. Nakon nekog vremena pitao me je bili i njima pomogao i tako sam počeo da razgovaram s njima i pomažem im iz predmeta koje sam znao. Organizirali smo još nekoliko „štrebera“ da također pomažu, a za posljedicu oni nisu terorizirali više školi. Adis

Oznake: kolač, nasilje, vršnjaci, nasilnici, sreća


- 17:05 - Komentari (0) - Isprintaj - #

MATEMATIKOM PROTIV NASILJA

OBJAVLJENO: 22.12.2014.

Učenik sam 2 razreda srednje škole. Dobar sam učenik. Priča se po školi da sam štreber. Možda i jesam. Jednako tako žrtva sam nasilja u školi, barem sam to bio. U prvom razredu, promjena škole, sredine i svega i nekako se nisam uklopio. Pod satom sam pratio nastavu i zaista nastojao da nikome ne upadam u oči jer sam bio svjestan da se neću moći oduprijeti. Međutim nekima to nije bilo uredu i počeli su prvo da mi se rugaju, potom da mi uzimaju stvari i novac, do toga da me guraju pod odmorom ili nakon škole. Razrednik nije djelovao kao da je spreman pomoći, a druge nastavnike još nismo dobro niti upoznali. Nekako pred kraj prvog polugodišta, u naš razred stigao je novi učenik koji je sjedio u klupi iza mene. Izgledao je kao i ostali nasilnici po školi. Tokom pismenog rada iz matematike, osjetio sam guranje s leđa i tiho „pokaži mi kako da riješim ovaj zadatak“. Nijem i uplašen, u neznanju podigao sam rad da može prepisati. Dobio je prolaznu ocjenu. Nakon nekoliko dana, dok sam izlazio iz škole, vidio sam poznata lica kako me čekaju na kapiji. Znao sam šta me čeka. U trenutku kada su krenuli prema meni, novi učenik kojem sam pomogao s matematikom se pojavio iza mojih leđa i rekao da sam s njim. Izašli smo iz škole, a da se niko od njih nije niti pomaknuo. Pitao me bili mu pomogao s matematikom i fizikom. Bio sam spreman da mu pomognem sa svih 16 predmeta nakon ovoga. Iz dana u dan sam mu pomagao, iako sam gledao kako se druži sa tim nasilnicima. Nakon nekog vremena pitao me je bili i njima pomogao i tako sam počeo da razgovaram s njima i pomažem im iz predmeta koje sam znao. Organizirali smo još nekoliko „štrebera“ da također pomažu, a za posljedicu oni nisu terorizirali više školi. Adis

Oznake: matematika, nasilje


- 17:00 - Komentari (0) - Isprintaj - #

JESAM LI POGRIJEŠILA?

OBJAVLJENO: 15.12.2014.

Išla sam glavnom ulicom neki dan, a ispred mene je išla mama sa kćerkom od dvanaestak godina. Obje su bile lijepo obučene, ali mama je stalno galamila na kćerku. Govorila joj je da je "ona kriva za sve u njenom životu". Kćerka je stalno molila da ne galami jer ih svi čuju ali majka nije htjela da prestane. Na kraju je djevojčica počela plakati i onda... Mama se još više počela na nju derati. Zastale i ova joj je zveknula šamar. Bila sam šokirana. Nisam smjela prići da kažem ženi kako njeno ponašanje nije normalno jer sam se bojala da još više ne ukopam djevojčicu. Prošla sam pored njih i od tada ne prestajem razmišljati o toj sceni. Šta god da je u pitanju, dijete od dvanaest godina ne zaslužuje da je frustrirana mama, zbog bilo čega, udara po ulici. Možda sam kriva što nisam reagovala i eto zato vam pišem. Znam da ćete reći da ovo nije vršnjačko nasilje, ali jeste nasilje, jer ova djevojčica zbog ovoga može biti nasilna prema nekim svojim vršnjacima, a niko ne zna šta ona proživljava. Izvinite molim vas ako ovo nije tema za vas, ali ja sam pomislila da bi bilo dobro da vam ovo napišem. Veliki pozdrav Nina

Oznake: mama, nasilje


- 15:59 - Komentari (0) - Isprintaj - #

MOJA POBJEDA

OBJAVLJENO: 24.11.2014.

