Nenasilje

27.07.2015., ponedjeljak

Ljudi iznevjere

Ja sam veliki pesimista kada su u pitanju ljudi. Osim roditelja, nikada se nisam mogla osloniti na nekoga. Čini mi se da sam uvijek bila sama i da sam uvijek mogla računati samo na sebe. Imam prijatelje ali ne mogu reći da ijedan od njih može biti moja osoba od povjerenja. Nerijetko se dešavalo da me ostave na cjedilu baš kada mi najviše trebaju. A znalo se desiti da u školi dobijemo neki grupni zadatak i onda ispadne da ja sve moram uraditi kako svi ne bismo dobili negativnu ocjenu. Znala sam raditi i cijeli vikend kako svi ne bismo dobili keca. Nije meni zbog njih. Meni je zbog mene bilo stalo do dobre ocjene. Mada, nedavno sam obećala sebi da ću kod sljedećeg grupnog zadatka ili promijeniti grupu ili neću uraditi ništa osim svoga dijela. Zašto?
Nedavno, pred kraj školske godine u mojoj školi se dogodio incident. Ništa ozbiljno ali je ipak umalo bila započeta tuča. Ova grupa "prijatelja" sa kojima radim zajedničke radove se posvađala sa drugom grupom iz škole. Druga grupa je jednog od "prijatelja" opkolila i htjeli su ga tući!!! Njegovi tzv prijatelji nisu ništa uradili da bi mu pomogli. Samo su gledali. Srećom jedan od profesora je bio tu i prekinuo je incident bez da je došlo do tuče. I to nije sve, prijatelji i onaj koji je umalo prebijen su otišli na kafu kao da se najgora moguća izdaja nije dogodila. Ja sam tada shvatila da mi to nisu prijatelji i da bi dozvolili i mene da neko prebije.
Moja politika od sada je "Svak' za se travu pase".

Nina

Oznake: ljudi, nasilje, tuča

- 10:00 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Daleko od očiju

Posmatram ljude oko mene. Svi su tako zabavljeni sobom. Nekako kao da su svi pored njih nevidljivi. Krećem se laganim korakom kroz masu i nastavljam pratiti. Svi pokušavaju biti nevidljivi. Nasilje u školi pretvorilo nas je u providne i tihe mase koje se nijemo viore po školi.
Gledamo se međusobno bez bilo kakvog pokreta. Držimo svoje telefone ispred sebe i koračamo dalje. U učionici iste scene, isti ti nevidljivi ljudi. Čak su i nastavnici nekako postali nevidljivi. Bez autoriteta, bez glasa koji se čuje. Bez znanja koji če zadovoljiti našu glad za znanjem u doba kada su nam sve informacije dostupne za sekundu.
Ti nevidljivi autoriteti koji bi trebali i morali poticati nas da se upoznajemo družimo i tako prevazilazimo problem nasilja. Među ljudima koji se poznaju i koji komuniciraju postoje svađe, razmjerice, biranja društava, ali ne i nasilje. Da samo malo više pričamo, svijet bi za sve bio bolji. Prestali bismo biti nevidljivi jedni za druge.
Dario

Oznake: nevidljivi, autoriteti, pria, naslje

- 09:18 - Komentari (0) - Isprintaj - #

20.07.2015., ponedjeljak

Nasilje nema svrhu

Ja zaista mislim da nasilje nema svrhu. Ne govorim ovo da bih se pridružila svima koji hvale vaš rad. Govorim jer zaista to mislim.
Da nasilje ima svrhu, koliko ga je do danas bilo u svijetu, vjerovatno bismo imali bolji svijet. Ali ga nemamo. Danas svaki dan smo izloženi nasilju i ne postajemo bolji ljudi. Postajemo gori.Za svaku sitnicu smo spremni nasilno da djelujemo. Gubimo živce bez ikakvog dobrog razloga. Povređujemo jedni druge, umjesto da međusobno pomažemo jedni drugima. Nekako mi se čini da nam cijeli svijet ide niz brdo i ako ubrzo ne smislimo rješenje da ćemo sami sebe iskorijeniti...

