Nenasilje

29.02.2016., ponedjeljak

I škole zanemaruju problem vršnjačkog nasilja

Čitajući svakodnevno postove objavljene u proteklom periodu, ne mogu da ne primjetim postove roditelja objavljene početkom januara. To je bio upravo onaj period nakon što se u javnosti "razbuktala " priča o Mahiru Rakovcu i školama u kojima se dešava vršnjačko nasilje, a na koje opet niko ne reagira. Zahvaljujući tim postovima, pronalazim neko djelomično olakšanje. Ipak, dakle, postoje oni roditelji koji ne šute i koji govore o onome što se dešava njihovoj djeci.

Upravo sam pročitala post, gospodina, koji je na blogu odlučio da progovori o nasilju čija je žrtva bila njegova kćerka. Koliko uspijevam da shvatim, djevojčica je bila fizički zlostavljana. Dva puta, sa namjerom, pogođena je loptom u glavu. Nakon toga kao treći događaj, koji je očigledno bio kap koja je prelila čašu, bilo je, kako se to u postu navodi:"Skakanje na djevojčicu, dok je povrijeđena u isto vrijeme nosila Sancovu kragnu ". Shvatam, još jedan u nizu mnogobrojnih primjera vršnjačkog nasilja. I da umalo da zaboravim, konačno i primjer roditelja koji je odlučio reagirati. Međutim, u cijeloj priči javlja se jedan novi problem. Roditelj je reagirao, ili bolje rečeno pokušao da reagira..ali..
Naime pokušaj, očigledno razočaranog roditelja, ostao je samo pokušaj. Iako nije izostala reakcija roditelja, izostala je reakcija onih koji bi rame uz rame sa roditeljima trebali biti ti koji će pokazati najviše volje i interesa za rješavanje ovih problema. Ni manje ni više, izostala je reakcija prije svega škole a potom i tužilaštva. U posao tužilaštva ne bih ni u kome slučaju da se miješam, a niti da komentarisem ovom prilikom. Ono što mi zapravo para oči, jeste dio u kojem ogorčeni roditelj govori da škola nije napravila ništa, po pitanju ovoga slučaja iako je bila upoznata sa istim. Ne želim da zamišljam kao se samo osjećao ovaj roditelj dok je nailazio na ovakvu reakciju onih koji su konkretno u ovoj situaciji trebali pružiti najveću podršku. Ne želim da razmišljam o tome i da razmišljam općenito o školama koje kada je u pitanju odgoj dolaze odmah poslije roditelja a koje ovakvim i sličnim istupima čine samo ono suprotno. No ipak, unatoč toj mojoj želji da se oduprem ovakvom razmišljanju, ne uspijevam u svojoj nakani.
Ponovo mi se nameće bezbroj pitanja. Jedno od tih pitanja, jeste i , šta radi škola dok djeca pod njenim krovom bivaju psihički i fizički maltretirana. Da li se mora doći u situaciju da žrtva digne ruku na sebe, pa tek onda da se dobije reakcija onih koji su davno prije trebali reagovati? Da li postoji i jedan jedini zakon, koji će u ovakvim situacijama krivično teretiti, one koji ne obavljaju svoje primarne zadatke onako kako bi trebali? Ili ipak samo postoje savjesni roditelji koji žele da reagiraju i da traže pravdu za svoju djecu, a koji opet, u tim svojim nakanama bivaju sputavani na samom početku? Bojim se da se odgovor na ova moja pitanja, krije upravo u postu roditelja koji je odlučio, ako već ne može ništa drugo, onda barem da podijeli svoju priču sa čitateljima bloga, i još jednom, svima nama prikaže sliku društva u kojem živimo.