Autor teksta u nastavku je želio ostati anoniman.
Iako naslov ove priče zvuči pozitivno, način kako sam došao do njega, tj. do ove moje pobjede, zaista je težak. Za mene je to najteži način jer sam ga ja osjetio na svojoj koži. I do tada sam ja znao da je to ozbiljno i da „izgleda strašno“, ali kada sam to doživio drugačije sam počeo razmišljati i gledati na ovaj svijet. Nebitno je kada mi se to desilo. Nebitno je i ko su ti ljudi koji su mi to priređivali. Ja sam im oprostio i zahvalan sam im na svemu što su uradili. Naučili su me da drugačije gledam na svijet i učinili su od mene jaču i zreliju osobu, a tu snagu i zrelost nosit ću čitav život. U našem društvu postalo je gotovo nemoguće da se izborite sa zlom. Ako to pokušate, dočekat će vas sljedeće zlo i tako u nedogled. U tim situacijama zapravo vidite da je svijet općenito zao, vidite koliko samo zlih ljudi ima na ovome svijetu. U jednom trenutku izgubit ćete motivaciju za nove izazove, ali već u sljedećem bit ćete motivisani više nego ikad. Pitate se kako? Pa tako što shvatite da ste vi stali na stranu dobra i da ste bili spremni da žrtvujete sebe zbog zajedničke koristi, zbog dobra zajednice. Neki ovo zovu „društvenom odgovornošću“, ali mislim da danas tek pojedinci shvataju tu odgovornost. Moj slučaj je vezan za teški oblik vršnjačkog nasilja. Iako u prvi mah spomen na psihičko nasilje ne izgleda toliko teško u odnosu na fizičko nasilje, realnost je drugačija. Da mi sada neko da ultimatum i ponudi mi kakvu bi vrstu nasilja radije htio osjetiti odabrao bih fizičko nasilje. Istina, bolno je, ali prođe. Udarci ne traju mjesecima. Međutim, psihičko nasilje (u mom slučaju planski smišljeno protiv mene) ima tu dugotrajnu dimenziju, naročito ako ste nekome trn u oku. Gotovo da nije bilo dana u periodu od gotovo osam mjeseci, a da protiv mene nešto nije učinjeno. Ne radi se samo o situacijama gdje su vršioci ovog nasilja to radili riječima. Društvene mreže su itekako pogodne za mnoge stvari, a u ovim situacijama i to je bilo okrenuto protiv mene. Nevjerovatan pritisak sam osjećao na sebi. Da nije bilo meni dragih ljudi koji su me podržali, teško bih izdržao. Nije bilo upitno da li sam dobro postupio u borbi protiv zla niti sam pomislio da je ono što sam uradio pogrešno i da se kajem zbog toga. Ali kada protiv sebe imate preko 150 ljudi koji su se deklarisali protiv vas (bez onih koji se nisu javno oglasili) to onda nije jednostavno. Još kada uzmete u obzir šta su govorili protiv nas, kakve su spletke pripremali, broj od 150 ljudi izgleda puno veći. Zahvalan sam Bogu što mi je dao snagu da prođem kroz sve to. Iako elementi ovog nasilja nisu u potpunosti iskorijenjeni i dan-danas neko zna to spomenuti, došao sam do faze kada i ne obraćam pažnju na to. Jednostavno, nebitno mi je. Uvidio sam da ona poznata izreka „ono što te ne ubije to te ojača“ itekako ima smisla i nije slučajno rečena. Na kraju, kada sve saberem i oduzmem, ja sam pobjednik i osjećam se tako. Ustao sam protiv zla, borio se protiv njega, izborio se, prebrodio teške oblike vršnjačkog nasilja, postao imun na spletke koje zavidni ljudi rade protiv mene, ojačao sam svoj duh, oprostio svim tim ljudima jer osveta nikada ne donosi dobro i, što je po meni najvažnije, shvatio sam da sam dobro postupio i da se ne kajem. I sutra bih isto uradio bez obzira što znam šta mogu doživjeti. Jer ako se ne budemo borili protiv zla, ono će nas polahko „jesti“, sve dok nas ne „pojede“. Ako sebe smatrate dobrim i razumnim bićem, borite se protiv zla, jer, uistinu,
mi podržavamo ono protiv čega se ne borimo, a znamo da se možemo boriti.
Neka „individualna odgovornost“ postane „društvena odgovornost“! .

