Nenasilje

< ožujak, 2016 >
P U S Č P S N
  1 2 3 4 5 6
7 8 9 10 11 12 13
14 15 16 17 18 19 20
21 22 23 24 25 26 27
28 29 30 31      

Srpanj 2016 (4)
Lipanj 2016 (4)
Svibanj 2016 (5)
Travanj 2016 (4)
Ožujak 2016 (9)
Veljača 2016 (9)
Siječanj 2016 (7)
Prosinac 2015 (5)
Studeni 2015 (5)
Listopad 2015 (5)
Rujan 2015 (5)
Kolovoz 2015 (5)
Srpanj 2015 (8)
Lipanj 2015 (10)
Svibanj 2015 (6)
Travanj 2015 (15)
Ožujak 2015 (5)
Veljača 2015 (4)
Siječanj 2015 (26)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga

Dobrodošli na blog koji je kreiran sa ciljem poticanja i omasovljavanja aktivizma u lokalnim zajednicama kroz kampanje putem društvenih mreža i socijalnih medija. Dana 29.01.2015. blog je prebačen na uslugu blog.hr zbog bolje dostupnosti i održivosti objavljenih materijala.

Posjetitelji
Flag Counter



IN Fondacija


Kinderpostzegels


4 Types of Bullying We Are Shockingly OK With -- powered by Cracked.com

30.03.2016., srijeda

Šutnja...znak odobravanja...?

Nasilje nije samo ono okom vidljivo. Ono nevidljivo često najviše zaboli. To svi znamo. Znamo i da nema čovjeka koji to nije doživio. Međutim, malo ko od nas razmišlja glavom da bilo koja riječ u pogrešno vrijeme i na pogrešnom mjestu nekome može mnogo značiti. Može se veoma loše odraziti na nekoga. Svi smo nekako više pažnje posvetili fizičkom nasilju, ali verbalno je po mom mišljenju mnogo zastupljenije. Niko vjerovatno i ne pomišlja da šutnja nas koji sve to posmatramo je sudjelovanje u stvaranju istog. Šutnja profesora na času dok pojedinci ne koriste svoj mozak i ismijavaju nekoga, također je sudjelovanje. Rijetki su oni koji se ne ogluše na to sve. Upravo zbog toga ovo i pišem. Kako neki jadnici mogu uživati ponižavajući nekoga? Jadnici, jer bolji izraz za njih ne postoji. Jadnici jer su jadni i ne shvataju svoje postupke, a svoj jad žele širiti i na druge. Korijen svih problema dolazi od one najmanje jedinke. Od samih nas kao pojedinaca. Maloprije rekoh, i šutnja je sudjelovanje. To je ono što mene najviše boli i s čim ne mogu da se pomirim. Zatim, nakon što se sami sa svojom glupošću ostaju družiti, slijedi gromoglasan smijeh ljubitelja gluposti, koji čini mi se prodire u zidove , a samo što ne počnu sami sebi aplaudirati jer postaju stado koje ide nesnošljivim putem, medvjeđim koracima koji ne žele raspoznati pravi put. To je podrška onih koji ponovo ne znaju šta rade. Znam, jer svakodnevno mi je sve pred očima.Ako oni sebi žele dopustiti takvo ponašanje, onda mi ne smijemo dopustiti da nas to na bilo kakav način uznemiri. Isto tako ne smijemo dozvoljavati da oni u našoj blizini ostanu sami i nezaštićeni. Nikako to ne smijemo. Kažu da je šutnja znak odobravanja. Mi ne smijemo odobravati. Budimo jači od njihovih slabosti. Recimo nasilju NE! Ne dopustimo da nama i našim osjećajima manipuliše masa koja o istim ništa ne zna i ne razumije. Shvatit će tada šta ustvari rade. Valjda.

"Više je dobrih ljudi na svijetu nego zlih. Mnogo više! Samo se zli dalje čuju i teže osjećaju. Dobri ćute."