Zejna

Oznake: vršnjačko nasilje, nasilje, Mladi

- 11:18 - Komentari (0) - Isprintaj - #

26.02.2016., petak

Roditelji, najvažnija karika u borbi protiv vršnjačkog nasilja

Kao što sam vam već govorila, nakon razgovora sa kolegicom, jako me brinula činjenica da roditelji nisu reagirali na vršnjačko nasilje, u kojem je ta ista moja kolegica, "slučajnim odabirom " dobila ulogu žrtve. Pitala sam se kako je takvo nešto bilo moguće. Kao što sam već spominjala smatrala sam da postoje samo dva osnovna razloga zbog kojih djeca bivaju u ovakvim i drugim slučajevima zanemarena od strane roditelja. Kao prvo, navela sam da do ne reagiranja na vršnjačko nasilje dolazi prije svega zbog nedovoljne upoznatosti sa posljedicama koje za sobom povlače pojave kao što je slučaj vršnjačkog nasilja. Kao drugo, smatrala sam da je uzrok tome, prezaposlenost i prezauzetost roditelja izvršavanjem nekih drugih "obaveza". Te obaveze, nažalost, u većini slučajeva ne ostavljaju dovoljno prostora, mnogim roditeljima, da se posvete svojoj djeci u onoj mjeri u kojoj je to neophodno. Međutim, čitajući članke koji govore upravo o uzrocima zanemarivanja djeteta, pronalazim niz čimbenika koji zapravo uzrokuju samo zanemarivanje. Naime, pored ona dva uzroka koja sam već spomenula postoje i mnogi drugi uzroci koji bivaju razlogom zbog kojeg mnogi roditelji zanemare svoju djecu i to čak do one mjere, da bez obzira na vidne promjene u ponašanju svoga djeteta, ne učine ništa po tom pitanju, u isto vrijeme smatrajući te iste promjene sasvim normalnim pojavama. Primjera radi, u jednom od istraživanja navodi se da depresivni roditelji kao i roditelji skloni konzumiranju alkohola bivaju skloniji zanemarivanju djeteta.
Također, ekonomska situacija je jedan od razloga koji dovodi do predhodno navedenog. Pored ovoga, što je uostalom sasvim razumljivo, u istraživanju se spominju i porodice u kojima postoji nasilje.
Zahvaljujući ovome zadnjem primjeru, za očekivati je da će dijete biti zanemareno. Samim time ono će kao takvo, predstavljati potencijalnu žrtvu ili potencijalnog nasilnika u nekim situacijama.

Ako pogledamo cjelokupnu situaciju u BiH, po pitanju prije svega ekonomskog stanja, nije teško zaključiti , da ta situacija nije pretjerano zadovoljavajuća. Nezadovoljstvo odraslih, između ostalog i roditelja, zbog nezadovoljavanja, nerijetko, onih osnovnih čovjekovih potreba, često se negativno odražava na samu djecu. Raširenosti vršnjačkog nasilja u ovoj mjeri koju danas imamo, zasigurno doprinosi cjelokupna postojeća situacija u BiH, koju na "svojim leđima" najviše osjete odrasli pa samim time i roditelji. Naravno, kao što se već da zaključiti, probleme, prije svega bosanskohercegovačke svakodnevnice, ne osjete samo roditelji, već se oni odražavaju i na djecu i mlade.
Vjerujem, da ako želimo da radimo na smanjenju vršnjačkog nasilja, neupitno je da u taj proces treba uključiti i roditelje, kao jednu od osnovnih karika u "lancu borbe" protiv ovog problema.
Međutim uključiti roditelje s ciljem da oni ne samo ne budu uzrokom nasilja, već da budu ti koji će kao neko ko je svjestan svoje uloge i značaja, reagirati na ono što se događa sa samim njegovim djetetom, posebno ako je to nešto loše za njegovo dijete, nije nimalo lahak zadatak.
Vjerujem da ne postoji projekat koji bi se uspio realizirati a da bi kao rezultat tog projekta dobili riješenje "svih ekonomskih i drugih problema" naših roditelja. Međutim, vjerujem da kako već sad postoje određeni projekti čiji je primarni zadatak da informisu roditelje o vršnjačkom nasilju, da se isto tako može napraviti još mnogo projekata koji će imati isti cilj.
Uključivanje roditelja i uostalom sama realizacija takvih projekta doprinijeli bi smanjenju vršnjačkog nasilja. S druge strane, ujedno, dobili bi povećan broj djece i mladih koji bi u slučaju da budu iskušani samom pojavom vršnjačkog nasilja bilo kao žrtve bilo kao nasilnici, znali gdje da nakon takvih događaja, pronađu sigurnu zaštitu i utočište. A zar to uostalom, i nije zapravo ono što bi jedan roditelj trebao pružati svome djetetu?