Oznake: odgovornost, pobjeda, nasilje


- 15:39 - Komentari (0) - Isprintaj - #

KADA I KAKO REĆI DOSTA?

OBJAVLJENO: 18.11.2014.

Moram vam reći da je meni dosta! Stvarno mi je dosta. Dosta mi je da svako jutro sa mukom razmišljam da moram ići u školu. A nije meni mrsko učiti pa da zato ne volim školu. Niti mi je mrsko rano ustati i spremiti se. Ja ne volim ići u školu zato što me tamo stalno neko izaziva. Ja nemam puno, i moji roditelji mi ne mogu puno toga priuštiti. Ja još nemam mobitel sa kamerom, a kompjuter, Internet i telefon nam je poklonila jedna komšinica, koja čak i plaća te računa. Moji su roditelji to jedva prihvatili, ali ih je ona ubijedila da nam treba Internet da ne bismo puno zaostajali za vršnjacima. Htjela je da nam kupi i mobitele bolje nego što imamo, ali su mama i tata rekli da ne može. Ja vam pišem zato što se vrlo malo pažnje u školama poklanja problemu vršnjačkog nasilja. Posebno ukoliko se radi o mladićima. Sve dok se ne dogodi tuča niko neće da reaguje. Ja sam se žalio razredniku, ali mi je on rekao da sam previše ozbiljan i da moram naučiti prihvatiti šalu na svoj račun. Možda sam ja glup, ali zar je šala kada vas neko zove jadnikom, sirotinjom, zaostalim… Imao sam i facebook profil ali sam ga ukinuo (sa pravim imenom i prezimenom) jer su mi jedno vrijeme postavljali fotografije novih mobitela sa komentarima da nikada to neću imati, da sam jadan i bezvezan. Ja vas pitam, kada i kako da kažem dosta? Očito da škola neće ništa napraviti… Trebam li ja da prebijem nekog od tih što me izazivaju? Jači sam sigurno. Oni su hrabri samo kada su u grupi, a ja sam jači i od grupe. Razmišljam da počnem nositi neko oružje u školu jer se izazivanje počelo pretvarati u naguravanje. Ali neću, jer se bojim da nekome ne uradim nešto loše pa ne završim u zatvoru. Ja bih sigurno završio u zatvoru jer nemam nikoga važnog i bogatog na visokoj poziciji ko bi me branio i odbranio… Adnan

Oznake: nasilje, vršnjaci, strah


- 15:30 - Komentari (0) - Isprintaj - #

JESAM LI JA DENISA?

OBJAVLJENO: 14.11.2014.

Prije dva mjeseca na malom odmoru u školi prišle su mi dvije tri drugarice u wc-u i rekla da znaju ko sam i šta sam. Nisam ih najbolje razumjela i pitala sam o čemu govore. Nina, jedna od njih, mi je smijući mi se u lice rekla da zna ko sam ja. Opet je nisam shvatila i rekla sam joj da znam i ja ko sam. Ali izgleda da ja nisam znala ko sam. Nina mi je rekla da ja nisam Denisa nego neko sasvim drugi i da moji roditelji nisu moji roditelji i brzo istrčala iz wc-a. Mislila sam da je poludjela. Sutra dan opet isto ali na veliko odmoru. Opet nije bila sama. I tako nekoliko dana da bi konačno rekla: „glupačo ti si usvojeno dijete“. Mislila sam da ću umrijeti kada sam to čula. Otišla sam plačući kući. Kada je mama, koja je doktorica, došla s posla kući vidjela je da su mi oči natečene od suza. Mislila je da sam dobila keca u školi. Ja sam je pitala ko sam ja. Ona je problijedila. Rekla mi je da sam njeno dijete. Nisam znala da li da joj vjerujem. Sve sam joj ispričala. Ona je malo šutila, a onda rekla da je mislila da nije vrijeme da pričamo o tome nego kada još malo porastem. Ja sam inače deveti razred. Onda me uzela za ruke i sve mi ispričala. Rekla mi je da ja jesam njeno dijete samo što me nije rodila. Od tog dana mi se život promijenio. Ne znam više kome da vjerujem i u šta da vjerujem. Djevojke koje su me progonile na odmorima su mi poslije rekle da su to uradile samo da mi napakoste jer sam u svemu briljantna. I da su se zato iživljavale. Ne znam jesam li briljantna ili nisam znam samo da nakon njihovog nasilja nadamnom u mom životu ništa više nije isto. Sada se navikavam da prihvatim ko sam to ja. Znam samo da nikada neću tražiti da vidim ko me rodio. Ako me rodio pa ostavio onda to i nije moj roditelj. Ja sam kao beba došla u kuću mojih roditelja. Tako mi je „mama“ ispričala. I neću ovo mama da stavljam pod navodnike jer ja zaista nemam drugu mamu. I eto poruka mojim vršnjacima, ako vam se dogodi nešto slično kao meni, budite hrabri. Nemojte da vas vršnjačka zlobi obeshrabri. Volite svoje roditelje bilo prave ili one koji su vas usvojili ako oni vole vas. Ja i dalje vjerujem u dobrotu i ljubav. Pozdrav za sve moje vršnjake, Denisa.