Anisa

Oznake: Poniženje, nasilje, vršnjaci, šutnja


- 11:32 - Komentari (0) - Isprintaj - #

28.03.2016., ponedjeljak

Šta se desi sa nasilnicima

Evo nešto razmišljam. UKljučena sam poprilično u temu vršnjačkog nasilja, ali ne mogu da se sjetim da su novinari izvještavali o počiniteljima nasilja. Znam, napišu ko su (mada je to često nelegalno jer je riječ o maloljetnim osobama), i eventualno da li su dobili kaznu, ali ja se pitam nešto drugo. Šta bude nakon izdržavanja kazne? brine li neko o njima da ne nastave nasilno ponašanje? prođu li neku rehabilitaciju? Da li ih pokušaju uključiti u društvo ili su izopćeni, ili su možda čak heroji među rajom? Kako nastave školovanje? Postanu li dio društva koji privređuje ili nastave biti nasilnici i postanu ozbiljni kriminalci? Da li iko razgovara i pomaže njihovim roditeljima da djecu vrate na pravi put? Nekako mi se čini da smo spremni osuditi i izreći kaznu ali zaboravljamo da su to u krajnjem slučaju djeca. Ja znam dosta odraslih koji se još nisu uhvatili u koštac sa životom, a nasilnici to rade na pogrešan način. Znam da su oni povrijedili druge, ali mislim da i njima treba pomoć jer niko nije rođen da bude nasilnik i da mrzi...

Nina

Oznake: nasilnici, nasilje, rehabilitacija


- 13:03 - Komentari (0) - Isprintaj - #

21.03.2016., ponedjeljak

Vrijeme - saveznik ili neprijetelj?

Ja se često pitam je li nam vrijeme saveznik ili neprijatelj. U bilo čemu. Kada radimo nešto uvijek želimo imati više vremena, ali da ga imamo više možda to nešto ne bismo nikada završili. Mislim da je dobro imati rok. Posebno kada trebamo riješiti neki problem. Poput vršnjačkog nasilja. Mislim da je loše što niko nije stavio rok za rješenje problema, ali rok kojeg će se svi pridržavati. A za slučaj probijanja roka trpiti posljedice. Znači do tada ćemo uraditi to, a ako ne uradimo odstupit ćemo sa pozicije na kojoj smo. (ako se naravno nisu pojavile neke objektivne smetnje koje su nas sprijčile da uradimo zacrtano). Najgore je kada one koji rade ne čekaju nikakve restrikcije za slučaj da svoj posao nisu dobro uradili. Mora postojati sistem nagrade i kazne. Moramo imati ljude koji rade svoj posao odgovorno. Naravno da se mogu desiti greške, ali stalno griješiti nije ok. Zato kod pravljenja planova za rješenje problema vršnjačkog nasilja osim što treba definisati ko će i kako riješiti problem, moramo definisati i do kada će sve akcije biti urađene. Dobro, može se desiti da sve urađene akcije ne dovedu do rješenja problema iako smo mislili da će doći do toga, ali sve akcije moraju biti završene u predviđenom roku. Jednostavno je. No, meni se čini da se svi mi vodimo onom čuvenom rečenicom: "Što bi bilo jednostavno kada može biti komplikovano?"

Milka

Oznake: nasilje, vrijeme, vršnjačko nasilje, Rok, posao, rad


- 09:48 - Komentari (0) - Isprintaj - #

14.03.2016., ponedjeljak

Mia

Priča o ovoj izuzetno, prije svega hrabroj djevojci, itekako zaslužuje da bude podijeljena sa javnošću. Prije svega želim da naglasim da bez obzira koliko se budem trudila vjerovatno neću uspjeti reći sve ono što bih zapravo trebala.

Ko je zapravo Mia?
Djevojka sa smetnjama u razvoju. Poteškoće u govoru. Poteškoće u kretanju. I da, poteškoće u radu sa rukama. Bez obzira na sve navedeno, ova djevojaka svaki dan zrači nevjerojatnom količinom pozitivne energije. U onom vremenskom periodu kojeg smo provele zajedno, naučila sam od nje što direktno što indirektno jako mnogo stvari. Djevojka koja mi je svakodnevno puna četiri mjeseca popravljala raspoloženje. Djevojka koja bez obzira na spomenuti problem koji ima u radu sa rukama, pomaže drugoj djevojci koja je nepokretna, "gurajući" njena invalidska kolica. U suštini djevojka na koju sam jako ponosna. Od svih onih koje sam imala priliku upoznati ona je ostavila ubjedljivo najjači dojam na mene. Svijet bi bio znatno bolje mjesto da postoji više ljudi poput ove predivne djevojke. Uvijek kada "naletim" na neki od primjera vršnjačkog nasilja ili izraze mržnje, nezadovoljstva prema ljudima i prema životu, sjetim se Mie. Koliko samo razumijevanja. Koliko samo truda, i borbenosti posjeduje ova djevojka. Žao mi je samo što Mia, kao i mnogi drugi, nemaju priliku da u ovoj državi pokažu drugima koliko samo vrijede. Žao mi je što Mia, nema priliku da pokaže većem broju ljudi, kako čovjek treba i mora ostati čovjek, bez obzira na one poteškoće koje mu život donosi. Mia je jedan izuzetan dragulj i jedan od najljepših simbola tolerancije i razumijevanja kojeg sam dosad imala priliku upoznati. Hvala ti na onome što si me naučila. Hvala ti što si mi pomogla u mnogo čemu i više nego što misliš. Hvala ti što si čovjek, jer ipak je biti to u današnjem vremenu, bez obzira na sve ostalo, bio i ostao najteži zadatak.