Zejna

Oznake: roditelji, nasilje, vršnjačko nasilje, zlostavljanje

- 11:34 - Komentari (0) - Isprintaj - #

24.02.2016., srijeda

Nasilje u školi

U našoj zemlji postoji dosta slučajeva o naslju u školi. U nekim školama profesori ne obaraćaju pažnju na nasilje koje se dešava pod tim krovom. Većina djece koja su zlostavljana od strane svojih vršnjaka nemaju hrabrosti prijaviti zlostavljanje radi straha od nasilnika. Djeca trpe zlostavljanje svakodnevno, ne pričaju o tome što je pogrešno. Po mom mišljenju da bismo spriječili zlostavljanje i pomogli djeci koja su zlostavljana treba u svakoj školi uvesti po jednog psihologa. Taj bi psiholog pomogao djeci kada se dese neke stvari koje ne može reći ili ga je stid ili ne smije. To bi bio jako dobro za naše društvo i pomogao bi djeci da se odjećaju malo sigurnije.

Ana

Oznake: nasilje, djeca, kolač

- 08:55 - Komentari (0) - Isprintaj - #

22.02.2016., ponedjeljak

Pitanja...

Na blogu su objavljena već dva moja posta na temu vršnjačkog nasilja. Čitajući te svoje postove, zaključujem da zapravo nigdje nisam konkretno spomenula ono što mi je kolegica ispričala. Možda je i bolje tako. Odlučila sam da joj preporučim blog. Vjerujem da će biti puno bolje ako ona sama podijeli svoju priču sa vama. To je uostalom dio njene intime, i zavređuje zarad onog povjerenja, kojeg mi je ukazala, da ne govorim u njeno ime bez njenog dopuštenja. Što se tiče mene same, osjećam se puno bolje, nakon objavljivanja postova na ovome blogu. Isti posjećujem već nekoliko dana uzastopno čitajući postove objavljene ranije. Neko bi na prvi pogled, čitajući sve te priče, pomislio kako je i previše govora o vršnjačkom nasilju na jednom mjestu. Ali uostalom i treba da bude upravo tako. Vršnjačko nasilje je pojava o kojoj itekako treba govoriti. Ako je meni bilo lakše a cijeli događaj vršnjačkog nasilja, nije bio direktno vezan za mene samu, vjerujem da se oni koji doživljavaju vršnjačko nasilje bilo u ulozi žrtve bilo u ulozi nasilnika, nakon što podjele svoju priču, osjećaju takođe puno bolje. Postoji jedna lijepa uzrečica koja kaže: Papir sve podnosi. U ovome slučaju ja bih rekla, blog sve podnosi.
Međutim, još uvijek me muči ono pitanje koje sam navela u predhodnom pisanju.
Gdje su roditelji? Gdje su škole? Gdje je cijelo društvo kada se dešava vršnjačko nasilje. Zbog čega se ovaj problem nekada zanemaruje u tako velikoj mjeri. Da li reakcije, prije svega roditelja, izostaje tako često, jer nisu dovoljno upoznati sa samim problemom vršnjačkog nasilja, i sa svim njegovim posljedicama.
S druge strane, razmišljam da možda nije to glavni uzrok. Možda su roditelji, samo prezauzeti sticanjem materijalne dobiti ili stvaranjem lične karijere.
I u jednom i u drugom slučaju, takvi postupci u kojima roditelji zanemaruju svoje dijete i ne reagiraju na promjene u njegovom ponašanju, odražavaju se nažalost najviše na samu djecu. Iskreno se nadam da su takvi roditelji samo pojedinci.
Nadam se, za dobrobit cijelog našeg društva, da roditelji kao ljudi koji trebaju biti najveća podrška i zaštita, svojoj djeci, to doista i jesu. Nadam se da većina roditelja reagira na promjena koje uočava u ponašanju svoga djeteta, da nezanemaruje njegove probleme i da ih ne smatraju ni u kome slučaju bezazlenim, već da pomažu svojoj djeci da se izbore sa tim istim problemima na najbolji mogući način, te na takav način spriječe one najgore scenarije koji se mogu dogoditi.
Zejna

Oznake: vršnjačko nasilje, nasilje, porodica, obitelj, djeca

- 15:12 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Gdje su roditelji kada se dešava vršnjačko nasilje?