Oznake: usvojenje, plač, nasilje, mama


- 15:22 - Komentari (0) - Isprintaj - #

DOGAĐAJ

OBJAVLJENO: 30.10.2014.

A iz Brčkog nam dolazi prikaz realnog događaja, i viđenje učenika o slučaju nasilja koje se dogodilo u školi. Clan sam CKD tima vec duze vrijeme,a ovo mi je prvi put da ucestvujem u nekoj od Vasih aktivnosti.Privukla me je tema ovog bloga,stoga sam odlucila da pisem o nasilju koje se nedavno dogodilo u skoli koju pohadjam.Necu je imenovati,niti cu imenovati momka koji je glavni akter ovog dogadjaja,kao ni povrijedjenu djevojku,samo cu reci da se radi o srednjoj skoli koja se nalazi u Brcko Distriktu.Mozda su neki procitali nesto o ovome,jer su mediji istog dana prenijeli,nazalost,tacne informacije.Kazem nazalost,zbog samog ishoda ovog dogadjaja,zbog kojeg se cesto pitam i nikako ne mogu da odlucim,da li je covjek ukras svijeta ili jedina greska prirode... Taj dan je ovaj momak imao sest casova,pohadjao je drugi razred.Izgledao je "normalno",kao i svaki ucenik,nije pravio probleme,bio je miran i povucen,ali obicno se takvi i pokazu kao najgori.Jer postoje sicusni,psihicki nezdravi ljudi sa bolesnom zudnjom da uzivaju u patnjama drugih.Taj dan su profesori primijetili da se sa njim nesto cudno desava,bio je zamisljen,izgledao je kao da nesto smislja,planira,cineci sve to s podsmijehom,ali niko tome nije pridavao paznju,jer niko nije ni slutio sta ce se zapravo dogoditi.Pao je mrak,bilo je nevrijeme,grmilo je i jaka kisa je padala,a posto njegov razred nije imao posljednji cas cekali su u hodniku da se vrijeme poboljsa kako bi otisli kuci.Ne znam kako i zasto,ali u tom trenutku na ulazu u skolu nije bilo dezurnog ucenika,tako je da je on vrlo lako dosao do mjesta gdje je dezurala ta nesretna djevojka.Pohadjala je treci razred i nije poznavala tog momka.U prizemlju gdje je dezurala,samo dva razreda su imala cas,niko je nije mogao cuti.Uhvatio ju je za vrat i odveo u wc-e,tamo ju je davio,skidao odjecu i ko zna sta je jos bio u planu da ucini.Srecom,bio je otvoren prozor,nekoliko ucenika,maturanata je prolazilo i culo njeno vristanje i plac,molila ga je da prestane.Ti momci su odmah dosli u skolu i spasili jadnu djevojku.Nikome nije bilo jasno sta se desava,pedagogica i direktor su ostali u soku,jer se ovako nesto nikada nije dogodilo u nasoj skoli.Ali,za sve postoji prvi put... Ubrzo su dosli njegovi roditelji i policija.Svi su bili u direktorovoj kancelariji,momak je otvoreno,pred svima priznao da je htio ubiti i da mu nije bilo bitno koga,jer ni on nije poznavao tu djevojku,ali posto je bila sama u prizemlju,bilo je najjednostavnije nju napasti.Najgore od svega je to sto su ga roditelji branili znajuci sve okolnosti i cinjenice koje ga optuzuju,pravdajuci se da je to djecija igra i da je on miran i povucen.Direktor je ucinio sto je mogao.Izbacio ga je iz skole i zabranio mu upis u bilo koju drugu skolu na nivou Brcko Distrikta.Po mom misljenju,kazna je prihvatljiva,ali nije dovoljna,jer ne postoji nikakvo opravdanje za to sto je ucinio.Ta djevojka ce zauvijek imati traume,uostalom,svim ucenicima je unio "strah u kosti",strah da dezuraju,da hodaju skolom sigurno...Da sam na mjestu direktora i roditelja te djevojcice kaznila bih ga na mnogo gori nacin,jer prvo krecem od sebe i od toga kako bi se ja osjecala da tako nesto dozivim..Policija je od tog dogadjaja svaki dan u nasoj skoli,a nadzor ucenika je velikoj mjeri povecan. Najveci dio nasilnistva medju vrsnjacima se i dogadja u skoli.Praksa je pokazala da je manja vjerovatnost nasilnistva,sto je veci broj profesora,nastavnika tokom odmora i pauza za rucak,tj.ukazala je na vaznost nadzora nad ucenicima.Dakle,neka konkretna rjesenja,bar sto se skole tice je osvjestavanje ucenika o prisutnosti i znacenju vrsnjackog nasilja,edukacija profesora,nastavnika,koja moze biti odrzana od strane strucnog suradnika ili kolega koji zele prenijeti svoja iskustva.Ucinkovita edukacija treba da sadrzi elemente osvjestavanja vaznih aspekata nasilja medju vrsnjacima,te prakticne,lako primjenjive smjernice o postupanju u pojedinim svakodnevnim situacijama. Kao zakljucak mogu reci da kroz ruke profesora,nastavnika prolaze nebrojeni zivoti u nastajanju,te ponekad i nismo svjesni vaznosti njihove uloge u oblikovanju drustva kakvog poznajemo.Ono sto je bitno je da su oni svjesni potencijala svoje uloge,te da zadrze entuzijazam,motivaciju i upornost,da ustraju u ostvarenju svojih ciljava,vezanih za NENASILJE. " NENASILJE JE PUT DO VISE ETIKE,KOJA JE CILJ SVEKOLIKE EVOLUCIJE."

