Nenasilje

26.02.2016., petak

Roditelji, najvažnija karika u borbi protiv vršnjačkog nasilja

Kao što sam vam već govorila, nakon razgovora sa kolegicom, jako me brinula činjenica da roditelji nisu reagirali na vršnjačko nasilje, u kojem je ta ista moja kolegica, "slučajnim odabirom " dobila ulogu žrtve. Pitala sam se kako je takvo nešto bilo moguće. Kao što sam već spominjala smatrala sam da postoje samo dva osnovna razloga zbog kojih djeca bivaju u ovakvim i drugim slučajevima zanemarena od strane roditelja. Kao prvo, navela sam da do ne reagiranja na vršnjačko nasilje dolazi prije svega zbog nedovoljne upoznatosti sa posljedicama koje za sobom povlače pojave kao što je slučaj vršnjačkog nasilja. Kao drugo, smatrala sam da je uzrok tome, prezaposlenost i prezauzetost roditelja izvršavanjem nekih drugih "obaveza". Te obaveze, nažalost, u većini slučajeva ne ostavljaju dovoljno prostora, mnogim roditeljima, da se posvete svojoj djeci u onoj mjeri u kojoj je to neophodno. Međutim, čitajući članke koji govore upravo o uzrocima zanemarivanja djeteta, pronalazim niz čimbenika koji zapravo uzrokuju samo zanemarivanje. Naime, pored ona dva uzroka koja sam već spomenula postoje i mnogi drugi uzroci koji bivaju razlogom zbog kojeg mnogi roditelji zanemare svoju djecu i to čak do one mjere, da bez obzira na vidne promjene u ponašanju svoga djeteta, ne učine ništa po tom pitanju, u isto vrijeme smatrajući te iste promjene sasvim normalnim pojavama. Primjera radi, u jednom od istraživanja navodi se da depresivni roditelji kao i roditelji skloni konzumiranju alkohola bivaju skloniji zanemarivanju djeteta.
Također, ekonomska situacija je jedan od razloga koji dovodi do predhodno navedenog. Pored ovoga, što je uostalom sasvim razumljivo, u istraživanju se spominju i porodice u kojima postoji nasilje.
Zahvaljujući ovome zadnjem primjeru, za očekivati je da će dijete biti zanemareno. Samim time ono će kao takvo, predstavljati potencijalnu žrtvu ili potencijalnog nasilnika u nekim situacijama.

Ako pogledamo cjelokupnu situaciju u BiH, po pitanju prije svega ekonomskog stanja, nije teško zaključiti , da ta situacija nije pretjerano zadovoljavajuća. Nezadovoljstvo odraslih, između ostalog i roditelja, zbog nezadovoljavanja, nerijetko, onih osnovnih čovjekovih potreba, često se negativno odražava na samu djecu. Raširenosti vršnjačkog nasilja u ovoj mjeri koju danas imamo, zasigurno doprinosi cjelokupna postojeća situacija u BiH, koju na "svojim leđima" najviše osjete odrasli pa samim time i roditelji. Naravno, kao što se već da zaključiti, probleme, prije svega bosanskohercegovačke svakodnevnice, ne osjete samo roditelji, već se oni odražavaju i na djecu i mlade.
Vjerujem, da ako želimo da radimo na smanjenju vršnjačkog nasilja, neupitno je da u taj proces treba uključiti i roditelje, kao jednu od osnovnih karika u "lancu borbe" protiv ovog problema.
Međutim uključiti roditelje s ciljem da oni ne samo ne budu uzrokom nasilja, već da budu ti koji će kao neko ko je svjestan svoje uloge i značaja, reagirati na ono što se događa sa samim njegovim djetetom, posebno ako je to nešto loše za njegovo dijete, nije nimalo lahak zadatak.
Vjerujem da ne postoji projekat koji bi se uspio realizirati a da bi kao rezultat tog projekta dobili riješenje "svih ekonomskih i drugih problema" naših roditelja. Međutim, vjerujem da kako već sad postoje određeni projekti čiji je primarni zadatak da informisu roditelje o vršnjačkom nasilju, da se isto tako može napraviti još mnogo projekata koji će imati isti cilj.
Uključivanje roditelja i uostalom sama realizacija takvih projekta doprinijeli bi smanjenju vršnjačkog nasilja. S druge strane, ujedno, dobili bi povećan broj djece i mladih koji bi u slučaju da budu iskušani samom pojavom vršnjačkog nasilja bilo kao žrtve bilo kao nasilnici, znali gdje da nakon takvih događaja, pronađu sigurnu zaštitu i utočište. A zar to uostalom, i nije zapravo ono što bi jedan roditelj trebao pružati svome djetetu?