Već sam pisala o školskoj kolegici koja je nažalost, vjerovatno samo još jedna u nizu mladih ljudi koji su bili žrtve vršnjackog nasilja. Četiri godine našeg zajedničkog druženja bile su dovoljne da ipak nekome kaže ono što joj se događalo nekoliko godina ranije. Moram priznati da sam još uvijek izuzetno sretna što mi je ukazala svoje povjerenje. Doista sam se trudila da je razumijem. Međutim, postajala su određena pitanja koja su mi se sama po sebi nametala dok sam ju slušala a koja mi se i sada "motaju po glavi". Znala sam je više puta prekinuti u njenom govoru i pitati je pitanje koje je sasvim očekivano postaviti u takvoj jednoj situaciji : Gdje su bili roditelji? Gdje su bili nastavnici? Gdje je bilo društvo? Nažalost na sva moja pitanja, nije bivalo odgovora. Ostajala je samo šutnja. Istinski sam se trudila da je razumijem. Međutim, pitanje se konstantno samo po sebi nametalo. Doista, gdje su bili prije svega roditelji? Takav jedan period koji u ovome slučaju nije bio uopšte kratak, a u kome je jedno dijete bilo žrtva vršnjačkog nasilja nije moglo proći nikako nezapaženo. Ili možda ipak može, a samo ja mislim drugačije? Osjetila sam potrebu da je još jednom pitam, ono što sam je zapravo već jednom pitala. Odmah, nakon odgovora, požalila sam kako zbog svoje upornosti tako isto i zbog tvrdoglavosti. Bilo bi mi puno lakše da nisam saznala da su njeni roditelji znali za ono što se dešavalo, a da ipak nisu reagirali. Zašto je situacija bila onakva kakva je bila ? Vjerujem, da bi i vi sami željeli znati zbog čega ovi roditelji nisu učinili ništa kako bi pomogli svome djetetu. Odgovor je na prvi dojam veoma jednostavan. Roditelji moje školske kolegice smatrali su ni manje ni više da su takve pojave uobičajene za njenu dob. Zadirkivanje, je prema njihovom poimanju bila sasvim prirodna pojava, kroz koju prolaze skoro sva djeca. Dakle, roditelji je nisu razumijeli.
Dok mi je govorila o svemu onome što joj se dešavalo i o cjelokupnoj toj situaciji, mogao se primjetiti izraz bola na njenom licu. Shvatam da i danas, sjećanja na te dane provedene u osnovnoj školi, izazovaju grčeve na njenom licu. Znam da su takva osjećanja uzrokovana činjenicom da je nekada bila žrtva vršnjačkog nasilja. To je uostalom i sama ona priznala. Međutim, isto tako znam, da bez obzira što to ne želi da prizna, jedan od razloga zbog čega joj je cjelokupna ta situacija padala onako teško, definitivno jeste i nerazumijevanje roditelja. Da su joj u tom periodu roditelji davala iole značajniju podršku, sigurno bi riješila problem koji je imala davno prije dolaska u srednju školu. Jednostavno ne mogu sve zajedno to da razumijem i bez obzira koliko se trudim dalje mi se nameće isto pitanje koje nikako ne mogu da "smetnem s uma"
Gdje ste tada bili, njeni roditelji ? Gdje su danas roditelji djece koja su uhvaćeni u čeljusti vršnjačkog nasilja, bilo kao žrtve bilo kao sami nasilnci? Zašto, u ovakvim situacijama, izostaje podrška onih čija je pomoć najpotrebnija? Nažalost, pitanja i dalje ostaju samo pitanja, bez bilo kakvog odgovora.
Zejna

