Kao što sam vam već govorila, nakon razgovora sa kolegicom, jako me brinula činjenica da roditelji nisu reagirali na vršnjačko nasilje, u kojem je ta ista moja kolegica, "slučajnim odabirom " dobila ulogu žrtve. Pitala sam se kako je takvo nešto bilo moguće. Kao što sam već spominjala smatrala sam da postoje samo dva osnovna razloga zbog kojih djeca bivaju u ovakvim i drugim slučajevima zanemarena od strane roditelja. Kao prvo, navela sam da do ne reagiranja na vršnjačko nasilje dolazi prije svega zbog nedovoljne upoznatosti sa posljedicama koje za sobom povlače pojave kao što je slučaj vršnjačkog nasilja. Kao drugo, smatrala sam da je uzrok tome, prezaposlenost i prezauzetost roditelja izvršavanjem nekih drugih "obaveza". Te obaveze, nažalost, u većini slučajeva ne ostavljaju dovoljno prostora, mnogim roditeljima, da se posvete svojoj djeci u onoj mjeri u kojoj je to neophodno. Međutim, čitajući članke koji govore upravo o uzrocima zanemarivanja djeteta, pronalazim niz čimbenika koji zapravo uzrokuju samo zanemarivanje. Naime, pored ona dva uzroka koja sam već spomenula postoje i mnogi drugi uzroci koji bivaju razlogom zbog kojeg mnogi roditelji zanemare svoju djecu i to čak do one mjere, da bez obzira na vidne promjene u ponašanju svoga djeteta, ne učine ništa po tom pitanju, u isto vrijeme smatrajući te iste promjene sasvim normalnim pojavama. Primjera radi, u jednom od istraživanja navodi se da depresivni roditelji kao i roditelji skloni konzumiranju alkohola bivaju skloniji zanemarivanju djeteta.
Također, ekonomska situacija je jedan od razloga koji dovodi do predhodno navedenog. Pored ovoga, što je uostalom sasvim razumljivo, u istraživanju se spominju i porodice u kojima postoji nasilje.
Zahvaljujući ovome zadnjem primjeru, za očekivati je da će dijete biti zanemareno. Samim time ono će kao takvo, predstavljati potencijalnu žrtvu ili potencijalnog nasilnika u nekim situacijama.
Ako pogledamo cjelokupnu situaciju u BiH, po pitanju prije svega ekonomskog stanja, nije teško zaključiti , da ta situacija nije pretjerano zadovoljavajuća. Nezadovoljstvo odraslih, između ostalog i roditelja, zbog nezadovoljavanja, nerijetko, onih osnovnih čovjekovih potreba, često se negativno odražava na samu djecu. Raširenosti vršnjačkog nasilja u ovoj mjeri koju danas imamo, zasigurno doprinosi cjelokupna postojeća situacija u BiH, koju na "svojim leđima" najviše osjete odrasli pa samim time i roditelji. Naravno, kao što se već da zaključiti, probleme, prije svega bosanskohercegovačke svakodnevnice, ne osjete samo roditelji, već se oni odražavaju i na djecu i mlade.
Vjerujem, da ako želimo da radimo na smanjenju vršnjačkog nasilja, neupitno je da u taj proces treba uključiti i roditelje, kao jednu od osnovnih karika u "lancu borbe" protiv ovog problema.
Međutim uključiti roditelje s ciljem da oni ne samo ne budu uzrokom nasilja, već da budu ti koji će kao neko ko je svjestan svoje uloge i značaja, reagirati na ono što se događa sa samim njegovim djetetom, posebno ako je to nešto loše za njegovo dijete, nije nimalo lahak zadatak.
Vjerujem da ne postoji projekat koji bi se uspio realizirati a da bi kao rezultat tog projekta dobili riješenje "svih ekonomskih i drugih problema" naših roditelja. Međutim, vjerujem da kako već sad postoje određeni projekti čiji je primarni zadatak da informisu roditelje o vršnjačkom nasilju, da se isto tako može napraviti još mnogo projekata koji će imati isti cilj.
Uključivanje roditelja i uostalom sama realizacija takvih projekta doprinijeli bi smanjenju vršnjačkog nasilja. S druge strane, ujedno, dobili bi povećan broj djece i mladih koji bi u slučaju da budu iskušani samom pojavom vršnjačkog nasilja bilo kao žrtve bilo kao nasilnici, znali gdje da nakon takvih događaja, pronađu sigurnu zaštitu i utočište. A zar to uostalom, i nije zapravo ono što bi jedan roditelj trebao pružati svome djetetu?
ZejnaOznake: roditelji, nasilje, vršnjačko nasilje, zlostavljanje
|
