Nenasilje

< srpanj, 2016  
P U S Č P S N
        1 2 3
4 5 6 7 8 9 10
11 12 13 14 15 16 17
18 19 20 21 22 23 24
25 26 27 28 29 30 31

Srpanj 2016 (4)
Lipanj 2016 (4)
Svibanj 2016 (5)
Travanj 2016 (4)
Ožujak 2016 (9)
Veljača 2016 (9)
Siječanj 2016 (7)
Prosinac 2015 (5)
Studeni 2015 (5)
Listopad 2015 (5)
Rujan 2015 (5)
Kolovoz 2015 (5)
Srpanj 2015 (8)
Lipanj 2015 (10)
Svibanj 2015 (6)
Travanj 2015 (15)
Ožujak 2015 (5)
Veljača 2015 (4)
Siječanj 2015 (26)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga

Dobrodošli na blog koji je kreiran sa ciljem poticanja i omasovljavanja aktivizma u lokalnim zajednicama kroz kampanje putem društvenih mreža i socijalnih medija. Dana 29.01.2015. blog je prebačen na uslugu blog.hr zbog bolje dostupnosti i održivosti objavljenih materijala.

Posjetitelji
Flag Counter



IN Fondacija


Kinderpostzegels


4 Types of Bullying We Are Shockingly OK With -- powered by Cracked.com

27.06.2016., ponedjeljak

Zavrsava li nasilje zavrsetkom skolske godine?

Ponekad se pitam zavrsava li nasilje zavrsetkom skolske godine. Ja mislim da ne zavrsava. Mislim da se ono tada samo malo primiri jer ako idete u srednju skolu vrlo cesto ne zovite blizu onih koji vas zlostavljaju. Ipak, u maloj srednini nasilje nikada ne spava. Ljudi obicno misle da u malim sredinama nema nasilja i da su ljudi vise upuceni jedni na druge, da se vise pomazu, da se vole...Ja tvrdim da to nije tako. Zivim u maloj sredini i nasilje ovdje nikada ne spava. Imate manje opcija za zaposlenje sto znaci vecu zavist. Ako imate dobar posao komsija zeli da nemate. Ja sam odlican ucenik i cesto cujem od komsija koje su kao zabrinute da bih trebala vise izlaziti a manje uciti. Ja ustvari ne ucim puno, ali i ne izlazim puno jer nemam s kim. Onda ljudi pomisle da sam ufurana, a nisam. Ne volim izlaziti jer to znaci da cu sresti nekoga ko ce mi dobaciti da sam streber, ufurana, gospodjica i tako dalje. A ja bih zaista voljela izaci s nekim. Prijateljica koju imam u srednjoj je otisla u Austriju kod rodbine i tamo ce biti cijeli raspust. A ja cu nastaviti da mastam i kujem planove za buducnost daleko od zavidih pogleda malog mjesta.

Oznake: nasilje, školska godine, vršnjačko nasilje


- 09:30 - Komentari (0) - Isprintaj - #

20.06.2016., ponedjeljak

Sve ponovo...

Čini se da nema dana a da ne čujemo za neku vrstu nasilja. Posebno među mladima. Ili ja to najviše vidim jer me ova tema interesira. Znate, kao ono kada volite crveni auto pa ga viđate svuda po gradu. Samo što ja ne volim da viđam nasilje. Ni u gradu ni u novinama. A ono se stalno dešava. Digne se prašina, svi osude, možda se i neki dokument napravi i sve se nastavi po starom. Čini se da je svake teme dosta nakon tri dana i da niko ne želi riješiti problem jer ne znamo onda o čemu bismo pisali. Dakako, čast izuzecima. Može se desiti da neko i radi predano na rješavanju problema ali jedna osoba ili jedna organizacije nije dovoljno. Treba raditi više. Daleko više. Sve dok ne budemo tako raditi vrtit ćemo se u krug i sve ponovo...

Lucija

Oznake: nasilje, krug, ponovo, vršnjačko nasilje


- 09:46 - Komentari (0) - Isprintaj - #

13.06.2016., ponedjeljak

Dokle ide nasilje?

Pročitala sam prije nekoliko dana da se u Americi ubila tinejdžerka jer ju je neko od "prijatelja" snimio dok se tuširala i onda sa mnogima podijelio/la taj snimak. Tinejdžerka roditeljima nije ništa rekla, a kolege su je nastavile valjda ucjenjivati, provocirati i šta već ne. Ovo je još jedan tragičan slučaj kada djetinjstvo prestaje biti djetinjstvo i kada pokušaji da odrastemo završe tragično. Ja sam se uvijek pitala kako neko postane nasilnik i kako tačno biraju žrtve? Šta bi nagnalo tzv kolege da se poigravaju sa tuđom intimom? Koji mentalni sklop može imati neko kome nije žao mučiti drugu osobu? U šta se pretvore ti ljudi kada odrastu? U roditelje koji djeci kažu da je ok zlostavljati slabije? U akademske građane koji ne biraju sredstva da uzmu sve što požele? Očito da nije problem ni kada požele uzeti nečiji život. I ono što mene još nervira jeste da za ishod ovog slučaja nećemo čuti jer će novinar koji je vijest prenio na to zaboraviti i ova žrtva će biti izgubljena u masi drugih...

Nina

Oznake: vršnjačko nasilje, nasilje, samoubistvo


- 11:10 - Komentari (0) - Isprintaj - #

26.04.2016., utorak

Vršnjačko nasilje ima ili nema rješenje

Evo, već skoro pa dvije godine pratim vaš blog. Mislim da sam pročitala svaku priču i da sam pokušala razumjeti sve što je napisano. Ipak, nekako mi se sve više čini da je vršnjačko nasilje problem za koji niko od nas nema rješenje. Čini mi se da što više pišemo o tome, to manje znamo kako da ga riješimo. Žrtve se i dalje boje prijaviti nasilje, a profesori ne znaju kako da reaguju. Na televiziji samo slušamo o nasilju kada se dogodi. Bude nasilje aktuelan problem neko vrijeme i nakon toga padne u zaborav. Ja mislim da je mnogo važnije razgovarati o nasilju kada ne postoji neki aktuelni slučaj o kojem nas izvještavaju mediju. Mislim da bi puno bolje bilo organizovati debate na televiziji sa mladima koji su bili ili žrtve ili svjedoci ili čak počinioci nasilja i da svi razgovaraju. Ali ne kao naši političari da se svađaju, nego da svako iznese svoju stranu. Mislim da bismo tako puno više postigli. Nadam se da ima još ljudi koji se slažu sa mnom. Možda tako i riješimo problem.

Snježana

Oznake: vršnjačko nasilje, debate, profesori, učenici


- 09:53 - Komentari (0) - Isprintaj - #

21.03.2016., ponedjeljak

Vrijeme - saveznik ili neprijetelj?

Ja se često pitam je li nam vrijeme saveznik ili neprijatelj. U bilo čemu. Kada radimo nešto uvijek želimo imati više vremena, ali da ga imamo više možda to nešto ne bismo nikada završili. Mislim da je dobro imati rok. Posebno kada trebamo riješiti neki problem. Poput vršnjačkog nasilja. Mislim da je loše što niko nije stavio rok za rješenje problema, ali rok kojeg će se svi pridržavati. A za slučaj probijanja roka trpiti posljedice. Znači do tada ćemo uraditi to, a ako ne uradimo odstupit ćemo sa pozicije na kojoj smo. (ako se naravno nisu pojavile neke objektivne smetnje koje su nas sprijčile da uradimo zacrtano). Najgore je kada one koji rade ne čekaju nikakve restrikcije za slučaj da svoj posao nisu dobro uradili. Mora postojati sistem nagrade i kazne. Moramo imati ljude koji rade svoj posao odgovorno. Naravno da se mogu desiti greške, ali stalno griješiti nije ok. Zato kod pravljenja planova za rješenje problema vršnjačkog nasilja osim što treba definisati ko će i kako riješiti problem, moramo definisati i do kada će sve akcije biti urađene. Dobro, može se desiti da sve urađene akcije ne dovedu do rješenja problema iako smo mislili da će doći do toga, ali sve akcije moraju biti završene u predviđenom roku. Jednostavno je. No, meni se čini da se svi mi vodimo onom čuvenom rečenicom: "Što bi bilo jednostavno kada može biti komplikovano?"

Milka

Oznake: nasilje, vrijeme, vršnjačko nasilje, Rok, posao, rad


- 09:48 - Komentari (0) - Isprintaj - #

07.03.2016., ponedjeljak

Kako preživjeti vršnjačko nasilje?

Mislim da nam se svima može desiti da budemo žrtve vršnjačkog nasilja. Isto tako mislim da možemo postati i počinioci vršnjačkog nasilja. U oba slučaja neko je negdje zakazao u našem odgoju. Ali mislim da u oba slučaja trebamo tražiti pomoć. U slučaju da smo nasilnik to je možda i teže jer ne mislimo da radimo išta pogrešno. U slučaju da smo žrtva ponekad nije lako prepoznati osobe kojima se možemo povjeriti. Zbog toga mislim da je važno imati dobar oslonac u porodici. Važno je da možemo roditeljima objasniti da smo žrtva nasilja. Ako to ne možemo, onda ćemo se teško moći nositi sa nasiljem. Ok, možemo reći profesorima ali mislim da su oni poprilično zbunjeni kada je u pitanju nasilje i ne znaju kako reagovati. Roditelji nisu najodgovorniji za postojanje nasilja ali itekako mogu biti osnova za rješenje problema. Oni nam trebaju biti uporište kada imamo problem ma kako nam se činilo da je problem nerješiv. Nema nerješivih problema. To znam iz iskustva!

Pozdrav,

Aida

Oznake: porodica, obitelj, vršnjačko nasilje


- 12:18 - Komentari (0) - Isprintaj - #

04.03.2016., petak

Zanemareni slučaj vršnjačkog nasilja

Čitajući tekstove sa raznih internet portala o vršnjačkog nasilju, danas sam naišla na još jedan primjer istog. Istina, ovaj slučaj, nije zabilježen na prostoru BiH, već na prostoru Republike Srbije. No, naravno to nije razlog, da se o njemu govori. Ne zaboravimo da je nasilje i dalje nasilje, bez obzira gdje se i kada ono dešavalo. Naravno, kako kojim danom više iščitavam tekstove ovoga tipa, sve više shvatam da je vršnjačko nasilje skoro pa uobičajena pojava. Međutim ono što mi je posebno privuklo pažnju ovaj put jeste činjenica da je konkretno u ovome slučaju izostala pažnja javnosti u onoj mjeri u kojoj je trebala biti posvećena. Naime, događaj se desio u septembru predhodne godine. Djevojčica Milica R. kako to navodi Srbija Press, je uvijek bila prepoznatljiva kao druželjubiva i komunikativna djevojčica. Polazak u osnovnu školu, nije donosio nikakve poteškoće. Brzo je pronašla prijatelje te su se samim time sklopila i prva drugarstva. Idealno djetinjstvo prestaje dolaskom u šesti razred osnovne škole. Naime, obični ljekarski pregled koji je predvidjen za svu školsku djecu u tom uzrastu, predstavljati će početak prave noćne more za ovu djevojčicu. Nakon što je ustanovljeno da djevojčica ima "bube u kosi", prestaje svaka priča o idealnom djetinjstvu, koje zaslužuje svako dijete. Ono što, bi se u ovoj priči još moglo posebno istaknuti jeste i priča o povjerenju i prijateljstvu, ali o tome nešto više sledeći put.
Nakon što je saznala, razlog zbog kojeg je naknadno pozvana kod školskog ljekara, Milica je bila i iznenadjena ali što je sasvim za očekivati i zabrinuta. U toj situaciji, smatrala je da je najbolje rješenje da se obrati školskim kolegicama. Medjutim, tu nastaju najveći problemi. Reakcija kolegica bila je daleko od one očekivane. Nakon što su djevojčice svima razglasile ono što su saznale od Milice, djevojčica sprava biva samo izbjegavana od strane školskih kolega a nakon toga nastupa pravo
psihičko maltretiranje. Potpuna izolacija, razni oblici vrijedjanja i ponižavanja, postali su svakodnevnica. Vrhunac svega ovoga, uslijedio je nakon što su školske kolege ni manje ni više raspisali peticiju za isključivanje djevojčice iz škole. Završetak priče , nije naveden ovom prilikom. Nažalost, cijeli slučaj je rijetko gdje ostao zabilježen. Da li se smatralo, da vršnjačko nasilje u kojem je učestvovalo cijelo jedno odjeljenje, nije tako važna tema ili je posrijedi bio neki drugi razlog, teško je zaključiti. Uostalom, to i nije toliko bitno, koliko je zapravo važna samo činjenica, koju sam navela i u naslovu. U ovome slučaju, vršnjačko nasilje je zanemareno od strane medija. Tek se na nekoliko portala mogli pronaći detalji ovog slučaja. Vjerujem da postoji i oni koji smatraju da nije ni trebalo o ovome da se govori u nekoj većoj mjeri, medjutim sjetimo se ponovo slučaj Mahira Rakovca. Zar on nije bio žrtava vršnjačkog nasilja. Naravno, ne smijemo nikada zaboraviti kakav je kraj doživio ovaj dječak. Mediji su naravno nakon toga, posvetili ogromnu pažnju ovome slučaju. Medjutim, prije toga niko nije reagovao. Naravno, konkretno mediji i nisu mogli govoriti o tom slučaju jer nisu bili upoznati s njime. Ali šta je sa slučajem djevojčice Milice za kojeg se saznalo u javnosti a kojem se s druge strane nije posvetila pažnja niti medija niti šireg kruga javnosti u onoj mjeri u kojoj je trebala?
Svaki slučaj vršnjačkog nasilja je na svoj način važan i svaki zaslužuje da se o njemu govori, te na takav način radi na smanjenju istog. Ne smijemo nikada zaboraviti da bez obzira koliko neki primjeri djelovali bezazleno, oni zapravo mogu biti izuzetno ozbiljni, i kao takvi mogu povući lavinu negativnih posljedica za sobom, kao što smo se u prošlosti već imali priliku uvjeriti.
Ono što se iskreno možemo nadati u ovome slučaju, jeste da se Milica uspjela izboriti sa situacijom u kojoj se našla, i da cjelokupan događaj nije imao ozbiljene posljedice za nju samu.