Oznake: nasilje, roditelji, porodica, obitelj, vršnjačko nasilje

- 10:48 - Komentari (0) - Isprintaj - #

19.02.2016., petak

Vrsnjacko nasilje zaista postoji

Iako sam svakodnevno, zahvaljujući raznim vidovima medija, u proteklih nekoliko godina, bila upoznata sa skoro svakim slučajem vrsnjackog nasilja koji je zabilježen, ipak sam pojam vrsnjackog nasilja mi je doskora bio nekako dalek i nepoznat.Tokom osnovnog obrazovanja pa i u srednjoj školi, iako to djeluje nepojmljivo, smatrala sam da zapravo, na svu sreću, nisam imala priliku da se susretnem sa vrsnjackim nasiljem. Međutim, ipak kada, danas nakon određenih dešavanja, malo bolje razmislim, shvatam da sam ipak ne jednom, nego čak vise puta bila svjedokom vrsnjackog nasilja. Naime, ta moja "idelana slika " o situaciji u našim školama i općenito u našem drustvu kada je upitanju vrsnjacko nasilje bi narušena u decembru prošle godine a potom i prije nekoliko dana. O tom događaju koji se u jednom tuzlanskom parku dogodio krajem protekle godine, reći ću nešto više nekom drugom prilikom. Ono sto sada želim da podijelim sa vama, jeste zapravo jedana priča iz osnovnog obrazovanja, moje školske kolegice. Uobičajeni popodnevni odmor , počeo je uobičajenim prepričavanjem dešavanja sa predhodne nastave. Do samog razgovora o vrsnjackom nasilju, vjerovatno ne bi ni došlo, da se nije govorilo o projektu " Građanin" čija tema govori o sigurnosti mladih i djece na internetu. Priča je kao što to obično biva, uskoro pronašla neke druge tokove. Razgovarale smo o nesigurnosti, koja nas vreba samim korištenjem interneta a nakon toga i o samom nasilju koje se dešava putem raznih FB stranica. Naposlijetku došlo se i do razgovora o samom vrsnjackom nasilju koje se dešava u školi. Školska kolegica, s kojom sam " skovala" poprilično jake prijateljske veze proteklih godina, priznala je, možda prvi put nekome, da je polovinu osnovnog obrazovanja provela kao žrtva vrsnjackog nasilja. Drugačiji izgled u odnosu na ostale, konkretno drugačiji način oblačenja, bio je razlog zbog čega se nalazila u podređenom položaju u odnosu na druge. Razni oblici psihičkog nasilja ubrzo su prerasli u fizičke napade. Tokom pune četiri godine, nažalost, nije uspjela pronaći adekvatno rješenje za ovaj problem. Dolaskom u srednju školu stvari su se značajno promijenile. Nakon četiri pune godine odbacivanja, konačno je bila prihvaćena u sredini u kojoj se našla. Sklopila su se mnogobrojna prijateljstva. Međutim, i dalje su ostale i ne baš tako lijepe uspomene na godine kasnog djetinjstva. S druge strane, sto se mene tiče, meni je izuzetno teško pala svaka riječ njene " ispovijesti". Nakon ovog razgovora dugo sam razmišljala o onome sto se dogodilo meni izrazito dragoj osobi, ali i o onome sto se događalo i još uvijek događa mnogim mojim vrsnjacima. Tek sam možda tada shvatila da vršnjačko nasilje nije samo puka tema sa naslovnice nekih novina već je ono nešto, što
doista događa i to ne tamo negdje, već tu u mojoj blizini, školi, ulici, gradu.
Zejna

Oznake: nasilje, kolač, vršnjačko nasilje, prijateljstvo

- 08:24 - Komentari (0) - Isprintaj - #

15.02.2016., ponedjeljak

Kada govorimo o vršnjačkom nasilju...

Kod nas se uobičajeno govori o nekom problemu tek kada se dogodi neki ekstreman slučaj. Tako smo mnogo govorili o vršnjačkom nasilju nakon nemilog događaja iz decembra prošle godine. Samoubistvo je bilo dovoljan razlog da mediji počnu govoriti o vršnjačkom nasilju. Ono što je mene zabrinulo jeste da se o nasilju među mladima uglavnom govori samo kada imamo smrtni ishod. Ranjavanje i teške ozljede nas ne interesiraju. Interesira nas jedino smrt. U kakvom to društvu živimo? Nakon zimskog raspusta u školi smo razgovarali puno više o vršnjačkom nasilju. Ali mislim da trebamo još više, posebno jer se akcenat i dalje najviše stavlja na fizičko nasilje. Verbalno nasilje nam još uvijek nije toliko bitno. Mislim da svi trebamo više uraditi i pokrenuti kampanju na državnom nivomu, kojom ćemo reći odlučno "Ne!" vršnjačkom nasilju!