Oznake: nasilje, svrha, svijet

- 10:28 - Komentari (0) - Isprintaj - #

19.07.2015., nedjelja

Društveno koristan rad

Pozdrav raja!

Mislim da su dvije - tri stvari ključne za ovako rasplamsavanje vršnjačkog nasilja. Prva i najvažnija stvar je odgoj koji dolazi iz kuće gdje učimo i autoritet i poštovanje starijih i drugara, gdje učimo kako dijeliti nešto sa prijateljima i kako biti prijatelj. Potom je tu nedostatak dobre policije i prije svega dobre kazne. To što ćemo mi nasiljnika osuditi i poslati u Zenicu neće nam omogućiti da od njega napravimo dobrog čovjeka. On se iz zatvora može vratiti samo gori. Nama je potreban društveno koristan rad i to rigorozan društveno koristan rad. Pa kada on zna da će danas morati pomesti 12 kilometara puta i sutra opet tako teže će se odlučivati ludovati i zabavljati se iživljavanjem na vršnjaku. Treća stvar je nedostatak vojnog roka koji je nekada bio obavezan. Pričao mi je otac da je to bilo godinu dana ispucavanja svakog oblika negativne energije. Učenja redu radu i disciplini. I da je tokom tih godinu dana većina ljudi pronašla sebe.

Moja generacija danas nema ništa od toga. Nema nikakve ograde i granice, ništa nije zabranjeno i onda je sve dozvoljeno. A mi trebamo granicu i zabranu i to pod hitno

Pozdrav svima
Vedad

Oznake: nasilje, odgoj, društveno koristan rad

- 21:23 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Priča o Cazinu

Dragi moji,

evo jedna priča mene Krajiške. Iz Cazina, prelijepog grada na sjeverozapadu Bosne. Borimo iste bitke kao i svi drugi mladi iz BiH. S nasiljem ponajviše. Mladi su letargični i nezainteresovani za bilo što i jedino što rade je po kafama pričaju kako se teško živi. Oni nešto mlađi, moje kolege slušaju te starije i imaju istu priču tokom večernjih izlazaka. Zabavu pronalaze i stalnim naguravanjima sa nekim drugim. Proberu u masi nekoga ko će im biti žrtva i tortura može da počne. Ne znam kako im se to da. Prije nekoliko dana privukli smo svu javnost u BiH video uratkom u kojem je žrtva maltretiranja bio profesor. Da, da, dobro čitate....autoritet je nepoznata riječ u razmišljanju mladih, a o poštovanju i strahopoštovanju teško je i govoriti. I mnogi će reći "Ma profesor nije normalan i ne treba da radi ako ne može da zavede red", ali ja vjerujem da je čovjek koji je stariji bio potpuno zatečen tim što mu grupa huligana radi, a drugi podržavaju snimajući sve to ili pomažući da se maltretiranje nastavi. I neće trpiti nikakve posljedice jer je ocjenjeno da su oni problematični momci već od ranije poznati, ali da se tu ništa ne može i da profesor mora da uvede red.