Zejna

Oznake: roditelji, nasilje, vršnjačko nasilje, zlostavljanje

- 11:34 - Komentari (0) - Isprintaj - #

22.02.2016., ponedjeljak

Gdje su roditelji kada se dešava vršnjačko nasilje?

Već sam pisala o školskoj kolegici koja je nažalost, vjerovatno samo još jedna u nizu mladih ljudi koji su bili žrtve vršnjackog nasilja. Četiri godine našeg zajedničkog druženja bile su dovoljne da ipak nekome kaže ono što joj se događalo nekoliko godina ranije. Moram priznati da sam još uvijek izuzetno sretna što mi je ukazala svoje povjerenje. Doista sam se trudila da je razumijem. Međutim, postajala su određena pitanja koja su mi se sama po sebi nametala dok sam ju slušala a koja mi se i sada "motaju po glavi". Znala sam je više puta prekinuti u njenom govoru i pitati je pitanje koje je sasvim očekivano postaviti u takvoj jednoj situaciji : Gdje su bili roditelji? Gdje su bili nastavnici? Gdje je bilo društvo? Nažalost na sva moja pitanja, nije bivalo odgovora. Ostajala je samo šutnja. Istinski sam se trudila da je razumijem. Međutim, pitanje se konstantno samo po sebi nametalo. Doista, gdje su bili prije svega roditelji? Takav jedan period koji u ovome slučaju nije bio uopšte kratak, a u kome je jedno dijete bilo žrtva vršnjačkog nasilja nije moglo proći nikako nezapaženo. Ili možda ipak može, a samo ja mislim drugačije? Osjetila sam potrebu da je još jednom pitam, ono što sam je zapravo već jednom pitala. Odmah, nakon odgovora, požalila sam kako zbog svoje upornosti tako isto i zbog tvrdoglavosti. Bilo bi mi puno lakše da nisam saznala da su njeni roditelji znali za ono što se dešavalo, a da ipak nisu reagirali. Zašto je situacija bila onakva kakva je bila ? Vjerujem, da bi i vi sami željeli znati zbog čega ovi roditelji nisu učinili ništa kako bi pomogli svome djetetu. Odgovor je na prvi dojam veoma jednostavan. Roditelji moje školske kolegice smatrali su ni manje ni više da su takve pojave uobičajene za njenu dob. Zadirkivanje, je prema njihovom poimanju bila sasvim prirodna pojava, kroz koju prolaze skoro sva djeca. Dakle, roditelji je nisu razumijeli.
Dok mi je govorila o svemu onome što joj se dešavalo i o cjelokupnoj toj situaciji, mogao se primjetiti izraz bola na njenom licu. Shvatam da i danas, sjećanja na te dane provedene u osnovnoj školi, izazovaju grčeve na njenom licu. Znam da su takva osjećanja uzrokovana činjenicom da je nekada bila žrtva vršnjačkog nasilja. To je uostalom i sama ona priznala. Međutim, isto tako znam, da bez obzira što to ne želi da prizna, jedan od razloga zbog čega joj je cjelokupna ta situacija padala onako teško, definitivno jeste i nerazumijevanje roditelja. Da su joj u tom periodu roditelji davala iole značajniju podršku, sigurno bi riješila problem koji je imala davno prije dolaska u srednju školu. Jednostavno ne mogu sve zajedno to da razumijem i bez obzira koliko se trudim dalje mi se nameće isto pitanje koje nikako ne mogu da "smetnem s uma"
Gdje ste tada bili, njeni roditelji ? Gdje su danas roditelji djece koja su uhvaćeni u čeljusti vršnjačkog nasilja, bilo kao žrtve bilo kao sami nasilnci? Zašto, u ovakvim situacijama, izostaje podrška onih čija je pomoć najpotrebnija? Nažalost, pitanja i dalje ostaju samo pitanja, bez bilo kakvog odgovora.
Zejna