Zejna

Oznake: nasilje, vršnjačko nasilje, kolač, prijateljstvo, neprijateljstvo, peticija


- 08:35 - Komentari (0) - Isprintaj - #

29.02.2016., ponedjeljak

I škole zanemaruju problem vršnjačkog nasilja

Čitajući svakodnevno postove objavljene u proteklom periodu, ne mogu da ne primjetim postove roditelja objavljene početkom januara. To je bio upravo onaj period nakon što se u javnosti "razbuktala " priča o Mahiru Rakovcu i školama u kojima se dešava vršnjačko nasilje, a na koje opet niko ne reagira. Zahvaljujući tim postovima, pronalazim neko djelomično olakšanje. Ipak, dakle, postoje oni roditelji koji ne šute i koji govore o onome što se dešava njihovoj djeci.

Upravo sam pročitala post, gospodina, koji je na blogu odlučio da progovori o nasilju čija je žrtva bila njegova kćerka. Koliko uspijevam da shvatim, djevojčica je bila fizički zlostavljana. Dva puta, sa namjerom, pogođena je loptom u glavu. Nakon toga kao treći događaj, koji je očigledno bio kap koja je prelila čašu, bilo je, kako se to u postu navodi:"Skakanje na djevojčicu, dok je povrijeđena u isto vrijeme nosila Sancovu kragnu ". Shvatam, još jedan u nizu mnogobrojnih primjera vršnjačkog nasilja. I da umalo da zaboravim, konačno i primjer roditelja koji je odlučio reagirati. Međutim, u cijeloj priči javlja se jedan novi problem. Roditelj je reagirao, ili bolje rečeno pokušao da reagira..ali..
Naime pokušaj, očigledno razočaranog roditelja, ostao je samo pokušaj. Iako nije izostala reakcija roditelja, izostala je reakcija onih koji bi rame uz rame sa roditeljima trebali biti ti koji će pokazati najviše volje i interesa za rješavanje ovih problema. Ni manje ni više, izostala je reakcija prije svega škole a potom i tužilaštva. U posao tužilaštva ne bih ni u kome slučaju da se miješam, a niti da komentarisem ovom prilikom. Ono što mi zapravo para oči, jeste dio u kojem ogorčeni roditelj govori da škola nije napravila ništa, po pitanju ovoga slučaja iako je bila upoznata sa istim. Ne želim da zamišljam kao se samo osjećao ovaj roditelj dok je nailazio na ovakvu reakciju onih koji su konkretno u ovoj situaciji trebali pružiti najveću podršku. Ne želim da razmišljam o tome i da razmišljam općenito o školama koje kada je u pitanju odgoj dolaze odmah poslije roditelja a koje ovakvim i sličnim istupima čine samo ono suprotno. No ipak, unatoč toj mojoj želji da se oduprem ovakvom razmišljanju, ne uspijevam u svojoj nakani.
Ponovo mi se nameće bezbroj pitanja. Jedno od tih pitanja, jeste i , šta radi škola dok djeca pod njenim krovom bivaju psihički i fizički maltretirana. Da li se mora doći u situaciju da žrtva digne ruku na sebe, pa tek onda da se dobije reakcija onih koji su davno prije trebali reagovati? Da li postoji i jedan jedini zakon, koji će u ovakvim situacijama krivično teretiti, one koji ne obavljaju svoje primarne zadatke onako kako bi trebali? Ili ipak samo postoje savjesni roditelji koji žele da reagiraju i da traže pravdu za svoju djecu, a koji opet, u tim svojim nakanama bivaju sputavani na samom početku? Bojim se da se odgovor na ova moja pitanja, krije upravo u postu roditelja koji je odlučio, ako već ne može ništa drugo, onda barem da podijeli svoju priču sa čitateljima bloga, i još jednom, svima nama prikaže sliku društva u kojem živimo.

Zejna

Oznake: vršnjačko nasilje, nasilje, Mladi


- 11:18 - Komentari (0) - Isprintaj - #

26.02.2016., petak

Roditelji, najvažnija karika u borbi protiv vršnjačkog nasilja

Kao što sam vam već govorila, nakon razgovora sa kolegicom, jako me brinula činjenica da roditelji nisu reagirali na vršnjačko nasilje, u kojem je ta ista moja kolegica, "slučajnim odabirom " dobila ulogu žrtve. Pitala sam se kako je takvo nešto bilo moguće. Kao što sam već spominjala smatrala sam da postoje samo dva osnovna razloga zbog kojih djeca bivaju u ovakvim i drugim slučajevima zanemarena od strane roditelja. Kao prvo, navela sam da do ne reagiranja na vršnjačko nasilje dolazi prije svega zbog nedovoljne upoznatosti sa posljedicama koje za sobom povlače pojave kao što je slučaj vršnjačkog nasilja. Kao drugo, smatrala sam da je uzrok tome, prezaposlenost i prezauzetost roditelja izvršavanjem nekih drugih "obaveza". Te obaveze, nažalost, u većini slučajeva ne ostavljaju dovoljno prostora, mnogim roditeljima, da se posvete svojoj djeci u onoj mjeri u kojoj je to neophodno. Međutim, čitajući članke koji govore upravo o uzrocima zanemarivanja djeteta, pronalazim niz čimbenika koji zapravo uzrokuju samo zanemarivanje. Naime, pored ona dva uzroka koja sam već spomenula postoje i mnogi drugi uzroci koji bivaju razlogom zbog kojeg mnogi roditelji zanemare svoju djecu i to čak do one mjere, da bez obzira na vidne promjene u ponašanju svoga djeteta, ne učine ništa po tom pitanju, u isto vrijeme smatrajući te iste promjene sasvim normalnim pojavama. Primjera radi, u jednom od istraživanja navodi se da depresivni roditelji kao i roditelji skloni konzumiranju alkohola bivaju skloniji zanemarivanju djeteta.
Također, ekonomska situacija je jedan od razloga koji dovodi do predhodno navedenog. Pored ovoga, što je uostalom sasvim razumljivo, u istraživanju se spominju i porodice u kojima postoji nasilje.
Zahvaljujući ovome zadnjem primjeru, za očekivati je da će dijete biti zanemareno. Samim time ono će kao takvo, predstavljati potencijalnu žrtvu ili potencijalnog nasilnika u nekim situacijama.

Ako pogledamo cjelokupnu situaciju u BiH, po pitanju prije svega ekonomskog stanja, nije teško zaključiti , da ta situacija nije pretjerano zadovoljavajuća. Nezadovoljstvo odraslih, između ostalog i roditelja, zbog nezadovoljavanja, nerijetko, onih osnovnih čovjekovih potreba, često se negativno odražava na samu djecu. Raširenosti vršnjačkog nasilja u ovoj mjeri koju danas imamo, zasigurno doprinosi cjelokupna postojeća situacija u BiH, koju na "svojim leđima" najviše osjete odrasli pa samim time i roditelji. Naravno, kao što se već da zaključiti, probleme, prije svega bosanskohercegovačke svakodnevnice, ne osjete samo roditelji, već se oni odražavaju i na djecu i mlade.
Vjerujem, da ako želimo da radimo na smanjenju vršnjačkog nasilja, neupitno je da u taj proces treba uključiti i roditelje, kao jednu od osnovnih karika u "lancu borbe" protiv ovog problema.
Međutim uključiti roditelje s ciljem da oni ne samo ne budu uzrokom nasilja, već da budu ti koji će kao neko ko je svjestan svoje uloge i značaja, reagirati na ono što se događa sa samim njegovim djetetom, posebno ako je to nešto loše za njegovo dijete, nije nimalo lahak zadatak.
Vjerujem da ne postoji projekat koji bi se uspio realizirati a da bi kao rezultat tog projekta dobili riješenje "svih ekonomskih i drugih problema" naših roditelja. Međutim, vjerujem da kako već sad postoje određeni projekti čiji je primarni zadatak da informisu roditelje o vršnjačkom nasilju, da se isto tako može napraviti još mnogo projekata koji će imati isti cilj.
Uključivanje roditelja i uostalom sama realizacija takvih projekta doprinijeli bi smanjenju vršnjačkog nasilja. S druge strane, ujedno, dobili bi povećan broj djece i mladih koji bi u slučaju da budu iskušani samom pojavom vršnjačkog nasilja bilo kao žrtve bilo kao nasilnici, znali gdje da nakon takvih događaja, pronađu sigurnu zaštitu i utočište. A zar to uostalom, i nije zapravo ono što bi jedan roditelj trebao pružati svome djetetu?

Zejna

Oznake: roditelji, nasilje, vršnjačko nasilje, zlostavljanje


- 11:34 - Komentari (0) - Isprintaj - #

22.02.2016., ponedjeljak

Pitanja...

Na blogu su objavljena već dva moja posta na temu vršnjačkog nasilja. Čitajući te svoje postove, zaključujem da zapravo nigdje nisam konkretno spomenula ono što mi je kolegica ispričala. Možda je i bolje tako. Odlučila sam da joj preporučim blog. Vjerujem da će biti puno bolje ako ona sama podijeli svoju priču sa vama. To je uostalom dio njene intime, i zavređuje zarad onog povjerenja, kojeg mi je ukazala, da ne govorim u njeno ime bez njenog dopuštenja. Što se tiče mene same, osjećam se puno bolje, nakon objavljivanja postova na ovome blogu. Isti posjećujem već nekoliko dana uzastopno čitajući postove objavljene ranije. Neko bi na prvi pogled, čitajući sve te priče, pomislio kako je i previše govora o vršnjačkom nasilju na jednom mjestu. Ali uostalom i treba da bude upravo tako. Vršnjačko nasilje je pojava o kojoj itekako treba govoriti. Ako je meni bilo lakše a cijeli događaj vršnjačkog nasilja, nije bio direktno vezan za mene samu, vjerujem da se oni koji doživljavaju vršnjačko nasilje bilo u ulozi žrtve bilo u ulozi nasilnika, nakon što podjele svoju priču, osjećaju takođe puno bolje. Postoji jedna lijepa uzrečica koja kaže: Papir sve podnosi. U ovome slučaju ja bih rekla, blog sve podnosi.
Međutim, još uvijek me muči ono pitanje koje sam navela u predhodnom pisanju.
Gdje su roditelji? Gdje su škole? Gdje je cijelo društvo kada se dešava vršnjačko nasilje. Zbog čega se ovaj problem nekada zanemaruje u tako velikoj mjeri. Da li reakcije, prije svega roditelja, izostaje tako često, jer nisu dovoljno upoznati sa samim problemom vršnjačkog nasilja, i sa svim njegovim posljedicama.
S druge strane, razmišljam da možda nije to glavni uzrok. Možda su roditelji, samo prezauzeti sticanjem materijalne dobiti ili stvaranjem lične karijere.
I u jednom i u drugom slučaju, takvi postupci u kojima roditelji zanemaruju svoje dijete i ne reagiraju na promjene u njegovom ponašanju, odražavaju se nažalost najviše na samu djecu. Iskreno se nadam da su takvi roditelji samo pojedinci.
Nadam se, za dobrobit cijelog našeg društva, da roditelji kao ljudi koji trebaju biti najveća podrška i zaštita, svojoj djeci, to doista i jesu. Nadam se da većina roditelja reagira na promjena koje uočava u ponašanju svoga djeteta, da nezanemaruje njegove probleme i da ih ne smatraju ni u kome slučaju bezazlenim, već da pomažu svojoj djeci da se izbore sa tim istim problemima na najbolji mogući način, te na takav način spriječe one najgore scenarije koji se mogu dogoditi.
Zejna

Oznake: vršnjačko nasilje, nasilje, porodica, obitelj, djeca


- 15:12 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Gdje su roditelji kada se dešava vršnjačko nasilje?

