Čitajući tekstove sa raznih internet portala o vršnjačkog nasilju, danas sam naišla na još jedan primjer istog. Istina, ovaj slučaj, nije zabilježen na prostoru BiH, već na prostoru Republike Srbije. No, naravno to nije razlog, da se o njemu govori. Ne zaboravimo da je nasilje i dalje nasilje, bez obzira gdje se i kada ono dešavalo. Naravno, kako kojim danom više iščitavam tekstove ovoga tipa, sve više shvatam da je vršnjačko nasilje skoro pa uobičajena pojava. Međutim ono što mi je posebno privuklo pažnju ovaj put jeste činjenica da je konkretno u ovome slučaju izostala pažnja javnosti u onoj mjeri u kojoj je trebala biti posvećena. Naime, događaj se desio u septembru predhodne godine. Djevojčica Milica R. kako to navodi Srbija Press, je uvijek bila prepoznatljiva kao druželjubiva i komunikativna djevojčica. Polazak u osnovnu školu, nije donosio nikakve poteškoće. Brzo je pronašla prijatelje te su se samim time sklopila i prva drugarstva. Idealno djetinjstvo prestaje dolaskom u šesti razred osnovne škole. Naime, obični ljekarski pregled koji je predvidjen za svu školsku djecu u tom uzrastu, predstavljati će početak prave noćne more za ovu djevojčicu. Nakon što je ustanovljeno da djevojčica ima "bube u kosi", prestaje svaka priča o idealnom djetinjstvu, koje zaslužuje svako dijete. Ono što, bi se u ovoj priči još moglo posebno istaknuti jeste i priča o povjerenju i prijateljstvu, ali o tome nešto više sledeći put.
Nakon što je saznala, razlog zbog kojeg je naknadno pozvana kod školskog ljekara, Milica je bila i iznenadjena ali što je sasvim za očekivati i zabrinuta. U toj situaciji, smatrala je da je najbolje rješenje da se obrati školskim kolegicama. Medjutim, tu nastaju najveći problemi. Reakcija kolegica bila je daleko od one očekivane. Nakon što su djevojčice svima razglasile ono što su saznale od Milice, djevojčica sprava biva samo izbjegavana od strane školskih kolega a nakon toga nastupa pravo
psihičko maltretiranje. Potpuna izolacija, razni oblici vrijedjanja i ponižavanja, postali su svakodnevnica. Vrhunac svega ovoga, uslijedio je nakon što su školske kolege ni manje ni više raspisali peticiju za isključivanje djevojčice iz škole. Završetak priče , nije naveden ovom prilikom. Nažalost, cijeli slučaj je rijetko gdje ostao zabilježen. Da li se smatralo, da vršnjačko nasilje u kojem je učestvovalo cijelo jedno odjeljenje, nije tako važna tema ili je posrijedi bio neki drugi razlog, teško je zaključiti. Uostalom, to i nije toliko bitno, koliko je zapravo važna samo činjenica, koju sam navela i u naslovu. U ovome slučaju, vršnjačko nasilje je zanemareno od strane medija. Tek se na nekoliko portala mogli pronaći detalji ovog slučaja. Vjerujem da postoji i oni koji smatraju da nije ni trebalo o ovome da se govori u nekoj većoj mjeri, medjutim sjetimo se ponovo slučaj Mahira Rakovca. Zar on nije bio žrtava vršnjačkog nasilja. Naravno, ne smijemo nikada zaboraviti kakav je kraj doživio ovaj dječak. Mediji su naravno nakon toga, posvetili ogromnu pažnju ovome slučaju. Medjutim, prije toga niko nije reagovao. Naravno, konkretno mediji i nisu mogli govoriti o tom slučaju jer nisu bili upoznati s njime. Ali šta je sa slučajem djevojčice Milice za kojeg se saznalo u javnosti a kojem se s druge strane nije posvetila pažnja niti medija niti šireg kruga javnosti u onoj mjeri u kojoj je trebala?
Svaki slučaj vršnjačkog nasilja je na svoj način važan i svaki zaslužuje da se o njemu govori, te na takav način radi na smanjenju istog. Ne smijemo nikada zaboraviti da bez obzira koliko neki primjeri djelovali bezazleno, oni zapravo mogu biti izuzetno ozbiljni, i kao takvi mogu povući lavinu negativnih posljedica za sobom, kao što smo se u prošlosti već imali priliku uvjeriti.
Ono što se iskreno možemo nadati u ovome slučaju, jeste da se Milica uspjela izboriti sa situacijom u kojoj se našla, i da cjelokupan događaj nije imao ozbiljene posljedice za nju samu.
ZejnaOznake: nasilje, vršnjačko nasilje, kolač, prijateljstvo, neprijateljstvo, peticija
|