Oznake: Brčko, kolač, nasilje


- 15:17 - Komentari (0) - Isprintaj - #

PROBLEM

OBJAVLJENO: 16.10.2014.


U nastavku novi tekst koji je došao na e-mail CKD-a. Kažu da za svaki problem postoji rješenje. Ja se slažem sa ovom tvrdnjom. Mislim da ne postoji postupak ili riječ koju ne možemo ispraviti (osim, možda ubistva, ali to je već sasvim neka druga priča). Kada sam krenula u srednju školu koja je bila moj prvi izbor, mislim da nije bilo srećnije osobe od mene. Mislila sam da je to još jedna stepenica na putu ostvarenja mojih snova. Oduvijek sam maštala da postanem doktor i upisom u gimnaziju sam mislila da ću dobiti odgovarajuće predznanje koje će mi pomoći da se što lakše uhvatim u koštac sa obavezama na medicinskom fakultetu. Nisam mogla ni sanjati da ću postati meta nekoliko djevojaka zato što su saznale da mi se dopada jedan kolega iz razreda tj. da se ja dopadam njemu. Zvaću ih Milica, Dušica i Vesna, premda to nisu njihova imena. Čak sam mislila da su ok, sve dok nisu saznale da se dopadam Draganu, a i on meni. Dragan je bio dobar kolega, koji je uvijek pomagao drugima, koji je vikendom stalno negdje volontirao, koji je volio i mačke i pse i djecu i stare i čini mi se, sve ljude ovog svijeta. I ja sam se zaljubila. Dobro, ne mogu lagati. Dragan je i lijepo izgledao, i kada bi vas pogledao svojim plavim očima, imali biste osjećaj da ste jedina na svijetu i da gleda samo u vas. Tako se ponašao prema svima, ali mi se činilo da je prema meni posebno fin. U isto vrijeme Vesna je počela pokazivati otvoreno da joj se dopada. Koristila je svaku priliku da bude blizu njega, da ga nešto pipka, i svima u razredu je bilo više nego jasno da bi Vesna učinila sve samo da postane njegova djevojka. Zbog tog ponašanja ja sam se povukla jer niko nije znao da se i meni dopada, a i bilo mi je glupo da se borim sa nekim i kvarim odnos zbog možda prolaznog osjećaja. Međutim, uskoro je postalo vidljivo da se Draganu ne sviđa Vesna i da on ima neku drugu na umu. Uglavnom, jedan dan je Vesna ponovo pokušavala osvojiti Dragana kada je Dragan zamolio da ga ostavi na miru jer mu se sviđa neko drugi. Vesna nije htjela odustati od pitanja ko je ta sretnica. Mada je to izgovorila osmjehujući se, ja sam vidjela u njenim očima da se toj osobi ne piše dobro. I, uglavnom, nakon bezbroj izgovorenih „Ko je ta sretnica?“ Draganu je pukao film (to je bio prvi put da sam ga vidjela ljutog), i izgovorio je moje ime! Ja nisam mogla da vjerujem svojim ušima. Premda sam bila sretna, istovremeno sam se naježila jer me Vesna pogledala čudnim, praznim pogledom. U tom momentu je rekla samo: „Ajde neka vam je sa srećom!“ i sjela na svoje mjesto. Uglavom, nakon te izjave Dragan je razgovarao sa mnom i mi smo i oficijelno postali momak i djevojka. Ono što nikako nisam mogla znati jeste da ću postati predmetom najstrašnijeg šikaniranja koje nikako nije bilo opipljivo i nisam se mogla nikome požaliti, jer nisam imala dokaz da mi Milica, Dušica i Vesna rade najgore stvari. Počelo je sa išaranim sveskama i knjnigama na kojima su pisale najstrašnije uvrede. No, potrudile su se da izmijene rukopis kako ih niko ne bi mogao povezati sa tim strašnim postupkom. Zlostavljanje je nastavljeno i mjesec dana nakon što smo Dragan i ja postali par. Jedan