Već sam pisala o školskoj kolegici koja je nažalost, vjerovatno samo još jedna u nizu mladih ljudi koji su bili žrtve vršnjackog nasilja. Četiri godine našeg zajedničkog druženja bile su dovoljne da ipak nekome kaže ono što joj se događalo nekoliko godina ranije. Moram priznati da sam još uvijek izuzetno sretna što mi je ukazala svoje povjerenje. Doista sam se trudila da je razumijem. Međutim, postajala su određena pitanja koja su mi se sama po sebi nametala dok sam ju slušala a koja mi se i sada "motaju po glavi". Znala sam je više puta prekinuti u njenom govoru i pitati je pitanje koje je sasvim očekivano postaviti u takvoj jednoj situaciji : Gdje su bili roditelji? Gdje su bili nastavnici? Gdje je bilo društvo? Nažalost na sva moja pitanja, nije bivalo odgovora. Ostajala je samo šutnja. Istinski sam se trudila da je razumijem. Međutim, pitanje se konstantno samo po sebi nametalo. Doista, gdje su bili prije svega roditelji? Takav jedan period koji u ovome slučaju nije bio uopšte kratak, a u kome je jedno dijete bilo žrtva vršnjačkog nasilja nije moglo proći nikako nezapaženo. Ili možda ipak može, a samo ja mislim drugačije? Osjetila sam potrebu da je još jednom pitam, ono što sam je zapravo već jednom pitala. Odmah, nakon odgovora, požalila sam kako zbog svoje upornosti tako isto i zbog tvrdoglavosti. Bilo bi mi puno lakše da nisam saznala da su njeni roditelji znali za ono što se dešavalo, a da ipak nisu reagirali. Zašto je situacija bila onakva kakva je bila ? Vjerujem, da bi i vi sami željeli znati zbog čega ovi roditelji nisu učinili ništa kako bi pomogli svome djetetu. Odgovor je na prvi dojam veoma jednostavan. Roditelji moje školske kolegice smatrali su ni manje ni više da su takve pojave uobičajene za njenu dob. Zadirkivanje, je prema njihovom poimanju bila sasvim prirodna pojava, kroz koju prolaze skoro sva djeca. Dakle, roditelji je nisu razumijeli.
Dok mi je govorila o svemu onome što joj se dešavalo i o cjelokupnoj toj situaciji, mogao se primjetiti izraz bola na njenom licu. Shvatam da i danas, sjećanja na te dane provedene u osnovnoj školi, izazovaju grčeve na njenom licu. Znam da su takva osjećanja uzrokovana činjenicom da je nekada bila žrtva vršnjačkog nasilja. To je uostalom i sama ona priznala. Međutim, isto tako znam, da bez obzira što to ne želi da prizna, jedan od razloga zbog čega joj je cjelokupna ta situacija padala onako teško, definitivno jeste i nerazumijevanje roditelja. Da su joj u tom periodu roditelji davala iole značajniju podršku, sigurno bi riješila problem koji je imala davno prije dolaska u srednju školu. Jednostavno ne mogu sve zajedno to da razumijem i bez obzira koliko se trudim dalje mi se nameće isto pitanje koje nikako ne mogu da "smetnem s uma"
Gdje ste tada bili, njeni roditelji ? Gdje su danas roditelji djece koja su uhvaćeni u čeljusti vršnjačkog nasilja, bilo kao žrtve bilo kao sami nasilnci? Zašto, u ovakvim situacijama, izostaje podrška onih čija je pomoć najpotrebnija? Nažalost, pitanja i dalje ostaju samo pitanja, bez bilo kakvog odgovora.
Zejna

Oznake: nasilje, roditelji, porodica, obitelj, vršnjačko nasilje


- 10:48 - Komentari (0) - Isprintaj - #

19.02.2016., petak

Vrsnjacko nasilje zaista postoji

Iako sam svakodnevno, zahvaljujući raznim vidovima medija, u proteklih nekoliko godina, bila upoznata sa skoro svakim slučajem vrsnjackog nasilja koji je zabilježen, ipak sam pojam vrsnjackog nasilja mi je doskora bio nekako dalek i nepoznat.Tokom osnovnog obrazovanja pa i u srednjoj školi, iako to djeluje nepojmljivo, smatrala sam da zapravo, na svu sreću, nisam imala priliku da se susretnem sa vrsnjackim nasiljem. Međutim, ipak kada, danas nakon određenih dešavanja, malo bolje razmislim, shvatam da sam ipak ne jednom, nego čak vise puta bila svjedokom vrsnjackog nasilja. Naime, ta moja "idelana slika " o situaciji u našim školama i općenito u našem drustvu kada je upitanju vrsnjacko nasilje bi narušena u decembru prošle godine a potom i prije nekoliko dana. O tom događaju koji se u jednom tuzlanskom parku dogodio krajem protekle godine, reći ću nešto više nekom drugom prilikom. Ono sto sada želim da podijelim sa vama, jeste zapravo jedana priča iz osnovnog obrazovanja, moje školske kolegice. Uobičajeni popodnevni odmor , počeo je uobičajenim prepričavanjem dešavanja sa predhodne nastave. Do samog razgovora o vrsnjackom nasilju, vjerovatno ne bi ni došlo, da se nije govorilo o projektu " Građanin" čija tema govori o sigurnosti mladih i djece na internetu. Priča je kao što to obično biva, uskoro pronašla neke druge tokove. Razgovarale smo o nesigurnosti, koja nas vreba samim korištenjem interneta a nakon toga i o samom nasilju koje se dešava putem raznih FB stranica. Naposlijetku došlo se i do razgovora o samom vrsnjackom nasilju koje se dešava u školi. Školska kolegica, s kojom sam " skovala" poprilično jake prijateljske veze proteklih godina, priznala je, možda prvi put nekome, da je polovinu osnovnog obrazovanja provela kao žrtva vrsnjackog nasilja. Drugačiji izgled u odnosu na ostale, konkretno drugačiji način oblačenja, bio je razlog zbog čega se nalazila u podređenom položaju u odnosu na druge. Razni oblici psihičkog nasilja ubrzo su prerasli u fizičke napade. Tokom pune četiri godine, nažalost, nije uspjela pronaći adekvatno rješenje za ovaj problem. Dolaskom u srednju školu stvari su se značajno promijenile. Nakon četiri pune godine odbacivanja, konačno je bila prihvaćena u sredini u kojoj se našla. Sklopila su se mnogobrojna prijateljstva. Međutim, i dalje su ostale i ne baš tako lijepe uspomene na godine kasnog djetinjstva. S druge strane, sto se mene tiče, meni je izuzetno teško pala svaka riječ njene " ispovijesti". Nakon ovog razgovora dugo sam razmišljala o onome sto se dogodilo meni izrazito dragoj osobi, ali i o onome sto se događalo i još uvijek događa mnogim mojim vrsnjacima. Tek sam možda tada shvatila da vršnjačko nasilje nije samo puka tema sa naslovnice nekih novina već je ono nešto, što
doista događa i to ne tamo negdje, već tu u mojoj blizini, školi, ulici, gradu.
Zejna

Oznake: nasilje, kolač, vršnjačko nasilje, prijateljstvo


- 08:24 - Komentari (0) - Isprintaj - #

15.02.2016., ponedjeljak

Kada govorimo o vršnjačkom nasilju...

Kod nas se uobičajeno govori o nekom problemu tek kada se dogodi neki ekstreman slučaj. Tako smo mnogo govorili o vršnjačkom nasilju nakon nemilog događaja iz decembra prošle godine. Samoubistvo je bilo dovoljan razlog da mediji počnu govoriti o vršnjačkom nasilju. Ono što je mene zabrinulo jeste da se o nasilju među mladima uglavnom govori samo kada imamo smrtni ishod. Ranjavanje i teške ozljede nas ne interesiraju. Interesira nas jedino smrt. U kakvom to društvu živimo? Nakon zimskog raspusta u školi smo razgovarali puno više o vršnjačkom nasilju. Ali mislim da trebamo još više, posebno jer se akcenat i dalje najviše stavlja na fizičko nasilje. Verbalno nasilje nam još uvijek nije toliko bitno. Mislim da svi trebamo više uraditi i pokrenuti kampanju na državnom nivomu, kojom ćemo reći odlučno "Ne!" vršnjačkom nasilju!

Lu

Oznake: vršnjačko nasilje, nasilje, verbalno nasilje, fizičko nasilje, samoubistvo


- 09:35 - Komentari (0) - Isprintaj - #

01.02.2016., ponedjeljak

Promjena je u nama

Vršnjačko nasilje je svuda oko nas. I meni se čini da niko ništa konkretno ne radi. Desi se neki događaj i onda svi počnu da galame protiv vršnjačkog nasilja. Onda se stanje primiri. I opet se nešto užasno desi. Pa opet mediji zagalame. I stanje se smiri i sve tako. Rijetko ko radi kontinuirano na sprečavanju vršnjačkog nasilja. Oni koji rade rijetko imaju podršku institucija, a često se dešava da organizacija koja se bavi sprečavanjem nasilja među mladima bude najprozivanija za nesprečavanje nasilja. Mislim da svi mi premalo pažnje poklanjamo sprečavanju nasilja i da se previše oslanjamo na princip "drugi će". Drugi će reagovati, drugi će napraviti promjenu, drugi će razgovarati, drugi će dpriječiti. Mislim da svi trebamo krenuti od sebe i apraviti promjene. Trebamo sami htjeti promjenu da bi se nešto promijenilo! Eto, ja se nadam da ću se uspjeti malo promijeniti i uključiti u konkretne akcije koje se tiču sprečavanja maloljetničkog prestupništva i vršnjačkog nasilja.

Nina

Oznake: nasilje, vršnjačko nasilje


- 10:17 - Komentari (0) - Isprintaj - #

08.01.2016., petak

Iskustvo i debata

Nadam se da ćete bitu prilici da mi omogućite učešće a smatram da ću imati šta da kažem jer sam se u zadnje dvije godine obraćao zbog vršnjačkog nasilja i osnovnoj školi u koju ide naša kćerka, Ministarstvu i Kantonalnom tužilaštvu ali niko od njih nije pokazao interes smatrajući da njena tri tjelesna povređivanja i ne predstavljaju vršnjačko nasilje . Naime, naša kćerka je dvaput tjelesno povrijeđena od 13.12.2013. i 14.05.2014. godine udarcima loptom u glavu od istoga učenika bez prisustva predmetnog nastavnika koji se nalazio kod direktora, a njeno treće namjerno povređivanje počinila je "drugarica" iz razreda dana 03.06.2014. godine skakanjem na nju u hodniku škole dok je povrijeđena nosila tzv.Šancovu kragnu (gipsani okovratnik) . Nažalost, iako su o svim ovim događajima i škola i Ministarstvo , pa i Kantonalno tužilaštvo u Sarajevu blagovremeno obaviješteni , niko od njih nije pokazao interes da se te situacije rasvijetle: tužilaštvo je čak odlučilo da ne otvara istragu iako je imalo više nego dovoljno dokaza za osnovanu sumnju.
Pozdrav,
B.D.

Oznake: vršnjačko nasilje, kolač, direktor, ministarstvo, Obrazovanje


- 16:17 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Obraćanje

Poštovani,
Kao prvo želio bih navesti neke uvodne napomene:
- Učenik sam 4. razreda Međunarodne srednje škole u Sarajevu.

- Na društvenim mrežama se pojavilo dosta komentara i diskusija na ovu temu, ali to je tako nepregledno za čitati, neformalno, neprovjereno – ljudima je dosadno i onda ubijaju vrijeme tako što pišu što im padne na pamet, možda je nekome cilj i da prikupi što veći broj lajkova – ko će znati.

- Smatram da ni ja nisam dovoljno blizak ovome problemu, ali sličan je princip rada i u srednjoj školi pa se donekle može i moje mišljenje smatrati pokušajem da se raščiste neke stvari...