Zejna

Oznake: nasilje, hrabrost, čovječnost


- 10:03 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Predrasude

U narednom periodu odlučila sam da s vama podijelim nekoliko priča o ljudima koje sam imala priliku upoznati prethodne godine. Zapravo te priče su jedan vidi ispunjenja moga dugovanja prema ljudima koji su me naučili da ne treba suditi ni o kome, dok tog nekog sasvim dobro ne upoznamo. Ovom prilikom, šaljem jedno veliko hvala, tim istim ljudima koji su me naučili šta su predrasude i koji su mi na praktičnom primjeru pokazali koliko one često mogu biti neosnovane.

"Koraci Nade", kuća mira i jednim velikim dijelom kuća spasa, za djecu sa smetnjama u razvoju, izgrađena je 1994 godine u tuzlanskom naselju "Ši selo " . Vrhunski uređene radionice i sale za vježbe olakšavaju rad kako zaposlenicima koji rade sa djecom tako isto i samoj djeci. S ciljem boljeg angažiranja učenika u društvu i podsticaja na što veće društveno zalaganje i korisno društveni rad, mnogi učenici moje škole u toku školske godine provode određeni broj sati, u nekoj ustanovi kao volonteri. Zahvaljujući tome, neki odlaze u obdaništa, neki obilaze starije osobe provodeći određeni dio dana s njima, a neki odlaze upravo u "Korake Nade". Što se tiče mene, ja sam svrstana u ovu treću kategoriju. Ako ću baš da budem iskrena, moram priznati da u početku nisam bila nimalo oduševljena zadatkom koji je bio postavljen pred mene. Jednostavno rečeno, plašila sam se. Kada bi samo i pomislila na pojam "djeca sa smetnja u razvoju" u mojoj glavi bi se formirala i ne baš tako lijepa slika. Imala sam sasvim drugačiju predodžbu o tim ljudima, od one koju sam zapravo trebala imati. Smatrala sam da će mi biti izuzetno teško raditi s njima bilo šta. U nekoliko navrata razmišljala sam da odustanem i da pronađem neko drugo mjesto u kojem bi volontirala. Razloga za to je bilo itekako mnogo. To su naravno prije svega predrasude. Moja vizija o njima je bila takva da sam smatrala da, primjera radi, oni samostalno ništa ne mogu uraditi. Smatrala sam da uvijek mora biti neko tu treći ko će im u svemu pomogati. I da povrh svega toga, smatrala sam da će naša komunikacija biti na jednom jako lošem nivou, jer se upravo zbog tih "smetnji" nećemo moći razumjeti. I danas kada ovo pišem, mogu reći da se blago rečeno kajem, zbog takvog razmišljanja. Već nakon prvog volonterskog dana velikim dijelom promjenilo se moje mišljenje o djeci sa smetnjama u razvoju. Jednom riječju, predivni ljudi. Osobe koje se bez obzira na poteškoće koje imaju nikad ne predaju i koje su u suštini nevjerovatno samostalne. Čak i nakon nekoliko sedmica nisam mogla u potpunosti da "povjerujem" u način na koji se oni odnose jedni prema drugima, koji u tolikoj mjeri obiluje poštovanjem i uvažavanjem. Blago rečeno bilo sam iznenađena. Ubrzo su nestale sve predrasude koje sam imala i isto tako ubrzo se rodilo prijateljstvo među nama. Prijateljstvo na koje sam danas izuzetno ponosna. Priče koje vam donosim u nastavku, su upravo priče iz ovog Centra. Priče o ljudima" koje život nije nimalo mazio", a koji unatoč tome ostaju ljudi. Ljudi koji cijene, poštuju i uvažavaju drugog i drugačijeg, bez obzira ko on bio, kako izgledao ili kojoj skupini pripadao.