Oznake: nasilje, roditelji, porodica, obitelj, vršnjačko nasilje

- 10:48 - Komentari (0) - Isprintaj - #

18.05.2015., ponedjeljak

Nastavak priče

Hm… Ja redovno posjećujem vaš blog i prošli put sam vidjela da je Lemana pisala i drugi svoj tekst kao nastavak. Ja se isto već dugo premišljam da vam javim šta se dešavalo sa mnom, Draganom i Vesnom. Moram vam priznati da sam baš srećna. Vesna je sada puno bolja osoba. Školski pedagog joj je puno pomogao, a Vesna je razgovarala i sa roditeljima i oni nisu znali koliki pritisak prave. Ja sam i dalje u vezi sa Draganom. Lijepo nam je i pravimo planove za zajedničku budućnost. Vesna je od agresivne djevojke postala mirna i dobra. Nije više nikada nikome zagorčavala život. (A iskrena da budem nisam vjerovala da će baš ovakva transformacija biti moguća). Ono što želim reći jeste da nema nerješivih problema. Važno je povjeriti se nekome i potražiti rješenje. To što mi ne možemo da riješimo problem ne znači da je problem nerješiv. Ljudi se svakodnevno susreću sa raznim problemima, i svakodnevno ih i rješavaju. Nekada sami, nekada uz nečiju pomoć. Nemojte se stidjeti da zatražite pomoć. To nije sramota. Sramota je nauditi drugom živom biću. Nasilje nikada ne može biti rješenje. Vođeni su toliki ratovi, a nisam baš sigurna da su donijeli išta dobro. Sretno nam svima!

Snježana

Oznake: sreća, nasilje, rješenje, roditelji, pedagog, Pomoć

- 09:12 - Komentari (1) - Isprintaj - #

14.04.2015., utorak

Porodica kao uzrok vršnjačkog nasilja

Često se porodica spominje kao jedini faktor koji je odgovoran za pojavu vršnjačkog nasilja. Mnogi smatraju da roditelji ne postave odgojne norme od samoga početka ili ne prate odgoj djeteta, pa samim time i dijete postane nepravilno odgojeno.

Sve češći razvodi brakova razaraju porodičnu atmosferu pa djeca nemaju pravu kontrolu nad sobom. Također, prethodni rat nam je donio mnogo razorenih porodica u kojima, najčešće, maloljetnik nije imao priliku da odrasta uz oba roditelja. Sve to može utjecati na loš odgoj, odnosno, maloljetniku se nije posvećivalo dovoljno pažnje.

Istraživanja koja su sprovedena nakon rata pokazala su da 30% mladih ljudi koji su skloni nasilju potiče iz porodica u kojima su supružnici razvedeni. (Dr. Suada Buljubašić, Maloljetnička delinkvencija, str. 71.)

Loša materijalna situacija u porodici također može biti jedan od poduzroka pojave agresivnosti, a kasnije i vršnjačkog nasilja kod maloljetnika. Maloljetnik može smatrati da njegovi roditelji nisu dostojni da se brinu o njemu, pa odlučuje da sam preuzima stvari u svoje ruke, a sve na račun drugih učenika.

Međutim, postoji još jedan od razloga zašto porodica može biti uzrok pojave vršnjačkog nasilja. Nekada roditelji svojoj djeci obezbijede sve, pa i više od onoga što im je potrebno i na takav način njihova djeca traže nove izazove koji im mogu izgledati privlačnijim jer su se zasitili starih navika. Ovaj uzrok rijetko se pojavljuje, ali se ipak može pronaći.

Porodica, kao osnovna ćelija društva, ima nesumnjivo najvažniju ulogu u odgoju mlade osobe i, kao takva, dužna je obezbijediti sve uslove kako bi se mlada osoba uspjela „pravilno odgojiti“. Potrebno je uložiti puno truda, rada i discipline da se dođe do takvih rezultata, ali bolje i to, nego da imamo problematične vršnjačke nasilnike koji postaju prijetnja drugima.