- I srednja i osnovna Međunarodna su u istoj zgradi, viđamo jedni druge, dakle u Sarajevu smo – pojavilo se dosta ljudi iz drugih gradova – Tuzla, Bihać, Zenica... koji iznose svoje mišljenje o školama i oni odstupaju od bitnog:

o u smislu distance (drugačije je opet u nekom drugom gradu, daju se kao primjeri neki profesori koji apsolutno nemaju veze sa ovim)
o postoji ženski i muški Koledž koji su internatskog tipa, ali Međunarodna škola nije to: i momci i djevojke idu zajedno u školu, dakle ne razdvajaju se i o tome ima dosta nebitnih primjera o životu u internatima (šta nekoga briga kakav je sistem rada u internatu, to je nebitno skroz, dječak nema veze sa internatom).
o pričaju o tako irelevantim stvarima za ovaj slučaj poput kvaliteta nastave (npr. negdje su se spominjali kvaliteti časova matematike što ja stvarno ne znam kakve veze ima sa ovim i kako to može dalje išta da doprinese rješenju).
Sada slijedi nešto što je moj subjektivan stav i par primjera sistema rada po pitanju discipline ponađanja, a ne učenja (tema je vršnjačko nasilje, a ne znanje):
- Jutarnja ceremonija – svi učenici se redaju po odjeljenjima i onda jedan po jedan red ulazi dok profesori kontrolišu da li su učenici propisno odjeveni i čisti – toliko je strogo da se učenici kojima npr. fali jedan dio uniforme su vraćeni i ne mogu prisustvovati nastavi.
- Nema fizičkog kontakta – dakle, nema približavanja momaka i djevojaka, svuda su kamere i ako se neko požali adminitraciji traži se snimak i na osnovu materijalnog dokaza se učeniku udjeljuje ukor.
- Postoje razne aktivnosti za profesorima – najpopularniji su kampovi druženja gdje učenici sa profesorima idu „na kahve“.
- Učenici koji ne dođu na 1. čas šalje se poruka roditeljima kako bi oni bili upoznati sa tim...

Zaključak (moje mišljenje): Moj stav prema ovome je da treba razmotriti isključivo pravila ponašanja ako će se škola razmatrati (a prema ovome što sam naveo dosta su stroga, propusti su mogući, ali vrlo malo vjerovatni), obrazovni dio, dakle sticanje zanja ne treba uopće komentarisati – uzrok je nasilje vršnjaka, nije se ubio jer nije znao riješiti zadatak iz matematike pa da sada ga je to pratilo mjesecima...
Četiri godine idem u ovu školu, i samo što ću reći je to ako škola i za šta mari to je onda za tu disciplinu – tako je barem na mene ostavilo utisak. Ono što je javnosti poznato su navodni propusti (kažem navodni jer ne znam da li jesu ili nisu) u ovim „pravilima ponašanja“, to zaista ne želim da komentarišem ko je u pravu, a ko nije – nisam stručnjak u oblasti prava i sve što bih kazao bio bi moj subjektivni stav.

K.S.

Oznake: kolač, međunarodna škola, međunarodna škola ilidža, ponašanje, vršnjačko nasilje


- 16:15 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Moj sin je bio žrtva vršnjačkog nasilja

Poštovana,
jutros sam na TV N1 gledala i slušala Vaše komentare o vršnjačkom nasilju,pa želim da iznesem i svoj slučaj.
Ja nikad nisam ćutala ,ni kad se sve to dešavalo,ukazivala sam svima onima za koje sam smatrala da trebaju biti upoznati....od učiteljice,kasnije nastavnika,pedagoga,direktora,pa onda Pedagoškog zavoda i Ministarstva Obrazovanja.
Varaju se svi koji misle da se tu nešto može uraditi,svi su oni uvezani i svi štite jedni druge,tako da ostaje samo ta opcija,krivi roditelji.
Moj sin je sistematski,samo zbog svog imena bio maltretiran od strane vršnjaka,pa onda i učiteljice i ostalog osoblja.Nije ćutao ni on a ni ja.
Ja sam vjerovala,da ako se obratim bilo kome od ovih što sam nabrojala,da ću to zaustaviti i skretanjem pažnje da se više nikad nikom neće desiti.Ali to je varka.
Nevjerovatna je snaga tog osoblja,čak bih se usudila reći polupismenog obrazovanja,da stvari izokrenu naopačke ,da vas optuže da ne radite dobro ili jednostavno da sve okrenu u svoju korist,svojom prostotom i primitivizmom.
Moj sin je sad na fakultetu ali period iz osnovne škole je potpuno izbrisao mentalnom gumicom.
A škola je u centru grada,državna..kadar...užas.
i sad ovaj tragičan događaj me podsjetio na sve to,stare rane kad se zagrebu ponovo bole ,a ja i sa ove vremenske distance vidim da sam bila u pravu što sam reagovala ,ali je problem...što se nemate kome obratiti...ne postoje...oni su svi tu na papiru i pedagoški zavod i inspekcija,ali ništa...sve 0 bodova.
Svi uvezani i korumpirani.
Ja imam sve to napismeno i moje obraćanje i njima i njihove odgovore,čak i takav odgovor od tih i takvih prosvetnih radnika da djete treba oduzeti od mene jer nisam pogopdna za njegovo vaspitanje.
Moj sin je bio Učenik generacije,zatim završio Drugu gimnaziju i sad na master studiju na Elektrotehničkom fakultetu.
Razvela sam se kad mu je bilo 4,5 godine.Maksimalno sam se bavila i bila posvećena njemu i njegovom odgoju i obrazovanju.
Birala osnovnu školu zbog njegovog imena,da ima manje problema.Rekoše mi za tu na Skenderiji.
Na testiranju pokaže maksimalno znanje i sposobnost.
E tu je bio problem.Zatim ,nesreća ime i prezime i to što je u rezred išao sin poznatog pjevača,pa je sa svojim bahatim ponašanjem i nevaspitanjem,i uz pomoć maminih pečenih pilića,kiflica ,raznih drugih poklona i davanja pa sve do ljetovanja morao biti u svemu prvi.U svemu prvi sa svojim minimumom znanja.
Reći ću da je na općinskom takmičenju Civitas na temu Maloljetnička delikvencija ta škola ,te godine osvojila prvo mjesto,što bi se reklo imali su na čemu i na kome da vježbaju.
Sva poniženja ,omalovažavanja,fizičko zlostavljanje,odbacivanje i izolovanje,o čemu bih mogla roman napisati kulminirali su kad je trebao biti Učenik generacije,a direktorica to obećala drugom dječaku ,čiji otac im pravi prozore ,vrata, ormare i ko zna šta još sve a od svih učešća na takmičanjima po kojima je išao moj sin ,ovaj njegov konkurent je najviše imao učešća na Vivićiti...to ja imam napismeno i sa uličnim trkama je htio pobjediti i poništiti sva takmičenja iz fizike,matematike,informatike,engleskog,opštetehničkog..
Direktorica predlaže toj djeci da pišu peticiju protiv mog sina ,da on ne bude Učenik generacije i na času oni to ne kriju ,potpisuju i on im kaže...pa dajte da vam se i ja potpišem.
Sve je to on meni ispričao ,u šaljivom tonu,jer negdje još dok smo imali posla sa polupismenom učiteljicom,pa nije htio da ide u školu ja kažem...ti zamisli da ne ideš u školu,nego da svaki dan ideš u cirkus...jer to šta se tamo radi to je pravi cirkus...i sjetili smo se prije neki dan toga i smijali se...da to je bilo ravno cirkusu.Znate,kad od 5 roditelja koji čekaju na informacije,4 će se žaliti na tog pjevačevog sina,ali oni se žale tu ispred...niko ne smije unutra ništa da kaže...išamara,povrijedi djete tuđe ,niko ne smije da zucne...i o kakvom kadru mi pričamo.
Ili negdje u 6 razredu donese on kući časopis koji izdaju Jehovini svjedoci,jer su oni u toj školi spavali kad su imali kongrese,kako bi direktorica prikupila što više para da može da podmićuje i podmazujhe ove u zavodu i ministarstvu,donese to kući ,dala mu nastavnica biologije da pravi plakat o ponašanju životinja...to šta sam tad preživjela samo ja znam.Zamislite u eri svih dostupnih tehnologija,enciklopedija ,da on piše plakat iz Kula stražara...i tad odem u Pedagoški zavod,savjetnica koja je pratila rad te škole je bila bula,pokrivena ,kad sam stavila Kulu stražaru na njen sto,mislim da nije bilo zida,kako je ustuknula zajedno sa stolicom prevrnula bi se....i tad napišem pismo,kopiram Kulu stražaru...kažem da nije slučajno što je dato djetetu razvedenih roditelja...da bi na roditeljskom...ja na jednu stranu ,svi protiv mene,što sam prijavljivala zavodu,kaže jedna mama,moja da je to donijela kući niko ne bi znao....
Teško mi je,moram prekinuti...sve mi se vratilo...toliko je toga ružnog....ali je mnogo jača snaga tih roditelja koji su plaćali i poklonima obasipali sve njih da je to strašno i nažalost oni kreiraju sa nastavnicima modele ponašanja....muka mi
S poštovanjem,
E.S.

Oznake: vršnjačko nasilje, sin, maltretiranje, peticija, učenik generacije


- 16:10 - Komentari (0) - Isprintaj - #

24.12.2015., četvrtak

Vršnjačko nasilje

Svi smo mi jednom bili djeca u pubertetu koja su žudjela za pažnjom, prihvaćenošću od strane vršnjaka i okoline. I naravno, prihvaćeni su bili oni koju su se uklapali u masu…ali, šta je bilo sa onima koji su se razlikovali? Sa onima koji se jednostavno nisu uklapali u „stado“ zbog svog izgleda, stila oblačenja, različitih stavova ili zbog svojih fizičkih nedostataka?
Ono „stado“ istih je u najkrhkijim godinama odrastanja, zbog straha od nepoznatog odlučila da diskriminiše i odbaci nekoga ko se na bilo koji način razlikuje. Iz tog straha nastaje vršnjačko nasilje. Većina ljudi, kada se spomene vršnjačko nasilje smatraju da je isto samo fizičko nasilje; zaboravljamo da je fizičko nasilje eskalacija situacije i da se iza njega krije dugotrajno verbalno nasilje, a riječi umiju nekada da bole više od udaraca.
Vršnjačko nasilje je problem sa kojim se svakodnevno susrećemo u društvu i aktuelna je tema o kojoj se treba što više pričati i raspravljati s ciljem smanjenja trenutne stope nasilja. Centar za kulturu dijaloga je jedan od sjajnih primjera u kojem se mladi ljudi zajedno bore protiv vršnjačkog nasilja kroz razne radionice,kampove i debate. Baš na ovaj način, mladi ljudi se pobliže upoznavaju sa pojmom vršnjačkog nasilja i uče kako da tolerišu i zavole razlike koje su sveprisutne u društvu. Jedino zajedničkom borbom i otvorenom komunikacijom možemo da smanjimo stopu vršnjačkog nasilja i širimo toleranciju, mir i blagostanje.

Helena Javor-Ibrahimbegović

Oznake: nasilje, vršnjaci, fizički izgled, prihvaćenost, vršnjačko nasilje


- 15:55 - Komentari (0) - Isprintaj - #

30.11.2015., ponedjeljak

Da li je problem vršnjačko nasilje?

Meni se nekako čini da vršnjačko nasilje i nije problem. Pišu mediji o nasilju među vršnjacima, tuče se dešavaju, ali mediji ne pišu o akcijama koje se provode kako ne bi bilo nasilja. Znači li to da se akcije ne provode? Znači li to da se akcije ne provode jer i nema problema? Ili se ne provode premda je nasilje ogroman problem? Ili medijima nije dovoljno atraktivno pisati o seminarima i radionicama. To nije dovoljno krvavo i nasilno. To ne privlači čitaoce. A pogodite šta? Čitaoce privlači ono što mediji odluče d atreba da ih privuče. Čitaoci su zainteresovani da pročitaju i lijepe vijesti, ali ih nemaju gdje pročitati. Nemaju jer mediji guše čitav prostor tučama, ubistvima, skandalima. Niko ne piše o mladima koji volontiraju ili se trude da pomire vršnjake. Odnosno možda malo napišu. Par redaka. Nemaju kad pisati više jer moraju u tančine opisati novu tuču!