Zejna

Oznake: predrasude, nasilje, volonter


- 10:00 - Komentari (0) - Isprintaj - #

07.03.2016., ponedjeljak

Kako preživjeti vršnjačko nasilje?

Mislim da nam se svima može desiti da budemo žrtve vršnjačkog nasilja. Isto tako mislim da možemo postati i počinioci vršnjačkog nasilja. U oba slučaja neko je negdje zakazao u našem odgoju. Ali mislim da u oba slučaja trebamo tražiti pomoć. U slučaju da smo nasilnik to je možda i teže jer ne mislimo da radimo išta pogrešno. U slučaju da smo žrtva ponekad nije lako prepoznati osobe kojima se možemo povjeriti. Zbog toga mislim da je važno imati dobar oslonac u porodici. Važno je da možemo roditeljima objasniti da smo žrtva nasilja. Ako to ne možemo, onda ćemo se teško moći nositi sa nasiljem. Ok, možemo reći profesorima ali mislim da su oni poprilično zbunjeni kada je u pitanju nasilje i ne znaju kako reagovati. Roditelji nisu najodgovorniji za postojanje nasilja ali itekako mogu biti osnova za rješenje problema. Oni nam trebaju biti uporište kada imamo problem ma kako nam se činilo da je problem nerješiv. Nema nerješivih problema. To znam iz iskustva!

Pozdrav,

Aida

Oznake: porodica, obitelj, vršnjačko nasilje


- 12:18 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Prijateljstvo I

U predhodnom blogu, pisala sam o djevojčici Milici. Možda će i nekom čitatelju bloga, priča djelovati bezazleno. Ali ja bih htjela, opet da naglasim, ono što sam već navela. Ovaj slučaj, bez obzira na to kako na prvi pogled izgledao, bio je i više nego ozbiljan. Kao što sam već navodila, nije se radilo, samo o običnom vršnjačkom nasilju. Ovaj put u cijeli dogadjaj je bilo uključeno jedno cijelo odjeljenje. No, o svemu tome je bilo govora prethodni put. Ono što sada želim da spomenem jeste zapravo "priča o prijateljstvu". Sjetimo se samo koliko su nama važni prijatelji? Nekada nam djeluje ne zamislivo, provesti dan bez njih. To su uglavnom ljudi s kojim dijelimo jedan veliki dio svoje intime. To su ljudi, koji u mnogim situacijama predstavljaju zamjenu za naše roditelje, braću, sestre i porodicu. Naravno, ne uvijek, ali u nekim situacijama sigurno da DA. Da se prijateljstvo, ne gradi preko noći, već znatno duži vremenski period svi smo se barem jednom, bilo na tudjem bilo na vlastitom primjeru, uvjerili. Ali šta se događa kada dodje do izdaje? Šta se dešava onda kada nas ljudi koje smo i cijenili i voljeli iznevjere? Da li je nakon toga uopšte moguće sklopiti neko novo prijateljstvo? Možda i jeste. Zapravo, kada malo bolje razmislim, sigurno jeste. Medjutim, koliko je moguće izgraditi to isto prijateljstvo, na nekom velikom povjerenju? Koliko je nakon što te osobe koje si cijenio, volio i najvažnije, osobe u koje si vjerovao, iznevjere, moguće povjerovati nekome drugom. Iz vlastitog iskustva, reći ću, izrazito teško, ali je i dalje moguće. Naravno, u takvim situacijama potrebno je uložiti itekako veliki trud, koji će se nekada sigurno isplatiti. A u slučaju, da postoje i oni koji koji nisu imali prijateljstva "koja su pala" na tim testovima povjerenja, onda tim istim sretnicima, preporučujem da dobro čuvaju ono što imaju. Čuvaju prijatelje i čuvaju povjerenje koje im je neko dao. Milici su trebali prijatelji i oni nažalost nisu bili tu, štaviše, iz uloge prijetelja, prešli su u ulogu neprijatelja. To će naravno imati kakve takve posljedice na nju ali ja se iskreno nadam, da će u budućnosti i ona i svi oni koji su imali negativno iskustvo po pitanju prijateljstva , nekada naći prave ljude s kojima će dijeliti dio svoje intime. Takodje, nadam se da ćemo i mi koji smo uspjeli pronaći prave prijatelje, isto tako uspjeti očuvati ono što imamo.