dan poderana školska torba, drugi dan nestanak novca iz jakne, treći dan razbijeno jaje u torbi, četvrti dan slomljene olovke i tako unedogled. Nisam nikome govorila, nadajući se da će prestati, ali kada nije prestalo ni nakon mjesec dana, rekla sam Draganu. On je razgovarao sa Milicom, Dušicom i Vesnom, ali su tvrdile da nemaju pojma o čemu se radi. Naravno. Međutim jedan dan smo Dragan i ja, dok je bilo vrijeme velikog odmora, ušli u razred i zatekli Vesnu kako mi cijepa knjige. Ona nas je pogledala očima u kojima sam vidjela tugu i očaj. Dragan je počeo da galami da nije normalna i da će je prijaviti direktoru. Ja sam ćutala. Ćutala je i Vesna, a onda je počela da plače. Molila je i preklinjala da je ne prijavimo direktoru jer će je tata istući jer ne može da diše jer je strašno kontroliše... Dragan nije htio ni čuti da odustane od prijave, ali sam ga ja zamolila da malo sačekamo. Kako je uskoro trebao biti kraj velikog odmora, rekla sam Vesni da obriše suze i da nakon nastave idemo na kafu. I otišle smo na kafu. Ljudi moji... Ja nisam mogla da vjerujem svojim ušima. Vesna mi je rekla da je roditelji strašno kontrolišu, i da je sa mnom mogla otići na kafu jer ih je nazvala i objasnila da ćemo biti u školi i raditi neki školski projekat. Nije mi bilo jasno zašto laže, ali se Vesna otvorila i povjerila. Tata je viši inspektor u policiji i apsolutno je opsjednut kontrolom. Mama radi kao profesorica na fakultetu i stalno provjerava koliko i kako uči, ali čak i kada sve nauči nije joj dozvoljeno da izađe i da se duži jer se roditelji boje lošeg uticaja. A Vesna je rekla da čezne za pravim prijateljstvom. Rekla mi je da Milici i Dušici nije nikada rekla koliko su joj strogi roditelji, nego je uvijek kada je trebalo izaći izmišljala zašto ne može izaći. Bilo je stid priznati da je slaba i da nema nimalo kontrole nad svojim životom. A ja sam je pitala zašto je bila onako agresivna prema meni. Rekla mi je otprilike sljedeće: „Kada me Dragan odbio, apsolutno sam pukla! Mislila sam da će mi ljibav pomoći da pobijedim roditelje. Mislila sam da je Dragan moj princ na bijelom konju koji će me spasiti i odvesti što dalje odavde. Maštam da pobjegnem. Čak sam htjela i da se ubijem jer pritisak više ne mogu da podnesem. Znam da si ti najmanje kriva, ali ja sam stalno ljuta. Stalno mi nešto smeta, a ustvari mi najviše smeta to što nemam slobodu kao ti. Vidjela sam kako ti je jednostavno biti odličan đak i izlaziti, a ja to nisam imala. Još kad si dobila Dragana, mislila sam da si derište koje dobije sve što poželi, a ne zaslužuje. Molim te izvini. Neće se ponoviti. Nikada! I sve ću ti knjige kupiti. Ah, da, i samo da znaš Milica i Dušica ti jesu išarale knjige jer sam ih ja nagovorila, ali za ostalo nisu krive. Molim te nemoj da se ljutiš na njih. I molim te da mi oprostiš.“ Ja sam joj rekla da su knjige najmanji problem, ali da mora razgovarati sa roditeljima i potražiti pomoć. Rekla je da će pokušati ali da ne zna hoće li biti dovoljno hrabra. Na kraju razgovora sam pomoslila da bi ovaj razgovor mogao biti početak iskrenog prijateljstva. Dan nakon razgovora vidjela sam Vesnu da ide kod pedagoga. Samo mi je u prolazu rekla: „Odoh pokušati da budem hrabra!“ I bila je, ali o tome nekom drugom prilikom. Snježana