Lu

Oznake: vršnjačko nasilje, Problem, mediji, tuča, kolač


- 13:04 - Komentari (0) - Isprintaj - #

02.11.2015., ponedjeljak

Navika nasilja

Gledam na internetu da se mnogo govori o vršnjačkom nasilju. Postoji mnogo vijesti i stranica na kojima se piše o nasilju među mladima. Čak postoji i mnogo priručnika posebno namijenjenih nastavnicima kako bi na vrijeme prepoznali i riješili problem. Međutim, čini mi se da ne postoji mnogo volje da problem bude riješen. Čini mi se da svi previše pričaju o problemu, a premalo rade na njegovom rješavanju. Osim toga, nastavnici skoro pa ništa i ne rade da bi pomogli učenicima koji su suočeni sa nasiljem. Učenici najčešće biraju tišinu i nadaju se da će brzo završiti školovanje i prestati biti žrtve nasilja. Međutim, nedavno sam negdje pročitala tekst u kojem se kaže da ljudi koji su bili žrtve vršnjačkog nasilja, dalje u životu nastavljaju biti žrtve ili šefova ili partnera jer ne znaju za drugačiji obrazac ponašanja. Zbog toga mislim da je vrlo važno da zajedno spriječimo nasilje i da zajedno budemo nosioci pozitivnih promjena. Kako? Mislim da je najlakše prvo razgovorom a onda i konkretnim akcijama u kojima će biti insistirano na tome da niko ne smije biti ničija žrtva! I na taj način možemo razbiti ružnu naviku da budemo žrtva nasilja,

Milka

Oznake: navika, nasilje, vršnjačko nasilje, nastavnici, profesori, učenici


- 10:30 - Komentari (0) - Isprintaj - #

13.10.2015., utorak

Ko je bolji?

Ja evo gledam šta se dešava oko mene. Stalno neki problemi, stalno neke tuče, zadirkivanja. Izazivanja po FB. Ono što mi je najzanimljivije jeste da se po razredima formiraju različite grupe i da se svi nekako dijele. Po socijalnom ili finansijskom osnovu, ili pameti ili popularnosti. Ali uvijek neke podjele… Uvijek je neko bolji ili je neko gori. Oni popularni su navodno bolji od štrebera. Štreberi su navodno bolji od popularnih. Bogatiji su bolji od siromašniji ili su siromašniji bolji od bogatih. I sve podjela do podjele. Te ko ima više prijatelja na FB, te ko je ljepši, jači, brži, bolji, uspješniji, zanimljiviji… Mislila sam da je ovo uglavnom „bolest“ tinejdžera ali vidim da ni odrasli nisu imuni. I oni objavljuju po društvenim mrežama hvalisave fotografije nastojeći nas uvjeriti da su im životi savršeni, da je sve ok, i da se ništa loše ne dešava u njihovim životima. Šta im je svima zajedničko? Svima im je zajedničko da sebe po nekom osnovu smatraju boljima od ostatka ljudske rase, ali isto tako ostaju imuni na sva loša dešavanja oko sebe. Ne reaguju na nasilje. Smatraju da se svako mora boriti za sebe. Gledaju samo ispunjenje svojih snova i ostvarenje raznih interesa. Nemaju ciljeve za koje se bore, osim možda više novca ili bolje odjeće ili nekih prolaznim materijalnih stvari. Svi su zatvoreni u svoj mikrosvijet u kojem su baš oni najbolja jedinka koja je bolja do bilo koga drugog. A ja vas pitam ko je zaista bolji? Možemo li biti bolji dok nijemo posmatramo nasilje oko nas ni ne pokušavajući pomoći drugom ljudskom biću?

Medina

Oznake: nasilje, bolji, Facebook, vršnjačko nasilje


- 09:38 - Komentari (0) - Isprintaj - #

12.05.2015., utorak

Radimo zajedno

Nisam nasilnik, a ni žrtva nasilja. Ali ga primjećujem. Svuda oko mene. Mislim da je najveći problem što ne postoji više aktivnosti na sprječavanju tog problema, ali ne onih političkih akcija kada treba da se kaže da se na tome radi već ovih stvarnih. Da se nađu udruge koje istinski na tome rade kao što je ova vaša i daju im se sredstva jer očito znaju šta treba ili ih se barem angažira kao savjetodavnu grupu. Ovdje imate i stav mladih i vidim i roditelja, a vjerujem da ste vi već veoma stručni s ovom temom. I za nasilnike i za žrtve je ogroman problem što ne vjeruju da može drugačije i što ne shvataju da niti jedno niti drugo nije njihova krivica. I čak vjerujem da kada bi radili zajedno mogli bi čuda stvoriti.

Nadam se da će doći vrijeme u kojima će se o nasilju u školama samo učiti kroz primjere iz udžbenika poput teorije relativiteta i da će primjeri biti strani i daleki.

Ivan

Oznake: Problem, vršnjačko nasilje


- 08:48 - Komentari (0) - Isprintaj - #

16.04.2015., četvrtak

Pronalazak unutarnjeg mira

Imam sedamnaest godina. Moje ime nije važno. Mjesto gdje živim, ljudi koji me okružuju, sada nisu važni. Važna je moja priča, ono što sam proživljavala svakodnevno tijekom proteklih par godina. Izgledam dosta drugačije od većine mojih vršnjaka. Ne smatram da izgledam bolje ili gore od njih, samo nisam prosječnog tinejdžerskog izgleda. Volim kroz svoj izgled oslikavati svoj karakter, svoju kreativnu stranu. Shodno mome neuobičajenom izgledu, uvijek sam bila nasmijana, komunikativna, imala sam tu sposobnost da u bilo koje vrijeme sa bilo kim razgovaram o bilo čemu. Takva mi je bila priroda. Nažalost, vršnjaci u mojoj okolini nisu imali toliko otvoren um po pitanju moje neobične pojave. Kada sam završila osnovnu školu, jedva sam čekala da upišem srednju školu koja mi se činila najoptimalnijom za moj daljnji napredak u životu. U razredu sam, kao i u ostatku škole, naišla na kojekakve čudne poglede i odmjeravanja. To me nije iznenadilo jer sam na neki način već prihvatila takve poglede od strane drugih ljudi kao dio svoje svakodnevnice. Nakon što me dosta mojih kolega upoznalo, nakon što su se djelomično upoznali sa načinom moga razmišljanja o životu, počela sam dobijati kojekakve pogrdne komentare na račun moga izgleda i mojih izjava. Budući da sam veoma emotivna djevojka, neopisivo teško su mi padale te riječi. Mislila sam da su u pravu. Svakodnevno sam dolazila kući iz škole uplakana, razmišljajući o prebacivanju u drugu školu, a opet, bivajući svjesna da će me vjerovatno i tamo dočekati sličan pristup. Ometali su me u učenju, dok sam odgovarala na satu dobacivali su mi podrugljivo se smijući, narušavajući tako moju koncentraciju. Izgubila sam volju za učenjem. Nisam imala prijatelja, na odmorima sam bila sama, čitajući knjige ili jednostavno razmišljajući o svemu što se u proteklom periodu izdešavalo. Bojala sam se ljudi oko sebe. Nisam više imala hrabrosti da se bilo kome obratim, jer sam bila svjesna da će me dočekati ismijavanje i nerazumijevanje. Povukla sam se u sebe, postala sam sasvim druga osoba. Nisam se usudila da im se suprostavim jer oni svi izgledaju "prihvatljivo". Nisam se usudila da se obratim ikome za pomoć. Mislila sam da sam bespomoćna. U jednom momentu mi je sinulo - žrtva sam nasilja, osjećaj je grozan. Nikada nikoga neću kategorisati na bilo kojoj osnovi, nikada neću nikoga uvrijediti. Nitko ne zaslužuje ovu bol. Postoji li izlaz iz ovog kaosa?
Nakon nekog vremena, ipak, shvatila sam, moram okrenuti novi list. To sam i učinila. Sasvim slučajno, od mame sam za rođendan dobila knjigu o ljudskoj psihi i mislima. Što sam više čitala, to sam više uspjevala regenerirati svoju staru osobnost, bivala sam opet nasmijana, otvorenog uma i s osmijehom na licu. To su primijetili i ljudi oko mene. Nisu me doticali više ti komentari. Znala sam da je to odraz njihove osobnosti i vlastitog nezadovoljstva. Uspjela sam. Ubrzo su sve te pogrdne riječi nestale u izmaglici. Nije ih više bilo. Nakon što su uvidjeli da sam sigurna u sebe i da sam zadovoljna sobom, odustali su. Prevazišla sam nasilnike.
Svijet je pun različitosti i ne samo da ih trebamo prihvatiti, već ih trebamo voljeti, poštovati i cijeniti, jer upravo svu tu ljepotu čine te naše različitosti od osobe do osobe. Svaki cvijet cvjeta na svoj način, zašto ne možemo i mi? Naposlijetku, tolerancija je ono što nas čini pravim, zdravim ličnostima.

Oznake: vršnjačko nasilje, nasilje, izgled


- 09:37 - Komentari (2) - Isprintaj - #

14.04.2015., utorak

Mediji kao uzrok vršnjačkog nasilja

Mediji se definišu kao sredstva komunikacije, kao što su radio, televizija, novine, časopisi, online portali, pomoću kojih se može doći do ili utjecati na širok spektar ljudi. S obzirom na svoju moć i ulogu, oni mogu odigrati veliku ulogu u odgoju mladih ljudi, ali i neispuniti ta očekivanja.

Mediji vrše snažan utjecaj u procesu formiranja svake osobe, u pozitivnom ili negativnom pravcu. Pozitivan utjecaj se ogleda u promoviranju pozitivnih vrijednosti i vrlina.

Međutim, u središtu modernih istraživanja jeste negativan utjecaj medija na način da izazivaju negativna svojstva kod osoba, koja mogu u većoj ili manjoj mjeri biti uzrok vršnjačkog nasilja.

Zbot toga što su djeca i mladi najviše prisutni uz medije, mediji na njih mogu ostaviti najveći utjecaj. Veoma je bitno u procesu odgajanja paziti na stranice, emisije i crtane filmove koje dijete posmatra. Djeca, pogotovo u najranijoj dobi, sklona su oponašanju drugih, pa svaka nasilna scena za njih može predstavljati nešto zanimljivo, ne znajući za prave posljedice svake od tih scena. To je naročito opasno.

Filmovi i u zadnje vrijeme reality show emisije najčešće promoviraju negativne vrijednosti poput nemorala, nasilja, krađe itd. Sve te scene mogu na mlade ostaviti posljedice na način da ih se prisjećaju i dok ne gledaju na njih, a to poslije može izazvati i osjećaj oponašanja. Upravo se kroz naizgled zabavni program pokušavaju promovirati ovakve negativne vrijednosti kako publika to, bukvalno, ne bi ni osjetila.

Mediji su opasna sredstva ako ih se na takav način i koristi. Još jedna opasnost koja ide uz medije jeste i njihova sveprisutnost. Doslovno su se uvukli u ljudske živote da niti jedan dan ne možemo zamisliti bez njih.

Pravilno ih koristimo jer od njih i imamo koristi, a izbjegavajmo njihove negativne utjecaje.

Oznake: mediji, Mladi, vršnjačko nasilje


- 12:22 - Komentari (1) - Isprintaj - #

Škola kao uzrok vršnjačkog nasilja

Poslije porodice koja je osnovna ćelija društva, drugo okruženje u kojoj mladi provode najviše vremena jeste škola. Zbog svog izuzetnog značaja i obaveze koju nosi sa sobom, školu prati i odgovornost da adekvatno radi s mladim ljudima, a sve u cilju što boljeg odgoja. Naravno, kada kažem škola mislim na sve uposlenike škole, od menadžmenta, pa sve do profesora, odnosno, nastavnika.

Mnoga djeca se upravo u školi suočavaju s prvim obavezama što im predstavlja drugačiju situaciju od one na koju su navikli u porodici. Sve to može izazvati različite pojave kod učenika: bilo one pozitivne ili negativne.

Djetetu kojem ranije nije bila usađena ljubav prema školi, učenju, pisanju, čitanju itd. može predstavljati problem što se naglo susreće s tim. Česte su situacije u kojima baš iz revolta djeca ne žele raditi to, nego ometaju druge kolege. Upravo to može biti početak agresivnog ponašanja koje može dovesti i do vršnjačkog nasilja.

U kasnijem školovanju, kada učenik pređe s razredne na predmetnu nastavu mogu se desiti različite situacije jer učenik više nema učitelja koji ga nadgleda i prati njegovo ponašanje čitav dan. Sada to radi više nastavnika, ali u kratkom vremenskom periodu, tako da se i ne mogu primijetiti određene devijacije na pravi način.