Zejna

Oznake: prijateljstvo, nasilje, prijatelji


- 12:17 - Komentari (0) - Isprintaj - #

04.03.2016., petak

Prijateljstvo II

Postoje mnoge priče koje zaslužuju da budu podjeljene sa drugima. Jedna od takvih jeste definitivno i ova, koja zapravo predstavlja neku vrstu nastavka na onu predhodnu priču o prijateljstvu.
Sjetih se sada da sam upravo ovdje, na ovom blogu, skoro pročitala isto tako jednu izuzetno lijepu priču o prijateljstvu i pomaganju. Kao što već rekoh, ova priča, je sličnog sadržaja. Naravno, to, nadam se ne bi trebalo predstavljati nikakav problem. Lijepih stvari i lijepih priča nikada nije bilo na odmet pa ne bi trebalo biti ni sada. No, da ne duljim dalje. Akteri ove moje priče su dvije školske kolegice. Naime, dolaskom u srednju školu, nedugo nakon upoznavanja, rodilo se prijateljstvo medju te dvije djevojke. Kako to obično i biva, najviše vremena su provodile zajedno. Zajedničko druženje na nastavi, zajedničko druženje poslije nastave, postalo je njihova svakodnevnica. Prijateljstvo koje se tako, uz veliki trud gradilo nešto više od dvije godine, podrazumijevalo je i poznavanje one najdublje privatnosti. Dakle, jedna o drugoj su znale sve ono što dvije bliske osobe trebaju znati jedna o drugoj. Izmedju ostalog, jedna od njih je znala za tešku ekonomsku situaciju i kojoj se u jednom periodu našla druga. Sa obzirom da je, također, znala da njena najbolja prijateljica ne bi pristala ni na kakav vid novčane pomoći, od bilo koga, druga djevojka je pronašla drugi način da joj pomogne. Naime, svaki dan bi u njenu torbu "ubacivala" novčanicu, koja bi bila dovoljna da pokrije užinu za taj dan. Djevojka je znala da joj neko pomaže, medjutim nije mogla znati ko bi to mogao biti. Osjećala se na neki način sretno, jer je koliko toliko uspijevala da se izbori sa situacijom u kojoj se našla a s druge strane nije osjećala nelagodu prema "tajnom pomagaču" upravo iz razloga jer ga nije poznavala. Nekoliko mjeseci nakon toga, djevojka pomagač, sticajem okolnosti morala se preseliti u drugi grad, te samim time, promijeniti školu. Prijateljstvo nije prekinuto, ali je druga djevojka nedugo nakon toga shvatila ko joj je davao novac. Danas, dvije godine poslije tih događanja, dok razgovaramo o svemu onome što je obilježilo naše četverogodišnje školovanje, kolegica se sa jasnom dozom sjete ali i ponosa na licu prisjeća djevojke, koja se u drugom razredu iselila iz našeg grada i promjenila školu. Sjetna je jer jedan od najljepših perioda u životu nisu provele zajedno. Ponosna je jer ima takvog prijatelja. I naravno u isto vrijeme je i neizmjerno sretna jer prijateljstvo unatoč okolnostima nije prekinuto niti dvije godine nakon rastanka ali i zbog planiranog zajedničkog nastavka školovanja na istom fakultetu.
Mislim, da jedino što se na kraju ovoga treba reći, jeste zapravo poželjeti svu sreću svijeta ovim djevojkama. Djevojke, sretno !!! :-)

Zejna

Oznake: prijateljstvo, školovanje, užina, novac


- 08:38 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Zanemareni slučaj vršnjačkog nasilja