Lu

Oznake: vršnjačko nasilje, nasilje, verbalno nasilje, fizičko nasilje, samoubistvo

- 09:35 - Komentari (0) - Isprintaj - #

08.02.2016., ponedjeljak

Hidžab i nasilje

Evo, čini mi se da nema ko nije čuo za odluku VSTV BiH da zabrane vjerska obilježja u pravosudnim institucijama. Mi možemo dakako raspravljati je li to ok, ili nije, ko je najviše pogođen odlukom, ma možemo čak razgovarati i o načinu na koji su vjernici okarakterizirani kao oni neki, ispadoše bolesni! Ali ja neću o tome da pišem. Hoću da pišem o toleranciji. Borimo se navodno protiv netolerancije, pa kažemo da je netolerancija osnovni uzrok pojave nasilja. I šta uradimo? umjesto da promoviramo različitost i slobode mi odlučimo obilježiti čitavu jednu kategoriju ljudi kao nepoželjne zaposlenike u pravosudnim organima. Odluka najviše dakako pogađa žene vjernice islamske vjeroispovijesti koje se oblače sukladno pravilima vjere, ali su pogođeni i svi ostali koji nose križ, krst ili kakvo drugo vjersko obilježje. Poručujemo mladima da nije prihvatljivo biti vjernik i obavljati recimo funciju sudije. Pri tome zaboravljamo da su sudije i prije ove doluke morale donositi nepristrasne odluke, odluke bazirane isključivo na zakonu i dokazima. Ispada da nisu. Znači li to onda da će Bošnjacima suditi isključivo Bošnjaci, Hrvatima Hrvati i tako dalje kako bismo bili sigurni da će biti nepristrasni? I pravimo li mi ovime nove podjele? Šta je sljedeće? Nove podjele. Namećete nama mladima obavezu uzajamnog uvažavanja i nenasilja, a poručujete nam da razlike treba pod hitno iskorijeniti? Meni to baš nije logično. Nije logično da nam govorite da ne smijemo biti nasilni jedni prema drugima, a pri tome nam nasilno oduzimate pravo da budemo vjernici i zaposleni u pravosudnim institucijama. Nije logično da govorite o uvažavanju, a pri tome ne uvažavate one koji žele vjerovati da Bog postoji. I onda su eto, mladi krivi za nasilje.

Oznake: nasilje, hidžab, križ, krst

- 16:59 - Komentari (0) - Isprintaj - #

01.02.2016., ponedjeljak

Promjena je u nama

Vršnjačko nasilje je svuda oko nas. I meni se čini da niko ništa konkretno ne radi. Desi se neki događaj i onda svi počnu da galame protiv vršnjačkog nasilja. Onda se stanje primiri. I opet se nešto užasno desi. Pa opet mediji zagalame. I stanje se smiri i sve tako. Rijetko ko radi kontinuirano na sprečavanju vršnjačkog nasilja. Oni koji rade rijetko imaju podršku institucija, a često se dešava da organizacija koja se bavi sprečavanjem nasilja među mladima bude najprozivanija za nesprečavanje nasilja. Mislim da svi mi premalo pažnje poklanjamo sprečavanju nasilja i da se previše oslanjamo na princip "drugi će". Drugi će reagovati, drugi će napraviti promjenu, drugi će razgovarati, drugi će dpriječiti. Mislim da svi trebamo krenuti od sebe i apraviti promjene. Trebamo sami htjeti promjenu da bi se nešto promijenilo! Eto, ja se nadam da ću se uspjeti malo promijeniti i uključiti u konkretne akcije koje se tiču sprečavanja maloljetničkog prestupništva i vršnjačkog nasilja.

Nina

Oznake: nasilje, vršnjačko nasilje

- 10:17 - Komentari (0) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.