Učenik se u školi susreće s društvom koje mu često zna biti zanimljivije od situacije u porodičnoj atmosferi. Iako je prisutan i pozitivni vršnjački utjecaj, negativni vršnjački utjecaj može ostaviti katastrofalne posljedice po mladu osobu. To može dovesti do toga da učenik ne izgradi vlastite stavove, da stalno bude povodljiv, a to onda može dovesti i do mnogo većih problema.

Škola kao odgojno-obrazovna ustanova mora raditi u skladu s njenim zadatkom kako bismo u budućnosti imali što manju stopu vršnjačkog nasilja. Vjerujem da nam je to svima cilj.

Oznake: kolač, vršnjačko nasilje, negativni vršnjački uticaj


- 12:20 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Porodica kao uzrok vršnjačkog nasilja

Često se porodica spominje kao jedini faktor koji je odgovoran za pojavu vršnjačkog nasilja. Mnogi smatraju da roditelji ne postave odgojne norme od samoga početka ili ne prate odgoj djeteta, pa samim time i dijete postane nepravilno odgojeno.

Sve češći razvodi brakova razaraju porodičnu atmosferu pa djeca nemaju pravu kontrolu nad sobom. Također, prethodni rat nam je donio mnogo razorenih porodica u kojima, najčešće, maloljetnik nije imao priliku da odrasta uz oba roditelja. Sve to može utjecati na loš odgoj, odnosno, maloljetniku se nije posvećivalo dovoljno pažnje.

Istraživanja koja su sprovedena nakon rata pokazala su da 30% mladih ljudi koji su skloni nasilju potiče iz porodica u kojima su supružnici razvedeni. (Dr. Suada Buljubašić, Maloljetnička delinkvencija, str. 71.)

Loša materijalna situacija u porodici također može biti jedan od poduzroka pojave agresivnosti, a kasnije i vršnjačkog nasilja kod maloljetnika. Maloljetnik može smatrati da njegovi roditelji nisu dostojni da se brinu o njemu, pa odlučuje da sam preuzima stvari u svoje ruke, a sve na račun drugih učenika.

Međutim, postoji još jedan od razloga zašto porodica može biti uzrok pojave vršnjačkog nasilja. Nekada roditelji svojoj djeci obezbijede sve, pa i više od onoga što im je potrebno i na takav način njihova djeca traže nove izazove koji im mogu izgledati privlačnijim jer su se zasitili starih navika. Ovaj uzrok rijetko se pojavljuje, ali se ipak može pronaći.

Porodica, kao osnovna ćelija društva, ima nesumnjivo najvažniju ulogu u odgoju mlade osobe i, kao takva, dužna je obezbijediti sve uslove kako bi se mlada osoba uspjela „pravilno odgojiti“. Potrebno je uložiti puno truda, rada i discipline da se dođe do takvih rezultata, ali bolje i to, nego da imamo problematične vršnjačke nasilnike koji postaju prijetnja drugima.

Oznake: porodica, obitelj, roditelji, vršnjačko nasilje, učenik, maloljetnik


- 12:16 - Komentari (0) - Isprintaj - #

10.04.2015., petak

Zašto ovoliko govorimo o problemu vršnjačkog nasilja?

Moderno društvo bori se s različitim problemima. Okupirani mnogim problemima često znamo zanemariti probleme kojima treba posvetiti više pažnje po pitanju prevencije ili rješavanja istih. Brz način života je, također, jedan od razloga zašto se gubimo u definisanju prioriteta.

Takva situacija je i s problemom vršnjačkog nasilja. U gomili problema s kojim se surećemo zaboravljamo na ovaj problem koji može biti početak novih. Ne trebamo neki poseban dokaz za ovu tvrdnju; dovoljno je da znamo da nemamo sistematski planiran program prevencije ovog problema na nivou države, pa tako puno toga moramo raditi napamet, neplanski i bez nekih posebnih metoda.

U jednom od svojih tekstova koje sam pisao ranije spomenuo sam i ovo:
„Vršnjačko nasilje je izuzetno veliki problem iz nekoliko razloga:
1) Akteri vršnjačkog nasilja su djeca. Ako djeca budu nasilna u toj dobi, šta onda očekivati kada budu odrasli;
2) Nadležne institucije malo ili nimalo rade na prevenciji vršnjačkog nasilja. Ovako veliki problem koji može u budućnosti izazvati niz novih problema je najčešće zanemaren i na njega nadležne institucije gotovo i ne obraćaju pažnju;
3) Društvo ne prepoznaje opasnost ovog problema i u borbi s vremenom ljudi ga najčešće ostave zanemarenim. Roditelji malo vremena posvećuju svojoj djeci i najčešće takva djeca budu akteri vršnjačkog nasilja;
4) Mediji izvještavaju o ovom problemu tek kada dođe do posljedica.“

Kako i mi, debatanti, ne bismo bili zbunjeni članovi društva, kako bismo mogli pravilno raspoznavati prioritete, kako bismo mogli biti aktivni građani, MI DAJEMO SVOJ GLAS da ovaj problem spriječimo, odnosno riješimo, onoliko koliko možemo.

Možda ne možemo mijenjati zakone, ali možemo upoznavati naše vršnjake o posljedicama ovog problema. Možda ne možemo organizovati sjednice Parlamenta na kojima će se govoriti o ovom problemu, ali možemo organizovati javnu debatu gdje ćemo dati svoj doprinos. Možda ne možemo odgojiti dijete, ali mu možemo ukazati na greške u njegovom ponašanju i u saradnji s roditeljima, razrednicima i pedagozima aktivno sudjelovati u prevenciji sljedećih slučajeva vršnjačkog nasilja.

Zbog toga što drugi ne govore o ovom problemu, MI MORAMO GOVORITI!. Što su drugi tiši, mi smo glasniji i neka znaju da ćemo nastaviti!

Oznake: vršnjačko nasilje, Problem, rješenje


- 13:22 - Komentari (0) - Isprintaj - #

09.04.2015., četvrtak

Recidivizam: problem unutar problema

Recidivizam se definiše kao povrat, odnosno ponovno vršenje prekršaja ili krivičnih djela (Suada Buljubašić, Maloljetnička delinkvencija, str. 220.). Ovom problemu se poklanja sve veća pažnja jer je sve više onih koji se vraćaju prestupima, odnosno postaju recidivisti.

Recidivizam je problem unutar problema iz više razloga. Neki od njih su:
1. Sistem je zakazao u određenom dijelu;
2. Recidivista ponovo ugrožava druge;
3. Recidivista je potencijalni nasilnik, ubica, pljačkaš i sl.

Osoba koja se vraća činjenju određenih nedjela, u ovom slučaju vršnjačkog nasilja, vjerovatno je nedovoljno kažnjena čim je osjetila da ta kazna ne predstavlja neku prepreku za sljedeću radnju. Potrebno je pomaknuti granice za nekoliko stepenica iznad kako bi se postigli bolji rezultati jer se maksimumom traži optimum, a optimumom najčešće dobijamo minimum.

Recidivista ponovo postaje prijetnja drugim ljudima i zbog toga se ljudi ponovo počinju osjećati nesigurno. Umjesto da osiguravamo bezbjednija mjesta mi dobijamo situacije gdje se roditelji boje poslati svoje dijete u školu upravo iz straha od mladih koji su već stekli „reputaciju“ nasilnika.

Kada se zaista utvrdi da se određena osoba nekoliko puta vratila činjenju prekršaja i ugrožavanju sigurnosti drugih, onda s pravom možemo razmišljati o tome da takva osoba veoma lahko može postati u budućnosti nasilnik, ubica, pljačkaš i sl. Da ne bismo dobijali ovakve situacije problem moramo rješavati u korijenu, odnosno, ne trebamo ni dozvoliti pojavu recidivizma. Dovoljan nam je broj „jednokratnih“ vršnjačkih nasilnika da se osjećamo nesigurno, a da ne govorimo o onima koji su svoje ime obilježili konstantnim napadima.

Zajedno gradimo sigurnu budućnost.

Oznake: recidivizam, krivično djelo, kazneno djelo, maloljetnik, vršnjačko nasilje


- 08:39 - Komentari (0) - Isprintaj - #

06.04.2015., ponedjeljak

Kako vidim problem vršnjačkog nasilja

Prema mom mišljenju, niko ne treba govoriti o nekom problemu dok ne počne raditi ono što je u njegovoj moći da ga i spriječi. „Zasitio“ sam se kritičara, odnosno, ljudi koji apsolutno ništa ne rade, ali su fenomenalni u optuživanjima drugih. Takve ljude smatram parazitima koji određeni problem samo povećavaju.
Isto važi i za problem vršnjačkog nasilja. Da samo deset dana pratimo bosanskohercegovačke medije mogli bismo vidjeti koliko se tekstova o ovom problemu objavi u rubrici „crna hronika“. Ne bi to toliko bilo sporno da se i u rubrikama „porodica“, „zdravlje“, „život“, „kultura“ i dr. objavljuju, također, tekstovi o ovom problemu, ali koji će govoriti o prevenciji, savjetima i načinima borbe protiv ovoga problema.
Ni na jedan problem ne gledam samo iz jednog ugla, pa je takav slučaj i s problemom vršnjačkog nasilja. Mnogi optužuju djecu, odnosno osnovnoškolce i srednjoškolce kao glavne krivce za ovaj problem. Istina, oni jesu glavni akteri ovoga problema, ali nisu jedini krivci. Dr. Suada Buljubašić u knjizi Maloljetnička delinkvencija u jednom od poglavlja napominje da se djeca mogu roditi s potencijalom da budu življa, energičnija i agresivnija, ali ti potencijali se moraju razviti u toku djetinjstva kako bi bili prisutni u životima mladih. Dakle, jasno se može zaključiti da nemarnim odnosom i nepažnjom roditelja koji na pravilan način ne odgajaju svoju djecu upravo oni mogu postati agresivni, a nakon toga i nasilni. Nažalost, mnogi zaboravljaju ovu drugu stranu, zaboravljajući ulogu koju imaju roditelji, a u prvi plan stavljaju aktere vršnjačkog nasilja, odnosno, mlade.
Još jedan faktor koji itekako može utjecati na ovaj problem jesu škole, tj., nastavnici, pedagozi, učitelji, profesori i dr. stručna lica. Svojim aktivnim djelovanjem po pitanju prevencije ovog problema možemo očekivati bolje rezultate, ali pasivnošću nastavnika, pedagoga, profesora i drugih možemo samo povećavati ovaj problem. Djeca u školi svaki radni dan provedu najmanje četiri-pet sati što je sasvim dovoljno vremena da se na njih ostavi utisak. Čak je to i zakonom propisano pa tako nastavnici/profesori moraju u svojih 45 minuta zastupiti koliko-toliko odgojnu dimenziju, bez obzira da li se radi o času matematike ili pedagogije.
Da sumiram, dijete koje se rodi s potencijalom za agresivnost, a pritom ga roditelji ne odgajaju onako kako bi trebalo, nastavnici mu ne posvećuju dovoljno pažnje, a i mediji ne rade ništa po pitanju prevencije, dobija „plodno tlo“ da tu agresivnost pretvori u nasilje, a jednom kada se tako nešto desi teško se ispravlja.
S druge strane, zamislimo dijete koje ima odgovorne roditelje koji se brinu za njega i koji redovno komuniciraju s razrednikom i pedagogom. Samo neke nepredviđene situacije mogu dovesti do toga da to dijete postane nasilnik. Zato je veoma bitno da svi, a kada kažem svi mislim na svaku jedinku u društvu, radimo aktivno po pitanju prevencije vršnjačkog nasilja, a ne da budemo paraziti, kako sam spomenuo ranije, koji će se samo žaliti na društvene probleme, a da pritom ne daju nikakav doprinos.