Oznake: nasilje, prijateljstvo, Problem


- 15:00 - Komentari (0) - Isprintaj - #

NE ČINI DRUGIMA ONO ŠTO NE BI VOLIO DA ČINE TEBI

OBJAVLJENO: 22.09.2014.

Učenici iz cijele BiH dostavljaju svoje tekstove o vršnjačkom nasilju. U nastavku donosimo još jedan tekst.
Neću vam se predstavljati. Barem ne imenom i prezimenom. To uostalom i nije važno. Možete me zvati kako god poželite. Ja sebe najradije ne bih nikako zvala. Stidim se sebe i svojih postupaka. Odrastala sam relativno imućnoj porodici i čini mi se da sam imala skoro pa sve što sam poželjela. Sjećam se da sam u osnovnoj školi i dijelu srednje uvijek oblačila samo markiranu odjeću i imala uvijek najaktuelnije mobitele, laptope, tablete, šta god bi mi palo na pamet. Moji roditelji su puno radili i dali su mi mnogo slobode. Ja sam bila odličan učenik, imala primjerno vladanja, dobra sam bila u sportu i sada to znam, bila sam nasilnik. Sa ove distance mi se čini čudnim da nisam to prije primijetila. Ili možda ne želim sebi priznati da sam oduvijek znala da sam nasilnik. Sve je počelo u osnovnoj školi, kada je u naš razred došla jedna neugledna djevojčica. Zvat ću je Sara. Sara je bila siromašna, i ja sam mislila da ako je siromašna da je morala biti i prljava i loša osoba. U razredu je nismo dobro prihvatili. Ja sam bila predsjednik većinu školovanja u osnovnoj školi i znala sam nagovoriti druge da me poslušaju. I slušali su me svi da Saru izbjegavaju. Mislila sam da sam tako više „cool“. Sara se jednom požalila razrednoj da je izbjegavamo. Razredna nas je pitala za to. Mi smo svi odlučno negirali. Ja posebno. Čak sam nakon toga zagrlila Saru pred razrednom i tražila javni oprost „ako sam nešto zgriješila…“. Sara mi je oprostila, a ja sam joj sutradan zaprijetila da ću joj još više zagorčati život ako se još jednom usudi razgovarati sa nekim. Obećala je da neće. I nije. Ja sam se osjećala kao da mogu sve. Kao da sam na vrhu svijeta. Do kraja osnovne škole Sara je izbjegavala sviju u razredu, a nastavnici su zaključili da je osobenjak, povučena, stidna i da je ustvari ona kriva što je niko ne voli. Odmah po završetku osnovne škole Saru sam vidjela samo jednom. Vidjela sam je kako hrani neke ulične pse i igra se sa njima. Pomislila sam da je luda. Pa zar ne bi trebala izlaziti sa prijateljima umjesto što hrani pse? Sredinom jula, kada sam se sa roditeljima vraćala sa mora, imali smo strašnu saobraćajnu nesreću. Ne znam kako se desila jer sam spavala, ali sam kasnije čula da je naš auto zakačila prikolica nekog šlepera. Moji roditelji su bili lakše ozlijeđeni, ali sam ja bila teško ozlijeđena. Čak su mi u prvim danima rekli da možda neću moći hodati. Ispostavit će se da ću moći hodati, ali teško, i da ću u novu školu, u prvi razred srednje škole morati ići u invalidskim kolicima. Tada mi se srušio cijeli svijet. Plakala sam danima i prijetila da ću da se ubijem. Kada je došao prvi dan škole mama me gurala u kolicima. Ja