Čitajući tekstove sa raznih internet portala o vršnjačkog nasilju, danas sam naišla na još jedan primjer istog. Istina, ovaj slučaj, nije zabilježen na prostoru BiH, već na prostoru Republike Srbije. No, naravno to nije razlog, da se o njemu govori. Ne zaboravimo da je nasilje i dalje nasilje, bez obzira gdje se i kada ono dešavalo. Naravno, kako kojim danom više iščitavam tekstove ovoga tipa, sve više shvatam da je vršnjačko nasilje skoro pa uobičajena pojava. Međutim ono što mi je posebno privuklo pažnju ovaj put jeste činjenica da je konkretno u ovome slučaju izostala pažnja javnosti u onoj mjeri u kojoj je trebala biti posvećena. Naime, događaj se desio u septembru predhodne godine. Djevojčica Milica R. kako to navodi Srbija Press, je uvijek bila prepoznatljiva kao druželjubiva i komunikativna djevojčica. Polazak u osnovnu školu, nije donosio nikakve poteškoće. Brzo je pronašla prijatelje te su se samim time sklopila i prva drugarstva. Idealno djetinjstvo prestaje dolaskom u šesti razred osnovne škole. Naime, obični ljekarski pregled koji je predvidjen za svu školsku djecu u tom uzrastu, predstavljati će početak prave noćne more za ovu djevojčicu. Nakon što je ustanovljeno da djevojčica ima "bube u kosi", prestaje svaka priča o idealnom djetinjstvu, koje zaslužuje svako dijete. Ono što, bi se u ovoj priči još moglo posebno istaknuti jeste i priča o povjerenju i prijateljstvu, ali o tome nešto više sledeći put.
Nakon što je saznala, razlog zbog kojeg je naknadno pozvana kod školskog ljekara, Milica je bila i iznenadjena ali što je sasvim za očekivati i zabrinuta. U toj situaciji, smatrala je da je najbolje rješenje da se obrati školskim kolegicama. Medjutim, tu nastaju najveći problemi. Reakcija kolegica bila je daleko od one očekivane. Nakon što su djevojčice svima razglasile ono što su saznale od Milice, djevojčica sprava biva samo izbjegavana od strane školskih kolega a nakon toga nastupa pravo
psihičko maltretiranje. Potpuna izolacija, razni oblici vrijedjanja i ponižavanja, postali su svakodnevnica. Vrhunac svega ovoga, uslijedio je nakon što su školske kolege ni manje ni više raspisali peticiju za isključivanje djevojčice iz škole. Završetak priče , nije naveden ovom prilikom. Nažalost, cijeli slučaj je rijetko gdje ostao zabilježen. Da li se smatralo, da vršnjačko nasilje u kojem je učestvovalo cijelo jedno odjeljenje, nije tako važna tema ili je posrijedi bio neki drugi razlog, teško je zaključiti. Uostalom, to i nije toliko bitno, koliko je zapravo važna samo činjenica, koju sam navela i u naslovu. U ovome slučaju, vršnjačko nasilje je zanemareno od strane medija. Tek se na nekoliko portala mogli pronaći detalji ovog slučaja. Vjerujem da postoji i oni koji smatraju da nije ni trebalo o ovome da se govori u nekoj većoj mjeri, medjutim sjetimo se ponovo slučaj Mahira Rakovca. Zar on nije bio žrtava vršnjačkog nasilja. Naravno, ne smijemo nikada zaboraviti kakav je kraj doživio ovaj dječak. Mediji su naravno nakon toga, posvetili ogromnu pažnju ovome slučaju. Medjutim, prije toga niko nije reagovao. Naravno, konkretno mediji i nisu mogli govoriti o tom slučaju jer nisu bili upoznati s njime. Ali šta je sa slučajem djevojčice Milice za kojeg se saznalo u javnosti a kojem se s druge strane nije posvetila pažnja niti medija niti šireg kruga javnosti u onoj mjeri u kojoj je trebala?
Svaki slučaj vršnjačkog nasilja je na svoj način važan i svaki zaslužuje da se o njemu govori, te na takav način radi na smanjenju istog. Ne smijemo nikada zaboraviti da bez obzira koliko neki primjeri djelovali bezazleno, oni zapravo mogu biti izuzetno ozbiljni, i kao takvi mogu povući lavinu negativnih posljedica za sobom, kao što smo se u prošlosti već imali priliku uvjeriti.
Ono što se iskreno možemo nadati u ovome slučaju, jeste da se Milica uspjela izboriti sa situacijom u kojoj se našla, i da cjelokupan događaj nije imao ozbiljene posljedice za nju samu.

Zejna

Oznake: nasilje, vršnjačko nasilje, kolač, prijateljstvo, neprijateljstvo, peticija


- 08:35 - Komentari (0) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.