Oznake: vršnjačko nasilje, porodica, obitelj, crna hronika, Mladi, mediji


- 10:12 - Komentari (0) - Isprintaj - #

03.03.2015., utorak

Vrsnjacko nasilje

Tema vrsnjackog nasilja u zadnje vrijeme je veoma aktuelna.Sve cesce se u medijima provlace sadrzaji koji imaju veze za pojavom vrsnjackog nasilja.
Vrsnjacko nasilje,ustvari,predstavlja nasilje koje dijete vrsi nad drugim djetetom.Ono moze biti ucestalo,povremeno ili se moze desiti samo jednom.Skoro da nema djeteta koje bar jednom nije bilo zrtva nekog od oblika vrsnjackog nasilja.Najcesci oblici vrsnjackog nasilja su fizicko,verblano,socijalno,seksualno te nasilje putem mobilnih telefona i interneta.Rezultati istrazivanja obuhvacenog Nacionalnom strategijom za prevenciju i zastitu djece od nasilja pokazuju da je od svih ovih oblika medju vrsnjacima najzastupljenije verbalno nasilje.
Nasilno ponasanje medju djecom registrovano je i u osnovnim i u srednjim skolama.Smatra se da je nad ucenikom izvrseno nasilje ukoliko od strane jednog ili grupe ucenika trpi ruganje,ismijavanje,podle i bolne rijeci,ako je iskljucen iz drustva,ako trpi udaranje ili guranje.Posljedice ovakvog ponasanja osjecaju kako vrsioci,tako i zrtve vrsnjackog nasilja,ali i cijelo drustvo.One su brojne i negativne.Neke od njih su depresija,gubitak samopostovanja i samopuzdanja,anksioznost,nesanica,mokrenje u snu,izostajanje iz skole,nesigurnost i sklonost suicidu.Smatra se da se posljedice cak mogu osjecati i nakon 40 godina.Vrsnjacko nasilje narusava red i mir u drustvu,red i disciplinu skoli i stvara nepovoljnu sredinu za rast i odgoj djece.
Brojni su faktori koji uticu na pojavu nasilnog ponasanja kod djece.Stanje u porodici i nauceni obrasci ponasanja u porodici su u direktonoj vezi sa nasilnim ponasanjem.Ukoliko je dijete u sitaciji da trpi nasilje kod kuce ili ga svakodnevno gleda u kuci,velika je vjerovatnoca da ce i samo dijete biti sklono nasilnom rjesavanju problema,odnosno nesuglasica sa vrsnjacima.To je i prirodno ako se uzme u obzir da je porodica prva socijalna sredina u kojoj se dijete razvija.Bitno je naglasiti da kaznjavanje djece,bez razgovora sa njima,za agresivno ponasanje samo pogorsava situaciju.Autoritet nad djetetom roditelji treba da koriste pravilno i u odredjenoj mjeri.
Zanemarivanje djetetovih problema,nedovoljno rjesavanje istih,nedostatak redovne komunikacije roditelja i dijeteta i prepustanje djece ulici dovodi do toga da se djeca otimaju kontroli roditelja.Samim ti, ona postaju sklonija vrsnjackom nasilju jer djeca tada provode vecinu vremena sa losim drustvom,a poznato je da drustvo ima veliki uticaj na dijete.Taj uticaj je u vecini slucajeva negativan.Dijete u zelji da se uklopi u drustvo i bude prihvaceno od strane drugih pristaje na oblike nasilnog ponasanja,nesvjesno koliko to ima negativne posljedice.
Pored porodice i drustva,na pojavu nasilnog ponasanja kod djece uticu nasilne video igre,te nasilan sadrzaj na televiziji i internetu.Od malena djeca gledaju crtane filmovi koji cesto imaju nasilan sadrzaj.Roditelji nedovoljno kontrolisu sta njihova djeca gledaju na televiziji i tu nastaje problem.Dijete smatra da je nasilno ponasanje ispravno ukoliko se njegov omiljeni junak iz crtanog filma ponasa nasilno prema drugima.Isto tako,roditelji su zbog teske ekonomske situacije prinudjeni da obavljaju po nekoliko poslova dnevno kako bi djetetu obezbijedili osnovne uslove za zivot.Usljed toga dijete je prepusteno samo sebi i najveci dio vremena provodi na internet bez kontrole odraslih.Internet je mjesto na kojem nasilnog sadrzaja ima sve vise i to se negativno odrazava na djetetovo ponasanje.Takodjer,na internet se djeca usudjuju drugima reci ono sto ne bi smjeli da im kazu u lice.
Nema drzave u kojoj nije prisutan problem vrsnjackog nasilja.Postoje samo drzave u kojima je stopa nasilja veca ili manja u odnosu na druge drzave.Vrlo je tesko doci do tacnih statistickih podataka vezanih za ovaj problem.Ali jedno je sigurno,vrsnjacko nasilje je u porastu u nasoj zemlji.Svadonevno smo svjedoci toga.O tome svjedoce brojni primjeri vrsnjackog nasilja,mediji,skole,ankete,roditelji pa i sama djeca.Problem je sto djeca to nasilje smatraju kao banalnu stvar.Zbog toga tinejdzerske sale vrlo cesto prerastaju o teske oblike vrsnjackog nasilja.
Problem vrsnjackog nasilja se mora rjesavati.U BiH su vec poduzete neke mjere kao sto su akcioni planovi,projekti,radionice i slicno.Medjutim,to je jos uvijek nedovoljno.Ovaj problem zahtijeva konstantno rjesavanje,a ne samo povremeno obracanje paznje na njega.Da bismo narednim generacijama osigurali sigurnu i bezbijednu sredinu,bez straha od nasilja,treba dovesti do smanjenja stope vrsnjackog nasilja.Takodjer,time stvaramo povoljnu i ugodnu atmosferu u skolama.Jos jedan od razloga zasto je ovaj problem treba da se rjesava jeste taj sto je osnovno pravo svakog djeteta ozbiljno povrijedjeno,ali i ozbiljno ugrozeno razlicitim oblicima nasilja koje ostavlja trajne i teske fizicke i psihicke posljedice na djecu.
Drustvo ima bitnu ulogu u ovome i smatram da jedino ako se cijelo drustvo aktivno ukljuci u rjesavanje ovog problema,postoji mogucnost da dodje do opadanja stope vrsnjackog nasilja.Medjutim,drustvo je nedovoljno ili nimalo upoznato sa pojmom vrsnjackog nasilja,njegovim znacajem za okolinu,te posljedicama,sto znaci da se najprije javnost treba upoznati sa pojmom vrsnjackog nasilja i njegovom pojavom da bi se ovaj problem mogao rijesiti.

- Jovana Tatic - SSC "Petar Kocic" Srbac

Oznake: vršnjačko nasilje, kolač, roditelji


- 09:47 - Komentari (0) - Isprintaj - #

02.02.2015., ponedjeljak

ZADIRKIVANJE ILI ZLOSTAVLJANJE?

Primijetila sam da se u medijima sve češće govori i piše o pojavi vršnjačkog nasilja. Prije nego sam odlučila pisati, pitala sam one nešto starije ljude od mene, a koji su mi relativno bliski je li u vrijeme dok su odrastali u njihovim školama i ulicama bilo vršnjačkog nasilja. I svi su mi odgovorili „Naravno da nije bilo.“ I ja sam se zapitala zar je moguće da je takav ozbiljan problem baš tvorevina moje generacije. Zar smo mi toliko naopaki da smo izumili maltretiranje vršnjaka? Čekajte malo! Mi nismo izmislili ratove i druge vrste nasilja. Šta nas je onda navelo da izumimo vršnjačko? A onda sam dobila dodatke odgovora na moje pitanje u kojima sam saznala da ovi sada odrasli ne znaju baš šta je vršnjačko nasilje. Recimo, njima nije nasilje zadirkivati nekoga jer nosi naočale i dobila sam odgovor „Ma, to su uvijek bile dječije stvari - šaliti se na račun drugara koji nose naočale“. Sad ja vas pitam, a gdje je tačno granica između šale i nasilja. Iskreno ja baš ne vidim veliku razliku jer mi nije jasno kako nekome možete reći „Jesu li ti to ostale viška tegle od zimnice pa si ih stavio na oči?“, na šaljiv i nenasilan način. Ja bih rekla da je verbalno nasilje svaka riječ kojom nas neko vrijeđa, a posebno kada se radi o našim fizičkim atributima, bilo o onima na koje možemo uticati (debeo/mršav) ili o onima na koje ne možemo uticati (čujem/ne čujem). Mama mi je pričala o prijateljici sa kojom je išla u razred i koja je imala nesreću u kojoj joj je desna noga ostala ukočena tj. nije je mogla savijati u koljenu. Zbog toga su je mnoga djeca „zadirkivala“:
„Šepava, što malo ne potrčiš?“
„Opusti se, što si tako ukočena!?“
Moja mama je stajala u njenu odbranu jer joj je to bila najbolja drugarica, ali mi je o ovome zaista ispričala kao o jednostavnim dječijim šalama koje su bile i prošle. Jesmo li se u viđenju nasilja podijelili na nas (mlade) i njih (starije)? Da li smo mi toliko svjesniji nasilja pa ga vidimo i u šalama, ili su oni toliko bili nesvjesni nasilja da ga nisu vidjeli ni u razbijenim nosevima?
I samo još jedno pitanje, (ako nam već stariji spočitavaju da smo nasilni i da se ne znamo ponašati, kao i da je u „njihovo vrijeme“ sve bilo bolje): „Ko nas je odgojio u nekulturne nasilnike?“ (Sigurno nismo sami…)

Oznake: stariji, Mladi, vršnjačko nasilje


- 13:23 - Komentari (1) - Isprintaj - #

29.01.2015., četvrtak

UMORI SE ČOVJEK

OBJAVLJENO: 09.12.2014.

Ja često gledam vijesti i čitam novine. Posebno me interesuju naslovi o nasilju među mladima. I ne mogu a da ne pomislim da su oni koji su okarakterisani kao nasilnici možda ipak žrtve. Ja sam bila na obje strane. Bila sam i žrtva i nasilnik. Kažu ljudi da je sve što radimo u životu naš izbor. Ja se ne slažem. Ja nisam birala niti da budem žrtva, niti da budem nasilnik. Žrtva sam postala kada je jedna osoba odlučila da ja ne zaslužujem mirno dolaziti u školu i pohađati nastavu. Nasilnik sam postala kada sam odlučila zaustaviti svakodnevna zadirkivanja i maltretiranja. Moram vam odmah reći da nisam baš lijepa i nemam idealne proporcije. U društvu koje osuđuje one koji ne zadovoljavaju nametnute ideale ljepote, biti izvan zadatih mjera i oblika je ravno samoubistvu, a vjerujte da sam čak i o tome razmišljala. Srećom, nikada to nisam ni pokušala, niti namjeravam. Sada sam na fakultetu i puno sam sretnija nego što sam bila u srednjoj školi. Žrtva sam postala sasvim slučajno. U razred je došla nova učenica, koja je zaista bila prelijepa, fizički, ali koja nije poznavala nikoga u školi. Skoro pa ni u gradu jer je doselila iz drugog grada. Već na prvom odmoru mladići iz razreda su jedva dočekali da sa njom razgovaraju. Međutim, djevojke nisu htjele da se druže sa njom. Valjda su bile ljubomorne. Ja sam joj prišla i ponudila pomoć da se uklopi. I dan danas mi u ušima odzvanjaju njene riječi „Ti da mi pomogneš? Heeej, ljudi, ova debela bi pomagala! Ako ti je do pomaganja idi se sakrij negdje da niko ne mora gledati tvoju ružnu facu.“ Bila sam šokirana. Ali ono što me više šokiralo jeste reakcija ostatka razreda. Svi su se smijali. Ali ja nisam od onih što plaču. Otišla sam na svoje mjesto, zaključila da joj se više nikada neću obratiti, i nastavila živjeti svoj život. Barem sam ja tako mislila. Međutim naredni dani su mi bili pakleni. Ona je svaki dan nalazila način da mi zagorča život, i što je mene više ponižavala, to su je ljudi više voljeli. Ja sam trpila i šutila. Onda sam jedan dan odlučila da se požalim razredniku koji mi je rekao da su to sve dječije šale i da moram naučiti prihvatiti šalu na svoj račun. Nisam mogla vjerovati svojim ušima. Svaki dan me ta učenica nazivala najgorim imenima, a ja sam to trebala shvatiti kao šalu. Požalila sam se i pedagogu, ali je i on rekao da su to sve dječije šale i da ću se i ja koliko sutra, prekosutra smijati šalama. I onda sam se umorila. Umorila sam se od čekanja da izazivanja prestanu. Umorila sam se od nadanja da ću jedan dan doći u školu i biti spokojna. Počela sam željeti da se ona razboli i ne dođe u školu. Počela sam željeti da se ja razbolim i da ne moram ići u školu. Postalo je naporno svaki dan iščekivati šta će se desiti. I onda sam jedan dan odlučila da mora prestati… Ona mi je prišla na velikom odmoru dok sam jela sendvič, i rekla mi da nije znala da debele krave smiju jesti. Ja sam je odgurnula od sebe prvo malo, a onda jako. Ona je pala, a ja sam je počela šutati nogama. Naprosto mi je pukao film. Udarala sam je najjače što mogu, raskrvarila sam joj lice, i čak sam je i nogama šutnula nekoliko puta u leđa. Onda se neko umiješao i razdvojio me od nje. Ona je postala žrtva, ali se ja nisam osjećala bolje. Osjećala sam se jadno. A još jadnije sam se osjećala kada je cijeli razred stao na njenu stranu. Razrednik je policiji rekao da nisam znala prihvatiti šalu. Pedagog isto tako. A možda se pitate šta je sa mojim roditeljima. Oni su bili na mojoj strani, ali njima nisam nikada rekla o „šalama“ pa im nije jasno zašto sam samo tako pukla. Na kraju sam prebačena u drugo odjeljenje. Niko me više nije izazivao. Nisam imala prijatelja i samo sam jedva čekala da završim srednju školu. Završila sam i upisala fakultet. Prvi dan fakulteta sam se bojala otići na predavanja. Bojala sam se da ću sresti nju ili nekog iz bivšeg razreda. Nisam nikoga srela. I niko me nije izazivao. Niko me nije pogrdnim imenom nazvao. Osjetila sam da napokon mogu slobodno da dišem. A ubrzo sam upoznala i nove prijatelje. Ne znam šta se desilo sa „njom“, i iskrena da budem, ne interesuje me. Jedino žalim što nisam bila dovoljno snažna i izborim se sa njenim zlostavljanjem bez fizičkog obračuna.