Oznake: porodica, obitelj, roditelji, vršnjačko nasilje, učenik, maloljetnik

- 12:16 - Komentari (0) - Isprintaj - #

03.03.2015., utorak

Vrsnjacko nasilje

Tema vrsnjackog nasilja u zadnje vrijeme je veoma aktuelna.Sve cesce se u medijima provlace sadrzaji koji imaju veze za pojavom vrsnjackog nasilja.
Vrsnjacko nasilje,ustvari,predstavlja nasilje koje dijete vrsi nad drugim djetetom.Ono moze biti ucestalo,povremeno ili se moze desiti samo jednom.Skoro da nema djeteta koje bar jednom nije bilo zrtva nekog od oblika vrsnjackog nasilja.Najcesci oblici vrsnjackog nasilja su fizicko,verblano,socijalno,seksualno te nasilje putem mobilnih telefona i interneta.Rezultati istrazivanja obuhvacenog Nacionalnom strategijom za prevenciju i zastitu djece od nasilja pokazuju da je od svih ovih oblika medju vrsnjacima najzastupljenije verbalno nasilje.
Nasilno ponasanje medju djecom registrovano je i u osnovnim i u srednjim skolama.Smatra se da je nad ucenikom izvrseno nasilje ukoliko od strane jednog ili grupe ucenika trpi ruganje,ismijavanje,podle i bolne rijeci,ako je iskljucen iz drustva,ako trpi udaranje ili guranje.Posljedice ovakvog ponasanja osjecaju kako vrsioci,tako i zrtve vrsnjackog nasilja,ali i cijelo drustvo.One su brojne i negativne.Neke od njih su depresija,gubitak samopostovanja i samopuzdanja,anksioznost,nesanica,mokrenje u snu,izostajanje iz skole,nesigurnost i sklonost suicidu.Smatra se da se posljedice cak mogu osjecati i nakon 40 godina.Vrsnjacko nasilje narusava red i mir u drustvu,red i disciplinu skoli i stvara nepovoljnu sredinu za rast i odgoj djece.
Brojni su faktori koji uticu na pojavu nasilnog ponasanja kod djece.Stanje u porodici i nauceni obrasci ponasanja u porodici su u direktonoj vezi sa nasilnim ponasanjem.Ukoliko je dijete u sitaciji da trpi nasilje kod kuce ili ga svakodnevno gleda u kuci,velika je vjerovatnoca da ce i samo dijete biti sklono nasilnom rjesavanju problema,odnosno nesuglasica sa vrsnjacima.To je i prirodno ako se uzme u obzir da je porodica prva socijalna sredina u kojoj se dijete razvija.Bitno je naglasiti da kaznjavanje djece,bez razgovora sa njima,za agresivno ponasanje samo pogorsava situaciju.Autoritet nad djetetom roditelji treba da koriste pravilno i u odredjenoj mjeri.
Zanemarivanje djetetovih problema,nedovoljno rjesavanje istih,nedostatak redovne komunikacije roditelja i dijeteta i prepustanje djece ulici dovodi do toga da se djeca otimaju kontroli roditelja.Samim ti, ona postaju sklonija vrsnjackom nasilju jer djeca tada provode vecinu vremena sa losim drustvom,a poznato je da drustvo ima veliki uticaj na dijete.Taj uticaj je u vecini slucajeva negativan.Dijete u zelji da se uklopi u drustvo i bude prihvaceno od strane drugih pristaje na oblike nasilnog ponasanja,nesvjesno koliko to ima negativne posljedice.
Pored porodice i drustva,na pojavu nasilnog ponasanja kod djece uticu nasilne video igre,te nasilan sadrzaj na televiziji i internetu.Od malena djeca gledaju crtane filmovi koji cesto imaju nasilan sadrzaj.Roditelji nedovoljno kontrolisu sta njihova djeca gledaju na televiziji i tu nastaje problem.Dijete smatra da je nasilno ponasanje ispravno ukoliko se njegov omiljeni junak iz crtanog filma ponasa nasilno prema drugima.Isto tako,roditelji su zbog teske ekonomske situacije prinudjeni da obavljaju po nekoliko poslova dnevno kako bi djetetu obezbijedili osnovne uslove za zivot.Usljed toga dijete je prepusteno samo sebi i najveci dio vremena provodi na internet bez kontrole odraslih.Internet je mjesto na kojem nasilnog sadrzaja ima sve vise i to se negativno odrazava na djetetovo ponasanje.Takodjer,na internet se djeca usudjuju drugima reci ono sto ne bi smjeli da im kazu u lice.
Nema drzave u kojoj nije prisutan problem vrsnjackog nasilja.Postoje samo drzave u kojima je stopa nasilja veca ili manja u odnosu na druge drzave.Vrlo je tesko doci do tacnih statistickih podataka vezanih za ovaj problem.Ali jedno je sigurno,vrsnjacko nasilje je u porastu u nasoj zemlji.Svadonevno smo svjedoci toga.O tome svjedoce brojni primjeri vrsnjackog nasilja,mediji,skole,ankete,roditelji pa i sama djeca.Problem je sto djeca to nasilje smatraju kao banalnu stvar.Zbog toga tinejdzerske sale vrlo cesto prerastaju o teske oblike vrsnjackog nasilja.
Problem vrsnjackog nasilja se mora rjesavati.U BiH su vec poduzete neke mjere kao sto su akcioni planovi,projekti,radionice i slicno.Medjutim,to je jos uvijek nedovoljno.Ovaj problem zahtijeva konstantno rjesavanje,a ne samo povremeno obracanje paznje na njega.Da bismo narednim generacijama osigurali sigurnu i bezbijednu sredinu,bez straha od nasilja,treba dovesti do smanjenja stope vrsnjackog nasilja.Takodjer,time stvaramo povoljnu i ugodnu atmosferu u skolama.Jos jedan od razloga zasto je ovaj problem treba da se rjesava jeste taj sto je osnovno pravo svakog djeteta ozbiljno povrijedjeno,ali i ozbiljno ugrozeno razlicitim oblicima nasilja koje ostavlja trajne i teske fizicke i psihicke posljedice na djecu.
Drustvo ima bitnu ulogu u ovome i smatram da jedino ako se cijelo drustvo aktivno ukljuci u rjesavanje ovog problema,postoji mogucnost da dodje do opadanja stope vrsnjackog nasilja.Medjutim,drustvo je nedovoljno ili nimalo upoznato sa pojmom vrsnjackog nasilja,njegovim znacajem za okolinu,te posljedicama,sto znaci da se najprije javnost treba upoznati sa pojmom vrsnjackog nasilja i njegovom pojavom da bi se ovaj problem mogao rijesiti.