sam htjela da propadnem u zemlju od srama jer su me svi gledali ispod oka i misleći da ih ne vidim pokazivali na mene prstom. Kada sam sa mamom ušla u razred, razredna nam je zaželjela dobrodošlicu i rekla mami da je najbolje da budem u prvoj klupi do zida radi lakšeg prilaza. Meni je bilo svejedno. Ionako nisam htjela biti tu. Kao da život može biti gori. Ispostavit će se da može, ili sam to tada pomislila jer je u klupi u kojoj sam ja trebala sjediti već sjedila Sara. Ona me pogledala i nasmiješila se. Bila sam bijesna! Mislila sam da mi se smije jer sam u kolicima, a već sam znala da će ona sada moje školovanje učiniti paklenim. Naravno, nije dolazilo u obzir da zatražim da je premjeste i pokažem svoju slabost. Ali, dani koji su uslijedili pokazali su ne samo da Sara nema namjeru učiniti moje školovanje paklenim, nego da ga nastoji olakšati što je više moguće. U početku nisam vjerovala da su njene namjere iskrene i očekivala sam da se desi neki preokret u kojem će se Sara osvetiti za sve što sam joj radila u osnovnoj školi. Ali to se nije desilo. Sara je pomagala sa zadaćom, seminarskim radovima, izlaskom izvan škole tokom odmora. Ja sam postajala jača i bila sve sigurnija dok sam hodala. Ali i dalje nisam bila sigurna da su Sarine namjere čiste. Jedan dan sam je upitala zbog čega je dobra prema meni i kako to da mi se ne sveti na svakom koraku. Rekla mi je jednostavno da nikada nije dopuštala da je definišu postupci drugih prema njoj nego da je uvijek nastojala prema svima biti dobra. Zato što dobrota donosi smiraj, a zlo uznemirava i onoga ko ga čini i kome se čini. Ja nisam mogla da vjerujem da to govori Sara. I onda je prešla na sasvim drugu temu rekavši mi da bih trebala sebi nabaviti psa koji će me potaći da šetam što više, kako bih što prije bila samostalna. Rekla sam da nisam baš planirala kupovinu psa i ne znam gdje da ga kupim. Ona mi je rekla da najbolje stvari ne možemo kupiti novcem i vragolasto preložila da usvojim kuče koje je nedavno ostalo bez majke. Moji roditelji nisu imali ništa protiv, ali su se čudili da sam pristala na uličnog psa umjesto na nekog „markiranog“. Nakon što je Bobi (nazvan po mojoj i Sarinoj ljubavi za bombone) postao članom moje porodice sa Sarom sam se počela još više družiti obećavši sebi da više nikada nikome neću učiniti ništa loše. Ja ove godine završavam srednjoškolsko školovanje. Sara i ja nećemo upisati isti fakultet (pogađate, Sara namjerava upisati Veterinarski fakultet), ali ćemo ostati najbolje prijateljice. To smo jedna drugoj obećale, osim toga nije loše ni da Bobi ima ličnog doktora. Ja sam sebi obećala još i da ću učiniti sve što mogu da se Sari iskupim za sve nevolje kroz koje je zbog mene prošla. Ne isplati se biti loš. Ne isplati se ništa osim biti dobar! (Makar to značilo i ne biti „cool“.) Anonimna

Oznake: učenici, kolač, nasilje


- 14:58 - Komentari (0) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.