Na blogu su objavljena već dva moja posta na temu vršnjačkog nasilja. Čitajući te svoje postove, zaključujem da zapravo nigdje nisam konkretno spomenula ono što mi je kolegica ispričala. Možda je i bolje tako. Odlučila sam da joj preporučim blog. Vjerujem da će biti puno bolje ako ona sama podijeli svoju priču sa vama. To je uostalom dio njene intime, i zavređuje zarad onog povjerenja, kojeg mi je ukazala, da ne govorim u njeno ime bez njenog dopuštenja. Što se tiče mene same, osjećam se puno bolje, nakon objavljivanja postova na ovome blogu. Isti posjećujem već nekoliko dana uzastopno čitajući postove objavljene ranije. Neko bi na prvi pogled, čitajući sve te priče, pomislio kako je i previše govora o vršnjačkom nasilju na jednom mjestu. Ali uostalom i treba da bude upravo tako. Vršnjačko nasilje je pojava o kojoj itekako treba govoriti. Ako je meni bilo lakše a cijeli događaj vršnjačkog nasilja, nije bio direktno vezan za mene samu, vjerujem da se oni koji doživljavaju vršnjačko nasilje bilo u ulozi žrtve bilo u ulozi nasilnika, nakon što podjele svoju priču, osjećaju takođe puno bolje. Postoji jedna lijepa uzrečica koja kaže: Papir sve podnosi. U ovome slučaju ja bih rekla, blog sve podnosi.
Međutim, još uvijek me muči ono pitanje koje sam navela u predhodnom pisanju.
Gdje su roditelji? Gdje su škole? Gdje je cijelo društvo kada se dešava vršnjačko nasilje. Zbog čega se ovaj problem nekada zanemaruje u tako velikoj mjeri. Da li reakcije, prije svega roditelja, izostaje tako često, jer nisu dovoljno upoznati sa samim problemom vršnjačkog nasilja, i sa svim njegovim posljedicama.
S druge strane, razmišljam da možda nije to glavni uzrok. Možda su roditelji, samo prezauzeti sticanjem materijalne dobiti ili stvaranjem lične karijere.
I u jednom i u drugom slučaju, takvi postupci u kojima roditelji zanemaruju svoje dijete i ne reagiraju na promjene u njegovom ponašanju, odražavaju se nažalost najviše na samu djecu. Iskreno se nadam da su takvi roditelji samo pojedinci.
Nadam se, za dobrobit cijelog našeg društva, da roditelji kao ljudi koji trebaju biti najveća podrška i zaštita, svojoj djeci, to doista i jesu. Nadam se da većina roditelja reagira na promjena koje uočava u ponašanju svoga djeteta, da nezanemaruje njegove probleme i da ih ne smatraju ni u kome slučaju bezazlenim, već da pomažu svojoj djeci da se izbore sa tim istim problemima na najbolji mogući način, te na takav način spriječe one najgore scenarije koji se mogu dogoditi.
Zejna
Oznake: vršnjačko nasilje, nasilje, porodica, obitelj, djeca
|