- Jovana Tatic - SSC "Petar Kocic" Srbac

Oznake: vršnjačko nasilje, kolač, roditelji

- 09:47 - Komentari (0) - Isprintaj - #

29.01.2015., četvrtak

RJEŠENJE: "VRŠNJACI SVIH ZEMALJA UJEDINITE SE PROTIV NASILNIKA!"

OBJAVLJENO: 16.10.2014.

U nastavku je još jedan tekst za blog, koji nam je poslao neko ko se predstavlja kao Aleksandar Veliki, i nudi zausta zanimljivo viđenje problema vršnjačkog nasilja. Da. U naslovu mog teksta je rješenje za problem vršnjačkog nasilja. Ko je kriv za pojavu vršnjačkog nasilja? Država? Društvo? Roditelji? Prijatelji? Porodica? Rodbina? Nebo? Sunce? Trava? Ma kakvi! Mi smo krivi. Mi – vršnjaci. Kako smo to mi krivi? Evo kako: - Radije blejimo po facebooku nego što se uključujemo u društvene tokove. Tražimo promjene u društvu koje ne želimo kreirati, ali se žalimo da nam ne odgovara društvo u kojem živimo. - Ako vidimo da nekoga maltretiraju okrećemo glavu misleći da to nije naš problem. A to jeste naš problem. Narušavanje dobrobiti svakog ljudskog bića je naš problem. - Volimo da se žalimo na razne stvari: jao skupi sokovi, hladna pita, ružne žvake, loš Internet, prljavo dvorište, ali nemamo vremena da odemo na neku radnu akciju da nešto promijenimo. Ne bismo imali vremena da se žalimo… - Najveći nam je problem da li imamo dobar telefon ili skupu odjeću. Ne brinemo o vršnjacima koji možda nemaju šta jesti. I mogao bih još mnogo pisati, ali poenta je: NE OKREĆITE GLAVU OD PROBLEMA, ZANEMARITE GLUPOSTI, UKLJUČITE SE U STVARNOST I POZOVITE POLICIJU AKO UGLEDATE NASILJE.

Oznake: vršnjaci, roditelji, porodica, društvo

- 15:11 - Komentari (0) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>