Pozdrav
Lejla

Oznake: profesor, nasilje, kolač

- 21:21 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Djetetorhat

Pozdrav svima,

mislim da radite dobar posao s ovim blogom. To je sjajna prilikama ljudima da pričaju svoje priče o nasilju. Evo već nekoliko noći ste me potakli da razmišljam o toj izuzetno opasnoj pojavi koja sve više izjeda naše društvo. Dolazim iz jednog malo starijeg perioda kada to nije bilo u toj mjeri ili nije imalo takav intenzitet grubosti i zlobe. Posmatram ove današnje generacije koje odrastaju s potpuno poremećenom sistemu vrijednosti u kojem je djeci sve dozvoljeno. I kao što smo nekada pokušavali umanjiti značaj patrijarhata i nekog krutog, strogog odgoja očeva, tako mislim da ćemo mora danas mnogo raditi na prevazilaženju nekog "djetetorhata" i strahovlade koju djeca provode. Ne znam tačno uzročnika koji su uticali da društvo toliko skrene. Djeluje mi kao da danas više niko ne radi posao za koji je zadužen. Tako roditelji uvijek i neprikosnoveno smatraju da je njegovo dijete u pravu. Škola je izgubila veoma značajnu odgojnu komponentu, a prije je bila veoma važan korektiv svega onoga što propusti porodica. Policija je postala smiješna za svako dijete. I sasvim je logična posljedica da djeca traže pažnju izazivajući probleme jer znaju da im niko ništa ne može. Društvo je urušeno i oni stalno gledaju kako kriminal raste tamo gdje bi ih trebali učiti za budućnost. I oni ne mogu ni razumjeti zašto je problem ako donese nož u školu. A jeste problem i to veliki i to mnogo veći od tog samog djeteta.

Nastavite dalje da širite priče jer samo pričom navodimo druge da obraćaju pažnju

Abdulah

Oznake: dijete, djeca, policija, strahovlada, nasilje

- 21:19 - Komentari (0) - Isprintaj - #

13.07.2015., ponedjeljak

Jedna osoba čini razliku

Pišem vam ponovo...
Prošli put sam pisala o tome kako me "prijatelji" izazivaju jer nemam para. I dalje nemam para, ali se moj žuvot promijenio. Upoznala sam jednu divnu djevojku. Ona je došla kao nova u razred. Odmah se vidjelo da ima puno para. Ja sam mislila da će ona biti jedna od onik koje će me također izazivati jer nemam para. Ali me nije nijednom izazivala. Počela se družiti sa mnom. A zbog nje me niko drugi više ne izaziva. Ona je jednom svima rekla da nije sve u novcu i da svako ko ima novaca može ostati bez njih, i da je pravo prijateljstvo u iskrenim prijateljima. Ono što mi je najdraže jeste da ona ne želi izlaziti po kafićima. Nas dvije napravimo sendviče i sok i odemo na izlet vikendom. Kako je krenuo raspust svaki dan smo zajedno. Nema više nasilja u mom životu i ja sam ponovo sretna. Sve to zahvaljujući jednoj osobi. Jednoj osobi koja je promijenila moj cijeli svijet!

Aida

Oznake: razlika, nasilje, novac

- 10:18 - Komentari (0) - Isprintaj - #

06.07.2015., ponedjeljak

Nijemi posmatrači

Mislim da nema sfere života u kojoj nije prisutno nasilje. Bilo koje vrste. Ipak, mislim da su vršnjačko nasilje koje se dešava u školama, kao i nasilje u porodici, najteži oblici nasilja. Zašto? Pa i porodica i škola bi trebale biti naše sigurne oaze. Oaze u kojima smo zaštićeni od vanjskih napada a izgleda da nismo. Svakodnevno u medijima možemo čuti o nasilju u porodici, o tome da su roditelji ili roditelj iznevjerili povjerenje bića koje su donijeli na svijet i teško ga ozlijedili. Ili čitamo da je jedna osoba u braku odlučila teško ozlijediti ili čak i ubiti svoga supružnika, onoga koga treba štititi i voljeti. A škola? U školi đaci nisu bezbijedni. Ne mislim ja na put do škole. Mislim na nesigurno sjedenje u klupi jer se neko boji da će ga drug koji sjedi iza njega, udariti, umjesto da mu čuva leđa.
A naj naj naj najgore od svega jeste da je većina nas u ulozi nijemih posmatrača...

Oznake: nasilje, posmatrači, porodica, kolač

- 14:09 - Komentari (0) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>