Oznake: vršnjačko nasilje


- 15:44 - Komentari (0) - Isprintaj - #

AKO NEMAŠ MAMU...

OBJAVLJENO: 18.11.2014.

Ja sam kao vrlo mala ostala bez mame. Skoro da je i ne pamtim… Da nije onih par fotografija koje mi je tata dao, mislim da bih je do sada i zaboravila. Sjećam se samo duge plave kose i prelijepog osmijeha. I mirisa. Sjećam se njenog mirisa i da je imala najtopliji zagrljaj. I znam još, da kada je umrla da mi ništa nije bilo jasno. Nisam razumjela šta znači umrla… Čekala sam da se vrati, a onda sam shvatila da se nikada neće vratiti. Tata je dobar. Dobro se brine o meni i ništa mi ne nedostaje, ali mi nedostaje moja mama. U školi su profesori ok prema meni. Neki su čak puno pažljiviji zato što znaju da nemam mamu. Eh, upravo zbog toga, zbog rijetkih momenata pažnje profesora, neki me drugovi i drugarice iz razreda ne vole… Misle da mi profesori „gledaju kroz prste“ i da dobivam puno bolje ocjene samo zato što nemam mamu. Često me zadirkuju da sam siroče, čak su mi rekli da je mama pobjegla, a da je tata izmislio da je umrla. A nije izmislio. Stvarno sam vidjela isječak iz novina, znate ona slika što se stavlja kao posljednji pozdrav… I tako, skoro svaki dan mi neko kaže nešto ružno. Ja pokušavam da ne reagujem, ali se bojim da ću udariti nekoga ukoliko ovo ne prestane. Tati nisam rekla jer ne želim da se sekira. Profesorima nisam također rekla jer ne želim da stvaram probleme. Ali ne znam koliko ću još dugo moći ovako nastaviti… Kako drugovi ne shvataju da bih ja dala sve na ovome svijetu, i ocjene, i pažnju profesora, i novi mobitel, i novu odjeću i sve što imam, samo da je moja mama pored mene? Maja

Oznake: mama, Problem, vršnjačko nasilje


- 15:31 - Komentari (0) - Isprintaj - #

KONKRETNA RJEŠENJA

OBJAVLJENO: 16.10.2014.

Danas je CKD putem maila primio još dva teksta. Prvi se nalazi u nastavku, a drugi objavljujemo nešto kasnije. "Čitam ove vaše pričice i pjesmice… I ne znam šta da mislim. Ponekad mi se čini da je problem vršnjačkog nasilja prenapuhan, a ponekad da mu se ne poklanja dovoljno pažnje. Ja ne znam puno i lijepo pričati ili pisati, ali mislim da treba ponuditi konkretna rješenja. Rješenja koja će pomoći žrtvama nasilja da prestanu biti žrtve, ali i nasilnicima pomoći da prestanu biti nasilnici. Nije lako, ali nije i nemoguće. Kao moguće aktivnosti predlažem sljedeće: - Organizirati kurs samoodbrane za sve učenike škole. Kurs bi bio obavezan za sve učenike, a prilikom rada, predlažem da slabiji učenici rade sa jačima kako bi slabiji stekli samopouzdanje, a jači shvatili da nije fazon istući slabijeg od sebe. - Organizirati radionice u kojima će učenici dramske sekcije prikazati realnu situaciju iz života (napad sa teškim posljedicama) i svi će analizirati moguće načine kako se situacija mogla spriječiti i kako se treba ponašati nakon što se nasilje dogodi. - Pozvati policajce u škole u kojima bi držali predavanja o važnosti poštivanja zakona, posljedicama koje nasilje ostavlja i na počinitelja i na žrtvu. - Organizirati odlazak učenika u zatvore u kojima se nalaze maloljetnici i uz nadzor odraslih razgovarati sa počiniteljima krivičnih djela. - Pozvati sve relevantne predstavnike vlasti, iz svih kantona, entiteta, i Brčko distrikta na okrugli sto u Sarajevu koji bi trajao 2 dana i na kojem bi bila kreirana konkretna rješenja i iskoristili već postojeći akcioni planovi. Ovo bi finansirale institucije iz kojih dolaze predstavnici. Možda moja rješenja neće nikada zaživjeti, ali je važno da pokušamo. Ako ne pokušamo, ne možemo uspjeti."



Oznake: vršnjačko nasilje, radionice, Sarajevo


- 15:08 - Komentari (0) - Isprintaj - #

VRŠNJAČKO NASILJE

OBJAVLJENO: 18.09.2015.

U nastavku donosimo još jedan učenički tekst.
Čini mi se da je ovo problem o kojem se najviše priča. Barem je tako u mojoj školi. Svi pričaju o tome kako ne treba biti nasilnik, kako se sve može postići lijepom riječju, kako trebamo jedni drugima biti prijatelji, i ostale standardne, miroljubive gluposti. Da, moram reći gluposti! Svi pričaju o rješenjima, a kada rješenja treba provesti u djelo, niko ništa ne radi. U mojoj je školi već javna tajna da postoji skupina učenika koja svaki dan drugima (čitaj: slabijima od sebe), otima novac od užine, užinu, kredit sa mobitela i slično. Da, dobro ste pročitali, i kredit sa mobitela. Oni od đaka uzmu mobitel i sebi pošalju kredit. I niko ništa ne čini da to spriječi. Profesori su mnogo puta prisustvovali naguravanjima na hodniku, otvorenim prijetnjama, čak i šamarima, ali nisu ništa učinili da to spriječe. Kada god vide takvo ponašanje, okrenu glavu, i pretvaraju se da ništa nisu vidjeli. A najsmješnije od svega mi je kada nam profesori kažu da trebamo prijaviti nasilnike! Pa što ih oni ne prijave? Zato što ih se boje, i zato što su nasilnici uglavnom djeca bogataša (u mojoj školi) i niko im ništa ne smije. A niko i ne vidi koliko su bezobrazni jer imaju dovoljno novca, a otimaju od drugih. Ja vas pitam, ako ih se boje odrasli ljudi, ljudi koji već imaju svoju djecu (neki čak i unuke), koji imaju posao, koji mogu glasati, kojima je povjereno obrazovanje budućih generacija, kako da ih se ne bojim JA? Ja sam samo učenik. Ili da kažem, učenica, da bismo zadovoljili i famozne „jednakosti spolova“. Ne treba meni jednakost. Meni treba sigurnost u školi. Meni treba da se ne bojim kada hodam hodnikom škole. Meni treba da me nije strah ući u tramvaj. Meni treba da slobodno dišem. Meni treba da razmišljam o školi, a ne o svojoj sigurnosti! Zato, prije zakona, pravilnika, odredbi, uredbi, podzakonskih akata, rješenja i ostalih gluposti, recite odraslima da nas zaštite. Recite odraslima da se ne boje. Učinite da se oni ne boje nasilnika. Učinite da oni nešto učine i da nas spase od svakodnevnih zlostavljanja i straha! Kako da mi budemo hrabri kada nas obrazuju obične kukavice???

Oznake: vršnjačko nasilje, kolač, profesori, rješenje


- 14:04 - Komentari (0) - Isprintaj - #

VRŠNJAČKO NASILJE U MOJOJ ŠKOLI

OBJAVLJENO: 08.09.2014.

U nastavku donosimo tekst koji je došao na e-mail adresu CKD-a od učenika Seada.
U mojoj školi ne postoji debatni klub, ali sa profesoricom demokratije često pričamo o nasilju. Nedavno se u našoj školi dogodio slučaj vršnjačkog nasilja (prethodne školske godine), koji je na kraju uspješno riješen. Ne mogu vam reći u koju školu idem, jer ne želim da moja škola dospije u medije po negativnom događaju. Mišljenja sam da mediji vrlo često izokreću činjenice, obrnu teze, i odluče napraviti bombastičan naslov bez da istraže sve činjenice Malo sam surfao po internetu i koliko sam shvatio debata učenike uči da postoje dvije strane različite priče, da ne postoji apsolutna istina i da kroz uljudan razgovor mnogo lakše rješavamo probleme. U školi smo svi znali da između dva momka koji su đaci u mojoj školi postoje neriješeni poslovi. Ukoliko su se sreli na hodniku, ili na nekom izletu situacija je bila vrlo tenzična. Po školi su kružile različite priče o razlozima njihove svađe. Jedni su govorili da ne vole jedan drugoga jer su se posvađali oko djevojke. Drugi su govorili da su obojica kriminalci i da se bore oko teritorije. Treći su tvrdili da je u pitanju droga, da se obojica drogiraju i da je prodaju. Jedan dan su njih dvojica zakazala "tajni okršaj" kojem je trebala prisustvovati većina đaka. Navodno su se trebali potući i navodno je bio dogovor da onaj koji izgubi treba napustiti školu i preći u neku drugu. Jedan je bio prvi razred, a jedan je bio treći razred. Ovaj što je bio prvi razred je znao "izvući" deblji kraj iz nekih njihovih naguravanja na hodniku i čujem da mu nije bilo drago sresti starijeg đaka. Ono što je njih "čuvalo" od školskih intervencija za često nasilno ponašanje jednog prema drugome, jeste činjenica da su bili vrlodobri đaci, da su trenirali sportove i da nisu bježali sa časova. Ali jedan drugog nisu podnosili. „Tajni okršaj“ je bio zakazan poslije nastave na obližnjem igralištu izvan školskog dvorišta. Međutim, kada je sve trebalo da počne, na igralištu se pojavilo nekoliko profesora, pedagog i direktorica. Oni nisu galamili. Samo je direktorica zamolila njih dvojicu da dođu u njenu kancelariju. I oni su sa profesorima, pedagogom i direktoricom otišli. Dalje što ću vam ispričati je priča rekla-kazala, ali u nju najviše vjerujem jer nakon neuspjelog okršaja, njih dvojica se više nisu svađala. Navodno su ih u kancelariji direktorice čekali roditelji, ali ono što većina nas nije znala jeste da su njih dvojica polubraća. Imaju istu mamu, ali kako imaju različite očeve, niko od đaka nije ni mogao znati u kakvom su odnosu nekada problematične kolege. Uglavnom kolega koji je išao u treći razred nije se pomirio sa razvodom roditelja. Po završetku četvrtog razreda osnovne škole otišao je da živi sa ocem, jer je bio ljubomoran na svog mlađeg polubrata. Sa majkom nije bio često u kontaktu ali je njegov brat htio da upiše baš ovu našu školu. Kada je upisao, stariji drug je postao dodatno ljubomoran i već na sredini školske godine njih dvojica nisu podnosila jedan drugoga. Prema onome što sam čuo jeste da su u kancelariji kod direktorice dugo svi razgovarali. Navodno je bilo i galame, psovki, suza, lijepih riječi, ružnih riječi, ali kako nisam bio tamo ne mogu biti siguran. Nakon razgovora nije sve odmah bilo idealno, ali evo, na početku nove školske godine ja sam ih vidio da dolaze skupa u školu i da imaju čak i nekoliko zajedničkih prijatelja. Da je ova priča dospjela do medija samo neki od naslova koji mi padaju na pamet su: - „Tuču maloljetnika spriječili uposlenici škole!“ - „Organizirane tuče maloljetnika sve veći problem!“ - „Kriminalci koriste i dječija igrališta za tuče!“ - „Roditelji krivi za tuče između maloljetnika!“ A čisto sumnjam da bi izvijestili o sretnom završetku jedne komplicirane priče.
Sead

Oznake: vršnjačko nasilje, tuča, rješenje


- 14:00 - Komentari (0) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.